Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Fudbalske zablude nekad i sad
Kulturna politika

Fudbalske zablude nekad i sad

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Dikić   
petak, 30. decembar 2011.

Posle dugog razmišljanja i pokušavanja da realno sagledam istorijske podatke i iz njih izvučem poučan i svrsishodan zaključak dolazim do po nekima jeretičke tvrdnje - Jugoslavija nikada nije bila fudbalska velesila.

Da odmah ublažim bes idolopoklonika plavog dresa i tobože slavne prošlosti gde su pred momcima sa šest buktinja na srcu padale i takve veličine kao što su galski petlovi, Zbornaja, Gordi Albion, a ponekad i Panceri, Jugoslaviju svrstavam u red sila, bez onog nepotrebnog i nezasluženog predznaka.

Naime, kako je najbolje oceniti rejting jedne reprezentacije? Po meni to je po uspesima na dva najznačajnija fudblaska takmičenja – evropsko i svetsko prvenstvo.Kao period analize svih uspeha jugoslovenske reprezentacije logično se nameće period od prvog posleratnog svetskog prvenstva 1950. održanog u Brazilu do poslednjeg evropskog prvenstva na koje se naša reprezentacija plasirala (1992. Švedska). Naravno ne zaboravljajući legendarni plasman u polufinale i bronzu iz Urugvaja 1930.

U toj poluvekovnoj istoriji sijaju još samo dve srebrne medalje sa evropskog prvenstva iz 1960. i 1968. Na svetskim prvenstvima do borbe za medalju došlo se samo čuvene 1962. Ali, krenimo redom.

Mit o plavoj reprezentaciji stvoren je veoma brzo posle oslobođenja i on je, reklo bi se, više bio politički i populistički projekat ²hleba i igara² nego što se u svu tu priču ozbiljnije i dugoročnije ulazilo. Da su južni Sloveni ekstremno talentovani za pikanje krpenjače, moglo se odmah zapaziti jer su na ovom prostoru stvorene fudbalske veličine koje u postojećem sistemu nisu mogle da dođu do punog izražaja i svoj talenat oplode na najbolji i najefikasniji način.

Na primer, teško da će se opet roditi takav fudbalski majstor kakav je bio Dragoslav Šekularac. Njegovo umeće s loptom, čuveni vic koji je svojevrsni patent ovih prostora i način igranja koji će obeležiti gotovo svaku generaciju, jednostavno ga čine neponovljivim. O Draganu DŽajiću nije potrebno trošiti reči. Opisivanje njegovog driblinga i još do kraja naučno neprotumačenog i izanaliziranog centrašuta moglo bi da traje u nedogled.

Ali, kada izađemo iz tog začaranog kruga divljenja i slepe neobjektivnosti stvari izgledaju malo drugačije. Druge reprezentacije su sa po imenima slabijim timom i bez igrača ovakvog kvaliteta donosile svojim navijačima najsjajnija odličja sa najvažnijih fudbalskih takmičenja. Naša reprezentacija nikada.

To je suština i bolna istina koju treba prihvatiti i u skladu sa tim parametrima hladne glave donositi sud o dostignućima naše bivše reprezentacije. Dakle, mi ne možemo da se uporedimo sa prvom ligom evropskih reprezentacija u koje spadaju Nemačka, Italija i Engleska (i to upravo tim redosledom), već čak i na regionalnom nivou mi ne zauzimamo lidersku poziciju.

Čuvena dunavska škola fudbala kojoj smo i sami pripadali iznedrila je dve reprezentacije čiji su uspesi za nas gotovo nedostižni. Mađarska konjica godinama je bila bauk i u evropskim i u svetskim okvirima do ruske okupacije i emigracije gotovo čitavog zlatnog sastava. Ali, mađarski mađioničari ostavili su u amanet narednim pokolenjima dva svetska srebra (1938. i 1954) ,od koje jedno sija zlatnim sjajem iz čuvenog finalnog meča 1954.

Čehoslovaci imaju isti uspeh na svetskim prvenstvima, dva finala (1934. i 1962). Ovo drugo zaradili su upravo pokazajući kako ozbiljna reprezentacija dolazi do čuvenog finala sa Brazilom i pokušava da spreči fudbalsko čudo Pelea da dođe do još jednog zlata.

Mi smo kako je to dobro poznato, a i tako karakteristično za nas, ispucali sve svoje šanse i istrošili svu svoju snagu i ambicije u duelu sa, samo sa naše strane, večitim rivalom Nemačkom koju smo pobedili prvi put posle 17 godina na jednom velikom takmičenju. Pokazalo se još jednom da smo više tim za jednu utakmicu, sastav koji ume da bljesne i iznenadi, reprezentacija koja može svakog da pobedi, ali i da izgubi onda kada je najvažnije.

I umesto da svet uživa u okršaju pravog i evropskog Brazila, u sudaru dva fudbalska titana (Pelea i Šekularca) mi smo tada kao rasturena mašina napustili Čile ni ne sluteći da kasnije nijedna druga generacija neće ponoviti takav uspeh.

Što se evropskog prvenstva tiče i tu su Čehoslovaci podigli lestvicu koju nikada nismo mogli da preskočimo. Upravo u našoj zemlji okitili su se zlatom pobedivši svetske prvake Nemce. To su bila tri udarca za naše sujetne, neobjektivne, mitomanske navijače.

Prvo, pokazali su da pobediti Pancere i to šampionsku generaciju nije nikakvo fudbalsko čudo već stvar upornosti, planskog rada, realnog sagledavanja svojih mogućnosti uz dozu one neophodne drskosti da je lopta okrugla i da se igra svih 90 minuta.

Drugo, i naša reprezentacija je samo 8 godina ranije imala sličnu situaciju - igrala je sa svetskim prvakom Engleskom i posle legendarnog gola Dragana DŽajića koji nam je omogućio finale sa Italijom opet smo ostali uskraćeni za najviše odličje uz naravno naše tradicionalno vađenje na sudijsku nepravdu zbog koje je i došlo do ponovljene finalne utakmice u kojoj, naravno, naši nisu imali snage da se suprotstave azurima.

Treće, baš sa tom Nemačkom naši su igrali polufinale pred punom Marakanom, poveli sa dva gola razlike i kada je trebalo samo dokrajčiti protivnika, a svetskog prvaka i poniziti ako treba, drugo poluvreme donelo je našu uobičajeno dezorganizaciju, kompleks niže vrednosti, gubitak i kondicije i koncentracije, pa su 4 gola u našoj mreži raspršila sve snove o osvajanju zlata na domaćem terenu.

Treba dodati i evropsko prvenstvo u kolevci fudbala 1996. Kada su pod imenom Češka Republika Poborski, Nedved i društvo došli ponovo do finala, ali i pored postignutog gola nisu uspeli da poraze zahuktale Pancere.

Pored ove dve reprezentacije koje su nam bliske ne samo geografski već i po stilu igre postoji jedna zemlja koja ima manju i teritoriju i broj stanovnika od bivše nam države, a predstavlja pravu velesilu koju sam namerno izostavio u prethodnom nabrajanju. To je, naravno, Holandija. Nacija koja se može podičiti sa tri svetska finala (1974, 1978. i 2010), kao i evropskim zlatom iz 1988, jeste pravi primer kako jedna mala država okružena gigantima (Nemačkom i Francuskom) može da se izbori za svoje ime u svetskim okvirima, da bude poštovana od svih i koja zna kako se dolazi do završnice najvažnijih fudbalskih takmičenja.

Oni su sve ono što mi nismo. Oni su uzeli sve ono što smo mi trebali. Oni su radili ono što smo mi potcenjivali. Oni su igrali fudbal, mi smo se igrali fudbala. Mi smo pobeđivali, oni su osvajali. Mi smo blještali,oni su sijali.

Oni su odgajili, formirali i podarili Evropi i svog Krojfa i Van Bastena i Rajkarda i Gulita i Kumana da pronesu slavu svoje domovine u najvećim evropskim klubovima, a u najdražem dresu da se uspešno suprotstave i najvećima.

Dakle, kada pogledamo unazad, naša reprezentacija se kvalifikovala na svako drugo svetsko prvenstvo sa kojih ima samo jednu predratnu medalju i po tome se može uporediti sa, na primer, Austrijom koja ima jednu bronzu (1954) ili Belgijom koja ima jedno 4. mesto (1986), a uspehe slične našim ima i na evropski prvenstvima (po jedno finale 1980. i polufinale 1972).

Po takvom,jedino realnom načinu rangiranja,od nas su bolji Poljaci koji u svojoj riznici imaju dve bronze (1974. i 1982), a mi se nalazimo u rangu Portugala sa jednom bronzom (1966) i jednim 4. mestom (2006).

Kao autor mogu sebi da dozvolim jedno izdvojeno i subjektivno mišljenje. Jedino je generacija koja je nastupala u Italiji 1990. i kojoj je oduzeto pravo nastupa u Švedkoj 1992. mogla da dostigne visine čileanskog podviga. To je bila najbolja generacija u istoriji jugoslovenskog fudbala! Tada su se poklopile dve vrlo bitne stvari za svaku selekciju i to one kojih do tada gotovo nikad istovremeno nije bilo, a to je da na kormilo reprezentacije bude stručnjak vrhunskog kvaliteta,sa integritetom i harizmom (Ivica Osim) kao i nešto što se može protumačiti samo kao blagoslov od Boga - da se u svakoj republici bivše SFRJ izrodio i oformio barem jedan igrač ekstra-klase koji je u tom trenutku mogao da na svojoj poziciji parira bilo kome u svetu.

Makedonija (Najdoski, Pančev), Crna Gora (Savićević, Mijatović), Slovenija (Katanec), BiH (Šabanadžović, Sušić), Hrvatska (Boban, Jarni, Prosinečki...) Srbija (Stojković, Jugović, Mihajlović...). Ova generacija mogla je da u Americi 1994. godine ode do finala i da uradi ono što je na primer trebalo da uradi Bugarska koja je u četvrtfinalu izbacila indisponirane Nemce i tako započela niz da na svakom sledećem prvenstvu jedna ekipa sa Balkana dođe do polufinala (Bugarska 1994, Hrvatska 1998, Turska 2002).

A da ostavimo po strani činjenicu da su te čuvene 1992. Danci umesto nas uzeli zlato iako smo u kvalifikacijama pokazali razliku u klasi. Amerika je trebalo da bude kruna ove fantastične i neponovljive generacije koja bi možda zamenila Roberta Bađa i družinu i u finalu došla do čuvenih izvođenja penala protiv Romarija, Bebeta, Dunge i ostalih.

Ne verujem da bi nam se Argentina i nesreća iz Firence mogla ponoviti. Bog ipak nije toliko surov. Dokaz moje tvrdnje je i uspeh ostatka ovog neponovljivog jugoslovenskog tima nadograđenog mladim snagama i zadojenog hrvatskim nacionalizmom koji je pod šahovnicom osvojio bronzu u Francuskoj 1998.

Mi, kao nastavljači hroničnog jugoslovenskog fudbalskog neuspeha, iako po imenima bolji od hrvatskog tima, ali bez onog neophodnog šrafa u svojoj mašini (anemični, neautoritativni selektor Slobodan Santrač u odnosu na fudbalskog oca hrvatske nacije Ćire Blaževića) sa tog takmičenja otišli smo posle primljenog gola u poslednjem minutu meča neumoljivog Davidsa posle malerozne prečke Mijatovića.

Pre toga, kao i toliko puta ranije, posle vođstva protiv Nemačke sa dva gola razlike jedva smo spasavali nerešeni rezultat strahujući od kanonade Birofa i Jeremisa što je pokazivalo nedostatak ozbiljnosti u vođenju ovog dragocenog tima.

Iste te Nemce Hrvati su deklasirali u direktnom obračunu za polufinale i uradili ono što je nama bilo pisano, ali njima suđeno. Takođe u pokazivanju svoje zrelosti i kvaliteta oni su pokazali da nisu naslednici jugoslovenskog jalovog fudbalskog mentaliteta, već su posle poraza od domaćina, iako su poveli golom najboljeg strelca prvenstva Šukera, smogli snage da upravo onu Holandiju koja je nama ugasila sve nade da možemo da oplodimo nezamislivi talenat i potencijal koji je ta generacija posedovala,u borbi za medalju ne klonu duhom i Klajverta i društvo ostave bez odličja,a sebe upišu zlatnim slovima u sportskoj istoriji.

Ono što je plavima trebalo pola veka jedna mala Hrvatska uradila je na svom prvom pojavljivanju na najvećoj fudbalskoj smotri, iako je većinski sukcesor bivše države bio bolji, barem na papiru ali ne i na terenu u tom ternutku,što će dokazati dve godine kasnije kada smo tada već komšije izbacili iz trke za evropsko prvenstvo 2002.

Na kraju, nasleđe koje se nameće srpskoj reprezentaciji je imaginarno i nije zasnovano na činjenicama. Srbija se uzastopno kvalifikovala na dva svetska prvenstva 2006. i 2010. što je SFRJ uspelo samo pedesetih godina. U svim ostalim decenijama više smo svetska prvenstva posmatrali nego što smo na njima učestovali, nijedanput se nismo dva puta uzastopno kvalifikovali, a to je slučaj i sa evropskim prvenstvima.

Da li je to rezultat jedne velesile? Budimo objektivni i sagledajmo sebe u pravom svetlu. Makar se to u fudbalu može. Tabela na kraju uvek pokaže gde je kome mesto.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner