Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > "Neznani junak" druge Srbije
Kulturna politika

"Neznani junak" druge Srbije

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
četvrtak, 02. februar 2012.

Sada je spoljna cenzura labava, a unutrašnja gotovo da ne postoji tako da piscu ostaje ili brbljanje ili uzdržanost. Sloboda da se može sve reći opasna je zamena za slobodu stvaranja. Ako filozof kaže da „totalitarizam eliminiše ljudsko lice“, onda piscu preostaje da traga za tim licem. Ali pre toga moraće sam da osudi „svaku težnju za sramotnom slavom“, a raskalašnom dobu suprotstaviti spasonosnu stegu, kako je to pripovedao i sv. Avgustin“. Ove reči je napisao 31. decembra 1990. godine u listu Borba Mirko Kovač za koga se svakako ne može reći da ne zna šta je sloboda stvaranja a samim tim i sloboda mišljenja.

Očigledno je da je smenjivanje upravnika Narodne biblioteke Srbije i „odbrana“ njegovog prava na slobodu mišljenja kao pisca i javnog delatnika otvorila pored mnogih pitanja naše medijske scene i suštinsko pitanje granice slobode mišljenja i stanje duha i građanskih sloboda u našoj javnosti. Šta je ostalo od slobode, bila je tema o kojoj se raspravljalo pod okriljem Centra za kulturu Beograda čiji su zaposleni u programskom sektoru ovog centra sebe prikazali kao svojevrsnu avangardu u zastupanju i odbrani slobode mišljenja i prava ljudi koji obavljaju javne funkcije u ustanovama kulture da budu slobodni mislioci iako su voljom pre svega političkih partija došli na ta rukovodeća mesta. Govorilo se da je na delu uvođenje nove varijante političke podobnosti i zatvaranje prostora slobode mišljenja. Međutim, ako se postavlja pitanje gde su granice slobode mišljenja (čak i za nedodirljive tzv. državne službenike u kulturi) onda se ne mogu primenjivati dupli standardi. Oni koji pripadaju našem bojovničkom političkom krugu liberalno-demokratske orijentacije služe se propagandističkim trikovima o pravu na apsolutnu slobodu mišljenja iako se u tekstu A. Nikolaidisa otvoreno poziva na nasilje, ali to je samo malo šarmantno i nategnuto preterivanje koje spada u domen ostvarivanja poetske pravde. Svi koji misle drugačije spadaju u zastupnike totalitarne svesti i moraju biti označeni kao neprijatelji slobode. Jer oni koji nisu u našem ideološkom taboru su ksenofobi, srpski nacionalisti, hegemonisti i nepopravljivi tradicionalisti. Ne pripadaju najboljima, najnekorumpiranijima i najčestitijima koji su okupljeni pre svega u Forumu pisaca kako to kaže njegov neformalni portparol Filip David.

Nevolja je upravo u tome što su ti samoproglašeni jedini čuvari vatre slobode mišljenja nesposobni i nespremni da izađu iz svoje u suštini autoritarne pozicije, što su pokazali i prilikom odbrane na slobodno mišljenje državno- privatnog miislioca Sretena Ugričića.

Jedna od njihovih glavnih ideja sadržana je u tvrdnji da je u Srbiji danas ugrožena sloboda mišljenja i da je na delu povratak devedesetih godina i nalet razobručenog srpskog nacionalizma koji je i dalje najveća opasnost za razvoj dobrosusedskih odnosa. Čak se govori o stalnoj hegemonističkoj težnji Srbije da podjarmi nezavisnu Crnu Goru. Taj isti Forum pisaca nije se nikada oglasio kada su kršena politička i ljudska prava srpskog naroda u Crnoj Gori što se moglo videti i nakon poslednjeg popisa. Da li je ova slobodarska i slobodumna asocijacija nezavisnih pisaca reagovala kada su najviši državni funkcioneri Crne Gore izricali najgrublje klevete i napade na srpsku državu i srpski narod. Ali Srbija ne sme nikako da reaguje jer je ona bila i ostala najopasniji remetilački faktor u održavanju stabilnosti u našem regionu. A kada savetnik predsednika Skupštine Crne Gore koji je očigledno nakon redovnog radnog vremena i slobodno misleći pisac A. Nikolaidis napisao nedvosmisleno da treba likvidirati ljude okupljene na proslavi dvadesete godišnjice osnivanja Republike Srpske, onda je to metaforički jezik i zagovaranje klasno-poetske pravde za čije tumačenje i pravilno čitanje mi nismo dovoljno dorasli. Jer Nikolaidis se poslužio nekom metaforom ili paradoksom kojim se spisatelji često služe. Metafora jeste malo zbunjena, ali je izgleda tu morala biti.

Književna dela se različito tumače, a metafore su podložne različitim tumačenjima u zavisnosti od analitičke metodologije koju tumač bira, a to se naročito odnosi na propagandiste iz betonskog borbenog kompleta. Još jadnije zvuče “veleučena“ tumačenja da se radi o pokušaju da se dođe do klasnog osvešćivanja i spasonosnog oslobođenja od nacionalizma i to tako što će se dići u vazduh učesnici proslave koji oličavaju klasno ugnjetavanje. Pri tome se izričito tvrdi da nikakvog poziva na terorizam nema i osuđuje se histerična hajka na direktora Narodne biblioteke Srbije koji je potpisao apel Foruma pisaca za poštovanje slobode mišljenja jednog pisca koji je u isto vreme po državnoj liniji zadužen za širenje slobode. Kod nas se inače odomaćila praksa da je dovoljno da sebe proglasite za pisca i time se dobija otvorena licenca za vređanje, klevetanje i ideološko denunciranje, a da se to po potrebi i selektivno tumači kao sloboda stvaralaštva i literarnog izraza. A pri tome se tvrdi da je Srbija zemlja u kojoj je satrvena sloboda mišljenja kako to kažu aktivisti koji su u službi odbrane ljudskih prava, tvrdeći da danas državni funkcioneri prednjače u zatvaranju intelektualaca, akademika i da tako nešto se nije događalo ni za vreme Miloševića. I ovlašna analiza medija koji su najgrlatiji u odbrani ugrožene slobode misli i slobodnih mislilaca će pokazati da tu nema ni traga od bilo kakve mogućnosti za vođenje dijaloga ili ozbiljnog sučeljavanja mišljenja. Uzmimo samo liberalno-demokratski list Danas koji je objavljivao samo afirmativne tekstove o upravniku Narodne biblioteke (uz jedan izuzetak teksta Nataše Marković) i samo one ljude koji podržavaju ideološku harangu Foruma pisaca.

Glavni urednik ovog lista je u svojoj nedeljnoj kolumni napisao: “Svi smo mi u redakciji tih dana bili pomalo Ugričići“. Interesantno je pitanje kada su ti najborbeniji propagandni kompleti, peščanici i ostali tzv. liberalno demokratski mediji objavljivali u celini tekstove koji su bili predmet njihove najžešće i često prizemne političke i ideološke hajke. Odgovor se da naslutiti jer oni u stvari smatraju da jedini poseduju pravo da određuju ko je slobodni mislilac a ko je neprijatelj demokratije i tolerancije. Neprestano se govori o tendenciozno istrgnutom citatu iz određenog konteksta, ali kako je onda uopšte moguće koristiti citate ako se poništi i sloboda korišćenja (ne i zloupotreba) citata kao deo slobode literarnog i esejističkog stvaralaštva. „Forum okuplja ljude koji smatraju da je pisac neko ko je odgovoran za poetsku istinu, pisac ima potpunu slobodu govora, pisac ne sme biti progonjen zbog verbalnog delikta, pisac može biti glup, pisac ne mora biti u pravu, ali pisac ne sme da strada zbog izgovorene ili napisane reči", kaže inače veoma tolerantna i dijalogu sklona članica ove neformalne asocijacije pisaca Biljana Srbljanović. Ali može li ekskluzivna poetska istina biti univerzalno pokriće za najrazornije i najproizvoljnije ideje pisca jer on ima univerzalno važeći alibi potpune slobode mišljenja i govora koji je samo izgovor da se i najneodmerenije tzv. metafore, ako ih napišu naši ideološki i poetski saborci, opravdavaju i relativizuju. Sreten Ugričić nije „stradao“ zbog izgovorene ili napisane reči već zbog podrške kako se to olako kaže neodmerene genijalno-sarkastično ironične metafore sadržane u tekstu njegovog kolege državnog službenika A. Nikolaidisa. Pozivanje na odbranu prava na slobodu mišljenja je samo naknadno opravdanje za jasno izraženu saglasnost sa suštinom esejističke umotvorine A. Nikolaidisa koji se u slobodno vreme bavi osvešćivanjem nacionalistički zabludelih radnika tako što će im preporučiti da ne samo metaforički dignu u vazduh ljude okupljene u hali Borik.

Enver Kazaz, čiji potpis se posebno vrednuje u Forumu pisaca, jeste još eksplicitnije okarakterisao stanje ljudskih prava i sloboda u Srbiji. „U Tadićevoj Srbiji koja se hvali da se emancipirala od Miloševićevog nasleđa i da se demokratizirala pisac biva izložen neverovatnoj hajci, a onda i javnom linču samo zbog toga što je skupa sa kolegama potpisao izjavu kojom podržava tuđe pravo na slobodu mišljenja. Osim u Srbiji javni linč pisca obavlja se danas samo u još jednoj državi na svetu – Iranu. Slučaj Nikolaidis demaskirao je lažnu demokratičnost Tadićeve vlasti najpre smešnim demaršom Crnoj Gori, a potom i Ugričićevom besmislenom smenom“. Forum pisaca očigledno deli ovakvu ocenu o stanju sloboda i demokratije u Srbije jer i to spada u njihovo shvatanje poetske pravde.

Istoričar Predrag Marković je dao najbolji odgovor o aktuelnoj „ugroženosti“ slobode mišljenja u Srbiji. „Oni žive u devedesetim u vreme kada su izgradili svoje egzistencije boreći se protiv zle države. Tada je borba protiv države bila moralni čin, ali to više nije ta država, niti su patrijarh Irinej i Boris Tadić isto što i Slobodan Milošević a Srbija je na polju govora mržnje kada se uporedi sa ostatkom regiona drugačija.“

I pored velikog zalaganja za slobodu i toleranciju kada je u pitanju postojanje Republike Srpske među potpisnicima apela Foruma pisaca vlada opšta ideološka i politička monolitnost. Za njih je to „Republika Šumska nastala na genocidu“ koja mora biti ukinuta jer jedino tako se može ostvariti san o multietničkoj Bosni i Hercegovini. Tu nema mogućnosti za bilo kakvo nijansiranje ove „nakazne zločinačke tvorevine“ obrazovane nakon udruženog velikosrpskog zločinačkog poduhvata i ona mora biti zbrisana sa lica zemlje što se može naći i kao jasan stav u slobodoumnim metaforama savetnika A. Nikolaidisa.

O tome ne piše samo on već i naši domaći Nikolaidisi odriču pravo srpskom narodu na opstanak jer je upravo Republika Srpska jedini stvarni i funkcionalni zalog za ostvarivanje istorijskih i ljudskih prava našeg naroda nakon krvavog građanskog rata u Bosni i Hercegovini u kome su i Srbi stradali u velikom broju. Ali to ne brine zaštitnike slobode mišljenja jer srpski narod je po njima stvorio genocidnu tvorevinu i nema prava da se na nju oslanja i da u njoj gradi svoju budućnost. U tekstu „Kako smo postali teroristi“ Saša Ćirić betonski odsečno kaže: „Povod za kolumnu predstavlja sadržaj prethodnog poglavlja a prava tema njegovog teksta jeste odnos Srbije prema susedima, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, odnos nepostojanja legitimiteta Republike Srpske. Niklaidisova prozivka aktera udruženog zločinačkog projekta iz Srbije i srpskog nacionalizma kao ideologije zločina, razumljivo izazivaju otpor kod nacionalista kao ideologije zločina, kao i kod onih koji tumačenje raspada SFRJ posmatraju uz uverenje da su sve strane jednako činile zločine“.

I ovo je sasvim jasan izraz ideološke koncepcije koja neprestano tzv. odbranu ljudskih prva i slobode mišljenja koristi da dokaže kolektivnu krivicu srpskog naroda i njegovu velikosrpsku hegemonističku genocidnost. Ova političko- ideološka grupacija izbegava da govori o žrtvama srpskog naroda, oni to čine tek u teškoj iznudici jer to ne spada u njihov ekskluzivistički i jednostrani korpus odbrane slobode mišljenja. Ipak kao i uvek najeksplicitnija je Svetlana Lukić, inače poznata po njenoj poslovičnoj toleranciji i poštovanju slobode mišljenja. „Juče smo na optuženičkim klupama zbog genocida i zločina protiv čovečnosti imali sakupljen cvet srpskog naroda i zbog toga umesto da od sramote makar na čas prestanemo da dišemo, mi stvaramo histeriju kojoj se priključuje armija jadnog, poniženog, beslovesnog sveta koji samo čeka da se neko, bilo ko, bilo zbog čega pošalje na giljotinu. Uostalom, bolje je da se priča o terorističkim saradnicima Nikolaidisa, Ugričiću i ostalim piscima, nego o tome ko je i zašto pokrenuo priču o atentatu na Tadića ili o tome zašto je on u Banjaluci stavio preko grudi onu krvavu lentu“.

Naravno, i u ovoj prilici nije moglo da izostane ni političko saopštenje Liberalno demokratske partije kao agilnog i otvorenog političkog pokrovitelja glavnih boraca za ljudska prava i slobodu mišljenja što i nije veliko iznenađenje jer upravo ova partija sve više zauzima i oblikuje naš kulturni prostor i istrajno osvaja važne kulturne institucije stvarajući tako pogodne uslove za sprovođenje glavnih odrednica njihove anacionalne kulturne politike u kojoj se razara srpski nacionalni identitet i temeljne kulturne vrednosti i tradicija.

Sreten Ugričić je nakon celokupne ove tirade o odbrani prava na slobodno mišljenje klasičan primer kolateralne štete u nastojanjima da se Srbija pomoću ogoljene ideološke i politikantske manipulacije i dalje prikazuje kao stigmatizovana zemlja u kojoj je ugrožena sloboda mišljenja jer je ostala zarobljena u svom endemskom nacionalizmu i srpskom nacizmu o kome se sve češće piše u liberalno-demokratskim kulturnim i političkim krugovima. Međutim kada je u pitanju slučaj službenika Sretena Ugričića na delu je i stvaranje svojevrsnog ideološko-literarnog kanona jer je on proglašen za najbriljantnijeg, najtalentovanijeg, najumnijeg pisca i intelektualca u Srbiji. Takve se ocene vezuju i za desetogodišnju delatnost u Narodnoj biblioteci a njegove su upravničke zasluge dignute na najviši evropski i svetski nivo. Svaka kritika njegovog književnog dela i bibliotečke aktivnosti tumačila se kao hajka i napad na slobodu mišljenja.

Vesna Pešić kaže: „Granica je pređena. Izbačen je iz službe čovek velikih kvaliteta, velikih rezultata, filozof, pisac, intelektualac. Čovek je radeći svoj posao unapredio jednu važnu nacionalniu instituciju do evropskog i preko evropskog nivoa. Ako mu ovo odćutimo i pustimo Borisa Tadića da mu prođe izbacivanje iz službe jednog od najboljih ljudi koje Srbija ima onda su svi naši životi ugroženi. Sreten Ugričić ne prihvata taj zatvoreni svet. On je u svojim radovima tražio otvoreni horizont interpretacija“.

Da li se taj otvoreni horizont interpretacije može ubrojiti i nedavno izlaganje Nenada Dimitrijevića u Narodnoj biblioteci Srbije na skupu o suočavanju sa prošlošću kada je on izjavio da u Srbiji može danas nekažnjeno da se poziva na ubijanje ljudi koji nisu Srbi i da se za to ne odgovara, ocenjujući pri tome da je to dominantna politička kultura u našoj zemlji. Upravnik Narodne biblioteke Srbije nije ni rečju osporio ovakvu kvalifikaciju jer on brani slobodu mišljenja, ali ovaj put je jasno da njegovo nereagovanje znači da se on slaže sa ovako iznetom konstatacijom. Na ovom skupu je i on izneo svoju otvorenu interpretaciju srpske krivice u suočavanju sa prošlošću. „Ovde je reč o odsustvu kajanja. Kad kažem ovde, mislim na Srbiju. Kako je moguće da nismo ophrvani kajanjem. Kako je moguće da nas nije sramota. Trebalo bi da odavno osećamo kako nikada sebi nećemo oprostiti i onda molimo za oproštaj. Umesto toga, mi se pravimo kao da je sve u redu, umesto toga mi ćutimo. Ovde je reč o odsustvu savesti. Savesti i pravde. Ima li išta što nas odlikuje i diferencira u odnosu na okruženje, na region. Samo jedno – poraz. Novonastajuće nacije oko nas veruju da su iz ratova tokom raspada SFRJ izašli kao pobednici. Srbija to ne veruje, ali presudno je da ne veruje ni u poraz. Srbija ni do danas nije prihvatila poraz. Glavna i utemeljujuća sila koja odlučujuće određuje stanje stvari, aktivnosti odnosa institucija, pisanih i nepisanih normi jeste poricanje poraza. Naš poraz bio je vojni, politički, ekonomski, između ostalog, ali najgori i najveći od svih naših poraza bio je i jeste onaj moralni. Zaglavljeni smo u poricanju poraza i odatle ni makac. Jedino je to bitno. Jedino je to živo i bezuslovno. Sve drugo može i ne mora, ali poricanje poraza mora ostati kao centralni tabu. Aktelni poredak nije ponudio i nije uspostavio ništa bitno pametnije ni civilizovanije od etno-klero-nacionalističkog kapitalizma. Imena su sada druga, protokol, dekor, etikecija izgledaju pristojnije i umivenije. Retorika zvuči korektno, ali i glavno i dalje ne sme biti raskrinkano kao pogrešno. Jer glavno je opstalo kao glavno, od balvana na Plitvicama 1991. do balvana na severu Kosova ove godine“.

I ovakvi pre svega manje literarni a više politički i ideološki stavovi spadaju verovatno u apsolutnu slobodu mišljenja jednog pisca koji u isto vreme rukovodi značajnom nacionalnom kulturnom ustanovom koju koristi, kako on kaže, za borbu za ljudska prava i priznavanje poraza Srbije u kojoj nema savesti i kajanja, a u kojoj on deset godina obavlja funkciju izuzetno značajne nacionalne kulturne ustanove.

U neukusnoj i neodmerenoj glorifikaciji njegovog delovanja u Narodnoj biblioteci Srbije nazire se očigledan paradoks. Ako ova ustanova nije radila posle decenije, kako su onda postignuti ti izvanserijski rezultati. Naročito je indikativna tvrdnja da je odstranjivanje Ugričića bilo u stvari eliminisanje poslednjeg eksponenta politike Zorana Đinđića u kulturi. To je očigledan primer najprizemnije politikantske zloupotrebe i instrumentalizacije i jasno govori o težnji da se neprestano dokazuje da ovaj eksluzivni liberalno demokratski krug Druge Srbije nastupa kao jedini baštinik i tumač političkog nasleđa Zorana Đinćića.

Tome služi pozivanje Sretena Ugričića na njegovu ulogu u izdavanju sabranih dela ubijenog premijera Srbije. U javnim reagovanjima oglasili su se i oni koji sebe prijavljuju kao državne činovnike i slobodne mislioce a da pri tome niko nije podneo ostavku na svoje direktorsko mesto kao jasan znak konkretne podrške i solidarnosti sa Sretenom Ugričićem. Pri svemu tome veoma je znakovito da nemamo u našoj javnosti ocena koje dolaze iz same Narodne biblioteke Srbije, da li je moguće da zaposleni u ovoj kulturnoj ustanovi nemaju šta da kažu i da li i oni imaju pravo na slobodu mišljenja kao obični državni činovnici. I sam izbor vršioca dužnosti direktora Narodne biblioteke Srbije govori do koje mere je potcenjena izuzetno vredna bibliotečka struka u kojoj radi mnogo vrednih i uspešnih poklonika knjige i bibliotekarstva. Zato niko od ljudi iz bibliotečke struke ili istaknutih kulturnih pregalaca nije mogao biti postavljen na ovu funkciju već je poslat činovnik iz ministarstva za socijalni rad. To je još jedan dokaz kako funkcioniše partijska država u kojoj je kultura neprestano marginalizovana i ponižena. U mnogobrojnim reagovanjima i u tekstovima izneta je tvrdnja smena Sretena Ugričića pripremana dugo u redovima Demokratske stranke. To bi značilo da ova stožerna stranka vladajuće koalicije ima uticaj na vođenje kadrovske ili bilo koje politike u oblasti kulture, ali to je velika zabluda.

Demokratska stranka dugo vremena ne vodi svoju politiku na osnovu jasno profilisanih programskih i strateških opredeljenja (iako postoje strategije objavljene u knjizi pripremljenoj u Centru resornih odbora), a vođenje kadrovske politike je u rukama uskih klijentelističkih oligarhijskih grupa rukovođenih samo svojim ekonomskim i političkim interesima. Ne bi ni sada reagovali ministri iz Demokratske stranke da nije u pitanju politička inicijativa koju je je iz svojih političkih razloga pokrenuo ministar policije služeći se retorikom koja je primerena početku izborne kampanje i kršeći elementarne principe pravne države, a ne delovanju države u odbrani svojih nacionalnih interesa. Kritičke primedbe na rad upravnika Narodne biblioteke iznošene su mnogo puta, ali to nije doticalo ni našu kulturnu javnost, a ni državne i stručne institucije koje treba da ocenjuju dosege u razvoju nacionalne institucije kakva je Narodna biblioteka Srbije. Kao neka vrsta opomene i upozorenja treba da nam uvek služi podsećanje koje su ličnosti bile upravnici Narodne biblioteke Srbije u njenom dugom trajanju: Đura Daničić, Janko Šafarik, Stojan Novaković, Nićifor Dučić, Milan Đ. Miličević, Dragiša Stanojević, Stojan Protić, Ljubomir Jovanović, Jovan Tomić.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner