Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Dim, ili „Padaj silo i nepravdo!“
Kulturna politika

Dim, ili „Padaj silo i nepravdo!“

PDF Štampa El. pošta
Ana Radmilović   
četvrtak, 11. novembar 2010.

Desetog dana meseca novembra dve hiljade desetog leta gospodnjeg, zadnjeg (ne poslednjeg – zadnjeg) dana postojanja sveta u poznatom nam obličju građanin je Srbije pušio svuda i na svakom mestu, pušio na ulici i u kafanama, pušio je mahom jeftine cigarete a poneki i skupe, pušio i pio kahvu ili kakvog alkohola, jeo, pio, pušio, jeo, pio, pušio i sve tako unedogled. Dan kasnije, jedanaestog dana meseca novembra dve hiljade desete godine ništa više nije bilo isto, svet se promenio i srpski je građanin bivao surovo kažnjavan ako bi ga u'vatili da negde puši. Svet se promenio, neki kažu i propao, i postao negostoljubivo mesto koje neodoljivo poseća na šoping mol – ne ulazi ako nemaš para, ne ulazi ako si kakav otpadnik koji posle kupovne 'oće da pripali cigaretu, ne ulazi ako si dovoljno bogat da ne kupuješ na takvim okupljalištima za osrednje, ne oblačiš svoje telo u konfekcijske gluposti i van si serijske proizvodnje & potrošnje.

Ima nečeg suštinski netačnog, nečeg logički pogrešnog u besmislenoj kovanici koja kaže „korisno zadovoljstvo“. Suština je zadovoljstva upravo u njegovoj beskorisnosti.

Svet osrednjih, svet onih koji ne puše i oblače konfekcijske proizvode, svet onih koji nisu toliko siromašni da im je serijska recimo „Zara“ nedostupna sličan je, u jednom, svetu previše bogatih da bi se zamarali hodajući hodnicima i lavirintima sterilnih šoping molova. Slični su u tome što su na rubovima društva – tamo gde je ostalo ono malo slobode koja se nekad ogleda i u tom beskorisnom zadovoljstvu, a što bi trebalo i da je suština tog zadovoljstva. Ima nečeg suštinski netačnog, nečeg logički pogrešnog u besmislenoj kovanici koja kaže „korisno zadovoljstvo“. Suština je zadovoljstva upravo u njegovoj beskorisnosti. Divni mađarski pisac i mislilac, čovek kojem su ruski oslobodioci spalili na stotine hiljada knjiga (takođe potpada pod beskorisno zadovoljstvo, takoreći bludnju) i koji je živeo jedni strašnim, sirotinjskim životom skrajnut i kažnjen – terao je inat tako što je pisao Filozofiju vina i mnoga dela koja se bazično sva do jednog bave estetikom. Estetikom kao jeresi u jednom stilski svedenom minimalistički dizajniranom društvu kakvo je bilo Mađarska iza gvozdene zavese. (Da današnji svet, taj zapadni koji nam je nekad delovao kao šareni svet slobodan sve više neodoljivo podseća na usavršeni staljinizam, već je uveliko nepotrebno i čak prozaično pričati – to je opšte mesto) bavio se Bela Hamvaš kada je u svojoj Filozofiji vina napisao i nešto ovako: (parafraziraću jer ne mogu da pronađem citat) Nepušači su posebna ateistička sekta koja ne može da dosegne blaženstvo uživanja radi uživanja, dakle uživanja kojim se ništa ne dobija. Ko pije – napije se, ko jede – najede se, a ko zapali cigaretu, povuče dim i izbaci ga, dobije samo onaj trenutak u kojem se taj dim transformiše u vazduhu i nestaje... To je dakle filozofija uživanja u jednom trenutku iza kojeg ne ostaje ništa opipljivo a suština je verništva (neka mi kanonski načitani vernici ne zamere zbog ovog naizgled bizarnog poređenja) upravo verovanje da vredi činiti stvari koje ne donose ništa opipljivo nego ono drugo. To neopipljivo, taj užitak koji je beskoristan, taj luksuz da se radi nešto od čega nema vajde ima i jedan neodoljivi ukus slobode. Slobode beskorisnog a prijatnog.

Kao u šoping molu, kamere su postavljene na ulicama, za koju godinu ili mesec biće i u domovima. Kamere koje beleže o čemu ste i sa kim razgovarali i da li ste tom prilikom pali u napast da uživate, zanesete se i zapalite cigaretu. Prijaviće vas, ako ništa, komšija. Ako smo čitali (a neki i živeli) sve o potkazivanju u vreme Golog otoka, ako smo početkom novog stoleća bili pozivani da potkazujemo prodavce koji nam ne daju račun prilikom kupovine i da za to dobijemo neku bednu nagradicu i ako smo, na kraju, sada pozvani da zivkamo policiju ako nam se prividi da smo videli generala Mladića, ako smo dakle pozvani da prijavimo policiji svoju eventualnu halucinaciju da nas je general upravo zvao telefonom i najavio da dolazi na kafu – zbog čega bi nam bilo uskraćeno i potkazivanje svojih komšija pušača?

Ko pije – napije se, ko jede – najede se, a ko zapali cigaretu, povuče dim i izbaci ga, dobije samo onaj trenutak u kojem se taj dim transformiše u vazduhu i nestaje... To je dakle filozofija uživanja u jednom trenutku iza kojeg ne ostaje ništa opipljivo

Međutim, ukoliko živite u svojoj kartonskoj kutiji, slobodni od prava i obaveza savremenog društva ili ste pak u svojoj vili, daleko od pogleda bilo kakvih komšija i „izvan svakog zla“, možda biste se mogli smatrati slobodnim čovekom. Sloboda je na rubovima i ovde dolazimo, od lepog (za inat lepog) Bele Hamvaša do teskobnog Orvela koji nije napisao samo 1984 gde nas je upozorio na Velikog brata nego je napisao i Niko i ništa u Parizu i Londonu, jednu od najstrašnijih knjiga kada je reč o ljudima van sistema, njihovim zastrašujućim snalaženjima i dovijanjima ali i (istina, groznoj) slobodi. Slobodi koja nije samo sloboda od normi nego i od morala, a to je upravo ono na šta počinje da liči sav ovaj naš svet koji živi ispod takozvane donje linije siromaštva. Očaj i siromaštvo osim slobode donose i rasterećenje od svakog obzira, a posledica je jednog drugog nemanja obzira koje sistem pokazuje prema građaninu. Svaki je građanin „niko i ništa“, ali se samo onaj najsiromašniji može opustiti jer taj ne mora na sastanke gde se ne puši, ne čeka u redu da plati račune jer nema kuću i ne brinu ga restorani u kojima je zabranjeno pušenje – jer on eventualno posećuje narodnu kuhinju. Taj siromah, na svom delu ruba, živi gotovo isto kao njegov „kolega“ po slobodi, onaj što je iznad proseka „niko i ništa“, jer ni taj ne sedi na sastancima na kojima se ne puši (on naime svojim novcem plaća svoje pravo da zapali cigaretu ili tompus gde god mu milo), ne stoji u redu jer to rade drugi umesto njega i ne brinu ga kafane u kojima se ne puši, pošto u njih nema potrebe da zalazi. To veliko „između“ ove dve krajnosti je onaj veliki prosek koji oblači konfekcijsku garderobu, kupuje serijski proizveden nameštaj i vikendom simulira izlazak šetnjom u šoping molovima.

Lično, nemam nameru da prestanem da pušim. Ali nije to važno, neka bude da je to moj problem. Snaći ću se u vezi s tim problemom, ali onaj drugi problem koji ne mogu da rešim jer nije do mene, pa ni do mesta koja posećujem, jeste sledeći: kada smo odlučili da želimo Evropu, nisam razumela kako to želimo nešto što po prirodi stvari jesmo. Mi smo odrastali na evropskim vrednostima, neki jeretici poput mene čak i na evropskim filmovima, na Klodu Šabrolu (gde one lepe žene često pale cigaretu) ili Almodovaru i Bertolučiju (gde su svi lepi i puše) ili, neka ne bude samo Evropa, onaj ko nije gledao kako Hemfri Bogart uvlači dim i ispušta ga u kolutovima – neka smesta skine torent i „ukrade“ bar jedan njegov film. Dakle, ideja o Evropi nekad davno bila je ideja o slobodi, o velikim umetnicima, o napretku, o (pa neka je i dekadentno) uživanju u lepoti. Ona, iz mog balkanskog ugla, odavno to nije. Tešilo me je, priznajem, što ostajemo na Balkanu, makar taj moj Balkan bio ostrvo poput Kube. Ništa od toga, na moju žalost. Ako i ne uđemo u Uniju, ulazimo u sistem u kojem su senzori podešeni tako da pište kad pripališ cigaretu, onda se odnekud stvori policija, uhapse te jer nemaš da platiš kaznu i pošalju ti u ćeliju tim psihologa da te preobrate i objasne ti da nije lepo da pušiš pošto jedan tvoj dim ubije više ljudi nego što ih je pobijeno u Aušvicu.

Kao u šoping molu, kamere su postavljene na ulicama, za koju godinu ili mesec biće i u domovima. Kamere koje beleže o čemu ste i sa kim razgovarali i da li ste tom prilikom pali u napast da uživate, zanesete se i zapalite cigaretu. Prijaviće vas, ako ništa, komšija.

Ako vam je za utehu (dragi pušači, a i oni kojima se smračila slika Evrope), gledajte Grke. Ne samo da imaju jake sindikate i ne dele se na Grke-fašiste, Grke-antifašiste, Grke-ateiste i Grke-pravoslavce (nego na obespravljene i one koji su im krivi), ne samo da se, dakle, bune kao ljudi, nego i ne fermaju zakon o zabrani pušenja. Računaju valjda na to da policija ne može da pohapsi sve građane – pušače i da je ipak premalo mesta po zatvorima za sve uživaoce duvana, a i da je budžet njihove (a i svake druge) države ipak premali da bi po tim zatvorima hranio i izdržavao sve one koji nisu hteli da plate kaznu. Znam, ne bune se građani Srbije ni za veće stvari pa neće ni za ovo, al eto, čisto da dam sebi oduška, ja gledam emisije o Grcima koji su ostali bezobrazni i bune se.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner