Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Instalacija bizarnosti
Kulturna politika

Instalacija bizarnosti

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
sreda, 14. januar 2009.

Čudni su i tajanstveni putevi kulturne politike u Srbiji. Bez obzira na to što se neprestano tvrdi da nema koncepcije kulturne politike, postoji jasno profilisana i dobro organizovana politička i ideološka grupacija uvek spremna da ostvari svoje interese. Jedna od njihovih tvrdnji je da je upravo prostor kulture i medijske sfere u našem društvu kontaminiran hroničnim nacionalizmom i ksenofobijom, iako se za ovakav stav ne može pružiti ozbiljna argumentacija. Upravo se dešava suprotno.

Ovakvu tvrdnju najagresivnije podgrevaju upravo oni politički krugovi tzv. građanske i proevropske orijentacije koji ne učestvuju neposredno u delovanju Ministarstva kulture, pri čemu, bez obzira na to koja je stranka demokratske orijentacije na vlasti, uspevaju da ostvaruju svoje političke, ideološke i materijalne interese. Oni su obično članovi stručnih saveta, upravnih odbora, konkursnih komisija, savetodavnih tela, ekspertskih grupa kao neka vrsta strateške podrške Ministarstvu kulture.

Jedna od vodećih ideja ove koncepcije kulturne politike je u opredeljenju da je model nacionalne reprezentacije umetnosti i kulture zastareo i prevaziđen i da se poslednjih godina radi na dekonstrukciji ovog principa. Manifestacije ovakvog stava možemo videti u mnogim elementima naše kulture, ali ovoga puta navešćemo veoma ilustrativan primer.

Reč je o odluci stručnog saveta pri Ministarstvu kulture o izboru predstavnika za nacionalni paviljon na međunarodnoj izložbi u Veneciji u toku ove godine. Izabrana su dva projekta i, sudeći po novinskim komentarima, oni treba da pokažu kako izgleda ta dekonstrukcija nacionalnog određenja kulture. Član stručnog saveta Zoran Erić je izjavio da su odluke donete na osnovu idejne celovitosti projekata, konteksta nacionalnog paviljona na bijenalu, odnosno politike izlaganja sa stanovišta lokalna–internacionalna umetnička scena. Takođe, vodilo se računa kakav će odjek projekti imati i na širu publiku, a ne samo na ciljne grupe. U čemu se ovaploćuje ta idejna celovitost izabranih projekata?

U projektu „Bez naslova“ Zorana Todorovića, docenta na Fakultetu likovnih umetnosti, predviđa se instalacija koja se sastoji u industrijskoj izradi ćebadi od ljudske kose koja se prikuplja u frizerskim salonima, ali i u zatvorima, domovima starih, kasarnama. Ovu instalaciju će pratiti i pravljenje baliranih paketa ćebadi, kao i video-dokumentacija, pri čemu će se materijal prikupljati svakodnevno jer je za ovu morbidnu instalaciju potrebno 4.000 kilograma ove ljudske sirovine, dobijene šišanjem pet stotina do pet stotina pedeset hiljada ljudi. Rad je otvoren za učešće publike, budući da će ona moći da ovu ćebad koristi za sedenje, ogrtanje, premeštanje. Ideološku osnovu ovog baliranog projekta možemo videti u rečima članice stručnog saveta Milice Tomić: „Za mene je uspeh našeg nastupa na bijenalu pre svega u tome da izabrani projekti uspeju da iskorače iz logike nacionalne reprezentacije, odnosno ako nam izloženi radovi pomognu da razumemo svet u kome živimo. Možemo reći da se Zoran Todorović bavi jednom velikom temom – biopolitikom, koju je filozof Đorđo Agamben formulisao stavom: svi mi još uvek živimo u koncentracionom logoru. Interesantno je da je Todorović odredio mesto umetnika unutar ’logora’ kao nekoga ko prikuplja ’ljudske sirovine’ i pretvara ih u upotrebni predmet.”

Katarina Zdjelar, autor drugog izabranog projekta pod nazivom “Everything is Gonna be“, nema čvrsto određenu tezu o svetu u kome živimo, ali naš paviljon i nije definisan kao „nacionalni“, već kao prostor internacionalne debate. Suština ovog projekta je da treba uključiti „neautoritativne subjekte“ (strance, amatere, decu) u proces nesigurne samorealizacije, odnosno proces mogućeg menjanja kroz učenje, kao i tehnoloških aspekata komunikacije i socijalizacije kao obrasca kojima se prevazilazi određeno stanje i otvara prostor internacionalne debate o potencijalima delanja na „mikronivoima“ ljudskih relacija. Ovo je očigledno formula da se konačno iskorači iz nacionalnog obeležja i prožimanja kulture.

U ovom izboru je dosledno sprovedena koncepcija da jedino možemo da razumemo i stvaramo svet ako se otresemo pogubne logike nacionalne reprezentacije u umetnosti i pokažemo tom novom vrlom svetu naše industrijski obrađene ljudske sirovine upletene u ćebad od ljudske kose. To je verovatno naš doprinos u „umetničkom“ transponovanju savremenog koncentracionog logora u kome možemo opstati samo kao obezličeni liferanti ljudskih sirovina, bez ikakvih nacionalnih obeležja i nacionalnog identiteta. Mi smo u istoriji kao po nekom nepisanom pravilu i tretirani kao pogodna ljudska sirovina za ostvarivanje i najfantazmagoričnijih i najnerealnijih ideoloških koncepcija. Zašto bismo izostali i ovoga puta? Bolje bi bilo da je ovaj projekat dopunjen i skidanjem skalpova onih ljudi koji još uvek veruju da je umetnost izraz nacionalnog osećanja, nacionalnog pripadništva i ukupne tradicije koju umetnik nosi kao deo svoga umetničkog nadahnuća.

Iako u ovom tekstu nisam želeo da govorim o kopiranju Zapada jer je to tema o kojoj se već dosta pisalo, Milica Tomić je dobila priliku da na stranicama kulturnog dodatka Politike iznese ideološku koncepciju koja je očigledno u osnovi odluke stručnog saveta, ali predstavlja i opredeljenje Ministarstva kulture: „Zaista nisam čula da smo napravili neku inovaciju u umetnosti koja bi bila samo ’naša’. Retorika ovih kritičara o kojima govorite, kako napadaju takozvane ’nove’ medije i kopiranje Zapada, zanimljiv je spoj šovinističke i staljinističke retorike nastale tokom devedesetih u konzervativnim krugovima koji su, kako vidim, jedini večni i neprolazni.“

Verovatno se po mišljenju ove osvešćene umetnice i reči Ljube Popovića, umetnika koji stvara sjajna likovna dela već četiri decenije na Zapadu, mogu svrstati u staljinističko-šovinističku retoriku. Ljuba Popović je nedavno izneo stav o stanju na našoj umetničkoj sceni: „Nevladine organizacije iz Evrope uvoze đubre, prave koještarije koje nemaju veze sa našom filozofijom i pameću. Svi talenti su ugušeni. U svim ustanovama postoje takozvani nesposobni skorojevići (od ministarstva do Muzeja savremene umetnosti) koji misle da sve što dolazi spolja ima neku vrednost. Obradovalo me je da ljudi vole upravo to što je protiv pomodnog na likovnoj sceni. Obradovalo me je što smo izložbom pokazali da kod nas ima sjajnih stvaralaca iako se ovde forsira uvoz. Ovi ljudi u Srbiji koji uvoze performans i druge pomodne ’priče’ veoma su potkovani, imaju svoju izdavačku kuću, dosta pišu, a oni koji rade klasičnu sliku ostaju bez strateški važne podrške. Istina, ni sami se ne trude da nađu ljude od pera koji bi ih podržavali. Ali kod nas je uvek vladalo jednoumlje, tako da me to ne čudi.“

Milica Tomić ponavlja već toliko puta izrečene osude SANU i traži preispitivanja njenog delovanja u stvaranju ideologije koju je ona proizvodila, inspirišući ratove i zločine u bivšoj Jugoslaviji. Izbor ove umetnice i ideologa nove umetnosti da se bavi genocidom je veoma indikativan, ali ona osim obaveznog određenja Srebrenice kao paradigme svih zločina počinjenih u ovom vremenu i na ovoj teritoriji ne pominje nijednom reči najveći i najmonstruozniji genocid počinjen u Jasenovcu nad srpskim, jevrejskim i romskim narodom u Drugom svetskom ratu u ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Sudeći po njenim stavovima, mi bi sada trebalo da se ogrnemo ćebadima od ljudske kose i pokorno nosimo stigmu genocidnog naroda i da se pri tome ne usudimo da pomenemo najveći genocid koji je počinjen nad srpskim narodom, budući da tako samo relativizujemo zločine i utvrđenu istinu o našoj odlučujućoj ulozi u razaranju Jugoslavije.

Na primeru odluke o učesnicima Venecijanskog bijenala može se videti kako funkcionišu lobiji i klanovi u našoj kulturi. Zanimljiva je uloga Branislava Dimitrijevića, pomoćnika ministra kulture i komesara našeg nacionalnog paviljona na Bijenalu u Veneciji. Kako sam kaže, on će imati ulogu tehničkog lica i ovaj projekat će po njegovom mišljenju biti veliki izazov i u administrativnom smislu jer je nužno pribaviti mnoštvo dozvola u raznim ministarstvima. Zašto je uopšte potrebno da postoji komesar našeg paviljona ako je on samo administrativno lice, pri čemu dodatno pitanje predstavlja i sukob interesa, budući da je neprihvatljivo da pomoćnik ministra kulture bude u isto vreme i komesar izložbe.

Interesantan je i podatak da je članici stručnog saveta nedavno otkupljen video-rad na otkupu Skupštine grada Beograda za zanemarljivih 835.000 dinara. Možda je to pravi put kako država treba da podrži umetnike, za šta se tako zdušno i očigledno i veoma uspešno zalaže i ova umetnica koja je genocid izabrala za umetničku i pre svega ideološku i političku preokupaciju. Treba još reći da će za ovaj nastup naših instaliranih umetnika na Venecijanskom bijenalu biti potrošeno 100.000 evra. Postavlja se pitanje koliko treba ošišati poreskih obveznika da bi se došlo do ovako velikih sredstava i to bi mogao biti novi umetnički projekat za neki od sledećih konkursa Ministarstva kulture.

13. januar 2009. godine

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner