Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Srpsko-ruski odnosi i evropska bezbednost
Kuda ide Srbija

Srpsko-ruski odnosi i evropska bezbednost

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Kršljanin   
utorak, 01. novembar 2011.

Termin iz naslova „srpsko-ruski“ odnosi je uobičajen za opisivanje odnosa dva naroda, odnosno dve države. U slučaju Srba i Rusa, on nije sasvim adekvatan. Međusobna identifikacija, kako u svesti oba naroda, tako i u odnosu naših neprijatelja prema nama, mnogo je dublja. Veliki broj Srba iselio se u 17. veku u Rusiju. Veliki broj Rusa izbegao je posle Oktobarske revolucije u Srbiju. Ipak, nema ni u Rusiji srpske nacionalne manjine, ni u Srbiji ruske. Prirodno i dobrovoljno, Srbi su u Rusiji postali Rusi, a Rusi u Srbiji su postali Srbi. Prezimena ih i danas podsećaju na poreklo, a sve ostalo je isto.

Ako je to tako, zašto nikada nismo živeli u istoj državi, ili bar državnoj zajednici? Za to su se pobrinuli naši neprijatelji, a na tome rade i danas. Visok stepen herojske interakcije Srba i Rusa dešavao se u ratovima. U miru su pokušavali, i bar delimično uspevali, da nas razdvoje. Više godina pišem i govorim o tome da je pred nama vreme spajanja, da su se za to ispunili mnogi istorijski uslovi. Ovde ću izneti najvažnije argumente za to. Ali, gledajući na zbivanja u svetu, moram da izrazim nadu da to spajanje neće i ovog puta biti u ratu. U svakom slučaju, biće definitivno.

1. U Srednjem veku, dvoimeni narod, čiji su obrazovani ljudi govorili i pisali istim, crkvenoslovenskim jezikom, razmenjivao je porcije hrišćanske duhovnosti, koje su formirale savremeni identitet Srba i Rusa, koji su postali globalni nosilac hrišćanske vere, civilizacije i kulture.

2. U 19. veku, koji su obeležili rusko-turski, a danas slobodno možemo reći rusko-britanski ratovi na Kavkazu i na Balkanu, Rusija je omogućila da se Srbija, potopljena u otomanskom moru, ponovo rodi kao država.

3. Ponovo rođenoj Srbiji zapadne sile su uskratile pravo na većinu teritorija. Tek posle balkanskih i Prvog svetskog rata, cenom gubitka više od polovine odraslog muškog stanovništva, Srbija je oslobodila praktično sve svoje istorijske teritorije. Međutim, i Srbija i Rusija su ovim ratom ušle u period globalnog genocida, ostvarivanja oligarhijske diktature putem istrebljenja najvećeg dela čovečanstva. Najveće planirane i najveće dosadašnje žrtve su Srbi i Rusi – nosioci istinskog hrišćanstva.

4. U oba svetska rata, a i danas, napad na Rusiju počinje napadom na Srbiju.

5. Ideološko levo-desno cepanje nacija, kao jedan od metoda oligarhijske diktature, najstrašnije je, kroz građanske ratove, pogodilo Ruse i Srbe u 20. veku.

6. Priključenjem južnih Slovena – katolika oslobođenoj Srbiji, u Versaju je posle Prvog svetskog rata stvorena Jugoslovenska država. Ovako proširena Srbija postala je podložna stalnom zapadnom uticaju, zbog čega se nije mogla spojiti sa Rusijom, a u njene državne temelje bio je ugrađen dinamit, koji su zapadne sile aktivirale dva puta, 1941. i 1991, oba puta sa genocidnim posledicama po srpski narod. Takva Jugoslavija je bila jedna od poslednjih zemalja u Evropi koje su priznale i uspostavile odnose sa sovjetskom Rusijom. Ona je primila u svoje okrilje i Vrangelovu armiju i Zagraničnu crkvu i mnogo prostih izbeglica, ali je primala i britansku i američku pomoć radi ponovnog slanja Bele armije u rat sa Crvenom[1].

7. U Drugom svetskom ratu, u iznutra nehomogenoj i stranim uticajima izloženoj Jugoslaviji, posle munjevitog rasparčavanja zemlje od strane sila Osovine i njihovih regionalnih saveznika, nastaju dva pokreta otpora – komunistički i nacionalistički, oba sa vezama i u Londonu i u Moskvi. Komunističkom se priključuje mnogo više Srba, jer su Rusijom vladali komunisti. Prednost ovom pokretu daje i London, što ubrzo posle sadejstva partizanske vojske Crvenoj armiji u oslobođenju Jugoslavije, dovodi do raskida odnosa između socijalističke Jugoslavije i socijalističke Rusije. U tom periodu, najistaknutiji srpski komunisti i prijatelji Rusije bivaju istrebljeni u Titovim logorima, a Jugoslovenska vojska zauzima značajan deo prve linije fronta NATO prema SSSR i Varšavskom ugovoru – poverenje kojim može da se pohvali malo koja članica NATO. Saradnja SSSR i Jugoslavije se obnavlja 1955, ali jugoslovenska vojska, sa velikim delom sovjetskog naoružanja, drži svoj deo NATO fronta sve do časa kada taj NATO odlučuje da Jugoslaviju i njenu vojsku razbije i uništi jer su mu, posle nestanka Varšavskog ugovora i pokoravanja Istočne Evrope, postali ne samo nepotrebni, nego, zbog svoje snage i relativne samostalnosti, i potencijalno opasni.

8. Čak ni u svim ovim iskušenjima 20. veka, nikada i ni u kojoj formi, nije došlo do oružanog sukoba između Srba i Rusa, što se ne može reći ni za jedan drugi evropski narod. Čak ni iz Srbije pod Hitlerovom okupacijom, ni jedan Srbin nije otišao na Istočni front, na kome su se protiv Rusa borile po jedna divizija Hrvata, bosanskih muslimana i kosovskih Albanaca.

9. U periodu Titove vladavine, osim uticaja NATO (čitaj SAD i Velike Britanije) na bezbednosne strukture Jugoslavije, a uprkos veoma velikoj ekonomskoj, pa i kulturnoj saradnji sa Rusijom, temeljna prepreka spajanju Srba i Rusa, stvorena je na propagandnom planu. Jugoslavija je, gotovo bez ograničenja, bila otvorena za zapadnu propagandu, dok je antisovjetizam (mimikrični oblik rusofobije) bio jedan od temeljaca zvanične Titove propagande.

10. Devedesete godine 20. veka donele su i Srbima i Rusima velike drame. Sovjetski Savez je demontiran bez velikih sukoba, ali su posledice penetriranja zapadnog uticaja u Rusiju bile genocidne. Jugoslavija je razbijena ratom, jer je srpski narod pružio otpor sopstvenom rasparčavanju i ekonomskom pokoravanju. Vrhunac krize za obe zemlje bio je 1998-1999. Srbija doživljava oružanu agresiju NATO, a Rusija sa mukom prevazilazi defolt i neposrednu pretnju sopstvenog rasparčavanja. U isto vreme kada je Rusija tek otvorila vrata za sopstvenu konsolidaciju, Srbija (tada još u zajedničkoj državi sa Crnom Gorom), posle 10 godina ratova i embarga, neporažena u ratu sa NATO-om, doživljava državni udar, odnosno prvu uspešnu „obojenu revoluciju“, uz primenu „meke sile“, odnosno „okupaciju iznutra“.

11. Prvu deceniju 21. veka možemo nazvati decenijom po Srbe tragičnog raskoraka u odnosima sa Rusijom. Režim uspostavljen u Beogradu posle puča, vredno sprovodi sve ono što su Angloamerikanci pokušavali tokom 90-ih, ali zbog srpskog otpora nisu uspeli. Uništenje vojske i industrije, potpuna zapadna kontrola nad finansijama, medijima i državnom bezbednošću. Krupne političke stranke, državna i lokalna uprava su gotovo potpuno korumpirani. Jačaju separatističke tendencije u više delova Srbije. Uništen je i sistem socijalne sigurnosti, a poljoprivreda dovedena do stanja u kojem u Srbiji, prvi put u njenoj istoriji počinje da se umire od gladi. Prema prvim rezultatima upravo održanog popisa stanovništva, u proteklih 10 godina stanovništvo Srbije se smanjilo za 300.000, ili 4%. Ono se sada smanjuje za 100 ljudi dnevno – posledice „tranzicije“ su genocidne, i po broju žrtava mnogo veće od svih ratova tokom 90-ih. Sve ove destruktivne promene su od strane režimske propagande prikazivane kao pozitivni reformski koraci na putu ka evroatlantskim (izraz koji se ređe upotrebljava) odnosno evropskim integracijama, kao jedinom mogućem i prosperitetnom civilizacijskom obrascu danas. Ovakvo stanje u Srbiji generisalo je negativnu klimu za razvoj odnosa sa Rusijom.

12. U vreme najdramatičnijeg angloameričkog udarca na opstanak Srbije – proglašenja „nezavisnosti Kosova“ od strane narkoterorističke marionetske bande u Prištini, Rusija povlači dva velika poteza od ključnog značaja za opstanak Srbije – suprotstavlja se angloameričkom diktatu u vezi Kosova i donosi odluku o prolasku gasovoda „Južni tok“ kroz Srbiju i kupovini i modernizaciji srpske državne naftne kompanije (ovo je jedini krupan razvojni projekat u današnjoj Srbiji). Uprkos dominantnom zapadnom uticaju, vlasti u Beogradu sa zahvalnošću prihvataju ove poteze Rusije, iako u njihovom sprovođenju i danas ima unutrašnjeg otpora pod angloameričkim uticajem. Zbog negativnih reakcija na Zapadu, vlasti se ne usuđuju na bilo koji dalji značajan korak u razvoju odnosa sa Rusijom. Odnosi se na rečima visoko uvažavaju, zbog duboke svesti naroda o svojoj istoriji i objektivno pozitivno ocenjuju, uz razmenu poseta na najvišem nivou i izraženo očekivanje da se potpiše sporazum o „strateškom partnerstvu“[2]. Srbija je, ipak, ovakav sporazum prvo potpisala sa Francuskom, i to upravo u vreme otpočinjanja agresije na Libiju. U Moskvi se danas shvata da dijalog sa sadašnjim režimom ne može da da dovoljno rezultata koji bi bili u interesu Srbije i Rusije. Nova situacija stvorena u odnosima sa Rusijom, međutim, podiže moral stanovništva i počinje da raste svest da je vezivanje za Zapad pogrešno i da ima realnu alternativu.

13. Izbori u Rusiji i Srbiji okončaće se približno u isto vreme – početkom sledeće godine. Pretnja SAD, NATO i prištinskih terorista da velikom vojnom akcijom zauzmu severni deo pokrajine Kosovo i Metohija, koji je uvek bio nastanjen isključivo Srbima i čije stanovništvo odbija da prihvati nametanje institucija iz Prištine, dovela je Srbiju i vlasti u Beogradu pred nova velika iskušenja. Vojna ofanziva sa dramatičnim posledicama zasad je izbegnuta samo zahvaljujući visokom moralu stanovništva u toj oblasti i odlučnosti Rusije u Savetu bezbednosti UN, koja se ovoga puta bazira upravo na direktnoj podršci ugroženom stanovništvu severnog Kosova i Metohije, a ne kao u ranijim prilikama, na podršci poziciji zvaničnog Beograda. Međutim, postojeća pretnja i neadekvatno blago reagovanje vlasti u Beogradu, učinile su da politika vlade sažeta u sloganu „EU nema alternativu“ bude od strane ogromne većine građana potpuno odbačena. Ubedljiva većina građana deli tri bitna spoljnopolitička stava: 1. potpuno protivljenje NATO-u; 2. opredeljenost za savezništvo i strateško oslanjanje na Rusiju; i 3. odbacivanje EU (ovaj stav je postao većinski tek u poslednjih godinu-dve). Zasad ovi bitni stavovi nisu adekvatno artikulisani na srpskoj političkoj sceni. Oni delovi palamentarne opozicije koji ih, bar u određenoj meri zastupaju i nove političke snage iz redova vanparlamentarne opozicije koje ih zastupaju u potpunosti, zbog totalne kontrole medija i finansija od strane režima i zapadnih tajnih službi, zasad ne mogu da dobiju dovoljan zamah u svom delovanju.

14. Nedavno izloženi, od strane Vladimira Putina, koncept Evroazijske Unije[3], kao i prvi koraci na njegovom ostvarivanju, svedoče ne samo o daljem jačanju Rusije, već i o tome da je ona nosilac civilizacijskog potencijala od značaja za ceo svet. Utemeljenje Evroazijske unije i njeni uređeni odnosi sa zapadnoevropskim zemljama biće od ključnog značaja za evropsku bezbednost u osetljivom periodu sistemskog kraha angloameričke osovine. Jedino tako mogu biti izbegnuti novi dramatični potresi na evropskom tlu, uključujući na njegovom najnestabilnijem području, Balkanu. Ovaj region, koji je od svih u Evropi, platio najskuplju cenu agresivnog i bezočnog angloameričkog ekspanzionizma, može dobiti novu stabilnost jedino u evroazijskom okrilju. Prvi prirodan korak svakako mora biti istorijsko spajanje Srbije i Rusije. To je za obe zemlje poželjno, ali je i moguće, i čak lako ostvarivo. Ubrzanju tog procesa je doprineo i sam Zapad, koji je količinom destruktivnog ponašanja i zločina na tlu bivše Jugoslavije, a posebno na Kosovu i Metohiji, i količinom nepravde prema Srbiji i Srbima, praktično učinio nemogućim sopstvenu dominantnu ulogu u ovom regionu na duži rok. Aktivni koraci u ovom pravcu, neophodni su i od strane Srbije i od strane Rusije. Prirodno je da onaj ko je veći može da čini i veće korake. Očekujemo da će oni vrlo brzo uslediti, jer ih nameću i dramatična situacija u svetu, i interesi Rusije i Srbije, za koju je ovo pitanje opstanka.


[1] M. Kršljanin: Kontrarevolucionarna akcija kraljevskih vlada u Beogradu protiv SSSR-a (1918-29), Pregled (Sarajevo), God. VIII (1956), Knj. 2, Broj 10, str. 647-656

[2] Eremič V. : Rossiя i Serbiя – vosemь vekov istorii, Meždunarodnaя žiznь (Moskva) №4 - 2011

[3] Putin V.: Novый integracionnый proekt dlя Evrazii — buduщee, kotoroe roždaetsя segodnя, Izvestiя, 3 oktяbrя 2011.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner