Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Novi „Betmen“ – smena paradigme „unutrašnjeg neprijatelja“ u Americi
Kulturna politika

Novi „Betmen“ – smena paradigme „unutrašnjeg neprijatelja“ u Americi

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
petak, 18. mart 2022.

Filmovi o maskiranom osvetniku koji na ulicama izmišljenog (ali paradigmatskog američkog grada) Gotam Sitija pod okriljem noći prebija i sakati sve one koji su iz bilo kog razloga nevidljivi ili nedodirljivi za „dugu ruku zakona“ uvek su predstavljali globalni spektakl.

Prva dva filma o Betmenu koje je režirao Tim Barton (Betmen iz 1989. i Povratak Betmena iz 1992.) dokazali su svetu da strip-filmovi mogu da budu globalni kultni fenomen, dva filma DŽoela Šumahera (Betmen zauvek iz 1995. i Betmen i Robin iz 1997.) dokazali da ova vrsta filma može „polomiti blagajne“ čak i kada je reč o nepretencioznom i blesavom neonskom kiču, trilogija Kristofera Nolana (Betmen počinjeiz 2006., Mračni vitez iz 2008., i Uspon Mračnog viteza iz 2012.) probila se na vrhove spiskova najpopularnijih i najomiljenijih filmova svih vremena, dok su filmovi Zaka Snajdera (Betmen protiv Supermena: zora pravednika iz 2016. i Liga pravde Zaka Snajdera iz 2021.) prešli dug put od stuba srama do kultnog statusa među ljubiteljima žanra. I to sve ako ne pominjemo animirana ostvarenja koja su jednako kulturno uticajna, i jednako omiljena. Učestvovanje u snimanju raznihBetmena obeležilo je karijere velikog broja glumaca (pogotovo onih koji su igrali negativce), fotografa, kostimografa, i kompozitora, a maskiranom osvetniku etablirali su se kao glavni događaji u svetu strip-filma, koji u velikoj meri anticipiraju i usmeravaju dalju sudbinu žanra.

Produkcijska kuća „Vorner“ i strip studio Di-Si imali su sve to u vidu kada su pristupili radu na najnovijem filmu o „Krstašu pod ogrtačem“, i nisu se tog projekta prihvatili olako. Produkcija filma trajala je čitavih 9 godina, i za to vreme potpuno je odbačen prvobitni koncept u kome je trebalo da igra i režira Ben Aflek, da bi kormilo, nakon dužeg lutanja, bilo prepušteno Matu Rivzu, autoru hvaljenih visokobudžetnih filmova Kloverfild (2008) i Rat za Planetu Majmuna (2017). Rivz se prihvatio zadatka pedantno, svestan da snima film za publiku koja već godinama oseća zamor od superherojskih filmova, i koja od novog Betmena istovremeno očekuje da bude dostojan nastavljač omiljene Nolanove trilogije, ali istovremeno i da ponudi nešto novo, što na filmu nije viđeno.

Reestetizacija Betmena na velikom ekranu

Rezultat je ispao impresivno. Rivz je snimio visokoestetičani vizualno upečatljiv film koji za svoja skoro tri sata trajanja publici daje mešavinu noarovskogkriminalističkog trilera, psihološke drame, i klasičnog akcijaša, uz blistavu glumačku postavu, inteligentan scenario, i atmosferu koja podseća na najbolje stripove o Betmenu iz tzv. „Gvozdenog doba“ žanra u Americi. „Klasičan“ je, pritom, ključna reč, jer u svim aspektima priče film u najvećoj meri asocira na filmove kakvi su snimani osamdesetih i devedesetih godina, a kakve danas u holivudskom mejnstrimu retko možemo da vidimo zbog njihove naglašene političke nekorektnosti. Štaviše, sam lik Betmena, koji je po definiciji kriminalac i vandal, poslužio je ovde da se spase od zaborava nekada paradigmatski filmski tip „prljavog policajca“, za koga u holivudskim krimićima odavno više nema mesta. Istovremeno, ovo je prvi bioskopski film o Betmenu u kome se Mračni vitez pokazuje u ulozi „najboljeg detektiva na svetu“, po kojoj je bio poznat u prvim decenijama svog života u izdanjima Di-Sija (skraćenica za koju su mnogi zaboravili da označava „Detektivske stripove“).

Betmen i Selina Kajl

Betmen kao ogledalo i savest Amerike

Ipak, još otkako je Kristofer Nolan otrgnuo Betmena iz sveta neonskog kiča i maskenbala sa povremenim pesničenjem (što je trend koji je još daleke 1966. zatrla igrana serija sa Adamom Vestom) i pohranio ga u svet globalne geopolitike i tinjajućeg američkog klasnog i rasnog rata, filmovi o Betmenu bili su povod da se tematizuje odnos Svetskog policajca prema pitanjima pravde, osvete, i (prekomerene) primene sile. Sami Nolanovi filmovi prešli su dug put od američkog spoljnopolitičkog intervencionizma i rata protiv terora do tematizovanja „unutrašnjeg neprijatelja“ u liku „prekarijata“ koji je na mig spreman da izvrši „preraspodelu kapitala“ u rukama nedodirljive bogataške elite, dok su Snajderovi filmovi ukazivali na fenomen uspona nove američke tehnokratije i njene antidržavne političke ambicije, ali su istovremeno pokazali sklonost da se ikone stripa kao „američki nacionalni junaci“ deamerikanizuju, i tako oslobode balasta vezanosti za sve sivlju i problematičniju američku spoljnu politiku. Uostalom, čak su i Bartonovi visoko estetizovani i stripični filmovi imali jasno naglašenu, skoro marksističku socijalnu potku, dok su prokazani Šumaherovifestivali šarenila anticipirali čitav niz modernih fenomena globalne bezbednosti kao što su krađa identiteta i trgovina privatnim podacima korisnika društvenih mreža, antihumanizam i ludizam ekoloških pokreta, i dubinska dekadencija pravosudnih, političkih, i bezbednosnih institucija u Americi i šire.

Naslovna strana prvog stripa o Betmenu iz 1939. godine

Novi Betmen je očigledno svestan ove svoje uloge, nimalo je se ne stidi, i sa njom se otvoreno hvata ukoštac. Davši sebi dovoljno vremena za detaljan razvoj nekoliko paralelnih (ili preciznije, koncentričnih) kriminalističkih narativa, Rivzov film istovremeno rekonstruiše atmosferu klasičnih američkih krimića u kojima su glavni problemi društva bili mafija i korumpirani javni službenici na njenom platnom spisku, i provlači kroz to jedno savremeno, ali istovremeno nijansirano i suptilno viđenje rasnog, klasnog, identitetskog, i ideološkog građanskog rata u samim SAD. Na jednom nivou Šišmiš pokušava da ulovi serijskog ubicu – Zagonetača – koji ritualno likvidira visoke gradske činovnike Gotama dok istovremeno objavljuje na internetu kompromitujuće materijale o njihovoj korupciji, na drugom nivou pokušava da se probije kroz zid ćutanja pokušavajući da razotkrije veze gradskih vlasti sa mafijaškim podzemljem, na trećem pokušava da se suoči sa zaostavštinom svog pokojnog oca i njegovih vlastitih veza sa korumpiranim gradskim institucijama, a na četvrtom – da preispita vlastitu motivaciju, ciljeve, i moralnost.

Reditelj Mat Rivz

Skinite masku sa istine - plakat za film

Mračni vitez između „osvešćenja“ i „ukidanja“

Film pritom ne prećutkuje neuralgične tačke mita o Betmenu. On ne zaboravlja da je Brus Vejn pripadnik privilegovane bogataške elite „starog novca“ – industrijalaca i finansijera čije je poreklo kapitala nerazmrsivo sa američkom mračnom prošlošću, i koji se u savremenoj američkoj popularnoj kulturi praktično bez izuzetaka percipiraju kao negativci i zlikovci. On ne zaboravlja da je Betmen oličenje „privilegovanog belog muškarca“ koji se „sebi dozvoljava da radi šta hoće“, koji nekažnjeno prebija pripadnike ugroženih socijalnih slojeva, daje sebi za pravo da mimo suda određuje ko zaslužuje kakav tretman za svoje zakonske prekršaje, i istovremeno služi kao neformalna udarna pesnica policije koju odlikuje upravo ona vrsta prekomerene sile i brutalnosti po kojoj je izvršna vlast u Americi ozloglašena među svojim građanima.

Njegove relacije sa antagonistima i saveznicima u filmu su izrazito obojene diskretno podvučenim rasnim, klasnim, rodnim, i socijalnim privilegijama koje Betmen ima u odnosu na njih. Po svim pravilima moderne političke korektnosti, Betmen bi morao biti nedvosmisleni negativac. I reditelj filma ne ignoriše nijedan od tih argumenata, pa ipak odbija da se povinuje ovom prećutnom diktatu Duha vremena, i Betmena uprkos svemu konstituiše kao klasičnog akcionog heroja.

Pritom, Rivz je tokom tri sata pripovedanja imao očigledne prilike, bilo da Betmena preko nekog patetičnog gesta ritualnog posipanja pepelom zbog greha predaka (i svoje klase, i svoje rase) učini „osvešćenim“ (woke), baš kao što je mogao biti „ukinut“ (tj. „kanselovan“, cancelled) – tiho sklonjen u stranu i zamenjen politički korektnijim junacima za novo doba, kao što se to nedavno dogodilo sa DŽejmsom Bondom. Ipak, on je ostao veran izvornom materijalu, i samim tim zaostavštini klasičnih stripova i filmova o Mračnom vitezu, suočivši ga direktno sa svim onim što ga u naše vreme čini anahronim i prevaziđenim: on je nasilnik u vreme „sigurnih prostora“ (safespaces) i „upozorenja na okidače“ (triggerwarnings), on je beli muškarac koji fizički i psihološki prinuđava Ženu-Mačku (inače biseksualnucrnkinju) da radi za njega, on je bogataš koji sakati obespravljenu sirotinju koja jedini izlaz iz svoje situacije vidi u bandama (poput DŽordža Flojda, kriminalca ubijenog u tipično „betmenskom“ prekoračenju dozvoljene sile tokom policijske akcije), najzad, njegov porodični fond za obnovu Gotama je eksplicitno povezan sa svim korupcijskim tokovima u gradu.

Strip Betmen Godina prva

Rivz izvlači Betmena iz ove, naizgled beizlazne zamke na elegantan, ako i donekle patetičan način (doduše, ni blizu patetičan kao scena u NolanovomMračnom vitezu kada okoreli robijaši i masovne ubice odbijaju da dignu u vazduh nedužne civile da bi spasli sopstvene živote) – Šišmiš shvata da njegova žeđ za osvetom samo propagira i perpetuira ciklus nasilja, pretvarajući ga u isto ono protiv čega se borio (što je, u neku ruku, oduvek i bio), i shvata da Gotamu nije potreban osvetnik, koliko mu je potreban heroj. Nakon što je skoro na smrt isprebijao čoveka koji je, zapravo, samo činio isto što i on sa neuporedivo manjim budžetom, Betmen (za trenutak) odustaje od (nepopularne i omražene) uloge policajca i prihvata se (popularne i omiljene) uloge vatrogasca, spasavajući ljude iz poplave u duhu najprofanijih piarovskih trikova neomiljenih političara. Koliko god patetična, ta scena je urađena vrlo suptilno – Betmenovo premlaćivanje „samogsebe“ predstavlja daleki odjek dvoboja koji je sasamim sobom imao Luk Skajvoker na planeti Dagoba, a njegovo pružanje ruku zarobljenim građanima u poplavi praćeno je vrlo realističnim grčem straha – onog istog straha (zapravo terora)koji je brižljivo građen kao Betmenovmodusoperandiu scenama na početku filma.

Ali uprkos ovoj piarovskoj katarzi, na kraju filma Betmen ostaje Betmen, a zid nepoverenja koji je sve vreme postojao između Brusa Vejna i Seline Kajl ostaje na mestu. Konačna poruka je da Betmen – u dobro i u zlu – ne može da prestane biti to što jeste, baš kao što Amerika ne može da prestane biti to što jeste, i to je najpoštenija poruka ovog filma.

Ko su novi unutrašnji neprijatelji Amerike?

Kao i u svim Betmenima dosada, zlikovci su oni koji po pravilu imaju najviše prostora da briljiraju. I mada je lepuškasti Robert Patinson(koga je celu karijeru proganjala glavna uloga u vampirskoj tinejdžerskoj melodrami Sumrak saga)iznenađujuće ubedljivo poneo plašt Šišmiša, on je ipak ostao u senci izvanrednih sporednih uloga.Zoi Kravic je prikazala veoma klasičnu Selinu Kajl koja je manje sumanuta i zavodljiva od verzije Mišel Fajfer iz 1992., ali je svakako harizmatičnijai karakternija od verzije En Hatavej iz 2012. godine. DŽon Torturo je odigrao mafijaškog kuma KarmajnaFalkonea kao da je iskočio iz nekog klasičnog Skorsezeovog filma (što je još jedan kontraudarSkorsezeu, koji je pre par godina izjavio da „strip-filmovi nisu kinematografija“), dok je Kolin Farel u kostimu Pingvina bio potpuno neprepoznatljiv, izgledajući kao himera Boba Hoskinsa i DŽoa Pešija.

Ipak, najupečatljiviju ulogu u filmu odigrao je Pol Dano u ulozi Zagonetača, kome je pošlo za rukom nešto slično onome što je Tom Hardi učinio u Usponu Mračnog viteza u ulozi Bejna – da karikaturalnog stripovskog zlikovca prikaže kao osobu koja se lako može zamisliti u realnoj medijskoj hronici. I baš kao što je Bejn 2012. godine predstavljao sliku u iskrivljenom ogledalu tadašnjeg pokreta Okupirajmo Volstrit, tako je deset godina kasnije Zagonetač postao oličenje opskurnih desničarskih teoretičara zavere viđenih kao okosnica političke podrške Donaldu Trampu. Obojica predstavljaju zaverenike i ekstremiste „potekle iz naroda“, obojica podstiču građane na pobunu protiv korumpirane i odnarođene gradske administracije, obojica svoju revolucionarnu platformu zasnivaju na potpuno validnim političkim poentama o klasnoj nejednakosti, nedodirljivosti elite, i dubinskoj korupciji, ali dok Bejn predstavlja harizmatičnog levičara koji sa megafonom poziva gotamskiprekarijat u klasnu revoluciju, Zagonetač manipuliše i muti vodu, podstičući preko opskurnih internet sajtova manju grupu tzv. „incela“ (incels) – antisocijalnih i psihološki labilnih otpadnika – na teroristički akt koji za konačni cilj ima iracionalno iskaljivanje besa nad nedužnim stanovništvom. Rečima savremenog američkog političkog žargona, Bejn je otelovljenje pokreta BLM(BlackLivesMatter), a Zagonetač – otelovljenje QAnon. I kao što Bejnovo „zauzimanje Gotama“ predstavlja filmsku anticipaciju uspostavljanja „narodne vlasti“ u Mineapolisu i Sijetlu 2020. godine, Zagonetačeva teroristička operacija predstavlja hiperbolisani odjek zauzimanja Kapitola u Vašingtonu u januaru 2021. god.

Betmen tako već dve decenije nepogrešivo mapira najveće strahove američkog društva. Ako je to 2005. godine bio orijentalni terorista sa racionalnim prezirom prema dekadentnom američkom društvu (Ra'salGul), 2008. iracionalni i nerazumljivi nihilista „koji jednostavno hoće da vidi svet kako gori“ (DŽoker), 2012. je to bio socijalistički revolucionar, 2016. ambiciozni tehnološki oligarh, dok je to u našoj deceniji postao otuđeni i razočarani samotnjak koji širi govor mržnje na internetu. Zanimljivo je primetiti da su svi prethodni negativci u međuvremenu „pomilovani“, relativizovani, i postali deo politički korektnog holivudskog mejnstrima (tu pre svakako treba pomenuti film DŽoker Toda Filipsa iz 2019. godine, koji je u velikoj meri relativizovao lik Betmenovogarhineprijetalja po poznatom modelu „nije on zao, imao je teško detinjstvo“, ali je istovremeno postavio atmosferu Gotam Sitija koja veoma podeseća na ovu koju slika Rivz). I mada postavljanje „trampovaca“, odnosno „kanonovaca“ za glavne zlikovce u najnovijem filmu deluje kao „cipelarenje“ oborenog protivnika koga je američki establišment savladao na izborima krajem 2020. godine, kompleksnost i nijansiranost filma daje mu jednu notu subverzije.

Pol Dano kao Zagonetač

Kolin Farel kao Pingvin

Baš kao što na kraju filma Betmen ostaje „sa druge strane rova“ oličenog u seksualno fluidnoj, klasno osvešćenoj, i rasno korektnoj Selini Kajl, tako se on istovremeno pretvara u ono što je bio pre nego što je produbljen i filozofski relativizovan – uizvršioca koji na ulicama ratuje protiv obespravljenog malog čoveka, a u cilju održanja postojeće političko-ekonomske oligarhije i klasnog statusquo. Istovremeno, iakofilmZagonetača i njegove sledbenike prikazuje kao razularene ekstremiste i ubice, on ni u jednom trenutku ne problematizuje njihovu kritiku na račun društva, baš kao što se „teorije zavere“ koje raspredaju o dubinskoj korupciji u gotamskoj„močvari“ ispostavljaju kao – apsolutna istina. U drugačije akcentovanom filmu, Zagonetač i njegova ekipa bili bi heroji nalik na TajleraDardena i njegov Borilački klub.

Povratak starom Betmenu

Ova ambivalentnost Betmenovog lika, koji je istovremeno emancipator i stražar konzervativnih vrednosti Gotama, istovremeno vandal i heroj, kriminalac i policajac, zapravo predstavlja najveću vrednost Rivzovog filma. On je visoko estetizovan kao Bartonovi, politički relevantan kao Nolanovi, a vizualno atraktivan kao Snajderovi filmovi (vredi napomenuti da, što se tiče sirovosti akcionih sekvenci Patisonov prikaz maskiranog osvetnika može porediti samo sa Aflekovim u Betmenu protiv Supermena). Iako ga nepotrebno razvodnjavanje i izleti u političku korektnost u nekoliko važnih scena sprečava da bude najbolji bioskopski Betmendo sada (doduše, ništa manje propuste imaju i hvaljeni Nolanovi filmovi), on je bez sumnje najkompleksniji i najkompletniji sa stanovišta integracije stripa u filmski izraz.

Rajt kao DŽim Gordon i Robert Patinson kao Betmen

DŽon Torturo kao Karmajn Falkone

Najavljivan kao „najprljaviji Betmen koga smo ikada videli“, film svakako ostavlja prostora da bude još prljaviji (što je samo po sebi svedočanstvo o aktuelnom političkom trenutku), ali i tako (i pričom, i fotografijom , i muzikom) predstavlja dobrodošao povratak u zlatno vreme američkog akcionog filma, nesputanog političkom korektnošću i beskompromisnog u svojoj slici osvetničke pravde. I – što samo po sebi nije beznačajno – u eposi sveopšte „marvelizacije“ (i „diznifikacije“)globalne kinematografije, ovaj film predstavlja još jedan dostojan primerak „disijevske“ škole strip-filma. 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner