Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Bezbednost mladih
Kulturna politika

Bezbednost mladih

PDF Štampa El. pošta
Danka Kojadinović   
nedelja, 08. avgust 2010.

Zaokupljeni egzistencijalnim problemima, političkom jalovom kakofonijom u Srbiji, svetskom ekonomskom krizom i porastom terorizma u svetu, zaboravljamo da je septembar na pragu.

Početak školske godine u svim osnovnim i srednjim školama Srbije otvara brojne, roditeljima davno poznate, probleme i podseća na preciznu misao Bertranda Rasela da je “Obrazovanje (bilo i ostalo) privilegija bogatih.“

Velika većina Srbije, siromašna, umorna od ratova, bombardovanja, agresivnog komadanja srpskog merituma ipak i  dalje veruje da se znanjem i kulturom osvajaju značajniji prostori od onih koje su velike sile davno na mapama zacrtale.

U večnoj nadi za boljim sutra, roditelji se spremaju u  istinsku borbu za nabavku školskih udžbenika i pribora, kupovinu toplije garderobe i obuće, organizaciju čuvanja-ishrane najmlađih školaraca, odvođenje i dovođenje iz škole,  slobodnih aktivnosti, pa organizaciju  učenja, slobodnog vremena, te zdravstvenih  i  kulturnih aktivnosti.

U nekim berićetnijim vremenima sve ovo bio bi malo veći zahvat iz porodičniog budžeta koji bi se veštim ekonomisanjem ublažio za par meseci. Danas se to mnogima čini neizvodljivim  i pitanje je, ne samo za roditelje već više za režim i ekonomsku elitu, kako će deca nezaposlenih, siromašnih, dobiti elementarne uslove (udžbenike i pribor) za polazak u školu.

Kompjuteri umesto šnicle

Nedavna izjava ministarke teklekomunikacija Jasne Matić da će sve škole u Srbiji biti opremljene novim kompjuterima, neodoljivo asocira na izjavu Marije Antonete da “ako nema hleba, (raja) treba da jede kolače“, s obzirom na to da u mnogim školama ne postoje ni toaleti, ni parno grejanje, ni fiskulturne sale, ni kuhinje i da  su po zvaničnim statistikama mnoga deca pothranjena uz samo dva obroka dnevno!

Potrebno je mnogo mudrosti i hrabrosti da se postave prioriteti te da se prehrane, zdravstvenim nadzorom obuhvate i iškoluju deca. Dobavljači kompjutera mogu da se liše profita za neko vreme, a opremu koja brzo zastareva mogu da po sniženim cenama ponude tržištu.

Vrlo neozbiljno, za državu pogubno, jeste zatvaranje đačkih ambulanti pri školama ili povećanje dnevne kvote pregleda lekarima. Zaboravlja se neophodnost  stalnog zdravstvenog prosvećivanja i podizanje zdravstvene kulture mladih, što ugrožava celu mladu populaciju danas, ali i njihove potomke sutra.

Nisu dovoljna sporadična predavanja, emisije ili skupe TV reklame aktuelnih režimskih  marketinških agencija, potreban je stalni preventivni rad timova lekara, psihologa, nastavnika i roditelja. Da se nije promišljeno i ozbiljno radilo svedoči broj mladih narkomana, alkoholičara, pušača, ali i sve veće nasilje u samoj porodici, pa  decu, nažalost, sve češće treba zaštititi i od samih roditelja.

A od malih poroka, u ovakvim poratnim krizama, zbog nezaposlenosti, primitivnih medija, bede, osionih ekonomskih i političkih  „elita“, množe se i narastaju ozbiljni društveni problemi.

San i java

Mada bi se pomislilo da  su učenici privatnih škola i fakulteta pošteđeni ovih briga, to nije tačno, jer  privatne obrazovne ustanove  niču kao pečurke posle kiše, dok je  sve više  roditelja koji kreditima školuju decu. Kako uplate  roditelja kasne, nastavnici i na privatnim obrazovnim ustanovama po nekoliko meseci ne dobijaju plate, što se  odražava na kvalitet predavanja, međuljudske odnose i znanje koje se prenosi.

Interesantno je da se mnogi  roditelji, zbog statusnog prestiža, odriču  sopstvenih elementarnih potreba kako bi potomcima dali bolje obrazovanje i status. Nema histerije kao u Japanu gde se đaci rigorozno pripremaju za prijemne ispite još od jaslica i cela nacija drhti tokom prijemnih ispita.

No kako se tržište rada sužava, što zbog ubrzanog tehnološkog razvoja, što zbog svetske krize, sve više mladih spremno je da uči i više i bolje kako bi se upustili u utakmicu za ikakvo ili samo bolje radno mesto.

Razočaranja nastaju kada se suoče sa realnošću u kojoj državna sekretarka godinama obmanjuje javnost da ima fakultetsku diplomu, direktorima državnih medija i mnogih institucija te diplome su suvišne, a mnogi ministri  i narodni poslanici, sem nepoznavanja srpskog, zvaničnog jezika u državi Srbiji nisu upoznati s materijom kojom se bave i  interesima države čije interese treba da brane.

Svi zajedno sa EU i SAD pali su na ispitu patriotizma, etike i čovečnosti,  kada su dozvolili da srpske srednjovekovne manastire na KiM čuvaju oni koji su ih palili,  a koji su amblem UČK zamenili amblemom kosovske policije.

Sami su sebe obrukali i Veton Suroji i svi intelektualci na KiM  koji prećutno odobravaju ovaj zločin.

Najbolja radna mesta (ministarstva, vlada, agencije, diplomatija, spoljna trgovina, banke) i dalje su  u Srbiji rezervisana za decu „proverenih“, mahom DB kadrova, ustoličenih u svim strankama i aktuelnom režimu.

Haos u Srbiji danas rezultat je njihove „stručnosti i znanja“, ali i negativna poruka mladima koji su ozbiljnim radom i odricanjem stekli znanje: da su važniji partijska knjižica i „ćaćino komunističko podrijetlo“.

Nije retkost da su baš te „ćaće“sedele u Narodnom pozorištu odmah po oslobođenju kada ih je s bine Moša Pijade upozorio da obuju čizme, prestanu da ljušte jabuke, pljuckaju i da ne dobacuju glumcima na sceni „jer to nije pravi život“. U Narodnom pozorištu tvrde da poseduju fono-zapis. Da je tada bilo više kamera i da su smeli da snimaju  te junoše, verovatno bi sve nalikovalo Šekspirovom „Gloubu“ u kome su glumce gađali oglodanim batacima i ogriscima jabuka. Istina, nekoliko vekova ranije.

Sveopšta negativna selekcija i komercijalizacija prenela se i na obrazovno izdavaštvo.

Zabrinjavajuće deluje mnoštvo udžbenika i radnih svezaka, raznih  izdavača, često iz uvoza, koji ne zadovoljavaju pedagoške kriterijume, vrve od leksičkih i gramatičkih grešaka, traju onoliko generacija koliko dotični privatni izdavač plati nastavniku akviziteru. Ministarstvo obrazovanja kao da je u ovom domenu izgubilo svoju odgovornu ulogu.

Tokom godine, iz istih razloga, mnogi nastavnici sarađuju i sa turističkim agencijama u organizovanju rekreativnih nastava i ekskurzija.

I onda, ama baš svakog septembra, više od trideset godina, osvanu u štampi naslovi „Torba đaka prvaka teži sedam kilograma, ugroženo zdravlje mališana“. I onda, svake godine, roditelji aklamacijom, kao da su u Skupštini, glasaju za odlazak na skupe rekreativne nastave, ekskurzije u inostranstvo. Više jednodnevnih izleta po gradu i okolini uz zajednički rad nastavnika i roditelja bili bi jeftiniji i, ako se dobro osmisle, pedagoški opravdaniji.

Mnogo veći problem leži u  odabiru i načinu predstavljanja gradivnih jedinica, postupnosti, stilu i jeziku, metodološkoj obradi vežbanja, utvrđivanju gradiva, što je u najvećoj meri prepušteno nastavnicima. Ne samo šta i kako se predaje, već neminovno je pitanje i ko su ljudi kojima je poveren najvažniji zadatak obrazovanja i vaspitanja mladih. Sveukupno dobro obrazovanje, zdravlje nastavnika, pozitivan odnos prema deci, kolegama i roditeljima, zajednici, polazište su i osnovni preduslov za neophodnu empatiju i uspešan rad.

Evidentno niska primanja nastavnika, te  njihov pauperizovan položaj u društvu, negativno utiču na kvalitet života, stalno obrazovanje i očuvanje zdravlja. Nema izgleda da će se u dogledno vreme problem sanirati.

Stranački uticaji na izbor nastavnika, direktora, pa i čistačica, dovode do teatra apsurda na terenu: visokim prosvetnim nagradama i materijalnim dobrima, nagrađuju se direktori bliski „glavatoj gospodi“ (P. Kočić) bez realnih uspeha u prosveti, poznatiji kao glavni akteri lokalnih viceva o liferantima kreda, krompira i ostalih školskih potrepština.

Sve to,  više nego očigledno, pogubno utiče na radnu atmosferu i ugrožava vaspitne i obrazovne procese, istovremeno dalje  urušavajući kredibilitet prosvetnih institucija.

Obrazovna uloga filma

Neverovatno je da i učenici koji žive u Beogradu  malo znaju o milenijumskoj istoriji grada! Ili da u eri elektronskih medija država Srbija ne snima dečje filmove, ekranizuje biografije naših naučnika, umetnika, uglednih političara... Da li ste ikada na Histori čenelu (History Channel) videli nešto pozitivno o Srbiji i njenim pregaocima!? Nikada. Pa, kako biste i mogli ako državna televizija to ne čini, a poseduje sve mogućnosti?

Koliko god se pozivali na Evropu, ništa korisno od te Evrope da prihvatimo: da li neko može da nabroji koliko filmova, serija, dokumentarnih filmova su Englezi snimili o Elizabeti Prvoj?

Bezbroj i stalno se emituju.

U Srbiji nema filma o Jefimiji, carici Milici, Jerini, caru Dušanu, knezu Lazaru, Branku Radičeviću, Crnjanskom, Desanki Maksimović, Mileni Barili, Pupinu, Tesli, Milevi Ajnštajn, Milunki Lazarević, Jovanki Bjegojević...

Poseban paradoks čine udžbenici stranih jezika koji, što je i normalno, ako su štampani u Britaniji, promovišu kulturne vrednosti Velike Britanije. Tako naši školarci sve izuče o Nj.K.V. Elizabeti, Taueru, Parlamentu, Šekspiru, a da pojma nemaju o sopstvenoj istoriji i kulturi, ekonomiji, politici, koje bi predstavili strancima s kojima će se družiti, trgovati, sarađivati.

Britanci odlično znaju svoju istoriju i odavno im je dosadilo da ih stalno ispituju o istim temama (kraljica, Temza, Big Ben).

Od stranih reči mnogi naši ministri odmah su k  srcu primili i vazda vežbaju reč benefit (korist, vajda ,ćar). A i leži im!

Prof. Naum Dimitrijević, anglista, metodičar svetskog glasa, često ističe da države kao Francuska, koje rade na očuvanju nacionalne svesti, same (tj. kroz timove naučnika) kreiraju udžbenike  po nekoliko godina, uz stalno testiranje. Tek kada se nakon perioda provera iskažu dobri rezultati, udžbenik se objavljuje i  koristi u nekoliko generacija. Kod nas su izmene autora česte i retko se udžbenici koriste više od jedne generacije.

Pisanje udžbenika postalo je izvanredna „tezga“ pa ima  „omnipotentnih“ ambasadora koji  rade više poslova istovremeno: predstavljaju Srbiju, „brane“ nas u Hagu, a uz sve to, stignu da napišu  i udžbenik za osnovce koji  odmah bude nagrađen pozamašnom sumom novca.

Zarada od oko 10.000 evra mesečno zaista spada u retke privilegije u siromašnoj Srbiji.

Kada završe mandat, nagradiće ih i oni kojima takvi rezultati odgovaraju. To, sasvim sigurno, neće biti srpska deca i omladina.

Ovakav, i slični primeri anuliraju kredibilitet aktuelnog režima i nevaspitno utiču na omladinu,čak i ako i kada se udžbenik pokaže dobrim.

Vreme nasilja

U zapadnim zemljama uobičajeno je da decu od kuće do škole voze školski autobusi ili ih roditelji predaju i preuzimaju od nastavnika. Ukoliko država nema takvih mogućnosti, potrebno je da se roditelji organizuju i zbog opasnosti na ulicama i u saobraćaju preuzmu praksu praćenja dece u škole.

Posebno kada se ima u vidu broj mladih narko-dilera koji kruže oko školskih kapija.

Nedopustivo je da se deca sama, što je česta slika, u večernjim satima prevozom vraćaju iz škole ili sa rekreacije. Takođe treba otvoreno upozoriti roditelje da je prošlo vreme kada su mališani smeli da se uveče igraju ispred svojih kuća na ulicama. Pljačke,brutalno otimanje tašni, telefona, patika, redovna su pojava te je obaveza roditelja da decu stalno „drže na oku“.

Kako svi nemaju baka servis, jevtinije je udružiti se s komšijama i platiti nekog pouzdanog da bdi nad mališanima dok su roditelji na poslu.

Ne treba decu same puštati da šetaju ljubimce po Košutnjaku, Topčideru, Kalemegdanu, što zbog  psihički bolesnih  osoba koje tuda lutaju, što zbog čopora lutalica.

Tokom jula na Adi je, zbog vrućine i dijete, kolabirala dvanaestogodišnja devojčica. Drugarica  ju je tako onesvešćenu ostavila i otišla da nađe pomoć. Šta bi se desilo da je naišao neki lažni lekar i odneo je pre no što je prava pomoć stigla!? U pomoć su priskočili  vlasnici lokala.Stigla je i hitna pomoć.

Roditelji, ni posle svega, nisu našli za shodno da dođu i odvedu dete na Karaburmu!

Mnogi roditelji, neki zbog ranog odlaska na posao, neki zbog nemarnosti, ne ispraćaju decu doručkom (makar čajem i dvopekom) niti im pakuju jabuku za užinu. Najčešće im tutnu u ruke novac za pekaru. Ako u samoj školi ne postoji prodavnica, svaki izlazak na ulicu izlaže mališane opasnostima.

Ovako ozbiljna kriza nameće  potrebu dodatnih besplatnih kvalitetnih obroka za decu i omladinu tokom nastave, čime treba da se bave lokalne vlasti i prosvetne i zdravstvene ustanove.

Večernji izlasci moraju da budu ograničeni primereno zrelosti i uzrastu. Ako to roditelji nisu u stanju da sprovedu, potrebna je šira društvena akcija, jer ama baš nigde u svetu nema ovoliko dece na ulicama u kasnim satima, pogotovo tokom radnih dana.

I dok su na zapadu bandere prepune oglasa kojima se traže nestala deca, kod nas kao da se takve stvari ne dešavaju.

U vremenu kada se ljudi kidnapuju zbog prodaje organa ili za belo roblje, potrebno je podići nivo bezbednosti u svakom domu,školi, dvorištu i igralištu.

Posebno treba smanjiti, najbolje ukloniti sve fotografije, dece posebno, obaveštenja o putovanjima, kretanju, kontaktima, nikada se ne zna ko sve te podatke može da zloupotrebi.

Odgovornost za bezbednost i zdravlje mladih leži na svima: od porodice do društva a posebno najodgovornijih, predsednika vlade i države.