Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Fenomen mržnje prema sopstvenom narodu savremene srpske elite
Kulturna politika

Fenomen mržnje prema sopstvenom narodu savremene srpske elite

PDF Štampa El. pošta
Dragoljub Danilović   
petak, 01. jul 2011.

U jeziku modernog srpskog društva često se može čuti, kao mantra, čuvena rečenica: Ne mogu da verujem! Neprekidna vezanost misli za ovu rečenicu donela je gorke plodove, iznedrivši kolektivnu šizofreniju i smućenost. Da li je bilo moguće poverovati pre sto godina da će Srbija biti zemlja u kojoj se intelektualna elita udvara zapadnoevropskom svetu tako što žestoko kritikuje svoj narod, istoriju i tradiciju? Srbija je u današnjem svetu nesvakidašnja i specifična država, koja u sopstvenoj kući odgaja armiju srbomrzitelja. Na nesreću, mnogi od tih pristrasnih „boraca za istinu“ uvereni su da pomažu moralnom pročišćenju srpskog naroda, tako što mu pripisuju isplanirani genocid nad drugim narodima i poistovećuju savremene srpske nacionaliste sa pripadnicima nacionalsocijalista u Nemačkoj u vreme Trećeg rajha.

Svaka javna ličnost, a naročito političari u Srbiji, moraju ubuduće da potraže pomoć savetnika, stručnih i nepristrasnih istoričara, pre nego što izreknu neprimerene izjave, kao što je to pre izvesnog vremena učinio jedan od lidera parlamentarne, „opozicione“ partije, i to u televizijskoj emisiji. Njegova izjava je bila sledeća: „Dokle ćemo se poštapati na Jasenovac, želeći da opravdamo Srebrenicu“. Ovakve reči su izraz neverovatne bezobzirnosti i nepoštovanja žrtava, koje se u glavama modernih srbofoba dele na žrtve prvog i drugog reda. Trebalo bi dobro poznavati istoriju Balkanskog poluostrva u poslednjih sto godina, pričati na osnovu argumenata i ne donositi zaključke iz delova sudskih presuda, jer one predstavljaju samo jednu vrstu istorijskih izvora.

Uticajni intelektualni krugovi u Srbiji, zaslepljeno okrenuti prema američkom i zapadnoevropskom modelu života, kritikuju i osporavaju bez ikakve mere sopstvenu državu, narod, prestolonaslednika, crkvu, vojsku, prosvetu, jednostavno sve institucije kojima su Srbi donedavno poklanjali najveće poverenje. Postoji li danas u svetu država u kojoj takozvani borci za demokratiju i ljudska prava više preziru i ponižavaju zemlju u kojoj žive i od koje žive? Da li se uopšte u ovoj našoj napaćenoj zemlji mogu prepoznati obzir, sramota i osećaj odgovornosti prema izrečenom i napisanom?

U mnogobrojnim analizama o uzrocima moralne krize, neprosvećenosti, predrasudama i stereotipima moderne Srbije, čiji autori obavezno naglašavaju naučni karakter istraživanja i oštru kritiku nacionalizma i mistifikacije srpskog naroda, pronalaze se ostrašćena tumačenja sa vrednosnim sudovima o „najgoroj državi sa najgorim narodom na svetu“. Svaki rezultat istraživanja obojen je obavezno izraženom, građanskom ideologijom racionalizma, kao da je reč o vrhunskom autoritetu koji se ne dovodi u pitanje.

Istraživački poduhvat Beogradskog centra za ljudska prava, Novosti iz prošlosti – znanje, neznanje, upotreba i zloupotreba istorije [1] urađen pod pokroviteljstvom delegacije Evropske unije u Srbiji, najbolji je primer ekstremne pristrasnosti, neodmerenog politikanstva i naglašene zloupotrebe istorijske nauke.

Od predgovora, pod naslovom Istorijska muka od istorijske istine, iz pera profesora Vojina Dimitrijevića, do tekstova istoričarki Dubravke Stojanović, Radine Vučetić, Sanje Petrović-Todosijević, Olge Manojlović-Pintar i Radmile Radić, i konačno do drugog dela sa objavljenim rezultatima istraživanja, pažljivi čitalac upoznaje istraživačke podatke o narodu koji je opsednut nacionalizmom i mitovima, koji je neobrazovan, netolerantan i neprosvećen. Iako se uglavnom pozivaju na racionalizam i „ozbiljnu“, naučnu istoriografiju, stvarajući od njih nepomirljivu ideologiju koja ne trpi drugačije mišljenje, autori ovog istraživanja nisu pronašli nijedan pozitivan primer iz novije prošlosti države u kojoj žive i naroda kome po rođenju pripadaju.

Iz pera istoričarke Radine Vučetić nastao je istraživački rad Neprosvećena prošlost, koji u samom nazivu ocenjuje „poznavanje“ istorije u savremenoj Srbiji i mistifikuje prosvetiteljstvo kao religiju Novog doba. Zaključujući da je Srbima prosvetiteljstvo strano i nepoznato, autorka je primetila: „...Ne čudi toliko neznanje vezano za temu prosvetiteljstva, jer upravo srpsko društvo (bar kako pokazuje cela ova anketa), ima one karakteristike, protiv kojih su se prosvetitelji, još u 18. veku, zdušno borili... U društvu u kome lične slobode ne znače ništa, u kome ne postoji ni građanska jednakost, ni kritičko mišljenje o religiji i politici ( a i kad postoje, uglavnom se svode na psovku), a u kome razum može samo da škodi, prosvetiteljstvo kao da nije potrebno, a samim tim i osnovna znanja o njemu“.[2]

Profesorka Dubravka Stojanović, koja predaje istoriju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, u svom istraživačkom radu „U ogledalu drugih“ zapisala je o zloupotrebi istorije u Srbiji između ostalog i sledeće: „...Bilo je potrebno iz

njenog skladišta (misli se na istoriju, prim. Dragoljub Danilović) izvaditi negativne događaje, potisnuti pozitivne, stvoriti istoriju sukoba koja objašnjava novi rat koji se pripremao...U takvim situacijama, poseban značaj ima viktimizacija, stvaranje predstave o sebi kao istorijskoj žrtvi kojoj su „ničim izazvani“ susedi „zabadali nož u leđa, kad nam je najteže“. Kreirana je, za rat veoma propagandno potrebna i upotrebljiva, paranoidna predstava o ugroženosti koja razvija anksioznost, strah i podstiče na agresivnost...“.[3]

U Novostima iz prošlosti, ugledni profesor Vojin Dimitrijević je izrekao sledeće: „Najekstremniji, najkomičniji ali i vrlo opasni bili su teoretičari zavere, antiistoričarska gerila koja oduvek sumnja u nauku i objektivna znanja a naročito prezire školovane ljude“, da bi u nekoliko rečenica kasnije konstatovao „da je u poslednjim decenijama došlo do najbrutalnijih izliva diskriminatorskog ponašanja... inspirisano s raznih viših, intelektualnih i autoritarnih mesta“.[4]

Osnovno pitanje koje bi trebalo postaviti, analizirajući citirane stavove ali i mnoštvo drugih, „ekspertskih“ zaključaka iz Novosti, jeste: „Kada od onih ljudi, za koje pretpostavljamo da se profesionalno bave istorijskom naukom i da ne spadaju u „antiistoričarsku gerilu“, možemo da čujemo brojne kvalifikacije obojene „srdžbom i pristrasnošću“, šta očekivati od onih koji tek treba da se nauče da pravilno upotrebljavaju znanja iz istorije? Ne možemo sebi tolerisati, ono što kod drugoga žestoko osporavamo. Napraviti dobru anketu o nivou znanja iz istorije u Republici Srbiji i objektivno je analizirati, izuzetno je težak posao i treba ga vrednovati, ali ako je isključivi cilj da se što više unizi „neprosvećeni srpski narod“ i da se ukaže na njegovo protivljenje prosvetiteljstvu i evropskim vrednostima, onda je to vrlo opasna manipulacija. Da li treba menjati narod ili pristup temi kojom se bavimo? Intelektualci koji se profesionalno bave istoriografskim proučavanjima, i uz to još, kao renomirani i iskusni pedagozi, prenose studentima znanja o istoriji i znanja iz istorije imaju ogromnu odgovornost.

Trebalo bi pre svega ukazati na velike i nesumnjive greške materijalističko-marksističke istoriografije iz druge polovine XX veka, kojoj autori Novosti nisu posvetili pažnju. Koreni iskrivljene slike o istoriji i ideološkog simplifikovanja istorijske nauke nalaze se sigurno u periodu vladavine Josipa Broza, kada je sam jugoslovenski maršal, po uzoru na staljinistički pristup istoriografiji, sastavljao udžbenike za nastavu istorije. Utisak o istoriji, kao „nauci koju stvaraju pobednici“, prenosili su decenijama mudraci socijalističkog režima. Tada je „pobednička istoriografija“ kreirala u udžbenicima: „Versajsku Jugoslaviju“, „monarhofašističku diktatura kralja Aleksandra Karađorđevića“, „velikosrpski hegemonizam“, „profašističku politiku kneza Pavla Karađorđevića“, „kralja Petra II koji je pobegao iz države i izdao svoj narod“ i mnogobrojne ideološke kvalifikacije. Krivica određenih predstavnika srpskog naroda u donošenju važnih istorijskih odluka je nesumnjiva, ali stvarati od žrtve dželata i ponižavati stotine hiljada postradalih neodmerenim izjavama i postupcima, nedopustivo je pa makar se pozivali na autoritet prosvetiteljstva i racionalizma. Sigurno bi prosvetitelji XVIII i XIX veka danas bili najveći protivnici svojih nominalnih sledbenika.

Ozbiljno i nepristrasno istraživanje istorije iz proteklih sto godina mora imati u vidu velika stradanja srpskog naroda, koja se mogu porediti sa holokaustom nad Jevrejima u toku Drugog svetskog rata, i prema toj nespornoj činjenici moramo se odnositi s dužnim poštovanjem. Pogrom nad pravoslavnim Srbima započeo je u Prvom svetskom ratu (1914–1918) a nastavljen u Drugom svetskom ratu (1939–1945). Oni ne postradaše ni kao radikali ni kao liberali, ni kao desničari ni kao levičari, nego kao pravoslavni Srbi. Zbog pravoslavne vere i srpskog imena postradaše.[5] Činjenice da je srpski narod, od svih naroda na Balkanskom poluostrvu, u oba rata podneo najviše žrtava i da je u zločinima nad pravoslavnim Srbima od 1914. do 1945. godine učestvovalo više okupatorskih režima i vojski iz Austrougarske, Bugarske i Nemačke (1914–1918), nacističke Nemačke, Nezavisne Države Hrvatske, profašističke Mađarske, profašističke Bugarske i Velike Albanije (1941–1945), ne mogu se minimizirati i razvodnjavati pričama o mistifikaciji istorijske žrtve i neznanju o istoriji susednih naroda.

Izraženo novim jezikom srpskog društva, „transparentno“ je da mnogi „srbijanski intelektualci“, kako govore naši susedi iz bivših jugoslovenskih republika, imaju objektivan i neutralan pristup proučavanju svih drugih naroda i država, izuzimajući sopstveni, o kome sude na osnovu opšteusvojenih stereotipa o Srbiji i Srbima. Uz sve slabosti i teške greške koje su počinili mnogi Srbi u svojoj istoriji, moramo da se setimo pre svega nevino postradalih žrtava i pronađemo jedan pozitivan primer iz novije istorije, kako bismo svoj narod i državu u kojoj živimo poštovali barem onoliko koliko „na rečima“ uvažavamo druge.


[1] Dubravka Stojanović – Radina Vučetić i grupa autora, Novosti iz prošlosti – znanje, neznanje, upotreba i zloupotreba istorije, Beograd 2010.

[2] Isto, 44-45.

[3] Isto, 14-15.

[4] Isto, 8-9.

[5]http://radiosvetigora.wordpress.com/2011/06/28/  Sveti Vladika Nikolaj Žički, Beseda na Vidovdan 1951.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner