Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Kome još treba Filharmonija?
Kulturna politika

Kome još treba Filharmonija?

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
ponedeljak, 09. mart 2009.

Kultura u zapećku

Retki su trenuci kada srpsku javnost potresaju vesti iz kulture. Ova vitalna oblast društvenog života u Srbiji je proteklih dvadeset godina „dežurno siroče“ – zanemarena, unižena i omalovažena, ona se pominje isključivo u kontekstu raspodele postizbornog kolača, kada se obično neka manja stranka žali kako su im „uvalili“ Ministarstvo kulture. Ono ponekad posluži kao (uglavnom neuspešan) poligon za promociju nekog „kulturnog delatnika“, ali je mahom krajnje nepopularno, budući da su njegove ingerencije toliko ograničene da se u njemu „čak“ ne može ništa ni ućariti. Šanse da će svaki novi Ministar kulture napustiti fotelju kao predmet prezira i poruge su izuzetno velike i u tom smislu ništa se u Srbiji ne menja godinama. Ali, što je najčudnije, iz godine u godinu, ministri kulture kao da ništa nisu naučili od svojih prethodnika – oni uporno ostaju partijski borci protiv kulture, umesto da budu brana kulture pred partijama.

Ne iznenađuje stoga što je većina projekata Ministarstva uglavnom kontroverzna, pa se sa žaljenjem može konstatovati da vremena pokliča „kulturo, eve me!“ i voštanih figura u Ministarstvu nisu iza nas. Seća li se neko „Lavirinta demokratije“ na naduvavanje, koji je bio izložen dve nedelje ispred Skupštine grada pre par godina – onog koga su građani u prolazu po pravilu brkali za reklamu za prezervative? Ko će pobrojati bezbrojne strane i domaće „performanse“, „instalacije“ i „simulacije“ koje su, uz zdušnu podršku Ministarstva, zbunjivale i sablažnjavale prolaznike u Knez Mihailovoj? A ko će zaboraviti one puste „kulturne konkurse“ čiji su se „stručni žiriji“ po pravilu nagrađivali autore bliske vlastima, zastupnike vladajuće ideologije i apologete opšteprihvaćenog i odobrenog „Weltanschauung“? Tako je, na primer, pre par meseci Markovićeva politički prekorektna „Turneja“ postala zvanični srpski kandidat za „Oskara“ (kome nije ni primirisala), u godini u kojoj je srpskoj kinematografiji podaren „Čarlston za Ognjenku“, ako ništa drugo, a ono bar tehnički najsavršeniji projekat koji je naša kinematografija imala u protekloj deceniji, pri tome jedna neutralna i univerzalna priča koja mnogo govori o tragizmu i kulturi balkanskih prostora, a koju su autori sproveli u delo uglavnom obijajući pragove stranih producenata.

(Ne)usiljena ostavka

Poslednji u nizu javnih skandala iz ove oblasti jeste protestna ostavka direktora Beogradske filharmonije, Ivana Tasovca. Ona je osobena iz nekoliko bitnih razloga. Prvo, Tasovac je izuzetno ugledan i ostvaren muzičar i stručnjak, kako u javnosti, tako i među kolegama i zaposlenim. Za razliku od niza političkih ličnosti i „drugova članova“ koji su postavljani kao slamke spasa na čelo mnogobrojnih javnih preduzeća i institucija, samo da bi još koju godinu prolongirali partijsku eksploataciju javnih resursa, Tasovac je osoba „besprekornog renomea“ – nije se bavio politikanstvom, nije zastupao „dinosaursku politiku rukovodstva“ koja instituciju na čijem je čelu čini tromom i nesposobnom da se prilagodi savremenoj kulturnoj klimi, najzad, nije bio umešan niti u jedan javni skandal koji bi imao veze sa „novcem koji je otišao ne zna se gde“, ili koji bi iza sebe ostavio gomilu razočaranih i ogorčenih zaposlenih.

Direktor Filharmonije, naprotiv, proteklih par godina svoje ime i profesionalnu sudbinu vezao je za instituciju koji je vodio i, ako mu i nije vratio ugled i slavu negdašnjeg 4. orkestra Evrope, a ono ga svakako ostavlja u boljem stanju nego što ga je zatekao. Filharmonija je za njegova „vakta“ učestvovala u više prestižnih kulturnih projekata, prilagodila se u razumnoj meri tržišnim uslovima bavljenja muzikom u sve nekulturnijem okruženju, uspela je koliko-toliko da se izbori sa finansijskom bedom u koju je bila zavijena – i sve to manje zahvaljujući, a više uprkos podršci Ministarstva kulture.

Nastupajuća kriza i (ne)održiva kulturna politika

Razlog Tasovčeve ostavke, prema njegovim rečima, jeste nemogućnost da se izađe u susret njegovim zahtevima za povećanje plata članova orkestra. Prema njegovim rečima, njegov angažman na čelu Filharmonije obeležilo je pre svega strpljenje – svest da se zemlja nalazi u teškom položaju i da se sa svojim opravdanim zahtevima mora pričekati. Međutim, nastavlja on – svetska ekonomska kriza, koja je i pred našim vratima, više ni jednom čoveku ne dozvoljava strpljenje. Koliko građani Srbije mogu da nauče iz ove rečenice! Zaista, Srbija je došla u situaciju u kojoj su njene vlasti izgubile jedino što su joj mogle ponuditi – „bolje sutra“. „Bolje sutra“ je zvanično ukinuto i niko više nema prava da se na njega poziva. Šta ćete, kriza. To, međutim, znači, da nam sutra samo po sebi ne donosi ništa i ako nešto tražimo – treba da ga tražimo sada, jer „bolji trenutak“, eto, zvanično, neće ni nastupiti.

Odgovor Ministarstva kulture bio je demagoški i bahat. „Kriza“ onemogućuje bilo kakvo povećavanje plata (onemogućavala ga je, valjda, i prethodnih osam godina?), a uloga Ministarstva je, pre svega, podrška „održivoj politici Vlade“, što znači borbu protiv nezaposlenosti, ili, kako to reče ministar, „borbu za svako pojedinačno radno mesto“. Nastranu već uobičajena domanovićevska činjenica da se srpski ministri po pravilu više bave poslom svojih kolega nego sopstvenim (sudeći prema reakciji, Tasovac je po svoj prilici trebalo da se obrati Ministarstvu rada i socijalne politike) - rezultat ove politike je, za sada, definitivno upražnjeno „pojedinačno radno mesto“ Direktora filharmonije.

S time u vidu, vredi postaviti pitanje Ministru kulture – da li je to svako pojedinačno radno mesto ravnopravno? Da li je svejedno da li će na ulici ostati, na primer, sto muzičara Beogradske filharmonije, ili, na primer, sto službenika Ministarstva kulture? Jer, s obzirom na stanje u kome članovi filharmonije žive i rade, svakome od njih bi daleko najpametnije bilo da pokupe svoje instrumente (koji su im kupljeni milostinjom ljubitelja muzike, nakon godina neuspešnog apelovanja na vlast) i razmile se kud koji – ko u ozbiljne orkestre u ozbiljnim zemljama, a ko na splavove i kafane, ne bi li se prehranjivali na svadbama i ispraćajima – bez doprinosa i poreza na dobit. Jer, za razliku od državnih institucija, kafana zna za red, a red je – „koliko para, toliko muzike“.

Ko to tamo parazitira?

Demagogija je kada se izaziva revolt ugnjetenih građana i radnika, ukazujući na „pohlepu“ i „samoživost“ muzičara u društvu u kome nema ekonomije, gde se ništa ne proizvodi, gde postoji trgovinski deficit sa Afrikom, a „običan svet nema hleba da jede“. Svi dobro znamo da Tasovčeve kritike nisu bile upućene radnicima propalih preduzeća, penzionerima i studentima – već partijskoj i administrativnoj eliti koja u ovom siromašnom društvu uživa besmislene i bezobrazne privilegije. Plate članova RRA (koja, recimo, stoji iz takve kulturne institucije kakva je „TV Foks“), plate zamenika, savetnika i pomoćnika ministara, članova raznoraznih odbora, saveta i komisija koje zasedaju jednom u tri meseca i većaju o zakonima koji se i tako prepisuju iz dokumenata koje dostavljaju činovnici međunarodnih organizacija, tolike su da bi se njima podičio i građanin krizom pogođenih bogatih zemalja Zapada. Da ne govorimo o partijskim skakavcima koji kolektivno piju krv velikim državnim preduzećima, o čemu nas svakih par meseci obavesti nova medijska afera.

Stotinu muzičara Beogradske filharmonije, praćeni verovatno sa još toliko zamena, tonaca, štimera, tehničara i administracije, sudeći prema odobrenim sredstvima iz budžeta, imaju primanja na nivou srednje obrazovanih (i provereno nepismenih) ćata u privatnim bankama. A kada se uporede sa državnim službenicima, poslanicima, odbornicima i činovnicima (čija nepismenost nije proverena), te njihovim službenim vozilima, platama za svaki administrativni odbor čiji su članovi, bonusima za pređeni put, dnevnicama za putovanja na međunarodne kongrese u Bugarskoj i plaćenim gostovanjima pred komisijama Evropskog parlamenta – najbolji muzičari Srbije su i bukvalno socijalni slučajevi. Ali – mi se borimo za svako radno mesto, kaže Ministar. Pa dobro – neka tako i bude! Ali svakako, neko će ostati bez posla, zar ne? Ivan Tasovac je već ostao. Hajde onda da opredelimo ko su prioriteti u ovoj zemlji – ko za otpuštanje, a ko za povećanje plate!

Ko je potrebniji – Ministarstvo ili Filharmonija?

Tasovac je protestovao što su članovi Republičke izborne komisije u skorije vreme dobili povećanje plate od 100%. Neka neko kaže javno da li je za ovo društvo bitnija RIK, koja ga je u proteklih dvadeset godina brukala nebrojeno puta, ili Filharmonija, koja mu je sve ovo vreme bila izvor kakvog-takvog ugleda i prestiža. Ali, ne moramo ići tako duboko u državne institucije. Pogledajmo, na primer, instituciju potpredsednika opštine, i to u bilo kojoj opštini! Neko je jednom rekao da je lakše doći do američkog senatora nego do pojedinog predsednika opštine u Srbiji. Lokalne vlasti su svemoćne, nedodirljive i više nego ugodno situirane u više nego siromašnoj zemlji. Nije to toliko stvar plate, koliko je to stvar sredstava koja su na raspolaganju i uticaja koji se ostvaruje na život zajednice. I dobro, sistem nije savršen, on ima mnogo problema, ali je neophodan. Ne možemo bez predsednika opština i to je istina. Ali sigurno Srbija ne bi propala kada bi se iz cele zemlje sa posla najurila čitava armija njihovih pomoćnika i zamenika? Da ne govorimo o hiljadama suvišnih kadrova u administraciji, koje je loncu sa kajmakom „priveo“ ko zna kod i ko zna kada, da bi tu ostali takoreći zauvek!

Dakle, hajde da u javnosti postavimo plebiscitarno pitanje – da li je društvu potrebnija Filharmonija, ili potpredsednici opština? Idemo i korak dalje! Da li mu je potrebnije Narodno pozorište ili Savet za brendiranje? I zašto da ne, da li mu je potrebniji Univerzitet ili Radiodifuzna agencija? Dok se na ta pitanja ne počne odgovarati i dok ona ne postanu stvarna alternativa na nekim od nastupajućih izbora, ova zemlja će i dalje gledati kako joj propadaju institucije koje još imaju nekog ugleda, kako joj institucije koje nemaju nikakvog ugleda izrastaju u čudovišta eksploatacije države i društvenog parazitizma, kako nikogovići rešavaju bezmalo o životu i smrti, dok najbolji, koji iza sebe imaju nekakve rezultate i, pre svega, čist obraz – odlaze.

Zaoštrimo stvar još malo. Srbija je slaba i siromašna zemlja, koja sebi ne može priuštiti mnoge luksuze. To niko ne spori. Ali krajnje je vreme da se postavi pitanje šta su ti luksuzi, koje ne možemo priuštiti? Jesu li to Filharmonija, Narodno pozorište i Kinoteka, jesu li to lečenje i obrazovanje dostupni svima, ili su ipak luksuzi svi ti silni sultanovi veziri sa svitom i porfirom u desetinama ministarstava i priručnih kancelarija, ureda i odeljenja, te njihove dahije, kabadahije i subaše koje po mesnim hanovima sprovode politiku partijske Porte? Neko treba da ustane i kaže ovom društvu da je su za njegov opstanak važniji državni univerziteti, škole i gimnazije, nego Ministarstvo prosvete, da su bitniji klinički centri, ambulante i bolnice od Ministarstva zdravlja i, pogotovo, da je bitnija Filharmonija od Ministarstva kulture. Ako ova zemlja ostane bez Ministarstva kulture, njena kultura će nekako preživeti. Ako ostane bez Filharmonije, a za njom i drugih nekada renomiranih institucija koje su na putu u propast, spasa joj nema.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner