Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Da li su žene diskriminisane?
Kulturna politika

Da li su žene diskriminisane?

PDF Štampa El. pošta
Vladislav Đorđević   
subota, 07. mart 2015.

Osmi mart – Međunarodni dan žena – zgodna je prilika da novinari i publicisti raznih orijentacija pretresaju „žensko pitanje”. Gotovo po pravilu svi slede savremenu feminističku tezu koja u osnovi glasi: iako su žene formalno-pravno ravnopravne sa muškarcima, one su faktički i dalje diskriminisane. Kako se to objašnjava?

Žene su u prvom posleratnom ustavu – onom FNRJ donetom 31. januara 1946. – pravno izjednačene sa muškarcima: dobile su aktivno i pasivno biračko pravo (pravo da biraju i budu birane), pravo na školovanje, pravo na zapošljavanje i pravo na razvod. Uskoro su – 1952. – među prvima na svetu – dobile i pravo na legalan abortus. Pravo na abortus se stalno povećavalo, tako da je danas Srbija jedna od zemalja sa najliberalnijim zakonodavstvom po tom pitanju.

Ali – argument feministkinja ide – sva ova prava su samo na papiru, jer su žene i dalje faktički diskriminisane. Koji su dokazi za to?

1. Podzastupljenost žena

Najomiljeniji „dokaz” feministkinja za tezu da su žene i dalje diskriminisane jeste taj da su žene u nekim sektorima društva podzastupljene. Tako se često navodi da žena u Skupštini Srbije ima manje nego muškaraca, da zauzimaju samo jednu petinu direktorskih mesta i da ih na čelnim mestima upravnih odbora ima svega 14 posto.

Ovi „dokazi” već na prvi pogled pobuđuju sumnju, jer prenebregavaju najočigledniju stvar: ženske ambicije. Da li žene u istoj meri žele da budu „poslanice” u kojoj muškarci žele da budu poslanici? Da li žene imaju jednaku ambiciju da budu direktorke i članice upravnih odbora kao muškarci? Možda žene žele manje plaćena, ali i manje stresna radna mesta? Možda one nisu spremne da se tako uporno i beskrupulozno bore za te pozicije kao muškarci? Možda je, dakle, reč o ljudskoj prirodi, a ne o socijalnoj diskriminaciji.

Ova feministička metodologija je neprihvatljiva iz još jednog razloga: svesno prenebregava ostale sektore društva. Naime, ona ističe podzastupljenost žena samo u nekim lukrativnim zanimanjima, ali svesno previđa podzastupljenost žena u poslovima sa lošim radnim uslovima. Žene su podzastupljene i kao bageristkinje, rudarke, zidarke, električarke, vulkanizerke, metalostrugarke, automehaničarke, vodoinstalaterke itd. Ali nema povika feministkinja da su i u tim zanimanjima žene „diskriminisane”. Dakle, pravi se svesna selekivnost: smišljeno se ističu samo neki sektori društva, a drugi grubo zanemaruju. Javnost se svesno obmanjuje.

2. „Rodno zasnovano nasilje”

Da bi se javnost uverila u diskriminaciju žena, feministkinje često iznose podatke o nasilju nad ženama. Po ovim podacima, žene su izložene velikom nasilju. Koliko je to tačno?

Teza već na prvi pogled deluje sumnjivo, jer bi svaki čovek zdrave pameti pre pomislio da muškarci više nasilja i čine i trpe. I bio bi u pravu.

Da bi javnost ubedile u postojanje velikog nasilja nad ženama, feministkinje pribegavaju svesnoj manipulaciji. Umesto da iznose podatke o ukupnom broju nasilja u društvu, one iznose podatke samo o „rodno zasnovanom nasilju” („gender based violence”). Šta je to?

„Rodno zasnovano nasilje” je nasilje koje čine muškarci prema ženama i žene prema muškarcima. Kada se tako postave stvari, ispada da su žene gotovo isključivo žrtve, a muškarci gotovo isključivo nasilnici. Ali ova metodologije je već na prvi pogled problematična, jer ne čine nasilje samo muškarci prema ženama, ni žene prema muškarcima, nego i muškarci prema muškarcima i žene prema ženama. Kada se tako sagledaju podaci, dobija se rezultat da su muškarci brojniji i u kategoriji nasilnika i u kategoriji žrtava. Ali to nije ono što feministkinje žele da znate. Stoga pribegavaju selektivnom iznošenju podataka.

Budući da sintagma „rodno zasnovano nasilje” mnogima deluje nejasno, umesto nje feministkinje često koriste sintagmu „porodično nasilje”. Ali svrha redukcije je ista: da se pokaže da su muškarci nasilnici, a žene žrtve.

Tako je nedavno (31. januara i 1. februara 2015) jedan popularni tabloid (Informer) objavio članak pod naslovom „U Srbiji 2014. ubijeno 27 žena u porodičnom nasilju” (str. 7). Podatak može biti tačan, ali je njegova selektivnost očigledna: nasilje u društvu nije samo „porodično” nego i „vanporodično”.

Kada se uzme u obzir i porodično i vanporodično nasilje, jasno je da su i počinioci i žrtve u najvećem broju – muškarci. Ali feministkinjama – mahom lezbijske orijentacije – nije stalo do muškaraca ni njihovog stradanja. Stoga one pribegavaju svesnoj manipulaciji: one najpre fenomen društvenog nasilja nedopustivo redukuju na porodično nasilje, a zatim pojam nasilja i porodice nedopustivo proširuju. Svesno manipulišući podacima, feministkinje dobijaju rezultate koji im odgovaraju.

3. Definicija „nasilja u porodici”

Feminističkih definicija „nasilja u porodici” ima mnogo, ali je karakteristična ona koju daje Mirjana Tejić, diplomirana pravnica i studentkinja magistarskih studija roda i politike na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. U studiji „Pravna regulativa o nasilju u porodici i međunarodni standardi” (2007), ona ima poglavlje pod naslovom „Nasilje u porodici”. Drugi podnaslov tog poglavlja glasi: „Šta smatramo nasiljem u porodici?” U njemu stoji: „Na regionalnom Okruglom stolu održanom od 4. do 11. novembra 2004. u Tirani (Albanija) usaglašena je definicija pojma ’nasilje u porodici’ koja je korišćena u izradi ovog rada.” (str. 35). U nastavku prenosi se ta „definicija pojma”: „termin ’nasilje u porodici’ definisan je kao ’bilo koji oblik fizičkog, psihičkog i seksualnog nasilja nad ženama koji se javlja u okviru porodice, domaćinstva i intimnih veza’ ” (isto).

Ovakva „definicija pojma” je krajnje manipulativna: svrha joj je da muškarce ocrni, a žene predstavi kao nevine anđele. Prvo, zašto se uopšte analizira samo nasilje u porodici, a ne nasilje u društvu kao celini? Taj redukcionizam je feministkinjama potreban da bi se izbegao zaključak da su zapravo u društvu primarne žrtve nasilja muškarci, a ne žene. Drugo, zašto se nasilje u porodici definiše kao oblik „nasilja nad ženama”? Da li to znači da u porodici nema nasilja nad muškarcima? Po definiciji feministkinja, toga nema. Po sredi je jedan apsurdni redukcionizam. Ali se zato pojam nasilja poprilično proširuje tako da obuhvata „bilo koji oblik fizičkog, psihičkog i seksualnog nasilja”. Još apsurdnije je proširivanje pojma porodice. Ovde se porodično nasilje definiše kao ono koje se odigrava „u okviru porodice, domaćinstva i intimnih veza”. Otkada su osobe s kojima ste u intimnoj vezi po definiciji deo vaše porodice? Ukoliko ste u „intimnoj vezi” sa prostitutkom, da li to znači da je ona deo vaše porodice? Ovako besmisleno proširivanje pojma nasilja i porodice smišljeno je da se obmane javnost: da se izmanipuliše. Sledeći tu feminističku mahinaciju, u gorepomenutom članku istaknuto je da su počinioci nasilja: suprug, bivši muž, partner, sin, vanbračni muž, brat i bivši partner. Šaroliko društvo. Ali svi su oni – po feminističkoj definiciji – ženina „porodica”. Ono što ih spaja jeste to da su muškarci. Manipulacija je uspela: rezultat je onakav kakav su feministkinje i želele da se dobije.

Zapravo, kada bismo integralno pristupili problemu nasilja, dobili bismo drugačiji utisak: svaka žena koja čita ove redova ima tri puta manje šanse da doživi neki oblik nasilja. Isto tako: svi muškarci koji ovo čitaju imaju tri puta veće šanse da budu žrtve nasilja. Stvari su još dramatičnije kada se analizira najdrastičniji oblik nasilja: ubistvo. Svaka žena koja čita ove redove ima četiri puta manje šanse da bude ubijena. A svaki muškarac koji ovo čita ima četiri puta veće šanse da bude ubijen. Feminističko „definisanje pojmova” namerno je obmanjujuće.

4. Ko je diskriminisan?

Javni diskurs u Srbiji deli nepodeljeno mišljenje da su žene diskriminisane i da im treba davati sve veća „prava”. U tom smislu, Skupština Srbije je februara 2009. usvojila „Nacionalnu strategiju za poboljšanje položaja žena i unapređivanje rodne ravnopravnosti (2009-2015)”. U njoj se tvrdi da su žene diskriminisane u: 1) sektoru zdravstvene zaštite, 2) prosveti, 3) pravu, 4) politici, 5) ekonomiji i 6) medijima. Da li je to tako?

5. Sektor zdravstvene zaštite

Žene žive u Srbiji 5 godina duže nego muškarci. To sugeriše da muškarci mnogo teže igraju svoju „rodnu” ulogu nego žene svoju.

Osim toga, muškarci tri puta češće izvršavaju samoubistvo. Zašto „rod” koji je tobože povlašćen češće podiže ruku na sebe? Da nisu možda muškarci ti koji su izloženi većim socijalnim pristiscima?

Muškarci duplo češće stradavaju od povreda na radu. Da li je logično da „povlašćeni” pol češće strada na poslu nego „diskriminisani” pol? Čini se da javni diskurs pod uticajem feministkinja opasno brka lončiće.

Osim toga, muškarci u saobraćaju stradavaju tri puta češće nego žene. Razlozi za to mogu biti biološki i socijalni, ali rezultat je poražavajući po muškarce.

Muškarci čine ubedljivu većinu i u grupi kockara, narkomana, alkoholičara, kriminalaca, robijaša i beskućnika. Zašto su muškarci skloniji svim vrstama autodestruktivnog ponašanja? Biološke razloge ne treba zanemariti, ali ni socijalne. Čini se da muškarci trpe tako velike socijalne pritiske da se mnogi pod njima slome. Suprotno feminističkoj mitologiji o muškarcu supermenu, stoji činjenica da je mnogo rizičnije biti muškarac nego žena.

Uopšte uzev, zdravlje muškaraca je lošije nego zdravlje žena. Ali društvo insistira na poboljšanju zdravlja samo žena. U Srbiji postoje mnoge ustanove koje se bave zdravljem žena: „Služba za zdravstvenu zaštitu žena”, „Savetovalište za žene”, „Škola za trudnice i roditeljstvo” „Savetovalište za planiranje porodice” itd. Takvih savetovališta za muškarce nema. Dakle, iako je životni vek muškaraca kraći, radni uslovi teži i riskantniji, društvo o radnim uslovima muškaraca i njegovom zdravlju ni približno ne vodi toliko računa koliko o radnim uslovima žena i njihovom zdravlju.

6. Prosveta

Muškarci su u sektoru prosvete manjina. U predškolskim ustanovama žene čine 95 posto osoblja, a muškarci 5 posto. U osnovnim školama žene čine 86 posto osoblja, a muškarci 14 posto. U srednjim školama žene čine 64 posto osoblja, a muškarci 36 posto. Samo na višim školama i fakultetima muškarci čine većinu osoblja (56 posto). Ali i tu žene dominiraju u nekim sektorima, npr. na pedagoškim akademijama i filološkim odsecima. Ukupno uzev, žene čine 65 posto osoblja u sektoru prosvete, muškarci svega 35 posto. I pored toga, feminisktinje tvrde da su žene u prosveti diskriminisane.

Ne samo da je nastavni kadar u školama mahom ženski, nego i dečaci imaju više problema u školi. Među onima koji ne završe osnovnu školu 67 posto su dečaci. Dečaci imaju češće probleme za disleksijom (otežanim čitanjem), zamuckivanjem, hiperaktivnošću i otežanom pažnjom. Ukupno uzev, dečaci i mladići u osnovnim i srednjim školama imaju više problema sa učenjem, postižu slabije rezultate i znatno više počine nasilnih radnji u školi zbog čega bivaju kažnjavani.

Devojčice i u nastavku školovanja postižu bolje rezultate. Među onima koji upišu višu školu ili fakultet 52 posto je žena. Među onima koji diplomiraju žene čine 55 posto. Ukupno uzev, u populaciji visokoobrazovanih 60 posto je žena. Osim toga, sve grane prosvete, pogovo humanističke nauke, prožete su feminizmom. Pri Beogradskom i Novosadskom univerzitetu postoje „Ženske studije” („Women’s studies”) ili „Studije roda” („Gender studies”). Ne samo da ne postoje „Muške studije”, nego se u nastavi mnogih humanističkih disciplina insistira na „ženskoj” perspektivi. Prosveta je po nastavnom kadru, pedagoškom pristupu, planu i programu poprilično feminizovana. Sve to ne sugeriše da su žene u prosveti diskriminisane. Stoga je potrebno osnovati Pokret za prava muškaraca, koji bi se borio za njihovu ravnopravnost sa ženama.

7. Pravo

U pravosuđu – pogotovo u porodičnim parnicama – dominiraju žene. U sudovima i tužilaštvima radi duplo više žena nego muškaraca. Ne samo da žene dominiraju pravosuđem, nego su i zakoni sistematski na njihovoj strani. Porodično i radno pravo sistematski povlađuje ženama. Analizirajmo najpre porodično pravo. Prilikom rastave braka i dodele deteta, uvek se vodi računa o želji majke. Stoga se u 90 posto slučajeva dete dodeljuje majci. Zašto se ne vodi računa i o očevim željama? Sve donedavno prilikom zahteva za abortus pitala se samo žena, a ne i nesuđeni otac. Zašto se i on nije pitao?

U radnom pravu muškarci su još očiglednije diskriminisani. Sve donedavno žene su odlazile u penziju pet godina ranije. Sada postoji pokušaj da se taj disparitet na štetu muškaraca smanji.

Prilikom obračuna starosne i invalidske penzije ženama se navršeni staž uvećava za 15 posto. Opet je reč jednom privilegovanju žena.

Osim toga, žene se nisu pozivale na odsluženje vojnog roka, niti su mobilisane. U Srbiji je od 1991. do 1999. mobilisano oko 140.000 muškaraca. Mnogi su poginuli, a još više njih postali invalidi. Mnogi invalidi su fizički osakaćeni, a još više njih pati od „posttraumatskog stresnog poremećaja” („posttraumatic stress disorder”). Naravno, nije regrutovana nijedna žena. Bilo je žena dobrovoljaca, ali daleko manje nego muškaraca. Ukupno uzev, broj poginulih i ranjenih žena neuporedivo je manji nego muškaraca.

Oni muškarci koji su preživeli golgotu ratova 90-ih sada se psihički sakate time što se njihov trud i napor omalovažava. Ništa od svega toga ne žele da znaju feminističke „rodne studije”.

8. Politika

Žene u politici nisu diskriminisane, nego zapravo privilegovane. Dva zakona direktno privileguju žene: „Zakon o lokalnim izborima” (2002) i „Zakon o izmenama i dopunama zakona o izboru narodnih poslanika” (2004). Oni predviđaju sistem kvota (quota system) kojima se ženama garantuje određeni postotak u izbornim telima. Zakoni su, dakle, izrazito nedemokratski i diskriminatorni.

Postotak žena u Skupštini Srbije varira, ali je – uopšte uzev – među zavidnijim u Evropi i svetu: 5. smo u Evropi, a 23. u svetu. Npr. žena u Parlamentu Velike Britanije i Kongresu SAD procentualno je manje. Teško da te činjenice ukazuje na „patrijarhalnost” Srbije, kako se predrasudno misli.

Nije retkost ni to da je žena na čelu nekog ministarstva. A i trenutna predsednica Skupštine je jedna žena (Maja Gojković). I to nije jedini put. Postalo je uobičajeno da predsednica Skupštine bude žena.

Žene mogu da se bave politikom ako to žele. Niko im to ne brani. Imaju aktivno i pasivno biračko pravo od 1946. godine i niko im to pravo od tada nije dovodio u pitanje. Štaviše, žene imaju i tu privilegiju da u Srbiji sačinjavaju 52 posto biračkog tela, pa su, dakle, većina u biračkom korpusu. A vlast ne leži u rukama onoga ko vlada, nego u rukama onoga ko odlučuje ko će da vlada.

No, činjenica je da se žene manje bave politikom. Zašto? Postoji mnogo razloga, ali je suštinski psihološki: žene se manje za nju interesuju. Činjenica je da žene: manje čitaju političku štampu, manje gledaju političke programe, ređe učestvuju u radu stranaka, ređe učestvuju na političkim mitinzima i manje su spremne da se kandiduju za neku političku funkciju. Sve ovo ukazuje da žene manje mare za politiku.

Žene u politici nisu dikriminisane nikakvim socijalnim normama, nego su štaviše zakonima stimulisane da se njome bave. Sistem kvota ih podstiče da se bave politikom. Bezbrojne feminističke publikacije takođe ih na to navode. Ipak, žene se manje bave politikom nego muškarci. Čini se da to ima više veze sa ženskom prirodom nego sa socijalno postavljenim „rodnim odnosima”.

9. Ekonomija

Žene mogu da se bave kojim god hoće zanimanjem. Ali to ne znači da one biraju zanimanja po istom kriterijumu kao i muškarci.

Žene imaju sklonost da biraju suficitarna zanimanja, a muškarci deficitarna. Žene biraju suficitarna zanimanja upravo zato što su fizički i psihički manje naporna. Posledica toga je ta da one u proseku duže čekaju da se zaposle i imaju u proseku niže plate.

Dakle, po sredi nije nikakva socijalna diskriminacija na polju zapošljavanja, nego funkcionisanje elementarnog zakona ponude i potražnje. Zapravo, država raznim stimulativnim merama podstiče zapošljavanje žena, čak i nauštrb zapošljavanja muškaraca.

Za isti rad žene su isto plaćene. Feministička propaganda tvrdi suprotno, što je apsurdno. Tačno je da su plate u proseku muškarcima veće. Ali zašto? Zato što muškarci imaju manju sklonost da odsustvuju s posla. Naime, žene duplo češće i pri puta duže odsustvuju sa posla. Osim toga, žene izbegavaju noćni rad i prekovremeni rad. Ukupno uzev, žene biraju lakše i udobnije poslove. Tipični ženski poslovi su: socijalno sigurniji, pružaju veći osećaj zadovoljstva, imaju fleksibilno radno vreme, manje su rizični, manje fizički naporni, ne podrazumevaju selidbu, u zatvorenom su prostoru i omogućavaju kontakt s ljudima. Za takvim poslovima postoji veća potražnja, pa je i logično da su manje plaćeni.

Ukupno uzev, ništa ne sugeriše da su žene u ekonomiji diskriminisane. Štaviše.

10. Mediji

Feministički duh gotovo u potpuno prožima medije. Kao i u drugim sektorima društva, mediji su kadrovski i ideološki poprilično feminizovani.

11. Akademske discipline i globalne ideologije

Feministički duh pospešuju i mnoge akademske discipline. Današnja sociologija, filozofija, antropologija, etnologija, psihologija, psihoanaliza, istorija, pravo, politikologija, književna istorija, književna kritika, književna teorija, čak i religiologija natopljene su „ženskom” perspektivom.

Na globalnom planu, uspesi feminizma su takođe impresivni. Feminizam je prodro u mnoge umetnosti, ideologije, religije i istraživačke projekte: muziku, slikarstvo, film, ekologiju, pacifizam, ljudska prava, ekumenizam, New Age, „studije kulture” („culture studies”) itd. Rodni feminizam je – kako je primetio Slobodan Antonić u knjizi „Iskušenja radikalnog feminizma” (2011) – „danas možda jedina uvažavana i neosporavana globalna društvena teorija o društvu kao celini, o čoveku i njegovom ponašanju, kao i o poželjnoj rekonstrukciji čoveka i društva” (str. 236).

U takvom ideološkom kontekstu, žene ne samo da nisu diskriminisane nego su, štaviše, na mnogo načina povlašćene.

12. Specijalna prava žena

Žene kao građanke uživaju sva prava kao i muškarci, a uživaju i specijalna prava. Ženska specifična prava štite mnogobrojne državne institucije. U Srbiji ih ima skoro najviše na svetu. To su: Uprava za rodnu ravnopravnost Ministarstva rada i socijalne politike Republike Srbije, Skupštinski odbor za ravnopravnost polova, Savet za ravnopravnost polova Vlade Republike Srbije, Pokrajinski sekretarijat za rad, zapošljavanje i ravnopravnost polova, Odbor za ravnopravnost polova Skupštine AP Vojvodine i Pokrajinski zavod za ravnopravnost polova. Osim toga, žene se za zaštitu svojih prava mogu obratiti i zaštitniku građana (ombudsmanu) koji postoji i na republičkom i na pokrajinskom nivou. I na opštinskom nivou obično postoje odbori za „rodnu ravnopravnost”. Toliko državnih institucija za zašititu prava žena ima malo gde.

Najgore od svega jeste to što je rad ovih institucija netransparentan: javnost ne zna gde odlazi veliki novac koji društvo odvaja za njihovo finansiranje. Odgovor je zapravo jednostavan: on se uglavnom troši na velike plate i apanaže njihovih nameštenica. A njihov posao se sastoji uglavnom od ogovaranja muškaraca. Ove institucije su društveni paraziti. Ali javnost jedva da za njih zna, a kamoli ima volje da digne glas protiv njih. Stvari se mimo znanja javnosti odlučuju u zatamnjenim kuloarima i birokratskim sinekurama.

Pored ovih vladinih „ženskih institucija” postoje i mnogobrojne nevladine ženske organizacije. Kada se sve sabere i oduzme, žene nisu diskriminisane, nego su, štaviše, povlašćene mnogim pravnim i vanpravnim činjenicama.

13. Rekapitulacija: uspesi feminizma u poslednjih 70 godina

Proteklo je skoro 70 godina od donošenja Ustava FNRJ (31. januara 1946) kojim su žene stekle ravnopravnost s muškarcima. Za to kratko vreme položaj polova se znatno promenio.

Žene su 1946. dobile aktivno i pasivno biračko pravo. Žene su u Jugoslaviji postigle zavidan nivo političke participacije. Jugoslavija je bila jedina socijalistička država u kojoj je jedna žena bila predsednica vlade (Milka Planinc).

Novijim zakonima žene su ne samo dobile pravo da se bave politikom, nego se putem „preferencijalnog tretmana” na to čak i podstiču. Uprkos svim podsticajima, i dalje muškarci dominiraju političkim životom. Čini se da je to pre stvar biologije i psihologije nego sociologije i prava.

Žene su 1946. dobile i pravo na obrazovanje. Za kratko vreme one su dostigle i prestigle muškarce u stepenu obrazovanosti. Žene danas čine većinu u populaciji vosokoobrazovanih i dominiraju prosvetnim sistemom.

Žene su 1946. dobile pravo na rad i zapošljavanje. I dalje privredom dominiraju muškarci. Ali u mnogim važnim i privilegovanim granama privrede dominiraju žene. Štaviše, njihov položaj u ekonomiji podupiru i zakoni koji im često daju povlašećen položaj.

Žene su 1946. dobile i pravo na razvod. Rezultati su neočekivani. Skoro svaki treći brak u Srbiji se raspadne. Ko je za to kriv teško je reći. Ali statistika je neumoljiva: dve trećine zahteva za razvod braka podnose žene. Uopšte uzev, slika braka i porodice nije ružičasta. A posledice razaranja braka trpe i žene i muškarci.

Žene su ubrzo stekle i pravo na abortus. U tom pogledu naše zakonodavstvo je među najliberalnijim na svetu. Rezultati su takvi da je Srbija već dugi niz godina vodeća u svetu po stopi abortusa, pa i maloletničkih. Po zvaničnim podacima svake godine se u Srbiji izvrši oko 24.000 abortusa, a po nezvaničnim i znatno više. Procena je da u proseku svake godine zatrudni oko 7.000 maloletnica, a da se 60 posto tih trudnoća završi namernim prekidom. Sve su to nenadane posledice ekstremno liberalne politike.

Ženska „ravnopravnost” je donela mnoge dobre stvari i ženama i muškarcima, ali sada je vreme da se pitamo: da nismo preterali u „ravnopravnosti”? Da nismo iz jedne krajnosti otišli u drugu? Da nismo sa prljavom vodom bacili i dete? Da nije vreme da povratimo neke dobre običaje tradicionalnog patrijarhata? Da nije vreme da ponovo oživimo vrednost ženske pristojnosti i muškog džentlmenstva?

Čini se da stvari ne idu u tom pravcu. Jer od umereno liberalnog feminizma, mi smo već odavno zagazili u ekstremni feminizam.

14. Era „rodnog feminizma”

Od 2000. godine „liberalni feminizam” („liberal feminism”) smenio je „rodni feminizam” („gender feminism”). On se ne zadovoljava samo ravnopravnošću žena s muškarcima, nego zahteva i njihov privilegovan položaj. Budućnost će otkriti koje su posledice ovog „rodnog feminizma”. Izgleda da on donosi više negativnih nego pozitivnih stvari.

Takav zaključak podupire i činjenica da se nalazimo pred usvajanjem novog Građanskog zakona. Svojim insistiranjem na „ženskim pravima”, „dečijim pravima” i „gej pravima”, on će praktično dovesti do još većeg urušavanja braka i porodice: do povećanja broja „svetovnog celibata” i razvoda, a smanjenja broja sklopljenih brakova i rođene dece. To ne pogoduje ni ženama ni muškarcima.

15. Pomanjkanje moćnih muškaraca

Sreća u ženinom životu zavisti od mnogih činilaca. Jedan od najvažnijih je sreća u partnerskim odnosima. Stoga su žene u konstantnoj potrazi za znakovima pažnje i ljubavi moćnih muškaraca. Definicija moćnog muškarca je rastegljiva, ali većina žena misli da su moćni muškarci oni koji su ekonomski situirani, profesionalno ostvareni, seksualno privlačni i karakterni. Opšte mesto današnjih žena jeste to da je takvih muškaraca malo. Čini se da nedostatak impresivnih muškaraca više frustrira žene nego tobožnje pomanjkanje socijalnih prava.

16. Zaključak

Osmi mart je prilika da se iznova pretrese „žensko pitanje”. Uobičajeni društveni narativ jeste lament da su žene i dalje „rodno neravnopravne” iako su pravno ravnopravne. U tom smislu, iznose se podaci o nasilju nad ženama, njihovoj podzastupljenosti u nekim sektorima društva, o njihovoj diskriminaciji na tržištu rada itd.

Ali ako se bolje pogledaju svi ti podaci dobija se poprilično drugačija slika. Žrtve nasilja su u ogromnoj većini – preko 80 posto – zapravo muškarci. U nekim segmentima društva dominiraju muškarci, ali u nekima dominiraju žene. U nekim vrlo važnim i privilegovanim sektorima društva radi višestruko više žena nego muškaraca. U prosveti tri puta, a u zdravstvu i socijalnim ustanovama četiri i po puta. Žene dominiraju i u pravosuđu, državnoj administraciji, bankarstvu i u nekim drugim društvenim sektortima.

Osim toga, feministički duh podgrevaju mediji, filmska industrija, akademska zajednica i mnogobrojne vladine i nevladine institucije.

A muškarac? On se oseća obogaljenim. Izgubio je ratove koje je vodio, a višedecenijska ekonomska kriza sasekla mu je glavni izvor samopoštovanja. Ideja da je homo balcanicus mačo tip koji seksualno iskorišćava žene kao Kazanova danas je više mit nego stvarnost. Današnji muškarac je šonja koji ne uspeva ni da stvori dece onoliko koliko je potrebno za prostu reprodukciju. Sve češće mladići padaju u depresiju jer nemaju hrabrosti da devojke pozovu ni na piće.

Ideja da živimo u „androcentričnom” društvu je dobrim delom mit. Mnoge savremene žene su neurotične, ali to neprijatno osećanje obično nije posledica socijalne diskriminacije, nego upravo pomanjkanja muškaraca zaštitnika i predvodnika.

Da je naše društvo zaista patrijarhalno u njemu bi stopa sklapanja brakova bila veća, stopa rađanja veća, a broj razvoda i abortusa manji. Srbija je zemlja u kojoj je sve u krizi; samo cvetaju „svetovni celibat”, „bela kuga”, razvodi i abortusi. I pored toga, zakoni i mediji podržavaju žene u svim njihovim hirovima.

Kada se sve sabere i oduzme, ispada da su savremene žene zaista frustrirane, ali ne zbog pomanjkanja prava, nego zbog pomanjkanja moćnih muškaraca. U tom kontekstu, čini se da je obeležavanje Osmog marta kao dana koji žene podseća na njihovu obespravljenost deplasirano. Mnoge žene su toga svesne. Čak se pomalo i ljute kad im se čestita Osmi mart. I to s pravom: taj praznik im sugeriše da su nešto što nisu: diskriminisane.

Osmomartovski praznik je izgubio svoj prvobitni smisao i značaj. On danas uglavnom služi kao pomoć stidljivim muškarcima da bez zazora poklone ružu devojkama koje im se sviđaju. Pa, dobro. I to je nešto.

Bibliografija

1. Antonić, Slobodan, „Đavo, istorija i feminizam: sociološke pustolovine”, Centar za slobodarske delatnosti, Kragujevac, 2012.

2. Antonić, Slobodan, „Ideologizacija u savremenoj sociologiji: feminizam i epistemologija”, izlaganje na konferenciji, u: Milenko Pikula i Miloš Kovačević (ur.), „Nauka i politika”, Zbornik radova sa Međunarodne naučne konferencije 22-23. maja 2010, Pale, 2010, str. 269-282.

3. Antonić, Slobodan, „Iskušenja radikalnog feminizma: moć i granice društvenog inženjeringa”, JP Službeni glasnik, Beograd, 2011.

4. Antonić, Slobodan, „O rodnom feminizmu i razboritosti”, članak u: „Nova srpska politička misao: časopis za političku teoriju i društvena istraživanja”, gl. i od. urednik Vladimir N. Cvetković, Beograd, 2010, str. 181-102.

5. Antonić, Slobodan, „Sociologizacija i feminizam: pogreške jednog pokreta”, članak u: „Sociološki godišnjak: časopis Sociološkog društva Republike Srpske”, gl. i od. urednik Rajko Kuljić, Sociološko društvo Republike Srpske, Pale, 2010, str. 83-100.

6. Babović, Marija, „Rodne ekonomske nejednakosti u komparativnoj perspektivi: Evropska unija i Srbija”, Sociološko udruženje Srbije i Crne Gore; Institut za sociološka istraživanja Filozofskog fakulteta; SeCons – Grupa za razvojnu inicijativu, Beograd, 2010.

7. Barić, Mirjana, „Kvalitet života i uslovi preživljavanja samih majki sa decom”, diplomski rad, [M. Barić], Beograd, 2000.

8. Baret, Mišel, „Potčinjena žena: problemi marksističke analize feminizma”, Radnička štampa, Beograd, 1983.

9. Baskervil, Stiven, „Rodna ravnopravnost i problem ljudskih prava”, Catena mundi, Beograd, 2013.

10. Batler, DŽudit, „Raščinjavanje roda”, Šahinspasić, Sarajevo, 2005.

11. Batler, DŽudit, „Rodne nevolje: feminizam i subverzija identiteta”, Plima, Ulcinj, 2007.

12. Batler, DŽudit i DŽoan Skot, „Feministkinje teoretiziraju političko”, Centar za ženske studije i istraživanja roda, Beograd, 2006.

13. Belinski, Mary Field et alii, „Ženski način spoznavanja: razvoj sebstva, svojeg glasa i svojeg duha”, Ženska infoteka, Zagreb, 1998.

14. Benhabib, Šejla, DŽudit Batler, Drusila Kornel i Nensi Frejzer, „Feministička sporenja”, Beogradski krug, Beograd, 2007.

15. Blagojević, Marina, „Žene na selu u Vojvodini – svakodnevni život i ruralni razvoj: rezultati anketnog istraživanja”, Pokrajinski zavod za ravnopravnost polova, Novi Sad, 2010.

16. Blagojević, Marina, „Položaj žena u zemljama Balkana: komparativni pregled”, Gender centar Vlade RS, Banja Luka; Gender centar Vlade FBiH, Sarajevo, 2004.

17. Blagojević, Marina, „Svakodnevica iz ženske perspektive: samožrtvovanje i beg u privatnost”, separat, u: S. Bolčić (ur.), „Društvene promene i svakodnevni život: Srbija početkom 90-ih”, Institut za sociološka istraživanja Filozofskog fakulteta, Beograd, 1995.

18. Blagojević Hjuston, Marina, „Žene i muškarci u Srbiji: šta nam govore brojke?”, Program Ujedinjenih nacija za razvoj, Beograd, 2012.

19. Blagojević, Marina (ur.), „Ka nevidljivoj ženskoj istoriji: ženski pokret u Beogradu 90-ih”, Centar za ženske studije, istraživanja i komunikaciju, Beograd, 1998.

20. Blagojević Hjuston, Marina, „Rodni barometar u Srbiji: razvoj i svakodnevni život”, Program Ujedinjenih nacija za razvoj, Beograd, 2013.

21. Blagojević Hjuston, Marina i Jelena Milinović, „Samohrani roditelji u Republici Srpskoj: malo podrške, veliki problemi”, izlaganje na konferenciji, u: „Prava djeteta i ravnopravnost polova – između normativnog i stvarnog”, Zbornik radova na konferenciji 29. juna 2012, Pale, 2012, str. 578-599.

22. Bok, Gizela, „Žena u istoriji Evrope: od srednjeg veka do danas”, Clio, Beograd, 2005.

23. Bolčić, Silvano i Anđelka Milić (ur.), „Srbija krajem milenijuma: razaranje društva, promene i svakodnevni život”, Institut za sociološka istraživanja Filozofskog fakulteta, Beograd, 2002.

24. Veljković, Slavica, „Feminizam i oslobođenje žene”, GRO Grafika, Pirot, 1982.

25. Vidanović, Snežana; Jelisaveta Todorović i Vladimir Hedrih, „Porodica i posao: izazovi i mogućnosti”, Univerzitet u Nišu, Filozofski fakultet, Grupa za psihologiju, Niš, 2006.

26. Votkins, Suzan Alis et alii, „Feminizam za početnike”, Hinaki, Beograd, 2002.

27. Vukadinović, Đorđe (ur.), „Obrazovanje u tranziciji”, Nova srpska politička misao, Beograd, 2011.

28. Gros, Elizabet, „Promenljiva tela: ka telesnom feminizmu”, Centar za ženske studije i istaživanja roda, Beograd, 2005.

29. Dinerstin, Doroti, „Sirena i Minotaur: odnosi među polovima i ljudska nelagodnost”, Feministička 94, Beograd, 2000.

30. Drakulić, Slavenka, „Smrtni grijesi feminizma”, Znanje, Zagreb, 1984.

31. Drezgić, Rada, „’Bela kuga’ među ’Srbima’: o naciji, rodu i rađanju na prelazu vekova”, Institut za filozofiju i društvenu teoriju; L.P. Albatros plus, Beograd, 2010.

32. Đorđević, Vladislav, „Mit o patrijarhatu: da li su muškarci diskriminisani?”, Metaphysica Beograd, 2009.

33. Đorđević, Vladislav, „Prednosti žena”, Dereta, Beograd, 2007.

34. Đorđević, Jelena, „Postkultura”, Clio, Beograd, 2009.

35. Đurić-Kuzmanović, Tatjana, „Rodnost i razvoj u Srbiji: od dirigovanog nerazvoja do tranzicije”, Budućnost, Novi Sad, 2002.

36. Đurković, Miša, „Slika, zvuk i moć: ogledi iz pop-politike”, MTS Gajić, Beograd, 2009.

37. Erlich, Vera St., „Jugoslavenska porodica u transformaciji: studija u tri stotine sela”, Liber, Zagrab, 1971.

38. Zajović, Staša (ur.), „Preteći znaci fundamentalizma: feministički odgovori”, Žene u crnom, Beograd, 2006.

39. Zaharijević, Adriana (ur.), „Neko je rekao feminizam?: kako je feminizam uticao na žene XXI veka”, Žene u crnom, Centar za ženske studije i istraživanje roda, Rekonstrukcija Ženski fond, Beograd, 2007.

40. Zaharijević, Adriana, „Postajanje ženom”, Rekonstrukcija Ženski fond, Beograd, 2010.

41. Zaharijević, Adriana i Staša Zajović (ur.), „Drugačija moć je moguća”, Žene u crnom, Beograd, 2004.

42. Zotović, Marija, „Porodice u Vojvodini: karakteristike i funkcionalnost”, Filozofski fakultet, Odsek za psihologiju, Novi Sad, 2007.

43. Jarić, Isidora et alii, „Polni stereotipi”, Nova srpska politička misao, posebno izdanje, Beograd, 2002.

44. Jovanović, Bojan (ur.), „Muškarac i žena”, Gutenbergova galaksija, Beograd, 2001.

45. Jogan, Maca, „Participacija žena u društvenom razvoju”, Međunarodni seminar, Ljubljana, 1988.

46. Kandido-Jakšić, Maja, „Polnost i politika”, Beogradski krug, Beograd, 2001.

47. Karapetrović, Milena, „Ona ima ime (o filozofiji i feminizmu)”, Organizacija žena „Lara”, Bijeljina; Art print, Banja Luka, 2007.

48. Katunarić, Vjeran, „Ženski eros i civilizacija smrti”, Naprijed, Zagreb, 1984.

49. Kovačević, Ljupka et alii, „Feminoskop medija: žene u medijima, žene o medijima, mediji o ženama, žene o ženama u medijima”, Anima – Centar za žensko i mirovno obrazovanje, Kotor, 2006.

50. Kornel, Drusila, „U srcu slobode: feminizam i subverzija identiteta”, Ženska infoteka, Zagreb, 2001.

51. Leinert Novosel, Smiljana, „Žene – politička manjina: perspektive sudjelovanja žena u javnom životu”, NIRO Radničke novine, Zagreb, 1990.

52. Lofe, Danijela, „Usamljene žene”, NIRO Delta press, Beograd, 1988.

53. Malešević, Miroslava, „Žensko: etnografski aspekti društvenog položaja žene u Srbiji”, Srpski genealoški centar, Beograd, 2007.

54. Miletić-Stepanović, Vesna, „Nasilje nad ženama u Srbiji na razmeđi milenijuma”, Institut za sociološka istraživanja Filozofskog fakulteta u Beogradu, Beograd, 2006.

55. Milić, Anđelka, „Žene, politika, porodica”, Institut za političke studije, Beograd, 1994.

56. Milić, Anđelka et alii, „Vreme porodica: sociološka studija o porodičnoj transformaciji u savremenoj Srbiji”, Čigoja štampa, Institut za sociološka istraživanja Filozofskog fakulteta, Beograd, 2010.

57. Milojević, Ivana i Slobodanka Markov (ur.), „Uvod u rodne teorije”, Centar za rodne studije Univerziteta u Novom Sadu, Mediterran Publishing, Novi Sad, 2011.

58. Milošević, Aleksandra Slađana, „Civilizacija žena – muška žena”, 2 toma, Službeni glasnik, Beograd, 2012

59. Mišel, Andre, „Feminizam”, Plato, XX vek, Beograd, 1997.

60. Mršević, Zorica, „Ženska prava su ljudska prava”, SOS telefona za žene i decu žrtve nasilja, Beograd, 1994.

61. Mršević, Zorica, „Ženska prava u međunarodnom pravu”, 3. izmenjeno i dopunjeno izdanje, Helsinški parlament građana, Banja Luka, 2000.

62. Mršević, Zorica, „Ka demokratskom društvu – izborni sistem kvota”, Institut društvenih nauka, Beograd, 2007.

63. Mršević, Zorica (ur.), „Rečnik osnovnih feminističkih pojmova”, IP Žarko Albulj, Beograd, 1999.

64. Nedović, Slobodanka, „Savremeni feminizam: položaj i uloga žene u porodici i društvu”, Centar za unapređivanje pravnih studija, Beograd; Centar za slobodne izbore i demokratiju, Beograd, 2005.

65. Pavićević, Aleksandra, „Na udaru ideologija: brak, porodica i polni moral u Srbiji u drugoj polovini 20. veka”, Etnološki institut SANU, Beograd, 2007.

66. Pavićević, Olivera, Leposava Kron i Biljana Simeunović-Patić, „Nasilje kao odgovor: socijalne i psihološke implikacije krize”, Institut za kriminološka i sociološka istraživanja, Beograd, 2013.

67. Panov, Slobodan, Marina Janjić Komar i Milan Škulić (ur.), „Nasilje u porodici: zbornik radova sa Naučnog skupa”, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, Centar za izdavaštvo i informisanje, Beograd, 2012.

68. Pantelić, Nikola, „Porodica i tradicija u gradovima krajem XX veka: na primeru Kruševca, Šapca, Užica i Bora”, Etnološki institut SANU, Beograd, 2007.

69. Papić, Žarana, „Polnost i kultura: telo i znanje u socijalnoj antropologiji”, Biblioteka XX vek, Zemun; Čigoja, Beograd, 1997.

70. Papić, Žarana, „Sociologija i feminizam”, Istraživačko-izdavački centar SSO Srbije, Beograd, 1989.

71. Papić, Žarana i Lydia Sklevicky (ur.), „Antropologija žene”, Prosveta, Beograd, 1983.

72. Pejanović, Snežana, „Društvena jednakost i emancipacija žene”, Dečje novine, Gornji Milanovac; Prosvetni pregled, Beograd, 1984.

73. Pejtmen, Kerol, „Polni ugovor”, Feministička 94, Beograd, 2001.

74. Perović, Latinka (ur.), „Srbija u modernizacijskim procesima XIX i XX veka”, br. 4: „Žene i deca”, Helsinški odbor za ljudska prava, Beograd, 2006.

75. Petrović, Jasna A., „Diskriminacija žena u Hrvatskoj”, ICFTU CEE Women’s Network, Ženska sekcija SSSH, Zagreb, 2000.

76. Petrović, Nevenka i Ostoja Milisavljević (ur.), „Zabrana diskriminacije kroz komentar Zakona o zabrani diskriminacije: sa prilozima”, 2. izdanje, Poslovni biro, Beograd, 2009.

77. Radović, Vera Ž., „Feminizacija učiteljskog poziva”, Učiteljski fakultet, Beograd, 2007.

78. Radović, Nadežda, „Politika na ženski način”, Medijska knjižara Krug, Novi Sad, 2003.

79. Radoičić, Tatjana, „Brak i roditeljstvo – u rodnoj perspektivi”, diplomski rad, [T. Radoičić], Beograd, 1996.

80. R Rajačić-Čapaković, Jelica et alii, „O zakonima iz ženske perspektive”, zbornik, s.l., s.n., 2003.

81. Rjenkur, Amori de, „Žena i moć kroz istoriju”, Verzalpress, Beograd, 1998.

82. Rog, Elisabeta i Mileva Filipović (ur.), „Ženske studije: iskustva i perspektive iz Norveške”, CID, Podgorica, 2005.

83. Rowbotham, Sheila, „Svest žene – svet muškaraca”, Radionica SIC, Beograd, 1983.

84. Rudinesko, Elizabet, „Porodica u rasulu”, Akademska knjiga, Novi Sad, 2012.

85. Savić, Svenka (ur.), „Feministička teologija”, Futura publikacije, Novi Sad, 1999.

86. Sapir, Edvard, „Ogledi iz kulturne antropologije”, Prosveta, Beograd, 1984.

87. Segalan, Martin, „Sociologija porodice”, Clio, Beograd, 2009.

88. Sekuliš, Nada, „O kraju antropologije: poststrukturalizam i savremena antropologija”, Institut za sociološka istraživanja Filozofskog fakulteta, Beograd, 2007.

89. Stjepanović-Zaharijevski, Dragana, „Moć i nemoć žene: sociološko ispitivanje apsentizma”, Prosveta, Niš, 1999.

90. Stojanović, Boban i Predrag M. Azdejković (ur.), „Drugi: od patrijarhalne konstrukcije do alternativne politike”, Žene u crnom, Queeria, Beograd, 2006.

91. Tanen, Debora, „Svetovi žene i muškarca”, IP Esotheria, Beograd, 1997

92. Tejić, Mirjana (ur.), „Pravna regulativa o nasilju u porodici i međunarodni standardi”, Futura publikacije, Novi Sad, 2007.

93. Trektenberg, Piter, „Kazanovin kompleks: kompulsivni ljubavnici i njihove žene: osvajač, zavodnik, ljubavni narkoman: muškarcima zavisnim od seksa i ženama zavisnim od njih”, L & M: „Petrović”, Beograd, 1991.

94. Tripković, Gordana, „Tragom porodice”, Stylos, Novi Sad, 2005.

95. Filipović, Mileva, „Društvena moć žena u Crnoj Gori”, CID, Podgorica, 2003.

96. Fišer, Helen, „Um žene: prirodni talenti žena i kako one menjaju svet”, Narodna knjiga, Alfa, 2005.

97. Harding, Ester, „Misterije žene: psihološko tumačenje ženske duše na osnovu mitova, legendi i snova”, Plavi jahač, Beograd, 2004.

98. Harding, Sandra, „Multikulturalnost i nauka: postkolonijalizmi, feminizmi i epistemologije”, CID, Podgorica, 2005.

99. Čičkarić, Ljiljana, „Društvene promene i generacijska politika”, Rad, Beograd, 2006.

100. „Čitanka: edukacija ženskih nevladinih organizacija za ljudska prava i medija o lezbejskim ljudskim pravima”, Labris, Beograd, 2003/2004.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner