Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Smisao antievropskih sila u Srbiji
Kuda ide Srbija

Smisao antievropskih sila u Srbiji

PDF Štampa El. pošta
Lorna Štrbac   
utorak, 31. mart 2009.

U ovom tekstu se neću baviti analizom stvarnih kulturnih, političkih, socijalnih podela u Srbiji i stvarno postojećih podela po spoljnopolitičkom opredeljenju, izraženim u formalnim programima srpskih političkih stranaka u postpetooktobarskoj Srbiji. Pokušaću samo delimično da odgovorim na pitanje zašto se stvaraju društvene dihotomije po kriterijumu spoljnopolitičke orijentacije, kako se stvaraju i održavaju, i koji je socijalni aspekt ove dihotomije, odnosno njihova socijalna funkcija. Iz teksta će biti izostavljeni svi drugi, mnogo značajniji aspekti proizvođenja i postojanja ove dihotomije, kao što su bezbednosni i geopolitički.

Ovaj tekst sadrži sledeće teze:

Podela na proevropske i antievropske sile je u početku bila odraz političke stvarnosti i izražavala je podelu unutar javnog mnjenja, odnosno glasačkog tela.

U svrhu sređivanja i stabilizovanja političkog sistema, ona je trebala biti zamenjena idejnim ili ideološkim podelama.

Do ove zamene nije došlo zbog banalnog razloga – neozbiljnosti političkih stranaka, njihovih vrhova i same državne politike.

Diferenciranje po spoljnopolitičkom opredeljenju, kad nema svoju osnovu u glasačkom telu, biva proizvođeno.

Ovakva diferencijacija nije konstruktivna, no ona jeste funkcionalna i to pre svega za vladajuće stranke.

Posle oktobra 2000. godine stvoren je politički raspored i od samog početka je uspostavljen monopol od strane proevropskih stranaka, odnosno njihovih stranačkih kadrova nad svim politički relevantnim evroreformskim procesima.

Politički raspored i podele su povezane sa socijalnim podelama, unutar distribucije moći kao kriterijum se opet pojavljuje stvarna ili navodna (proizvedena) spoljnopolitička orijentacija.

Da bi se podela na evropske i antievropske sile legitimisala i učvrstila, korišćeni su vanpolitički (kultura) argumenti.

Evropski put je definisan kao istorijski nužan, utilitaran, civilizacijski.

Iz načina na koji se shvata evropeizacija i proističe stvaranje prepreka i kad one objektivno ne postoje.

Antievropske sile funkcionišu kao sile čije postojanje indirektno legitimiše evropske sile, koje se opet shvataju kao istorijski nužne.

Evropske sile se otelovljuju u vladajućem sloju, i političkoj eliti kao njenom vrhu.

Cilj svakog vladajućeg sloja je da stanje ostane nepromenjeno, socijalna struktura nepokretljiva.

Antievropske sile deluju kao mehanizam posredstvom kojeg se sprovodi isključivanje iz dominantnih drruštvenih procesa i konteksta političke, ekonomske, i kulturne moći. Antievropske sile indirektno omogućuju reprodukovanje nepromenjene socijalne strukture i uspostavljenog ''postrevolucionarnog'' rasporeda.

Kad ''antievropske'' sile ojačaju, evropske sile ih sredstvima manipulacije i propagande delegitimišu. Uspeh u ovom procesu delegitimacije je pokazatelj stvarnih odnosa snaga u društvu. U tom odnosu snaga ključni nosilac moći u Srbiji jesu evropske sile.

U ovom procesu delegitimacije opozicije, bitno je takozvano ''miniranje'' iznutra (unutar opozicionog pokreta, mitinga, skupa, performansa, kritike, stranke, itd). Recimo jedan skup može spolja izgledati kao opozicioni, no kombinovanjem simbola, reči, gestova, radnji, moguće ga je preokrenuti u svoju suprotnost. Patriotski skup je moguće pretvoriti u antipatriotski ili proevropski u antievropski. Ovo se postiže proizvođenjem diskrepancije između navodne poruke i stvarne poruke stvorene kombinacijom simbola. Na primer ovo se manifestuje kod rialiti šoua Veliki brat, jer njegova navodna poruka je: Vi ste svi pod totalnom kontrolom, a njegova stvarna poruka je: Kontrola je moguća u budućnosti, na ovaj način mi vas upozoravamo, vi biste trebali da se oduprete tome itd. Skrivena poruka Velikog brata menja njegovu funkciju, dakle, on nije u funkciji upostavljanja totalne kontrole, nego sasvim suprotno, njegova prava funkcija je proizvodnja otpora totalnoj kontroli. Rialiti šou Veliki Brat nudi samog sebe kao medijum kroz koji je kritiku moguće uputiti stvarnim političkim centrima moći lociranim u mreži tehnoloških sredstava, ideoloških paradigmi, modela društvenih odnosa, preovladavajućih devijacija itd. Slično ovome, moguće je organizovati patriotski skup, čija će struktura omogućiti indirektno legitimisanje anacionalne ideologije ili skup koji navodno propagira Evropski put, a u suštini ga delegitmiše.

Nažalost diferenciranje na evropske i antievropske sile obuhvata ne samo političke stranke, medije, organizacije nego i same ljude. Ova dihotomija služi i hijerarhizovanju ljudi po njihovim kulturnim karakteristikama. Niži nivoi uspostavljenih hijerarhija postali su objekt ponižavanja, obezvređivanja, represije, diskvalifikovanja. U ovim procesima se manifestuje kolektivna agresivnost i mehanizam projekcije.

Proizvodnja dihotomija od strane političke elite ukazuje na nedemokratičnost politike. Procesima isključivanja onemogućuje se stvaranje društvenog konsenzusa, koji je od ključnog značaja za demokratiju i društvenu stabilnost.

Sa kulturološkog aspekta isključeni se poimaju kao kulturno inferiorna bića, skoro kao niža rasa, životinje.

Status neistomišljenika, politički nepodobnih predstavnika navodnih antievropskih sila je, po svim indikatorima, skoro sličan statusu nacionalnih manjina u zemljama koje sprovode diskriminaciju po nacionalnom ključu.

Ovakvo stanje je rezultat čitavog niza grešaka, koje najverovatnije neće biti ispravljene. Dakle, možemo očekivati reprodukovanje socijalnog i političkog odnosa snaga, nepromenjene odnose, nepokretljivu socijalnu strukturu.

Ekonomska kriza će narušiti socijalni položaj vladajućeg sloja, no ozbiljna socijalna nesigurnost će biti svojstvena nižim slojevima koji se dobrim delom poklapaju sa navodnim antievropskim silama.

Zemlja koja na silu hoće u otpad da pošalje na hiljade svojih studenata, magistara i doktoranata, da ih prekrije mrakom jeste zemlja sa kojom nešto ozbiljno nije u redu. Ovaj fenomen je izvan racionalnog poimanja. Opet, sa druge strane, upravo njihovo isključivanje omogućuje mladim Evropejcima, ''plutajućim subjektima među metaforama'' da dobiju podršku od države i stranih fondova za njihove istraživačke projekte o Dušku Dugoušku, Miki Mausu i Paja Patku. Istraživanje uloge Paje Patka, Mikija Mausa i Duška Dugouška u procesu našeg približavanja Evropi je od epohalnog značaja.

I

Podela na evropske i antievropske sile u postpetooktobarskoj Srbiji je pre svega politička podela koja se zasniva na spoljnopolitičkoj orijentaciji. Nastaje nakon petooktobarske promene kada je nova koaliciona vlada, konstituisana od osamnaest političkih stranaka, formirala vlast svrgavanjem Slobodana Miloševića. Državna politika nove republičke vlade, zajedno sa vladom na saveznom nivou, temeljno je promenjena u svim oblastima od spoljne politike pa sve do privredne politike. U nukleusu ove promenjene politike, se nalazio program društvene reforme utemeljen na neoliberalnom konceptu. No, nezavisno od ovog koncepta, promena spoljne politike je izvedena kroz radikalan zaokret od odnosa sukobljavanja sa zemljama članicama EU u kojima se nalazila Srbija ka odnosu saradnje. Radikalizam zaokreta je još jasniji ako se uzme u obzir da je samo godinu dana pre te promene SR Jugoslavija bila bombardovana od strane članica NATO-a i to bez odobrenja Saveta Bezbednosti UN, odnosno bez odobrenja najvećih svetskih sila koje imaju pravo veta, kao što su Kina, Rusija i Indija. Osnovni cilj spoljne politike Republike Srbije nakon petog oktobra 2000. bio je, a i danas je, članstvo u EU. U svakom slučaju, radi se o radikalnom zaokretu uzimajući u obzir da je do tada EU percipirana kao politički neprijatelj. Za ovu percepciju nije odgovorna samo politika Slobodana Miloševića, niti njegova antizapadna propaganda, koju su neki smatrali uzrokom antizapadnog raspoloženja. Početak političke tranzicije u Srbiji, kao i na prostoru bivše SFRJ je sprovođen upravo pozivanjem na zapadne demokratije i kapitalizam. Dakle, u prvim fazama uvođenja višepartijskog sistema idejno je delegitimisan socijalizam, i aktuelizovano je afirmativno tumačenje Zapada, kapitalizma i demokratije, koje je do tada, unutar obrazovnog sisitema i inteligencije, ne samo srpske nego i jugoslovenske u celosti, predstavljalo apsolutnu retkost. Do 1986. godine Zapad je negativno konotiran, a ovo negativno konotiranje svoj krajnji izraz dobilo je u čuvenoj anticipaciji o neizbežnoj ''propasti zapadne civilizacije'' koja je, uzgred budi rečeno, došla upravo sa Zapada. Delegitimacija socijalizma i aktuelizacija afirmativnog tumačenja Zapada, liberalne demokratije i kapitalizma je nailazila na otpor samo od strane ''najradikalnijih'' komunista i marksista, koji su se protivili uvođenju višepartijskog sistema, zalažući se za druge vidove pluralizma. Ovaj otpor je lako slomljen zahvaljujući povoljnim geopolitičkim kretanjima u svetu, koja su već 1986. (obraćanje M. Gorbačova na konferenciji u Rejkjaviku) godine najavila slom socijalizma. No, uprkos početnom prozapadnom raspoloženju, antizapadno raspoloženje se razvijalo postepeno i njegovo intenziviranje bilo je u korelaciji sa procesima jačanja institucionalne, političke i ustavne krize unutar SFRJ, koja je opet bila integralni deo, uzrok i posledica, istovremeno, dezintegracionih procesa u SFRJ. Što su bili veći rascepi unutar SFRJ i snažniji secesionistički zahtevi Slovenije i Hrvatske, Zapad je sve više, doduše, u prvim fazama oprezno i postepeno, a zatim otvorenije i jasnije, stajao na stranu secesionizma i time se direktno postavljao suprotno od one pozicije na kojoj se nalazila politika Srbije i Crne Gore. Politika Hrvatske i Slovenije se temeljila na dva principa: težnji za odvajanjem od SFRJ i ostvarenjem sopstvene državnosti i na težnji uključivanja u evropsku kulturu, civilizaciju, zajednicu itd. I hrvatski i slovenački političari su shvatili da su ova dva cilja međusobno povezana i zavisna jedan od drugog. Pošto su postojali indikatori da će se desiti oružani sukobi unutar Hrvatske, naoružavanje, odnosno snabdevanje Hrvatske oružjem dolazilo je iz raznih pravaca, a presudnu podršku ostvarivanju nezavisnosti Hrvatske, odnosno priznanju njenog suvereniteta dala je Nemačka. S obzirom na tadašnje stanje unutar Evropske zajednice, odnosno povećanu moć i uticaj Nemačke koja je nastala nakon njenog ujedinjena, logična je pretpostavka da je ceo odgovor Evropske zajednice,odnosno unije, na krizu u SFRJ u stvari definisala Nemačka, i ne samo odgovor Evropske zajednice nego i odgovor Zapada u celini. Hrvatska je bila (i danas je) miljenik i štićenik nemačke politike te otuda proizilazi hiljadama puta otpevana pesma Danke Dojčland. Sukob sa Hrvatskom je doveo Srbiju ustvari u sukob sa, pre svega, Nemačkom, Vatikanom, Austrijom, itd. Kako su devedesete godine prolazile, ovaj sukob je bio sve intenzivniji da bi na kraju kulminirao činom bombradovanja od strane NATO-a. Što se tiče ovih sukoba tokom svih godina poslednje decenije dvadesetog veka, od velikog značaja je istaći da se nije radilo o sukobu sa celim svetom. ''Mi smo bili u sukobu s celim svetom'' je rečenica propagandnog karaktera i ne odgovara istini. Rusija, Indija, Kina kao tri zemlje koje imaju pravo veta u Savetu bezbednosti, nas nisu bombardovale.

Što se tiče unutrašnjeg političkog stanja, istina je da su tadašnje opozicione stranke, za razliku od državne politike koja je zbog spleta okolnosti ušla u konfrontaciju sa tada ekonomski ekspanzivnim Zapadom, sve vreme isticale svoje prozapadno, proevropsko i prodemokratsko opredeljenje. Kako je vreme prolazilo, ove stranke su imale sve veću podršku mlađe, obrazovanije i urbanije populacije, pa se može prihvatiti popularna, analitičarska, u ovom slučaju tačna teza, da su se kulturne, generacijske podele poklapale sa tadašnjim političkim podelama. Što se tiče stranačkih resursa, kadra, opozicione stranke su, što je i normalno, bile heterogene. Unutar njih je bilo i bivših komunista, i monarhista, i republikanaca, kao i bivših radikalnih autonomaša, amerofila, germanofila, teista, ateista, pripadnika većinskog naroda, pripadnika nacionalnih manjina, itd. U oceni porekla i profila, ovih tada opozicionih stranaka, postoje različita mišljenja. Jedni ih delegitimišu nazivajući ih komunistima, dok, sa druge strane, neki sociolozi ističu da se u tadašnjoj opoziciji ili njenim delovima mogao prepoznati anti-antifašizam. U svakom slučaju, tadašnja opozicija je bila po pitanju svog kadra heterogena. Ova heterogenost je verovatno jedan od razloga nestabilnosti i nesklada u opoziciji. Na ovaj nesklad , neslogu i nejedinstvo unutar opozicije, ukazivao je recimo i Ivan Stambolić u svom poslednjem intervjuu. Jedine njihove zajedničke crte bile su: kritika Miloševićeve politike i geopolitička okrenutost Zapadu. U svemu ostalom su bili razjedinjeni, podeljeni, nekad i radikalno. No, uprokos podeljenosti, akumulisano nezadovoljstvo u zemlji i pomoć Zapada, strateška i finansijska, omogućili su da se nasilnim putem sruši Slobodan Milošević. Samo stanovništvo je verovalo, ako ćemo iskreno, naivno, da je dovoljna samo njegova dobra volja za drugačijim sistemom, dobra volja iskazana i izbornim, pa i rušiteljskim putem za priključivanjem Zapadu, pa da sve postane i bude bolje. U ovo je verovatno verovao vrh svake tadašnje opozicione stranke. Nažalost, u roku od samo nekoliko meseci se pokazalo da je svaka takva nada, bilo običnog seljaka, bilo tadašnjeg državnog vrha, bila prijatna varka. Pritisci Zapada su nastavljeni, pa čak i povećani, iako su u Srbiji, tada, i na republičkom i na saveznom nivou bile vlade potpuno okrenute Zapadu. Zašto je Srbija ponovo pod pritiskom? Zašto Zapad vrši toliki pritisak na Zorana Đinđića? Iako potpuno suprotne orijentacije, profila, spoljnopolitičke usmerenosti, Zoran Đinđić se veoma brzo našao u sličnoj situaciji kao i Slobodan Milošević, razapet između spoljašnjih i unutrašnjih pritisaka, samo u obrnutom smeru (konstanta poslednjih dvadeset godina: nemogućnost uspostavljanja ravnoteže između spoljašnjih i unutrašnjih pritisaka). Zbog čega ovoliki pritisci? Zbog Miloševića? Predajmo Miloševića i biće bolje. Zbog privatizacije privrede? Privatizujmo privredu. Zbog zaostalosti? Reformišimo kulturu. Zbog turbo-folka? Kritikujmo ga. Zbog generala? Isporučimo generale. Zbog prosvete? Potpišimo Bolonjsku deklaraciju. Sa ovim pitanjima možemo u nedogled.

II

Šta se dešavalo na unutrašnjem političkom planu? Na unutrašnjepolitičkom planu, politički stranački sistem se podelio na pozicione i opozicione stranke, od kojih su se ove prve definisale kao proevropske. Isticanje proevropskog opredeljenja je logično, budući da se zaista radilo o političkim strankama koje su gradile svoj identitet tokom '90-tih upravo na ovoj spoljnopolitičkoj paradigmi, pa je njihovo samoodređenje kao i monopol nad Evropskim putem ipak bio legitiman. S druge strane, opozicione stranke su definisane kao antievropske, što je takođe logično, uzimajući u obzir da su svoj identitet gradile na negativnom odnosu prema Zapadu. Tako smo, unutar parlamenta, dobili podelu na vladajuće proevropske stranke i opozicione antievropske stranke. No, ova podela je brzo trebala biti zamenjena idejnim, odnosno, ideološkim podelama na levicu, centar, desnicu. S jedne strane, uspostavljanje ovakve podele je bilo nemoguće, zbog svetskih okolnosti, odnosno, promenjenog paralelograma političkih sila i u svetu i u zemljama Zapada. Diferencijacija na levicu i desnicu relativizovana je tokom osme i devete decenije dvadesetog veka u skoro svim zemljama Evropske zajednice. S druge strane, do ove podele unutar Srbije nije došlo zbog neozbiljnosti naših stranaka, odnosno stranačkih vrhova, neozbiljnosti same državne politike i konstantne političke nestabilnosti u zemlji. Politička nestabilnost se pojavljuje i kao uzrok i kao posledica nepostojanja ozbiljnih političkih podela. Dok je u početku podela na evropske i antievropske stranke, odnosno sile mogla da se shvati, u kasnijim fazama ona funkcioniše kao indikator karikaturalnog, kafanskog, nedobronamernog i u suštini nedovoljno ozbiljnog bavljenja politikom.

Paradoksalno, radikalizam političkog života u zemlji, radikalne konfrontacije, nisu proisticale iz složenih političkih programa političkih stranaka, nego potpuno obrnuto – iz siromašnog i nedovoljno artikulisanog idejnog profila političkih stranaka. Celokupan angažman svih stranaka na vlasti sveo se na dve crte: na radikalnu kritiku vladavine Slobodana Miloševića i na radikalno zalaganje za evropski put. Nedoslednost svom imenu i nesklad sa sobom su najuočljiviji kod političkih stranaka navodno socijaldemokratskog opredeljenja. Vreme tranzicije i socijalne krize je ovim strankama idealno pogodovalo za promovisanje svojih programa, uz istovremeno zalaganje za evropski put. No, u oblasti privredne politike, ove stranke su podržavale neoliberalni koncept privredne reforme, uz istovremenu upotrebu neoliberalnog pristupa socijalnim pitanjima. Svaki razgovor o socijalnom stanju, krizi, radnicima se odbacivao kao populizam.

Tako siromašnih političkih programa, nejasnih ideoloških profila, u neskladu sa sopstvenim imenom, političke stranke su se okrenule drugim načinima, manje ozbiljnim, pomoću kojih su se prezentovale javnom mnjenju. Sam pristup problemu evrointegracionih procesa se sveo na galamu o Evropi. Svima je jasno da je bavljenje problemom evrointegracija bilo nedovoljno ozbiljno i kompetentno. Pristalice politike Zorana Đinđića naglašavaju da je proces reformi društva i evrointegracija zaustavljen njegovim ubistvom, te ovu neozbiljnost, nekompetentnost i nezainteresovanost za društvene reforme pripisuju trećoj i četvrtoj postpetooktobarskoj vladi. Kritičari svih postpetooktobarskih vlada smatraju da je ceo problem evrointegracija od samog početka bio pogrešno postavljen, kao prinudna tema o kojoj se nikada nije vodila javna rasprava, koja je od početka bila monopolisana itd. No, nezavisno od raznih stavova koji postoje kod nas u vezi ovog pitanja, moglo bi se reći da je nedostatak kompetencije i ozbiljnosti sakrivan strategijama proizvođenja sukoba, ali i strategijom maskiranja objektivnih i ozbiljnih problema kakvi su na primer korupcija, socijalna kriza, milion nezaposlenih, itd. Jedna od strategija kojom su se sakrivale greške i problemi tranzicije bila je priča o famoznim preprekama koje proizvode antievropske stranke, odnosno sile.

III

Proevropske sile ili proevropske stranke su se određivale ne samo po odnosu prema Evropi, odnosno po spoljnopolitičkom određenju, njihova autoidentifikacija se bazirala i na diferenciranju od opozicionih stranaka, odredivši ih antievropskom silom, odnosno preprekom, preprekom Evropskoj uniji, odnosno boljem životu, višem standardu, uređenijem društvu, demokratiji, svetu itd. Ovako uspostavljena diferencijacija na proevropske sile i antievropske sile je, vremenom, postala sve složenija, obogaćivana je novim klasifikacijama, atribucijama, podelama, etiketama, koje su se sve više i više ređale kako je vreme prolazilo, stvarajući sve bogatije blokove podela i sve suprotstavljenije koncepte. U ovim blokovima iščezavaju politički elementi koji se tiču ideološkog opredeljenja (koje je inače kako smo rekli siromašno i neprofilisano), a na njihovo mesto dolaze oni koji se tiču kulture. U političku igru su ušli pojmovi kao što su finoća, vaspitanost, civilizovanost, pismenost, primitivnost, malograđanština, urbanost, itd. Spajanje ovih elemenata sa politikom omogućuje uspostavljanje političke hijerarhije ne samo između političkih stranaka (na one koje imaju vlast i one koje je nemaju), nego nažalost i između samih birača, građana, odnosno ljudi. Moguće je uočiti zakonitost između stepena antagonizma između političkih stranaka u njihovoj borbi za moć i vlast i stepena instrumentalizovanja kulture kao oblasti u kojoj se nalaze argumenti za autolegitimaciju i delegitimaciju drugih. Što je intenzivnija i agresivnija borba za moć i vlast to se intenzivnije, češće i radikalnije stranke pozivaju na kulturu u ovom ili onom značenju (prosvetiteljskom ili antropološkom) te reči. Što je sukob radikalniji to je hijerarhizovanje građana po kulturnim kriterijumima takođe radikalnije, građani se radikalnije hijerarhizuju, a kulturne prepreke i podele između sebe smatraju većim, važnijim i nepremostivijim. Takođe je uočljiva još jedna zakonitost. Dok se proevropske stranke u svrhu autolegitimacije koriste kulturom u njenom prosvetiteljstvom značenju, odnosno apostrofiraju značaj kulturnih ustanova, elitne umetnosti, značaj pismenosti i obrazovanosti, značaj formalnog kulturnog nivoa nacije, dotle opozicione, u užem političkom kontekstu određene kao antievropske, naglašavaju značaj nacionalnih kulturnih identifikatora kao što su religija, ćirilica, kulturna tradicija, značaj istorijskih spomenika. I jedna i druga strana ukazuju na značaj kulturnih vrednosti, no ove vrednosti shvataju na različit način. Proevropske stranke problem našeg vrednosnog sistema vezuju za evrointegracione procese, te akcentuju vrednosti koje čine deo političke kulture i determinišu tip političke kulture. Takozvane antievropske stranke ukazuju na ugroženost tradicionalnih vrednosti i same nacionalne kulture i zalažu se za afirmaciju istih, nepovezujući ovaj problem sa spoljnopolitičkom orijentacijom. Nijedna strana, iako duboko svesna problema sa mentalitetom, nema nikakvu ideju kako da se reši ovaj problem. Dok proevropske stranke svoje neistomišljenike nazivaju primitivcima, ove antievropske stranke svoje neistomišljenike smatraju izdajnicima po definiciji.

S obzirom da institucionalnu moć, monopol nad dominantnim političkim aktivnostima i procesima i vlast imaju pozicione stranke, odnosno proevropske, njihove kvalifikacije/diskvalifikacije, hijerarhizacije, tumačenja, argumentacije vladajućih stranaka pretežu nad oponirajućim, onda to znači da odgovornost za tip dominantne retorike, uzajamnog poimanja imaju ove stranke. S obzirom da vladajuće stranke u najvećem delu participiraju u kreiranju i vođenju državne politike, slamanju otpora samima sebi (što je težnja svake moći), one su odgovorne za načine na koje se deli društvo, za eventualno socijalno, političko, kulturološko hijerarhizovanje i za eventualnu diskriminaciju, ukuliko ona postoji, a koja proizilazi iz uspostavljanih i reprodukovanih hijerarhija. U Srbiji, ili u bilo kojoj drugoj zemlji, demokratija nije moguća ukoliko država sprovodi represiju i diskriminaciju nad sopstvenim građanima, svim građanima ili određenim delom građana.

IV

Država je po definiciji represivna i bez mehanizama represije ne može da postoji, kao uostalom ni kultura ili civilizacija. Protiv elementarne represije se nije smisleno boriti. No, višak represije postoji onda kada država ne tretira svoje građane kao jednake, jednake pred zakonom i u svojim pravima. Na primer u ta prava spadaju: pravo na život, pravo na slobodu mišljenja, pravo na slobodu organizovanja, pravo na svojinu, pravo na javno okupljanje, pravo na obrazovanje, političko organizovanje, sindikalno protestovanje, pravo na politički izbor, pravo na slobodno ispovedanje svoje vere, itd. Jasno je da ova prava mogu biti formalno garantovana i zaštićena zakonskim sistemom, ali i paralelno ugrožavana. Poboljšavanje društva posredstvom institucionalnih mehanizama koji onemogućuju pokušaje države, grupe, pojedinca da diskriminiše i ugrožava prava drugih jeste pozitivan aspekt i vodi humanizovanju društva i međuljudskih odnosa. No, u jednoj državi mogu postojati zakoni i mehanizmi koji onemogućuju uskraćivanje socijalnih i drugih prava i privilegija nekim specifičnim grupama, na primer homoseksualcima, Romima, crncima, ženama, deci, to i dalje ne znači da se ne sprovodi diskriminacija izvesnih delova građanstva date države.

Diskriminacija i represija su indikatori krize liberalnodemokratskih principa. Ovi principi i pravila liberalne demokratije su izgrađeni upravo da bi onemogućili represiju i diskriminaciju i stvorili uslove za postojanje i razvijanje slobode pojedinca. Društveni položaj unutar liberalnodemokratskog društva bi trebao biti stvar postignuća, a ne porekla ili pripadnosti, a demokratska država je demokratska samo ako je inkluzivna. Mehanizmi isključivanja po rasnoj, nacionalnoj, etničkoj osnovi funkcionišu u zemljama u kojima je moć zloupotrebljena i uzurpirana od strane pojedinca, odnosno vladara, grupe, vladajućeg sloja, elite, jedne političke stranke itd. Da bi se predupredila uzurpacija moći i apsolutizacija vlasti na štetu građana, vlast se deli na zakonodavnu, sudsku i izvršnu, društveni odnosi se regulišu zakonima, a vlast se bira i smenjuje u skladu sa izbornom voljom građana izraženoj na slobodnim i tajnim izborima. Posredstvom ovih mehanizama uspostavlja se društveni konsenzus između vladara i podanika, vlasti i građana. No, moć je čudo. Ima socijalne, političke i kulturne aspekte. Pored ovih formalnih tu je i onaj aspekt koji se tiče ljudske prirode. U prirodi moći je i težnja za njenim reprodukovanjem i reprodukovanjem statusa quo. U prirodi moći je takođe težnja za njenim povećavanjem. No, što je više moći na jednoj strani, to je više nemoći na drugoj strani. Reprodukcija moći, njeno intenziviranje, reprodukovanje istih modela njenog distribuiranja u društvu stvaraju napete odnose i konflikte. U ovakvim situacijama represija je neizbežna.

Ona je moguća kad su prethodno uspostavljeni odnosi ekonomske, političke i kulturne nejednakosti. Njoj prethodi podela na njene subjekte i objekte, koja je stvorena formalnim institucionalnim sredstvima ili manje formalnim i neinstitucionalnim – na primer pomoću stereotipa, predrasuda, ustaljenih shvatanja. Represija je neodvojiva od pogleda na svet, od shvatanja o stvarnosti o sebi o drugima, o postojećim razlikama i nejednakostima. Ovaj pogled na svet i skup shvatanja nastaju tokom primarne i sekundarne socijalizacije pomoću koje se u ličnost ugrađuju kulturni elementi kakvi su norme, pravila, vrednosti, shvatanja, navike, itd. Društva, politički sistemi, skupovi shvatanja, pogledi na svet se menjaju evolutivno ili revolucionarno. Bez obzira da li je reč o jednoj ili drugoj vrsti promene, društveno privilegovani slojevi se veoma teško odriču od svojih shvatanja koja su i sama integralni deo ili pratilac društvenog položaja i privilegija koje taj položaj nosi sa sobom. Privilegovani društveni slojevi po prirodi stvari teže konzerviranju statusa quo, jer im postojeće stanje, onakvo kakvo jeste, omogućuje intergeneracijsko reprodukovanje privilegija, dok, sa druge strane, neprivilegovani teže promeni kako bi se kroz tu promenu oslobodili stvorenih, institucionalnih ili vaninstitucionalnih društvenih opstrukcija koje im onemogućuju razvoj njihovih eventualnih potencijala. Dakle, viši sloj, a posebno elita kao njen vrh, želi da ostane po svaku cenu tamo gde se nalazi, srednji sloj ljubomorno odmerava viši sloj i pokušava da mu se približi, dok najniži sloj moli Boga da se neko smiluje na njega i oslobodi ga socijalne nemilosti. Niži slojevi obično bivaju izigrani, te vremenom postaju revolucionarni, skloni nasilju i nasilnim promenama društva. Posle nasilnih promena (koje često koincidiraju sa složenijim promenama unutar društva) dolazi do promene rasporeda između slojeva, do promene u kontekstu moći, promena načina distribucije moći, uspostavljanja novih odnosa nejednakosti. Bivši viši slojevi nakon nasilnih promena mogu da padnu na nivo najnižeg sloja, i obrnuto, bivši niži slojevi u novom kontekstu se pozicioniraju na više nivoe socijalne strukture.

Liberalnodemokratsko društvo se posredstvom svojih glasnogovornika obraća građanima sa tvrdnjom da diskriminacija ne postoji, da svi imaju jednaka prava, da su slobode zagarantovane, šanse za uspeh jednake i zavise isključivo od pojedinca da li će ih iskoristiti i od njegovih talenata, sposobnosti i rada. Dakle, u liberalnodemokratskom društvu, pošto u njemu pojedinac po definiciji nije određen poreklom nego postignućem, pošto ne postoje mahanizmi institucionalne diskriminacije, socijalne nejednakosti su rezultat prirodnih nejednakosti, odnosno razlika u sposobnostima, talentima. Viši slojevi obožavaju ovu teoriju, te idu unaokolo, šetaju se i tvrde kako njihova socijalna pozicioniranost nije rezultat njihovog porekla, etničke pripadnosti i etničkih veza, boje kože, rodne pripadnosti, verskog identiteta ili stranačke pripadnosti, nego isključivo njihovih superiornih sposobnosti i njihove vrednoće i rada. Niži slojevi sumnjaju u ovu teoriju i smatraju je banalnom i providnom pričicom i manipulacijom, žale se na socijalnu nepravdu, a to opet logično generiše nezadovoljstvo na kraju i samim političkim sistemom koji se stvorio takve nejednakosti zajedno sa shvatanjima koja ih legitimišu post festum. Aristokrate su verovale da po prirodi stvari treba da budu superiorni u odnosu na ostale, hijerarhijski nadređeni nižim slojevima. Rasisti (transnacionalna identifikacija utemeljena na rasi), poput nemačkih nacista su verovali da pripadaju superiornoj rasi, razvili su navodno naučno utemeljeno učenje o rasnim nejednakostima, a potom institucionalni sistem pomoću kojeg su sprovodili rasnu segregaciju, diskriminaciju i represiju i na kraju eksterminaciju. U rasističkim društvima, rasne predrasude se ugrađuju u institucije i organizacije, te ove ne mogu da postoje bez njih. Rezultat rasističke, transnacionalne ideologije, i na njoj utemeljene kolektivne identifikacije na bazi rasne pripadnosti, nastale između dva svetska rata u Nemačkoj, bio je oko 67 miliona žrtvi. Sve ove žrtve su rezultanta nemačke volje za moć probuđene u specifičnim okolnostima svetske ekonomske depresije, pod uticajem nezadovoljstva Nemaca tumačenjem, u Versajskom ugovoru, uzroka Prvog svetskog rata. Po Versajskom ugovoru, Nemci su krivi za izbijanje ovog rata. Probuđena nemačka volja za moć stvorila je najveću tragediju u istoriji čovečanstva, te se vara se onaj ko misli da je ova tragedija zaboravljena. Niko nju nije zaboravio, a najmanje Rusi, Jevreji, Poljaci, Česi, Srbi, Romi itd.

V

Nedemokratsko društvo, sklono represiji, svoju praksu represivnog delovanja sprovodi uz pomoć mehanizama isključivanja. Neko se uključuje, neko se isključuje. Kako ko. Ove procese je moguće sprovoditi uprkos postojanju institucionalnih mehanizama koji bi formalno trebali da sprečavaju represiju, diskriminaciju i socijalno isključivanje nekih kategorija stanovništva. Prethodno moraju postojati kategorije, podeljeni blokovi, definisani segementi stanovništva. Podele mogu da se definišu u skladu sa raznim kriterijumima. Nacionalnim, rasnim, itd. U postpetooktobarskoj Srbiji jedna od glavnih podela je podela na evropski i antievropski blok (blokovi, stranke, mediji, glasačko telo, organizacije). Kriterijum podele je politički, odnos prema zemljama Evropske unije, odnosno spoljnopolitička orijentacija – jedni su za uključenje u EU, a drugi protiv. Vladajuće stranke koje su stvorile novi tip vladajućeg sloja su dominantno proevropskog opredeljenja. Pošto, kao što smo rekli, vladajući sloj svoje privilegije brani raznim shvatanjima, istinama, strategijama, prirodno je da je i naš, tada stvoren, novi vladajući sloj, posegnuo za raznim načinima legitimacije svoje vladajuće pozicije i delegitimacije drugih koji pretenduju na ovu poziciju vlasti i moći.

Dakle, dominantni, vladajući slojevi, a posebno elita kao njihov vrh, u pogon obavezno stavljaju ''nauku'', umetnost, religiju, institucije, kako bi izradili skup teza, ''istina'', pomoću kojih legitimišu svoju socijalno nadređenu poziciju. Nije dovoljna samo konstrukcija tih navodno objektivnih istina, nužno je iste represivno nametnuti agensima socijalizacije, učiniti ih sastavnim delom ličnosti, odnosno ubaciti ih u pogled na svet, u skup shvatanja, u vrednosni sistem. One se prihvataju kao nužne, objektivne, prirodne, postaju deo ''zdravog razuma'', deo ''nauke'', kulturne tradicije, kolektivnog iskustva, individualnog iskustva koje se u formi ''lukavstva'' i ''životne mudrosti'' prenose na sledeće generacije. U postpetooktobarskom periodu javnom mnjenju su posredstvom stručnjaka, spin doktora i partijskih ideologa prezentovane i ponuđene veoma interesantne istine. No, povodom ovih istina javno mnjenje se heterogenizovalo i skoro podelilo na dva bloka, što zbog svojih osobenosti, klasno-slojnih pripadnosti, kulturoloških karakteristika, etničkog porekla, što zbog namere samih centara moći. Ova podela predstavlja pravilnost u svakoj zemlji višepartijskog sistema, te nema posebnog razloga za njenu problematizaciju, no, s druge strane, ona je bila osnova na kojoj je nikla ''teorija'' o Dve Srbije. Teorija o Dve Srbije je u izvesnom smislu integralni deo podele na evropski i antievropski blok/sile/stranke. Ona je integralni deo Idejne paradigme postpetooktobarskog perioda-utemeljene na neoliberalnom konceptu koji i po pitanju društvenih podela ima sklonost stvaranju diferencijacija na elitu i masu – inferiorni blok kojim se rukovodi od strane elite. Legitimnost nove idejne paradigme je obezbeđivana kao i svemu drugome pozivanjem na Evropejstvo, odnosno dovođenjem u utilitarnu vezu nje same kao sredstva i Evrope kao konačnog cilja kojem se teži.

Dakle, u postpetooktobarskom periodu na unutarpolitičkom planu imamo vladajuće proevropske stranke i od samih sebe ili od drugih nazvane i označene, antievropske stranke, zatim imamo političku retoriku koja u svom središtu ima podelu i sukob između podeljenih strana, tumačenje samog sukoba kao fantomskog, nerešivog, tumačenje podela kao nepremostivih. Paradigma blokovske podele i sukoba između podeljenih strana posegnula je i za etičkim kategorijama dobra i zla, kao i za argumentima koji proističu iz kulturne oblasti. Ova paradigma je preuzeta iz političke retorike američke državne administracije. DŽordž Buš je diskurs ljudskih prava zamenio diskursom borbe protiv terorizma, a sukobljene strane doveo u vezu sa kategorijama dobra i zla. Ovakva retorika koja naglašava sukob između sila dobra i sila zla se pojavila i u postpetooktobarskoj Srbiji. No, postoji jedna razlika. Američka državna administracija je ovu retoriku instrumentalizovala u spoljnopolitičkim odnosima i sukobima, a kod nas je ona upotrebljena u unutarpolitičkim sukobima. Iako je SAD doživela napad 11. septembra 2001. godine i mada je ograničila pod uticajem realne pretnje terorističkog napada, ljudska prava, ona u svojim građanima nije videla neprijatelje. Sile zla su izvan SAD, i po njihovom tumačenju geografski locirane u Avganistanu, Iraku, Iranu itd. Dakle, daleko od SAD. Kod nas je ova priča funkcionisala unutar zemlje. Problem sa ovim je u sledećem: kada govorimo o nekoj političkoj stranci, mi govorimo o njenoj ideologiji, njenim liderima, članovima, no i o njenim biračima. Uzimajući u obzir činjenicu da je na poslednjim predsedničkim izborima za Tomislava Nikolića glasalo oko 2.150.000. građana, govor o silama zla se odnosio na sve njih.

VI

Iako se o deklaraciji o političkom pomirenju koju su potpisale DS i SPS, insistira na potrebi prevazilaženja podela na radikalno suprotstavljene i neprijateljske blokove, priča o njima ponovo postaje aktuelna. Tokom poslednjih predsedničkih i parlamentarnih izbora, Tomislav Nikolić je pokušao ovu podelu da relativizuje, ističući da je za saradnju i sa Istokom i sa Zapadom i sa EU i sa Rusijom. Ovi pokušaji da se relativizuje podela na evropske i antievropske stranke su takođe došli do izražaja u njegovom glasanju za SSP. Na ovaj način Tomislav Nikolić bi izvukao SRS iz antievropske i antizapadne pozicije. To znači da bi preveo 2.150.000. glasača na stranu kulturnih, obrazovanih, pismenih građana Srbije, te bi jednim potezom nestala sva ona stoka, bezubi, nepismeni divljaci, zli ljudi. Svi bi odjedanput imali zube i postali ljudi. No, ko bi onda bio objekat isključivanja i ponižavanja? To ne smeju biti nacionalne manjine, žene, deca, homoseksualci. S druge strane, konkurencija među Evropejcima bi se povećala za dva miliona novih Evropejaca zainteresovanih za projekte evrointegracionih procesa i ''modernizacije''. Uzbuna. Katastrofa. Šta raditi? Nešto treba hitno uraditi. Bezubi su neophodni. Mrak je nužan. Ugasite brzo svetlo. Izvlačenjem Srpske radikalne stranke iz antizapadne i antievropske pozicije do koje je samu sebe dovela, ali i na koju je stalno drugi navode svojim manipulacijama, sve stranke, od one najveće, odnosno Demokratske stranke, pa do onih malih, realno beznačajnih, poput G17 minus, LDP, LSV, bi ostale bez superiornog položaja koji proizilazi iz njihovog proevropskog opredeljenja, SRS bi svima postala najveći konkurent. Udaljavanjem od ultranacionalističke, antizapadne ideologije, profil SRS bi bio sadržajniji, bogatiji, spoljnopolitički adekvatniji (uzimajući u obzir promenjene okolnosti u svetu nastalih tokom prve decenije 21. veka). Dakle, njen promenjen profil, socijalni-odnosno levi, suverenistički uz istovremeno kompleksan pristup spoljnoj politici, bio bi u skladu sa trenutnim trendovima i promenama koje se odvijaju unutar Evropske unije i u svetu uopšte. No, nekome se ovo ozbiljno nije svidelo. Rezultat je razbijanje Srpske radikalne stranke. Ovim cepanjem je stvoren dvostruki efekat. Prvo, nestao je najozbiljniji konkurent vladajućim strankama. Drugo, cepanjem SRS su stvoreni uslovi za prethodno smišljenu ''prekompoziciju političke scene'' u Srbiji i otvoren je prostor za stranke tzv. moderne evropske desnice, koje se nadaju da će se, sada zbunjeni, glasači SRS okrenuti njima. Ta nada će se vremenom pokazati kao prijatna varka. Tomislav Nikolić je proglašen izdajnikom i tako diskvalifikovan u očima svojih glasača, a SRS se, sa druge strane, vratila samoj sebi i zbog toga ostala taoc negativnih definicija, određenja, atribucija, kvalifikacija, koje su građene godinama. Ovim određenjima, SRS je osuđena da ostane još dugo objekat ponižavanja, socjalnih uskraćivanja, borac za pravdu, državu, istinu, suverenitet, patriotizam i da gubi u toj borbi od Evropejaca u ime boljeg života koji dolazi sa članstvom u Evropskoj uniji. Ona je večni dvomilionski patriotski, ali zato nekulturni, zaostali, bezubi Drugi, koji mora da postoji kako bi Evropejci u poređenju sa njima uvek imali prednost svake vrste, od prednosti u vizijama, moći, obrazovanju, pristojnosti, pismenosti, zubima, itd. Dakle stvar je vraćena na početak, tu smo mi i tu su oni, nezavisno od toga ko pripada nama, a ko njima. Diferencijacija je socijalna, politička, spoljnopolitička, ekonomska, vizionarska, nervna, psihološka, kulturna, etička i estetska, etnopsihološka, dijalektološka, regionalna, fatalna.

VII

Uprkos svetskoj ekonomskoj krizi čije eventualne političke i socijalne posledice u zemljama Zapada ne bi trebalo potcenjivati (promene će se najverovatnije odvijati u smeru jačanja levice i suverenističkog koncepta – što ne znači da će doći do raspada EU, bez značajnijeg jačanja ekstremne desnice), Srbija će najverovatnije ostati na istom spoljnopolitičkom kursu – članstvo u EU uz intenzivniju saradnju sa Rusijom, Indijom i Kinom (za čega se, uzgred budi rečeno, zalagao upravo Tomislav Nikolić, odnosno SRS na poslednjim predsedničkim i parlamentarnim izborima). Do promene spoljne politike Republike Srbije bi moglo doći samo u situaciji radikalnih političkih i ekonomskih lomova ili pak vojnih sukoba u svetu. Do tada cilj spoljne politike ostaje isti. No, problem sa realizacijom ovog cilja nisu samo uslovi koje postavlja EU. Ovaj proces ometa unutarpolitička nestabilnost za koju su odgovorne i pozicione i opozicione stranke. Takozvana prepreka nije antievrpejstvo, koje kad i ne postoji biva stvarano, prepreku proizvodi čitav niz faktora za koje opozicione stranke nisu odgovorne.

1. Članstvo Republike Srbije u Evropskoj Uniji je cilj državne spoljne politike. Ali šta je država? Šta to beše država? Država – to sam ja! Država – to su moji zemljaci! Pošto je spoljna politika jedna od najvažnijih komponenti državne politike, ona mora biti podržana opštim društvenim konsenzusom. Konsenzus nije isto što i izborna većina. Kada vladajuće stranke osvoje većinu one imaju osnovu za vlast, ali to ne znači da postoji društveni konsenzus oko nekih opštih pitanja. Konsenzus nije kvantitativna nego kvalitativna ketegorija. S jedne strane spoljna politika zahteva konsenzus, no, s druge strane, on je ovde nemoguć, jer politička elita kao vrh vladajućeg sloja neprekidno produkuje dihotomije, i nepremostive podele koje onemogućuju upravo postizanje društvenog konsenzusa. Stabilnost procesa evrointegracija je moguća samo ako se prekine stvaranje mraka i antievropski sila. No antievropske sile, i kada ne postoje zamračivanjem i štednjom struje, gašenjem sijalica pomoću više prekidača, bivaju stvarane kako bi vladajući sloj konstantno legitimisao svoje nadređene pozicije i izbacivao iz privilegovanih delova socijalne strukture i iz sektora finansijske, političke moći, druge.

2. Ako je cilj spoljne politike članstvo u EU i ako se do tog cilja dolazi sprovođenjem procesa evropeizacije, potrebno je definisati aktere ovog procesa odnosno uslovno rečeno evropeizatore. Pošto dva miliona glasača SRS smatraju antievropejcima, oni u startu ispadaju iz ovog procesa. Dakle, preostaje Druga Srbija (koja ide 300 godina ispred svog vremena), ideolozi alternativnog političkog sistema i alternativne države, postdržave koja je ustvari preuzela ingerencije nekadašnje moderne demokratske države. Ovu postdržavu čine dobrim delom nevladine organizacije. No, problem sa ovim organizacijama se ne tiče samo finansiranja, niti njihovog ideološkog aparata. Problem je i kadar, nedovoljno obrazovan, koji svim unutarpolitičkim problemima, spoljnoj politici, pa i evroreformskim procesima pristupa na formalan način. Formalnost njihovih pristupa proizilazi iz tipa njihovog znanja i vrste institucionalnih odnosa u kojima se nalaze, prožetih visokim stepenom autoritarnosti, koja se manifestuje od njihovog ponašanja pa do njihovog mišljenja. Način njihovog poimanja sveta, ljudi, zemlje, politike, ekonomije, kulture, umetnosti je utemeljen na unapred definisanim ''istinama'', na strogom determinističkom obrascu i nepromenjivim kauzalnim odnosima u kojima nema mesta ni za milimetar odstupanja. Ako nas oni demokratizuju, modernizuju i evropeizuju, onda teško nama.

3. Šta je uopšte evropeizacija? U shvatanju i tumačenju evropeizacije Evropejci prave dve greške. Ovaj proces, s jedne strane, shvataju kao isključivo formalan proces, kojeg proizvodeći antievropske sile u unutarpolitičke svrhe, fatalne i famozne prepreke, pretvaraju u prinudni represivni proces, koji sada pretvoren u prinudu čak i kada ne postoje prepreke, odbijajući ljude od sebe, stvara te prepreke. S druge strane, ako ovom procesu ne pristupaju formalno pretvarajući ga u prinudu, oni odlaze u drugu krajnost, smatraju ga civilizacijskim procesom posredstvom kojeg se orijentalna, zaostala, nekulturna, zatucana Srbija pretvara u Srbiju prosvećenog građanstva. Tumačeći evroreformske procese na ovaj način, opet ga pretvaraju u prinudu, namećući uverenje da Srbija treba da se odrekne same sebe, pobegne od svoje zaostale prirode. Zaostalost je esencijalnija što je više ističu, a ako je takva onda je i ona prepreka te je treba skloniti. Dakle, po ovom tumačenju naš cilj je Evropa u koju nikada nećemo ući jer smo mi sami, esencijalno i nepromenjivo zaostali, prepreka nama samima. Gordijev čvor. Nerešiva kontradikcija. Izlaz nemoguć. Jedni su zaostali i žrtve sopstvene zaostalosti, drugi Evropejci su opet naše žrtve, žrtve naše gluposti, nepismenosti, bezubosti. Što Srbija ima manje zuba, to je Evropejcima teže, što im je teže, proces evropeizacije je takođe teži, te treba malo više novaca dobiti. Što je više novaca u rukama Evropejaca to oni više vide prepreka, što je više prepreka manje je zuba, što je manje zuba potrebno je više novaca Evropejcima. I tako u nedogled, beskonačno.

Pošto pretpostavljam da ove greške neće biti ispravljene, te da će cilj spoljne politike i dalje biti članstvo u EU, proces evropeizacije će i dalje biti nestabilan, neutemeljen na društvenom konsenzusu, praćen ''fatalnim'' podelama, međusobnom isključivošću, netolerancijom, socijalnim isključivanjem, monopolizacijom od politički podobnih, uz istovremenu aktivnost eventualnih subverzivnih grupa čije je postojanje u savremenom svetu više pravilnost nego retkost. Ako svemu tome dodamo socijalnu krizu koja nastaje sa svetskom ekonomskom krizom, nestabilnost političkog sistema, zemlje je skoro garantovana.

Što se tiče bezubih antievropejaca, oni će i dalje postojati, stvaraće ih socijalna kriza, ali i činioci koji nemaju veze sa ovom krizom. Stvaraće ih i vladajuće i opozicione stranke. Socijalna nesigurnost će preovladavati u redovima anti-Evropejaca, a socijalna sigurnost u redovima Evropejaca. Raspored slojeva i ljudi u njima će i dalje imati veze sa spoljnopolitičkom paradigmom, stranačkim članstvom, a legitimacija ovakvog raspoređivanja će se obezbeđivati raznim manipulacijama, propagandom, i kulturnim hijerarhijama. Niži slojevi, odnosno antievropske sile će se i dalje osećati kao manjina u sopstvenoj državi. Ostaće zaostali, a Evropejci će i dalje biti žrtve njihove zaostalosti, epohalni misionari čija je misija grandioznija što je naša zaostalost veća.

VIII

Smisao antievropski sila, mada ne jedini je indirektna legitimacija evropskih sila čije postojanje je stvar istorijske nužnosti, pragmatizma, geopolitičkih okolnosti. Pošto antievropske sile indirektno legitimišu evropski, istorijski nužan put, njihovo postojanje je od epohalnog značaja. One konstantno omogućuju nesmenjivost vladajućeg sloja i nepokretljivost unutar socijalne strukture. Što je više mraka, i zamračenih sijalica, to svetlo dobija više na važnosti. Da bi evropski put bio svetliji, potrebno je što više potamniti one koji bi da se vodi javna rasprava ne o nužnosti puta, nego o načinu na koji se korača na njemu. Oni, koji bi da se vodi demokratski dijalog, bivaju osenčeni senkama Evropljana. Sa nebesa izabrani takozvani Evropljani koračaju autoritarno unapred zacrtanim Danke Dojčland putem, bez odstupanja, dok demokrate tumaraju osenčeni njihovim senkama. Usput im zubi ispadaju. Em nemaju zube, em mrak pada na njih, em ih navode da i oni pevaju pankersku pesmu: „Danke, danke“. A ovi baš to ne bi da otpevaju i poručuju: „Malo morgen, mi nikada nismo voleli Pank, gotički rok itd“. Na to im prvi odgovaraju: „E kad je tako, od zuba nema ništa“.

IX

Evropske sile su na vlasti skoro devet godina. Za tih devet godina na vladajućim pozicijama se vrte sve vreme isti ljudi. Isti ministri, isti predstavnici NVO-a, isti urednici, isti analitičari, isti umetnici, iste estradne zvezde. Za tih devet godina je napravljeno nekoliko značajnih poteza kao što su povratak u UN, članstvo u Savetu Evrope, uspostavljena je intenzivnija saradnja sa Kinom i Rusijom (2008), dinar je bio stabilan, plate i penzije su isplaćivane, ljudi su se koliko toliko psihološki stabilizovali, sprečeni su neki eventualni vojni sukobi i veći socijalni nemiri unutar zemlje. S druge strane, za tih devet godina ovaj narod je bio pod enormnim pritiscima, tretiran je kao infantilna nepismena masa/stoka koja treba da se suočava sa zlom, bio je neprekidno manipulisan i zastrašivan, pretvorio se u špijunčiće, autoritarce, pisce radova o Paja Patku. U svakom manjoj opštini je najmanje po 10.000 ljudi ostalo bez posla, i tako širom zemlje od juga do severa, reforma prosvete je u istoj stvorila haos, cena školovanja je udesetostručena, privreda je rasprodata itd. Kombinovanjem negativnih ekonomskih efekata privredne politike i atmosfere u kojoj se stalno odvija žestoka borba za moć i vlast, stalna propaganda, zastrašivanja i manipulacije, stalna ponižavanja i isključivanja, ta kombinacija stvara otpor u kojem su udruženi politički i socijalni momenti. Do sada je bilo nekoliko strategija pomoću kojih je kontrolisan otpor. Jedna od poslednjih, a možda to i jeste poslednja strategija ili sredstvo, jeste mrak. Zamračivanjem ili samozatamnjivanjem se unapred delegitimiše svaki skup na kojem bi se ispoljio socijalni ili politički protest. Ispoljavanje protesta je sprečeno. I u tom sprečavanju se nalazi poreklo i koren sile mraka. Ovo poslednje niko nije shvatio osim 9,5 miliona stanovnika ove zemlje.

 
 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner