Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Patikomanija u Srbiji
Kulturna politika

Patikomanija u Srbiji

PDF Štampa El. pošta
Jovana Papan   
ponedeljak, 03. januar 2011.
A od kuma – “er maks”!


(Roditelj & dete, decembar 2010.)

U Srbiji, zemlji u kojoj je sastavljanje kraja sa krajem nejupražnjavanija sportska disciplina, sportske patike postale su važnije od života. Klinci prosto “crkavaju” za preskupim “Er maks” modelima koji su mnoge roditelje oterali u bankrot. Paradoskalno, iako smo na evropskom začelju po zaradama, iz nekog razloga uspevamo svojoj deci da priuštimo patike koje prosečan roditelj na Zapadu ni u snu ne bi mogao ili hteo da plati. Šta se to dešava, jesmo li postali čudotvorci koji su u stanju da iz praznog novčanika iskeširaju za najnoviji model „Er maksa“ ili smo samo u stanju i da gladujemo kako bi došli u posed srpskog statusnog simbola broj jedan? Otkud ova patikomanija, zašto to radimo i zašto baš patike? I šta sa detetom koje moli, plače, pa čak i preti da će se obesiti ako mu roditelji ne kupe najnovije „erke“?

 

Srbija je ostala bez vazduha, sve otišlo u “Er maks” – šala je koja kruži među mlađom populacijom, dobro upućenom u značaj koji ove patike danas imaju u Srbiji. I zaista – gde god da se čovek okrene, nailazi na decu obuvenu u ovaj model. “Juče u Knez Mihajlovoj ja i žena smo brojali - od 100 klinaca (od 13 do 20 godina) njih 76 je nosilo najke!” piše na jednom od foruma posvećenih fenomenu “erki”, “makserica” ili “maksara” kako ih klinci zovu. Zaluđenost mladih ovim patikama dostigla je neverovatne razmere – od učenja radi nagrade u vidu patika, preko ucenjivanja roditelja, do toga da se u školi ne jede jer se džeparac od užine štedi za kupovinu patika, odricanja od letovanja i uzimanja sezonskih poslova ne bi li se prikupio novac za „maksare“. Oni koji se još nisu dočepali svog para obilaze radnje i isprobavaju patike, slikaju se u njima i fotografije kače na „Fejsbuk“ kako bi odali utisak da ih ipak poseduju.

Odmah se razgrabe

Da Srbija gaji neku posebnu vezu sa određenim sportskim brendovima govori i podatak da je srpski distributer Najk-a jedini u svetu dva puta dobio priznanje za najboljeg distributera „Najkija" za 2008. godinu na teritoriji Evrope, Bliskog istoka i srednje Afrike, a tu teritoriju čini 67 zemalja. I dok Amerikanci svojoj deci plaćaju patike 15 do 20 dolara, u Srbiji roditelji za patike daju i po 200 evra.

U “Đak sportu”, lancu prodavnica u kojima se mogu nabaviti ovi najtraženiji modeli, kažu da ne mogu dovoljno da se nauvoze patika, koliko brzo se one prodaju. Kao alva idu upravo najskuplji modeli, koji koštaju oko 16.000 u veličinama za starije osnovce, 7.000 za mlađu decu, a za bebe, od broja 20 naviše, čitavih 5.000 dinara. Poput neke trajne vrednosti, minijaturne najkice koje beba obično obuje nekoliko puta pre nego što ih preraste sve više se poklanjaju za krštenje ili prvi rođendan, kao što se ranije poklanjalo zlato. Kićenje zlatnim minđušama ili narukvicama kao da više nije u modi – skupe i realno bespotrebne patikice šalju mnogo uočljiviji i moderniji signal, koji poručuje isto – da je u pitanju dete ekonomski moćnih roditelja.

Spljošteno društvo i naduvane patike

Da li u srpskom mentalitetu postoji nešto specifično, pa smo toliko skloni pokazivanju "koliko ko ima" iako zapravo nemamo? Jesmo li takvi baš zato što smo hronično siromašni? Da je nemaština plodno tle za nastanak statusnih simbola misli i psihoterapeut dr. Zoran Milivojević: “Siromašno društvo je “spljošteno” društvo bez izražene društvene vertikale.” objašnjava “I zato neki žele da se istaknu, da pokažu da su bolji i vredniji od drugih. I tu počinje ono hvalisanje i glumatanje koje je još Nušić tako dobro opisao u svojim komedijama. Dakle, ono što se ranije nazivalo malograđanština. I to je univerzalna pojava, nije samo za nas karakteristična. To ima svugde. Želja da se ima i da se bude deo je vrednosnog obrasca kapitalizma, koji je zasnovan na potrošnji.” dodaje on.

“To je sve lepo dok je sporedno, dok je ukras, ali postaje problem kada se zaborave one prave životne vrednosti.”

Dakle, svugde ima nadmetanja pomoću određenih pokazatelja statusa, razlika je samo u redu veličine. U Srbiji je iznos koji treba odvojiti za patike neka gornja granica finansijske moći prosečne porodice, i verovatno su zato baš patike postale taj statusni simbol kojim drugima pokazujemo da nismo “niko i ništa”. Daleka putovanja, nov nameštaj ili luksuzna kola jednostavno su izvan domašaja većine ljudi, ma koliko se trudili i odvajali od usta.

Patike –srpska nošnja

Možda baš zahvaljujući toj činjenici, nošenje patika postalo je običaj ljudi sa naših prostora, i po patikama nas prepoznaju i kad odemo u inostranstvo, gde se obično smatra da se obuća nosi prema nameni, te da je patikama mesto u teretani ili na sportskom terenu, a ne u noćnom klubu ili restoranu. Štaviše, imati “er maks” ni za koga ne predstavlja bogzna kakav uspeh, pošto su na Zapadu em jeftinije, em je platežna moć ljudi veća: “Pošto živim u inostranstvu mogu slobodno reći da tu vrstu patika samo nose srpska deca. Kad ugledam nekog u trenerci i najk patikama znam odmah o kome je reč! priča jedna forumašica, dodajući da takve patike u SAD mogu sebi da priušte i beskućnici. A kakav je to uopšte statusni simbol, ako može da ga priušti svako? Istina, i tamo se ovakve patike dobro prodaju, što govori stalni porast broja modela na tržištu.

 Da Srbija gaji neku posebnu vezu sa određenim sportskim brendovima govori i podatak da je srpski distributer Najk-a jedini u svetu dva puta dobio priznanje za najboljeg distributera „Najkija" za 2008. godinu na teritoriji Evrope, Bliskog istoka i srednje Afrike, a tu teritoriju čini 67 zemalja. I dok Amerikanci svojoj deci plaćaju patike 15 do 20 dolara, u Srbiji roditelji za patike daju i po 200 evra.

Rast tržišta patika posledica je i promena navika mlađih generacije koje su odrasle noseći ovu vrstu obuće, ali i popustljivosti roditelja pred dečjim željama:“Postoje cipele i postoje patike, postoje situacije u kojima se nose cipele, i one u kojima se nose patike. Ali patike su udobnije, a kako je navažnije da se dete dobro oseća, onda roditelji detetu dozvoljavaju da stalno nosi patike. Iako roditelji znaju da patike nisu dobre za stopalo koje se razvija – ne postoje otropedske patike, već cipele, na primer – oni popuštaju detetovim željama. Dakle, razmaženost upravo možemo prepoznati u tome što su roditelji dozvolili da deca stalno nose patike umesto cipela. U Sloveniji postoji subkultura mladih muškaraca sa naših prostora koje možete prepoznati po tome što su stalno, ali zaista stalno u firmiranim trenerkama i patikama, a to naravno krasi i zlatna lančuga. A onda kada imate kulturu stalnog nošenja patika, normalno je da se unutar nje pozicioniraju neki brendovi kao vodeći.” objašnjava dr. Milivojević.

Nostalgija za 90-im

Ludilo za “Er maks” patikama povezuje se i sa retro trendom, koji u Srbiji poslednjih godina sve više u modu vraća devedesete, kada su ove patike prvi put zavladale na našim prostorima. Čuvena „najk dvojka“ 90-ih godina, postala je zaštitni znak dizelaša, opasnih momaka i njihovih devojaka. Te patike koštale su nekoliko stotina maraka. Mnogi nisu mogli da odvoje toliki novac, a oni koji su ih nosili neretko su bivali prebijani i izuvani na ulici. Oni kojima roditelji nisu mogli da kupe skupe brendirane patike bili su „niko i ništa" i izazivali podsmeh vršnjaka koji su imali skupe patike. Najveći blam je bio da nosiš „simod" ili neke anonimne patike.

Oni koji su imali više pari, nosili su na jednoj nozi jedan model, a na drugoj drugi model kako bi impresionirali one koji ih nemaju. To deca opet rade i danas. “Klinci se lože na ove patike jer ih asociraju na kriminal, moć, zato što si opasan u društvu, ribe se lože na tebe, popularan si...", objašnjavaju deca u jednoj anketi.

Prinuda stida

Mnogi roditelji se odlučuju da i pored astronomske cene, ipak nekako skupe za ove patike, iz straha da će im deca biti odbačena od strane drugova. I zaista, među decom itekako postoji “rangiranje” na osnovu onoga što nose na sebi, a u odeljenjima se formiraju klanovi u koje se može ući samo posedovanjem određenih patika ili mobilnih telefona. 

“Kod dece je isto kao i kod odraslih” kaže dr. Milivojević -“Ljudi koji se ne osećaju dovoljno vrednim, koji sebe nisu prihvatili, mere svoju vrednost preko toga koliko ih drugi prihvataju. Ali nije glavni cilj biti prihvaćen, glavni cilj je ne biti odbačen. I zato patike i drugi statusni simboli služe da drugom poruče ko je osoba koja ih nosi i pre nego što je uspostavljena verbalna komunikacija. To je u stvari način na koji se ljudi predstavljaju jedni drugima, način na koji pokušavaju da kontrolišu šta drugi misle o njima. To je neka vrsta oklopa u koji ljudi ulaze da bi se u javnosti osetili zaštićenim od omalovažavanja.”

Kao što i deca samo žele da budu prihvaćena, ni većina roditelja se ne takmiči preko svoje dece, ističe dr. Milivojević. “Nije cilj isticati se, već ne biti poslednji. Oni kupuju deci preskupe stvari ne da bi se pravili važni, već da deca ne pate. A one druge, koji se takmiče odmah možete prepoznati po tome kako se i oni sami oblače i šta voze.”

Ipak, skupe patike ne predstavljaju ulaznicu baš u svako društvo – postoje i potkulture mladih koje preziru er maks i ceo sistem vrednosti koje one predstavljaju. U takvom društvu vlasnik ovih patika biće okarakterisan kao dizelaš ili “džiber”. “Sve zavisi kakva je grupa” kaže dr. Milivojević. “Postoji i suprotna situacija, da je neko odbačen zbog patika. Ako je grupa sastavljena tako da većinu dece čine dobrostojeći roditelji koji deci kupuju patike, onda će patike postati moda. Ali kako je većina onih bez mogućnosti da  imaju patike, tada će iz zavisti postati agresivni prema detetu koje dođe sa patikama. Tada će ono označeno kao “buržuj” i biti odbačeno zbog toga. A kako je deci veoma važno da budu prihvaćena, ona će onda nositi ofucane patike iz istog onog razloga iz kojeg oni drugi nosi najke, a to je da budu prihvaćena.” zaključuje Milivojević.

Da je nemaština plodno tle za nastanak statusnih simbola misli i psihoterapeut dr. Zoran Milivojević: “Siromašno društvo je “spljošteno” društvo bez izražene društvene vertikale.” objašnjava “I zato neki žele da se istaknu, da pokažu da su bolji i vredniji od drugih. I tu počinje ono hvalisanje i glumatanje koje je još Nušić tako dobro opisao u svojim komedijama."

Patikom do sreće

I među decom, kao i među odraslima, važe ista pravila – oni koji mogu, žele da se istaknu i učine nedodirljivim pomoću određenih statusnih simbola. A tu zatim dolazi do uzražaja roditeljska slabost da se odupru takvim dečijim zahtevima. “U savremenoj pedagodiji preovlađuje sasvim pogrešna ideologija “srećnog deteta”. Prema njoj detetova osećanja su nešto što je najvažnije, što roditelji moraju stalno da stavljaju u centar. Posledica je da je roditelj dobar samo ako je njegovo dete srećno, a ako je ono nesrećno, roditelj je loš jer traumatizuje dete.” objašanjava dr. Milivojević. “A šta je u stvari sreća do osećanje povezano sa željama. Kada ostvarimo neku želju osetimo zadovoljstvo, a kada ostvarimo neku od naših najvažnijih želja osetimo sreću. I kada to primenimo na odnos roditelj dete ispada da je roditelj dobar samo ako usrećuje dete ispunjavajući mu raznorazne želje, a pogotovo one najvažnije. I tako dođemo do preskupih patika i drugih statusnih simbola. Na prvi pogled dete je srećno što ih ima ili, možda tačnije, nije nesrećno što ih nema jer sreća od dobijenih patika traje dva, tri dana. A roditelj je srećan što je svom detetu pokazao ljubav na način koji dete razume kao ljubav.”

A dete ko dete, često nije ustanju da shvati koliko je roditeljima teško da izađu na kraj i sa onim redovnim troškovima, i da im kupovina preskupih patika predstavlja nezamislivi udar na kućni budžet. U zemljama koje su daleko bogatije od naše, deca od 10-12 godina već počinju da zarađuju za svoj džeparac i tako postaju svesna vrednosti novca. Radeći, ona nauče da doći do novca uopšte nije tako lako, pa postaju realnija u svojim zahtevima. S druge strane, roditelji u Srbiji preterano štite decu od "života" i realnosti, pa dolaze u situaciju da im ona traže patike koje vrede koliko i njihova plata. Sklonost da se deca "ne opterećuju" i čuvaju od obaveza, teškoća i briga vraća se kao bumerang i svaljuje na roditelje težak teret stalnog ispunjavanja nerealnih zahteva dece čije su noge daleko od čvrstog tla, ali zato u firmiranim patikama.

Patike = ljubav

“Kod nas važi pravilo: “I kada nema, za decu mora da ima”, primećuje dr. Milivojević. To u stvari znači da su naši ljudi dobri roditelji u smislu da su im deca važna, da se deci posvećuju, da su spremni da se odreknu mnogih stvari u kojima bi i sami mogli da uživaju, samo da njihovo dete dobro živi i bude srećno. I zato se trude da deci omoguće život koji je “iznad” porodičnog stvarnog ekonomskog statusa. Dakle, mi spadamo u požrtvovane roditelje koji “od svojih usta odvajaju” da bi deca uživala.

Upravo zbog toga što su nam deca visoka vrednost, mnogi roditelji u podizanju kvaliteta života svoje dece vide smisao života. Spremni su mnogo toga da istrpe, da se odreknu, samo da deca bolje žive, da ne osete težinu nekih životnih situacija, da budu srećna.

A to industrija koja proizvodi za decu dobro zna. Reklame su usmerene na decu, da im se nešto svidi, da se između dece počne govoriti o tome, a onda ta deca pritisnu svoje roditelje, stvarne kupce - da im kupe. Što više dece ima neki predmet, to je više onih drugih koji ga vide i koji takođe žele da ga imaju. To je suština marketinga dečjeg tržišta.”

“U savremenoj pedagodiji preovlađuje sasvim pogrešna ideologija “srećnog deteta”. Prema njoj detetova osećanja su nešto što je najvažnije, što roditelji moraju stalno da stavljaju u centar. Posledica je da je roditelj dobar samo ako je njegovo dete srećno, a ako je ono nesrećno, roditelj je loš jer traumatizuje dete.” objašanjava dr. Milivojević.

U strahu da će odbijanje protumačiti kao nedostatak ljubavi, roditelji šalju pogrešnu poruku da se ljubav svodi na ispunjavanje želja. “Glavni problem je to što deca ne razlikuju sebe od svojih želja.” primećuje dr. Milivojević. “Ona zbog toga misle da ih roditelj voli kada im ispunjava neku želju, a kada im ne ispunjava da ih ne voli. Ona ne razlikuju odbacivanje želje od odbacivanja sebe kao ličnosti. A za detetov mentalni i emocionalni razvoj, kao i za kasniju sreću u životu izuzetno je važno da ono nauči da razlikuje sebe od nekih svoji želja i svojih ponašanja. Tad će dete moći da razume da mu roditelj odbija neku želju upravo zato što ga voli. I zato roditelji koji odbiju detetu želju treba da znaju da je veoma važno izdržati pogled na dete koje misli da nije voljeno, a zatim mu polako treba iz sistuacije u situaciju objašnjavati da jeste voljeno.”

Generacija nezrelih

A kada deca nauče da se njihove želje uvek ispunjavaju, i kada jednog dana to prestane, ona postaju nesrećna. “Kako ovaj trend prezaštićivanja i razmaživanja dece traje već decenijama, imamo iskustva sa odraslom decom i sada je sasvim jasno da su to deca koja nisu pripremljena za život, koja, uprkos dobroj nameri i požrtvovanju njihovih roditelja, loše žive i često su nesrećna. Svakako da je važno kako se dete oseća, ali roditelji često zaboravljaju da je njihov glavni cilj da pripreme dete za samostalni život u društvu. Dakle ciljevi su samostalnost i socijalizacija. Mnogo je važnije dete pripremiti za život tako da ono samo može da ostvari i zadrži sreću u odraslom životu, nego ga usrećivati u detinjstvu. Deca koja se usrećuju tako što im roditelji stalno ispunjavaju sve želje postaju zavisna od nekog drugog od koga očekuju da brine o njima da im ispunjava želje. Kada odrastu onda traže takvog partnera koji će to činiti. Roditelj mora da nauči dete da neke želje ne treba ostvariti, a da sa ostvarenjem nekih drugih želja treba sačekati, da se treba strpeti, a da neke treće želje zaista treba što pre ostvariti. Kontrolisanjem ostvarenja detetovih želja roditelj uči dete da upravlja svojim željama a ne da detetove želje upravljaju detetom, a ono da upravlja roditeljem kako se to često događa.”

Čime protiv patikomanije?

Šta učiniti kada dete podlegne duhu vremena i vrednostima svojih vršnjaka, pa kuka i plače što nema skupe patike, ili se žali da je zbog toga predmet podsmeha među vršnjacima?

“Ne verujem da je dete koje ima nešto predmet podsmeha. Uglavnom je situacija takva da je ono dete koje ima nešto predmet divljenja i zavisti. A to kod druge dece rađa osećanje da manje vrede od onoga koji to ima. I zato deca žele i ona da to imaju kako bi i ona u svojoj generaciji bila vredna ljudska bića. Dakle uspostavlja se vrednosna piramida u grupi dece gde su na vrhu oni koji su prvi imali najskuplje patike, dakle trend seteri, ispod njih oni koji ih prate pa su takođe nabavili iste takve ili slične patike, a na dnu oni koji nemaju takve patike. Dakle, dečja verzija kapitalizma odraslih.”

Treba li roditelj da se povinuje tom sistemu vrednosti i kupi detetu patike koje će mu obezbediti bolje mesto u “piramidi”? ”Roditelj može ili da detetu pomogne da postigne status u grupi tako što će mu kupiti patike ili može obezvrediti one vrednosti na kojima je zasnovan ovaj poredak. Ako pomaže detetu da postigne status, to će ga puno koštati jer će dete često menjati sredstvo kojim postiže status, i kako odrasta ovi predmeti će biti sve skuplji. Međutim, roditelj tako uči dete da tako treba i ovo dete će i kada odraste nastaviti da svoj status potvrđuje skupim statustnim simbolima. Drugim rečima biće snob. Ako ono stekne znanje i veštine zbog kojih će i samo dobro zarađivati, što da ne? ima pravo na takav životni stil. Problem nastaje onda kada ovo dete ne bude više u mogućnosti da samo sebi plaća ovakav način života. Tada će se osećati životnim gubitnikom i biće duboko nesrećno. Poenta je u tome da roditelji shvate da svojim reakcijama deci šalju poruke. A kada roditelj tačno zna kakva ličnost želi da njegovo dete jednog dana bude, onda je mnogo lakše uobličavati ove poruke i reagovati na životne situacije.”

Roditelji imaju moć

Sigurno je da mnogi roditelji koji na kraju popuste, i kupe patike, prvo pokušavaju da svoje dete ubede da je to ludost, ali bezuspešno. Ima li opšte efekta objašnjavati detetu da je suludo povinovati se takvim trendovima, i da nije najvažnije kakve patike nosiš? Koliko roditelj uopšte ima uticaja na vrednosni sistem deteta u tom uzrastu?

Dr. Milivojević smatra da mnogo zavisi od roditelja “Naravno da ima. Za malo dete roditelji su bogovi, a za dete u pubertetu i dalje su oni najvažnije ličnosti u njegovom životu. Roditelji imaju mnogo veću moć nego što misle da imaju. I zato oni mogu objašnjavati detetu da je ta piramida na osnovu patika ili drugih statusnih simbola glupost, da postoje druge vrednosti u životu koje su mnogo važnije. Naročito u tom uzrastu. Da ljudi vrednost dokazuju onim što sami naprave, a ne onim što im neko kupi ili pokloni. Upravo ovakvi razgovori su presudni za razvijanje vrednosnog rasuđivanja deteta. Oni mu daju i način na koji može samo sebi da objasni situaciju a da se ne oseća manje vrednim što nema patike. Kada prihvati takve agrumente ono ih može i reći detetu sa patikama. Deca su spremna da učine razne gluposti da bi bila prihvaćena u grupi vršnjaka, danas da nose patike, sutra da probaju drogu ili nešto drugo negativno. I zato roditelj koji ih uči da se odupru grupnom pritisku ih u stvari uči da imaju integritet.”

Treba dakle biti istrajan i neprestano detetu slati poruku da se ljudska vrednost ne meri cenom patika. Naoružati se informacijama i krenuti u ubeđivanje – naravno, nophodan uslov je da i sami budete ubeđeni. Dakle, da bi vam dete verovalo, potrebno je da i ličnim primerom pokazujete neki drugi vrednosni obrazac - ako se zadužujete da biste imali kola bolja nego komšiluk ili tašnu bolju nego koleginice, sasvim je logično da će i vaše dete želeti patike koje vršnjacima poručuju da je bolje od njih. A ako još i na vreme počnete da razgovarate sa detetom o tome šta su statusni simboli, zašto im ljudi teže i kakva vrsta ljudi poseže za njima da bi dokazala svoju vrednost, i ako ga od najranijih dana suočavate sa realnošću i vašim novčanim ograničenjima i obavezama, uz malo sreće možda nikada neće ni pokušati da vas dovede do prosjačkog štapa zarad para vazdušnih đonova.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner