Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Beogradskim osnovcima lakša „hrvaštica“
Kulturna politika

Beogradskim osnovcima lakša „hrvaštica“

PDF Štampa El. pošta
Vojislav M. Stanojčić   
petak, 07. septembar 2012.

Letos sam od ćerke moga mladog poznanika, svršene učenice četvrtog razreda jedne beogradske osnovne škole, čuo da gotovo čitavo njeno odeljenje piše isključivo hrvatskom latinicom, odnosno, kako je neki nazivaju, hrvašticom. To je, međutim, samo deo žalosnog i zabrinjavajućeg stanja: njeni drugovi i drugarice prilično se muče kada treba da pročitaju neki tekst ispisan srpskim pismom. Uz višedecenijsko sistematsko iskorenjivanje ćirilice od završetka Drugog svetskog rata naovamo, objašnjenje za priklanjanje učenika “latiničnom carstvu” moglo bi se potražiti i u stavu njihove učiteljice koja ih je vodila od prvog do četvrtog razreda. Ona je svojim đacima nedvosmisleno govorila kako je važno samo da pogode temu i tačno odgovore na postavljena pitanja, a da je sporedno koje će pismo u zadacima upotrebiti. Pa smo tu gde jesmo: deca pišu hrvatskom latinicom, a znoje se kad naiđu na ćirilički tekst. Suvišno je da nagađamo koju bi ocenu - izuzev slabe - ova učiteljica dobila od nekadašnjih školskih nadzornika, ali nije i da se zapitamo: imaju li današnji pedagoški savetnici uopšte uvid u rezultate njenog rada? Ili, što je još gore, ili imaju a ništa ne preduzimaju?

Bilo bi, međutim, pogrešno i nepravedno pomenutu učiteljicu, proglašavati za jedinog krivca, kraj svih ostalih i mnogobrojnih koji su doprinosili i doprinose – nesvesno ili namerno - izumiranju srpske ćirilice. Počasno mesto među njima, svakako, zauzima Televizija Beograd, čija je naslednica današnja RTS, a koja je upravo ovih dana svečano proslavila 54. godišnjicu rada. Daleke 1958, i zatim još više godina, TV Beograd je bila jedina televizijska stanica u užoj Srbiji, i imala ogroman na uticaj na gledaoce, svojom slikom i rečju, koji su im postali glavni, ako ne i jedini izvor da se obaveste, zabave ili pouče. TV Beograd je u isto vreme smišljeno ili slučajno, sasvim svejedno, bila efikasno medijsko sredstvo za potiskivanje srpske ćirilice, jer je u svim njenim programima, počev od onih namenjenih deci, i od prvih telopa sa nazivom emisije, pa da poslednjih sa imenima učesnika, ekipe i reditelja sve bilo ispisano hrvatskom latinicom. Ni i u Dečjem programu i emisijama Školske redakcije nije bilo drugačije, te tako i sam Vuk Karadžić nije u TV Beograd dobijao drukčiji pristup:ni u emisiji posvećenoj njemu nije se koristila ćirilica!

(Zanimljivo je da se u tim prvim godinama televizije u Jugoslaviji srpska ćirilica mogla videti jedino na ekranima TV Titograd. Danas je, međutim, stanje sasvim obrnuto u odnosu na RTS, pa je ćirilica sa ekrana TV Crne Gore potpuno i zakonito proterana ne bi li se i tako prekinula bilo kakva veza sa srpskim narodom i njegovim pismom.)

Posle višegodišnjeg zanemarivanja srpske ćirilice, TV Beograd se setila da i ona postoji i počela da je koristi (o čemu je već ranije bilo reči u NSPM). S druge strane, kako se televizija kod nas razvijala, osnivane su i nove stanice, sa svojim posebnim programima. Bilo je zabrinjavajuće (a ostalo nezapaženo ) što niko nije shvatio da su one od TV Beograd preuzele “latinični barjak” , te se u njihovim programima, sem u izuzetnim prilikama, ćirilično pismo uopšte ne koristi. Teško se, recimo, može razumeti zbog čega se Studio B, televizijska stanica grada Beograda, služi isključivo hrvašticom. Misle li njeni urednici (a uz njih – gradske vlasti) da su se stanovnici Beograda odrekli ćirilice i da su je zaboravili, ili razloge za ovo latiničenje treba tražiti u nemaru, ravnodušnosti, čak i svesnoj nameri?

One đake četvrtake iz beogradske škole sa početka ovog napisa, čim su došli na svet, razni proizvođači i trgovci usmeravali su na hrvašticu. Od prvih pelena, hrane za bebe, odeće, igračaka. A kad su malo odrasli i počeli da primećuju reklamne poruke televizijskih kuća ni u njima nisu mogli da vide ćirilično pismo.( Što je sasvim u skladu sa potrebama prodaje, pošto se gledaocima nude proizvodi na čijoj je ambalaži isključivo latinica.)

(U Beogradu je do pre izvesnog vremena postojala robna kuća “Familija” , valjda jedina koja se nije stidela srpskog pisma. Kuća je, nažalost, nedavno prodata, a novi vlasnik je odmah sve natpise zamenio „hrvašticom“.

A dok Novak Đoković poziva gledaoce televizije da kupuju domaću robu, svi se trgovci trude da ona ne bude i označena “domaćim” pismom).

Sem dva jedva vidljiva ćirilička sitna slova, i automobilske tablice su ispisane hrvašticom. Beogradski tramvaji, autobusi i trolejbusi , u većini slučajeva, povode se za istom modom. Potpisi u filmovima u bioskopima bez izuzetka su latinični, uputstva za svu tehničku robu i lekove, takođe; hrvašticom su štampani i programi svih turističkih organizacija ( “Dobročinstvo”je izuzetak); novine i časopisi na srpskom pismu mogu se izbrojati na prste jedne ruke, dok su knjižare preplavljene delima štampanih hrvašticom, a ćiriličkih je sve manje.

Ima još mnogo primera potiskivanja srpskog pisma, bezbroj primera o tome koliko se s malo poštovanja naši građani odnose prema njemu. Stoga i nije nikakvo čudo ako beogradski i đaci iz drugih mesta u Srbiji dođu do zaključka da je ćirilično pismo od drugorazrednog značaja i suvišno, a da je mnogo lepše, “savremenije” i korisnije služiti se hrvašticom. (Kao što već čine mnogi odrasli ljudi oko nas, koji će, ako se ne naljute što im se uopšte postavlja pitanje zašto pišu latinicom, obično odgovoriti: “Tako mi je lakše” !).

Sem Srpske pravoslavne crkve i pojedinaca, koji povremeno vode rasprave o potrebi da se spase ćiriličko pismo (i koji nemaju nikakvog uticaja na javno mnjenje) ostatak srpskog naroda, izgleda, ne shvata njihove razloge za zabrinutost. Slično je i sa političkim strankama koje imaju mnogo članova i pristalica, i koje sebe smatraju patriotskim. Lako ih je prepoznati. To su one kojima su Srbija i srpstvo nezaobilazne teme u svakom obraćanju javnosti. Ipak, kao da uopšte ne shvataju značaj srpske ćirilice za srpski narod i šta se sa njom dešava. Ili možda i shvataju, ali, zauzete otkrivanjem i prebrojavanjem mnogobrojnih izdajnika iz drugih političkih stranaka, jednostavno ne stižu da nešto preduzmu za odbranu nacionalnog pisma.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner