Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Nacionalno pismo
Kulturna politika

Nacionalno pismo

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
sreda, 08. oktobar 2008.

 

Novo ruho elektronskog izdanja NSPM

Bilo je krajnje vreme – Nova srpska politička misao najzad je dobila novi sajt. Koliko će novo lice sajta doprineti popularizovanju institucije NSPM kao uravnoteženog izvora informacija i govornice za, pre svega u javnom diskursu potisnute i zaboravljene političke opcije, pokazaće vreme. Međutim, ono što će ostati zabeleženo kao najznačajnija promena, u svetlu koje će sve buduće „kozmetičke intervencije“ svakako biti od drugorazrednog značaja, jeste prevođenje pisanog sadržaja stranice sa latinice na ćirilicu. NSPM.rs se tako pridružila malobrojnoj, ali srećom rastućoj grupi internet prezentacija koje su čitaocima dostupne na tradicionalnom (i službenom) srpskom pismu – čime su novosti, stavovi i analize koje se na njoj mogu pročitati u najmanju ruku dobile novi ton, ako ne istovremeno i novu težinu.

Ovaj simboličan događaj, koji se pripremao već neko vreme, pao je, slučajno, u isti epohalni trenutak kada je u negdašnjoj srpskoj državi i jugoslovenskoj federalnoj republici Crnoj Gori zvanično započelo sprovođenje „standardizacije crnogorskog jezika“, koja će sutra, između ostalog, poslužiti i kao merilo „koliko je ko gradi Crnogorac“, te da li je isti podoban za državljanstvo montenegrinske republike. Iako je „standardizacija“ tek započela, neki detalji njenog ishoda već su poznati – „crnogorski jezik“ piše se (i „uvijek se pisao“) latiničnim pismom. Ovo je očigledno već sada, sa unapred oformljenim službenim dokumentima, gde već duže vreme za ćirilicu nema mesta, pa će njen status verovatno biti vezan za „srpsku manjinu“, kao i za sledbenike Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve – čiji se status unutar Crne Gore već uveliko javno dovodi u pitanje.

„Ćiriličari“ i „svejednovci“

Ova dva događaja svakako su primereni razlozi da se ponovo pokrene pitanje ćirilice, njenog opstanka i razloga za njeno čuvanje, kao i sredstava kojima bi se to u savremeno doba moralo činiti. Međutim, dok projekata i inicijativa ima napretek, verovatno je u srpskoj javnosti više nego ikad potrebno da se pitanje očuvanja ćirilice problematizuje i osvesti, budući da se ono prečesto zanemaruje, zapostavlja, ignoriše, krivo tumači i postavlja na potpuno pogrešne temelje. Nacionalno pismo je tako u naše doba dovedeno u veoma nezavidan položaj, utoliko gori jer se kulturno-društveni autoriteti iz petnih žila trude samo da postojanje problema zataškaju, ali nikako i da se sa njime suoče lice u lice.

Na prvi pogled, ćirilica je povlaštena u Srbiji. Ona je „službeno pismo“ garantovano članom 10. Preambule Ustava Srbije; samim tim, ona se obavezno uči u školama i udžbenici za iste se obavezno štampaju njome; ona se nalazi na saobraćajnim znakovima, nazivima ministarstava i na 80% televizijskih programa Medijskog javnog servisa Evropske Srbije (koji finansiraju svi građani Srbije). Istovremeno, osim u slučaju šačice ekstremnih kroatofila, liberala i teoretičara građanske katarze (čiji odnos prema ćirilici i tako nije osvešten), društvo se uopšte ne može deliti na „ćiriličare“ i „latiničare“, već naizgled, isključivo na („ekstremne“, „konzervativne“ i „netrpeljive“) „ćiriličare“ i („opuštene“, „neopterećene“, „tolerantne“) „svejednovce“ – tj. one koji „sa ponosom“ ističu kako Srbi imaju „dva pisma“, što ih čini „bogatijim“, „obrazovanijim“ i „podložnijim lakom učenju stranih jezika“ od drugih naroda.

Stvar se čini očiglednom – nazadni pobornici ćirilice nastoje ukinuti višedecenijsko nasleđe „srpske latinice“ i time osakatiti našu omladinu, onemogućujući im da čitaju knjige hrvatskih izdavača, nauče engleski jezik ili, ne daj Bože, ne budu u stanju da pročitaju da li je napitak koji kupuju „Pepsi“ ili „Koka-kola“. Branioci ćirilice su nametljivi i destruktivni, oni se mršte na tekovine civilizacije kao što su „bilbordi“, „kompjuteri“ i „es-em-es četovi“, u donkihotovskom naporu da ih nasilno svedu na pismene okvire koji priliče starim pergamentima, svečanim diplomama i kartonskim kutijama. Sa druge strane, „ogromna većina tolerantnih građana Srbije“, za razliku od ovih, „nema ništa protiv, ni ćirilice, ni latinice“, i sa zadovoljstvom svojoj deci ostavlja mogućnost da „sama izaberu“ kojim će se pismom, u kojoj prilici koristiti.

Komercijalne (zlo)upotrebe

Uzmimo u obzir sledeći primer. U sve naprednijem žanru srpske reklame, ćirilica je, osim kada su u pitanju humanitarne akcije i predizborne kampanje, uglavnom prikazana u negativnom svetlu i omalovažavajućem društvenom kontekstu. Reklama za jednog renomiranog internet provajdera pokazuje pirata koji pokušava publiku da ubedi kako će „jeftino da premosti“ internet i priključi se na „kablovsku kod komšije“. Budući da je tip švercer i poreski prestupnik, njegova prostorija je puna falsifikovane robe – parfema, odeće, bele tehnike – koja se od „orignala“ razlikuje samo po tome što su natpisi svetskih robnih marki ispisani, pogađate, ćirilicom. I naravno, na kraju se pojavljuje moderni, nasmejani zaposleni telekomunikacione kompanije, koji nudi podatke o „najbržem“, „najpovoljnijem“ i, po svoj prilici, „originalnom“ internetu – što se sve ispisuje na ekranu, čime drugo, nego latinicom.

Drugi primer, druga reklama: Jedan ugledni taksi prevoznik poručuje svojim potencijalnim mušterijama da u Beogradu ima „raznih taksi prevoznika“, što se ilustruje različitim duhovitim scenama veslanja čunom, ispadanja kofera i sl. Pleni, međutim, scena u kojoj nesretnu gospođu koja žuri na aerodrom prevozi po zemljanom putu Ciga na jednoj od njihovih karakterističnih „pobesneli-Maks-mašina“. Gospođa pada i posrće u korpi namenjenoj za prevoz kartona, mučeći se da zadrži uz sebe kofere po truckavom putu, dok ispred vozača, na vidnom mestu na „vozilu“, stoji istaknut natpis „Moj taksi“ – ćirilicom, dakako. Zaključno, gospođa radosna stiže na aerodrom izlazeći iz novog Peugeota (tako se piše, ako niste znali!) sa natpisom taj i taj „taxi“, a vrata joj pridržava moderni, nasmejani zaposleni taksi preduzeća, čiji se podaci o popustima, tarifama i pozivnim telefonima, prirodno, ukratko ispisuju na ekranu latinicom. 

Ove reklame su samo neukusni vrh ledenog brega – ako se izuzme konzervativna uređivačka politika MJSES, sve ostale televizije ćirilicom se koriste, uopšte uzev, isključivo posprdno. Sve udarne emisije poput „Nacionalnog dnevnika“, „Poligrafa“ ili prenosa bilo koje utakmice nužno se koriste latiničnim pismom. Ćirilica se koristi bilo kada se hoće podvući nečija primitivnost, priprostost ili zaostalost (po modelu Mileta sa Čubure), bilo kada se hoće podići nacionalnoj samosvesti (ako je u pitanju neka kulturna manifestacija od nacionalnog značaja), a tada se obično ćirilicom piše samo naslov, a sve ostalo – „kao sav normalan svet“.

„Knjaz“ se piše sa „nj“

Značajan talas latinizacije dolazi kroz nastojanje da se u Srbiji obrazuju prepoznatljivi mesni „brendovi“ (robne marke), gde je sve prisutnije stremljenje za „podmlađivanjem“ starih brendova, koja redovno ostvaruju kontraverzan prijem u javnosti. Jedan primer je Vojvođanska banka, čiji je ćirilični logo dan-danas simbol Trga Nikole Pašića taman koliko je „Koka-kola“ simbol njujorškog Tajms skvera. Međutim, neposredno pre utapanja u okrilju „Nacionalne banke Grčke“ (koja u svojoj zemlji i te kako vodi računa o očuvanju grčkog pisma), Vojvođanska je potrošila značajne novce na stvaranje „novog imidža“, koji je podrazumevao i sličnost do neprepoznatljivosti sa svim drugim bankama na tržištu. Ćirilica, kao nazadna i nepodesna savremenom poslovanju menja se latinicom, a prepoznatljivi socrealistčki „masni“ font menja sa potpuno neodređenim i nekarakterističnim latiničnim. Da apsurd bude još veći, zadržava se tradicionalni znak banke, stilizovano „VB“, pri čemu na reklamnim plakatima nema niti jednog slovca koje bi moglo ukazati neupućenom posmatraču da geometrijski znake ima neke veze sa slovima, pa još ćiriličnim.
Međutim, rak-rana procesa „reimidžovanja srpskih brendova“ svakako je nacionalna kuća „Knjaz Miloš“, čija je mineralna voda u više navrata proglašavana za najveći srpski brend. S ponosom ističući svoju skoro dvovekovnu tradiciju, nužno povezana sa srpskim nacionalnim identitetom, noseći titulu i ime prvog srpskog savremenog vladara, ova voda decenijama se prepoznavala po karakterističnom grbu i još karakterističnijem ćiriličnom natpisu – koji je, po srpskim kafanama, restoranima i prodavnicama mešovite robe bio jedina prava konkurencija sveprisutnom „Koka-kolinom“ znaku. Flaša „Knjaza“ imala je do skora dve etikete, poput, recimo, bilo kog grčkog proizvoda. Jedna je bila na srpskom (ćirilicom), a druga na engleskom (latinicom). Engleska etiketa, naravno, ima smisla samo na engleskom govornom području, budući da trgovinski propisi svake zemlje uvoznika insistiraju na postojanju specifikacija na službenom jeziku te zemlje. Imajući to u vidu, a radeći na svom, docnije nagrađenom „novom dizajnu“, kompanija je etiketu svela na jedan jezik, navodno „srpski“, dok je stari, prepoznatljivi znak ćušnula u zaleđe, iznad kratkog ćiriličnog natpisa o tome kako „Knjaz Miloš“ decenijama čuva tradiciju, sa fantastičnim ukusom limuna i td. Međutim, najnovije, crveno izdanje ovog pića, prilagođeno potrebama nagradne igre „Živi kao knjaz“, potisnulo je svaki trag nacionalnog pisma, a na tradiciju tužno podseća samo natpis na čepu „Knjaz Miloš – 1811“, iako je bilo šta što je u Srbiji moglo nastati 1811. moglo biti ispisano isključivo na slavjano-serbskom, koji ne zna za „nj“ i „z“, taman toliko koliko engleski ne zna za „š“.
Čemu služi službeno pismo?

Već smo rekli da je članom 10. Preambule Ustava Srbije ćirilično pismo definisano kao službeno u Republici Srbiji – u svim slučajevima kada pripadnici nacionalnih manjina ne sprovode svoje pravo da se koriste vlastitim jezikom (i pismom). Ali šta sada to znači? Šta uopšte znači „službeno pismo“? Mnogi su od nas odrasli u ubeđenju da, kada neko kaže da je u Bjelorusiji službeni jezik ruski, a u Mozambiku portugalski, to znači u tim zemljama na pijaci možeš pričati kako hoćeš, ali zahtev za kredit i opravdanje za izostanak iz škole moraš doneti na ruskom/portugalskom. Stvari su se, međutim, zakomplikovale, pa se tako pojavilo nešto što se zove „jezik administracije“ (u Bjelorusiji bjeloruski, u Mozambiku portugalski), naspram „jezika poslovanja“ (U Bjelorusiji ruski, u Mozambiku engleski). Ustav Srbije, međutim, ovu distinkciju ne uzima u obzir.

U kontekstu navedenog, moglo bi se reći da je ćirilica u Srbiji „administrativno pismo“ – budući da se ono većinom zatiče u „službenim dokumentima“, u smislu dokumenata koje izdaje država – poput putnih isprava, diploma ili menica. Međutim, daleko od toga da je ovo pravilo. Nove lične karte mogu se, po želji, izdavati na latinici, kao što pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo da im ime bude ispisano na maternjem jeziku. „Službena vozila“ organa reda tek su od skora ukrašena ćiriličnim natpisima „Policija“, i to u veoma malom broju. Izuzeci se nižu po ministarstvima, opštinama, saobraćajnim znakovima i putokazima, a svakako je najeklatantniji (i najsramotniji primer) novih registarskih tablica, na kojima će istina, netolerantnim konzervativcima za ljubav, stajati mala, mizerna, ćirilična šifra grada, ali će zato slovni deo registarske oznake koristiti engleski alfabet, uključujući i znakove „x“, „w“ i „q“. Tako naše ulice čeka semantički urnebes tipa „ŠA(ŠA)218-WF“, ili „VA(BA)313-YG“, pri čemu je za štampanje prvog potrebno upotrebiti čak tri različita kodna rasporeda, a u drugom slučaju nema prolaznika koji registarsku oznaku neće pročitati kao „va-ba“, bez ikakve mogućnosti da na osnovu same oznake konstatuje da je šifra u indeksu ćirilična.

Istovremeno, statistički stoprocentno svi reklamni bilbordi (osim predizbornih) koriste se isključivo latinicom. Deca kojoj tolerantni roditelji „ostavljaju na volju“ da „pišu kako hoće“ vizuelno su sa svih strana bombardovana latinicom i prirodno stiču utisak da sa tobom nešto nije u redu ako pišeš ćirilicom. To dovodi do toga da u osnovnoj školi većina dece piše ćirilicom, da bi u srednjoj školi masovno svi prešli na latinicu, dok se na fakultetima ćirilice po pravilu pridržavaju, uz par profesora-legalista, uglavnom isključivo „nacionalisti“ i „nazadnjaci“, a i oni iz inata, protesta i bunta pre nego iz spontane potrebe da se „piše normalno“. Da ne pominjemo da je na tim istim fakultetima (uz par društveno-humanističkih izuzetaka, poput Filološkog ili Pravnog), ogroman i prevashodan procenat udžbenika štampan latinicom i da su kao takvi uredno prošli „službenu proveru“ nadležnog Ministarstva. Na nekim fakultetima, poput Medicinskog ili Organizacionih nauka, ćirilica je retka taman koliko i arapsko ili grčko pismo, dok još nije utvrđeno da li postoji neki „službeni dokument“ privatnih univerziteta poput „Megatrenda“ ili „Singidunuma“ u kome se neko, makar i greškom, poslužio „službenim pismom“.

Nepotrebno je isticati da isto važi za niz javnih i poslovnih institucija poput škola, banaka, preduzeća, čak i dečjih zabavišta! Službene deklaracije robe koje prolaze službene inspekcije štamapaju se u 98% slučajeva latinicom, službeni ugovori overeni u državnim sudovima odštampani su latinicom, često i bez dijakritika, a mnogobrojna službena obaveštenja koje preduzeće, u skladu sa zakonskim obavezama mora da istakne („radno vreme“, „pristup zabranjen“, „visok napon“ i sl.) bombarduju nas sa svakog ćoška latiničnim znacima. I ne samo to! Na primer, zvanični registar preduzeća koji je dostupan javnosti preko sajta republičke Agencije za privredne registre potvrđuje da se, bez obzira na volju osnivača, ime preduzeća, kao i ostali njegovi podaci, mogu registrovati isključivo latinicom! Drugim rečima, ako neko hoće da registruje preduzeće „Mystique“ ili „Tweety“, ništa mu neće stajati na putu – ali ako želi registrovati bilo koji ćirilični naziv, ovaj će nužno, u skladu sa potpuno neprozirnim „unutrašnjim regulativama“ Agencije biti prevedeno na latinicu. APR inače ima odličan ćirilični sajt, ali da bi se koristila njegova baza podataka (a to mu je osnovna namena), mora se koristiti latinica. A ako navedeno ne potpada pod „službenu upotrebu“, šta potpada? I zar nije „službeni dokument“ sve što se, sa pečatom i potpisom, stavlja na uvid administrativnim službama i što te službe izdaju kao svoje zvanične papire?

Nemušte kampanje zaštite

Pri svemu tome, napori društava za zaštitu ćirilice ostavljaju veoma slab odjek u javnosti, budući da se insistiranje na nacionalnom pismu neprikriveno vezuje za prokazani „nacionalizam“ i „ozloglašene“ organizacije poput „Dveri“, „Obraza“ ili „1389.“. Činjenica je da mnogi od nastupa ovih grupa samo doprinose utisku da je ćirilica ta koja „vrši agresiju“, a latinica „ravnodušna, nadmoćna i tolerantna“. Dobar primer je kampanja „Budi Srbin – piši ćirilicom“, koja je potpuno neprihvatljiva sa stanovišta elementarne političke korektnosti, a uzgred i kontraproduktivna. Ona ćirilicu proglašava ne za pismo Srbije, već za isključivo srpsko pismo, čime obeshrabruje muslimane, Gorance, Vlahe i druge etnose da se njime koriste. Istovremeno, ona budi odbojnost kod svakog Srbina koji poseduje patriotska osećanja, ali ih, silom prilika i zbog takvog obrazovnog sistema, ne vezuje nužno i isključivo za ćirilicu.

Do sada se niko nije pozvao na Ustav i glasno zahtevao da se članu 10. Preambule prilagode relevantni zakoni vezani za službena dokumenta u privredi, pravosuđu i drugde, regulative vezane za izdavaštvo i reklamiranje – niti je do sada bilo jasnog i unisonog poziva da se u „brendiranju Srbije“ počne od glave i ćirilično pismo, inače poteklo sa ovih prostora, proglasi za kulturnu baštinu prvog reda. Istovremeno, zaštitnički napori previše su se ograničavali na upotrebu pisma na službenom, „visokom“ nivou – ne obraćajući pažnju na to šta deca žvrljaju po zidovima ili šta studenti čitaju u udžbenicima, te koje pismo tamo preovladava. Ovakav pristup, uz preterano insistiranje na drevnim rukopisima i hiljadugodišnjoj tradiciji, podario je ćirilici oreol muzejskog eksponata, koji mnogi dobronamerni građani Srbije koriste samo „u svečanim prilikama“ – kao narodnu nošnju ili trofejno oružje.

U tom smislu naročito upečatljiva bila je kampanja „Ne gazi ćirilicu“, što je bilo ispisano po beogradskim pločnicima na mestima gde najviše bode oči i gde je najteže, upravo, „ne zagaziti“. Zbog te neprijatnosti, naišla je na relativno loš odjek, ali se prema pismu odnosila svakako na najpravilniji način. Ćirilici nije mesto samo u crkvama, osnovnim školama i na svečanim diplomama, njeno mesto je na pločnicima, zidovima, bilbordima, ceduljicama, flajerima. Nju ne treba „negovati i paziti“, nju treba izbaciti na ulice, učitati u mobilne telefone i njome zaticati prolaznika gde god da pogleda, pa makar i sa pločnika. I tek kada na ulicama srpskih gradova i sela ćirilica postane podjednako zastupljena (i to ne samo kvantitativno), tek tada će blazirani „svejednovac“ moći da kaže da se zalaže „i za ćirilicu, i za latinicu“. I tek tada će biti vreme za argumente koji pokazuju da je dvopismenost besmislena i izraz semantičke šizofrenije.

Latinica-atmosferica

Kada je Goran Bregović sa Severinu Vučković napisao njenu hit pesmu „Gas, gas“, u njoj su se našli stihovi „mali, mali, tebi toga fali – ćirilice atmosferice“, i po ovom tekstu ju je Bregovićev „Orkestar za svadbe i sahrane“ izveo na ovogodišnjoj Evroviziji. Stihovi su više nego jasni, budući da je pesma šoferska – oni ukazuju na panjugoslovenski/panbalkanski fenomen „ćirilice“, muzičkog pravca zasnovanog na lakim pop sadržajima i upadljivo balkanskim ritmovima i melodijama, apsolutno dominantnog po birtijama „kraj Magistrale“ (zna se i koje!) i, zahvaljujući pre svega Bregoviću i Dragačevskom saboru, sve popularnijeg u svetu. „Ćirilica“ se nikada nije naročito odomaćila kod hrvatskih izvođača i oni su je, negujući vlastitu školu šlager-popa i dalmatinskih serenada, uglavnom sa prezirom odbacivali. Obični hrvatski građani, međutim, ipak nisu tikve bez balkanskih korena i sa velikim zadovoljstvom i izuzetnom masovnošću prepuštaju se konzumaciji „ćiriličnih“ sadržaja, uz nemalu zabrinutost mesnih kulturnih policajaca. Svoj izuzetni uspeh kako u Hrvatskoj, tako i šire, Vučkovićeva, osim proslavljenom skandalu sa privatnim video snimcima, duguje upravo svom slobodnom i otvorenom koketiranju sa ovim balkanskim žanrom, uz sve tešnju saradnju sa samim Goranom Bregovićem. Međutim, u svojoj verziji pesme, Severina je potrčala da istakne da je „magistrala“ o kojoj je reč „magistrala Dalmatina“, dok joj u navedenim stihovima „fali“ – latinice-atmosferice.

Ovo simpatično parče autocenzure, pored toga što mnogo govori o kulturnim prilikama u Hrvatskoj, dobra je ilustracija uloge latinice u „prevaspitavanju“ i „upristojavanju“ poslednjih živih „balkanskih primitivaca“. Da „latinica“ ama baš ništa ne znači u kontekstu šoferske muzike sa seljačkim vibratom, trubama i „opa-cupa“ ritmom, jasno je svakom ko zna da kultna hrvatska televizijska emisija Denisa Latina nije ni najmanje nalik „Zvezdama Granda“ ili „Žikinoj šarenici“ – pa je ipak bilo izuzetno bitno da se prosečnom Hrvatu na svaki način iz svesti izbriše predstava da nešto što predstavlja njegovu svakodnevicu može potpasti pod tako stran pojam. U Srbiji se intenzivno radi na sličnoj „latinizaciji“, budući da pripadnicima i glasnogovornicima elitnog pokreta „Druge Srbije“ podjednako ne pada na um da se ćirilica potkrade i u najsitnijim i najbenignijim situacijama. Latinica se svojom upotrebom etablira kao pismo građanske Srbije, budući da ona „po prirodi ne trpi“ parole o Kosovu, Mladiću i Rusiji taman koliko ne pristaje Saboru trubača u Guči. Međutim, sama činjenica da se u Hrvatskoj ćirilica ne može potkrasti ni u benignoj „ćiriličnoj“ pesmi, a da srpskim građanistima, osim možda u ponekom pojedinačnom slučaju teške krize identiteta, ni u ludilu ne može potkrasti neka ćirilična publikacija, pokazuje da tu ipak nešto „nije u redu“ i da nikako nije „svejedno“ kojim se pismom piše.

Upravo ovo sistematsko, promišljeno i ciljano otuđenje od tradicije na delu je danas u Crnoj Gori, gde se vlasti koriste potpuno istim sredstvima koja su u Vojvodini, Bosni, Hercegovini, Krajinama, pa čak i okupiranoj Srbiji sprovodile kolonijalne austrijske vlasti. I tada je prelazak na latinicu bio stvar „bez naročite kulturne težine“ („nije bitno kako se piše“), sitna, kozmetička izmena na jeziku koja će Srbima (i ostalima) omogućiti da se lakše „standardizuju“ i „integrišu“ u veliku evropsku porodicu. Upravo je zato novim Crnogorcima latinica bila najprirodniji izbor, budući da se „Montenegro“ ne piše ćirilicom, taman koliko se „Srpska pravoslavna crkva“ ne piše latinicom.

Globalistički paradoksi

U kontekstu svega do sada napisanog, ništa ne iznenađuje toliko koliko činjenica da su se na komercijalnoj sceni Srbije najvećim zaštitnicima srpske ćirilice pokazale neke „bezdušne multikorporacije“, a najvećim podrivačima upravo mesne kompanije – i to što veće, to više. Primeri? Korporacija „Gugl“ podesila je svoju stranicu za pretraživanja (inače ubedljivo najpopularniju na svetu) tako da svaki korisnik interneta iz Srbije automatski dobija okruženje na svom jeziku i pismu, čime upravo čini kontraefekat pomenutom „bombardovanju latinicom“ kome su naši mladi svakodnevno izloženi. I ne samo to – većina programa „Gugl“ korporacije lokalizovana je na srpski jezik, uključujući i prvo izdanje njihovog novog internet pretraživača „Hrom“. Slične lokalizacije sproveo je „Majkrosoft“, istina uz nešto ubeđivanja, ali je ova kompanija istovremeno Srbima još pre više od decenije omogućila da u okviru njihovih programa za rad sa tekstom, koji dan-danas predstavljaju osnovne kancelarijske alate, nesmetano, ako im je volja, koriste svoje pismo. Spisak se tu ne završava, ćirilični natpis „Srbija“ prvi je na zvanični dres reprezentacije stavio ozloglašeni „Najki“, kao što je jedan od izuzetno retkih mesečnih zabavnih časopisa koji izlazi na ćirilici globalni brend „Plejboj“. 

Istovremeno, veliki srpski brendovi, poput „Delte“, „Bambija“, „Štarka“, a od skora i „Knjaza Miloša“ ničim ne doprinose da se službeno pismo dokaže kao savremeno i upotrebljivo „i u komercijalne svrhe“. Ćirilični izgled sačuvala su uglavnom samo državna, još neprivatizovana preduzeća. Ohrabruje, istina, porast „pismenosti“ malih proizvođača nacionalnih proizvoda, a s vremena na vreme dizajnom zablista i po koje veće preduzeće, poput „Hleba & kifli“, koje je skoro otvorilo lanac pekara po Beogradu – ali sve su to kapi vode u moru latiničnih natpisa koji prosto gutaju srpske gradove. Time se, često iz neznanja, gazi i unižava nešto što bi trebalo pre svega da bude „nacionalni brend“, prepoznatljiva slika Srbije – tim pre što je ćirilično pismo sa ovih prostora poteklo, na njima se prvobitno primilo i „zapatilo“, ali i zato što je savremena srpska „vukovica“ najstarije živo ćirilično pismo, budući da su svi veliki „ćirilični“ narodi, poput Rusa, Ukrajinaca, Bugara i Kazaha, svoje reforme izvršili skoro vek nakon Vukove.

To je kontekst u kome se Nova srpska politička misao pridružuje mestima na Mreži gde se aktuelni i ozbiljni tekstovi, kritike i analize mogu pročitati na srpskom jeziku i nacionalnom pismu. Činjenica da je prenošenje izvršeno jeste praktičan čin kojim se za srpsko pismo čini više od svih tekstova u odbranu ćirilice koji su na sajtu NSPM do sada objavljeni. Jer više znači mesto gde srpski ekonomisti, lekari, političari i društveni delatnici mogu da pročitaju nešto što ih izuzetno zanima pisano ćirilicom, od sajta isključivo posvećenom njenom očuvanju, gde su većina posetilaca ionako istomišljenici. Na mnogobrojnim forumima i javnim debatama o očuvanju srpske pismenosti i pismene slike Srbije, među silnim suprotstavljenim stavovima, strategijama i metodologijama, iskristalisao se moto da „ćirilicom treba pisati“ i da je to jedini istinski način da se ona sačuva. Na tom, suštinskom projektu, zaštitnici srpske pismenosti dobili su ovih dana nimalo beznačajnog saveznika u elektronskom izdanju NSPM.

U Beogradu, 7. oktobra 2008. god.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner