Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Popis i jezičko pitanje
Kulturna politika

Popis i jezičko pitanje

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
petak, 15. jul 2011.

Svi naši jezici

Učestvujući u jednom međunarodnom okruglom stolu o jeziku i identitetu, otac Petar Ulemek, iguman Đurđevih Stupova i tadašnji nastojatelj manastira Zočište na KiM, ispričao je pomalo komičnu, ali veoma poučnu priču o sudbini srpskog jezika na KiM. Naime, nakon Kosovskog rata, većinsko muslimansko stanovništvo Orahovca izjasnilo se javno da su oni Albanci, i da su oduvek bili Albanci. Jedini problem koji su imali sa tim svojim izjašnjavanjem ležao je u banalnoj, tehničkoj činjenici da je veoma mali broj njih znao i govorio albanski jezik, a i oni koji ga jesu znali, govorili su ga rđavo i sa obiljem grešaka. Da se mora naučiti albanski kako bi se s pravom moglo tvrditi da si Albanac, nije bilo sumnje, ali u međuvremenu se moralo nekako živeti, morala su zasedati opštinska tela, morala su se sastavljati nekakva službena dokumenta, a vičnih da to učine na književnom/poslovnom albanskom nije bilo na raspolaganju. Naravno, bilo je isključeno da se tako nešto čini na srpskom jeziku, jer bi to bilo krajnje neukusno, a imalo bi i neprijatne implikacije na „nealbansku“ prošlost grada i njegovih stanovnika. Stoga je postignut zvanični konsenzus da se, dok se problem albanskog jezika ne sanira, u zvaničnoj upotrebi koristi domaći raovački jezik, koji ime pozajmljuje od albanskog naziva grada (Rahoveci), a u svemu ostalom predstavlja lokalni srpski govor.

Dok svako ima ljudsko i građansko pravo da se smatra kim hoće, postoje stvari koje predstavljaju istorijsku baštinu i temelj samog istorijskog identiteta jednog naroda, i njihovo otuđivanje predstavlja neposredan udar na postojanje samog tog naroda.

Ova kratka priča jasno osvetljava fenomen „novokomponovanih jezikovnosti“ na teritoriji bivše SFRJ, zasnovanih na srpskim/hrvatskim jezičkim normama, uglavnom uz međusobno preplitanje, kontaminiranje dijalektizmima, i još čitav niz istoriografskih falsifikata i kulturno-političkog nasilja. I dok je priča o „raovačkom jeziku“ smešna zbog svoje skučene istorijske pozornice, po kojoj više podseća na neku dramu Duška Kovačevića nego na političku stvarnost, potpuno identičan obrazac poprimio je zastrašujuće razmere u BiH, a od skora i u Crnoj Gori. Zvanični politički diskurs u BiH uključuje „tri službena jezika“ ove zemlje – srpski, hrvatski i bosanski. Srbi i Hrvati, koji su usled političke iznudice bili primorani da se saglase sa ovom jezičkom uravnilovkom i krađom dela sopstvene jezičke tradicije, imali su samo toliko snage da ne priznaju legitimnost nazivu tog jezika, nazivajući ga bošnjačkim. To, međutim, ni na koji način ne čini bosansku svakodnevicu ništa manje jezički šizofreničkom, budući da se svaki službeni dokument mora zvanično prevesti na „sva tri jezika“, pri čemu se u službenim institucijama često otvaraju prepirke da li je to urađeno ispravno. Budući da normu i standarde bosanskog/bošnjačkog jezika poznaje samo grupica ljudi koja ga je izmislila, neodumice i sporovi su stalni i otežavaju ionako preopterećen politički život države.

Pa ipak, crnogorska politička elita, „stojeći na leđima džinova“, otišla je kudikamo najdalje u izmišljanju jezika – uveli su svoje pismo i pravopis. Bez previše iznenađenja, u duhu „regionalnih trendova“, za pismo je odabrana hrvatska gajevica uz par dodatnih dijakritika, a pravopis je dodatno kroatizovan. Specifičnost projekta crnogorskog jezika leži, međutim, u tome što su, za razliku od Bosne koja je ipak suštinski multietnička zemlja, crnogorske vlasti imale apsolutnu kontrolu nad javnim i kulturnim prostorom svoje zemlje, što je za posledicu imalo da se za „crnogorski jezik“ izjasnio solidan procenat građana i pre nego što je zvanično proglašen, a danas je on po „zvaničnim rezultatima“ popisa stanovništva u Crnoj Gori skoro sustigao srpski jezik, čija je Crna Gora do pre nekoliko decenija bila kolevka.

Zaborav zajedničke srpske i hrvatske jezičke tradicije

Mehanizam zasnivanja ovih „jezikovnosti“ više je nego jasan, i o njemu sve govori primer novopečenih „Albanaca“ iz Orahovca. Biti Srbin i govoriti srpskim jezikom nije „u trendu“, to je prokazano, ružno i neprijatno. Bolje je biti bilo šta drugo, nego Srbin, i stoga treba što pre prekinuti svaku vezu sa srpskim narodom, jezikom i tradicijom, kako bi se očistilo od tog neprijatnog žiga. To je način na koji veliki broj naših dojučerašnjih sunarodnika gleda na nas, i to je realan nacionalni problem sa kojim se naša javnost još nije adekvatno suočila.

Urušavanje jezičko-kulturnog prostora koje su stvarali najveći književnici i naučnici naše istorije, međutim, predstavlja kudikamo veću štetu od gubitka teritorije i uništenja države.

Međutim, dok svako ima ljudsko i građansko pravo da se smatra kim hoće, postoje stvari koje predstavljaju istorijsku baštinu i temelj samog istorijskog identiteta jednog naroda, i njihovo otuđivanje predstavlja neposredan udar na postojanje samog tog naroda. Upravo to je slučaj sa srpskim jezikom i ćiriličnim pismom. Kada su se srpski i hrvatski jezikoslovci okupili u Beču da osnuju novu jezičku tradiciju srpskog ili hrvatskog jezika, oni su se odrekli jednog dela dotadašnje tradicije (slavjanoserbske, odnosno kajkavske, čakavske i sl.), i obavezali da će se jezički identitet dalje temeljiti na zajedničkim osnovama. Taj dogovor za mnoge savremene srpske i hrvatske lingviste predstavlja neprijatnu epizodu koju bi najradije zaboravili. Ali baš tom svojom zaboravnošću oni otvaraju vrata „bošnjačkim“ i crnogorskim falsifikatima, koji su od jedan od najuglednijih i najproduktivnijih književnih jezika Evrope u XX veku učinili opšti predmet poruge i ismevanja.

Zašto hrvatska strana ćuti o ovom pitanju, nije jasno. Može se samo pretpostaviti – ili se dometi njihove lingvistike iscrpljuju na lokalnom razgraničavanju sa komšijama Srbima u sopstvenoj zemlji, ili smatraju da utemeljenje „bošnjačkog“, odnosno, „crnogorskog“ jezika valjda šteti samo Srbima, ali ne i njima. Moguće je da u naletu neke nacionalističke strasti smatraju da stvaranje „bošnjačkog“ i „crnogorskog jezika“ u stvari, na duge staze, vodi proširenju domena samostalnog hrvatskog jezika, što bi odgovaralo i nekim tendencijama koje su prisutne kod njih već više godina, i kojih nikako ne mogu da se otarase. Činjenica, hteli oni sa njom da se suoče ili ne, jeste da je ovo neozbiljno igranje jezikom višestruko degradiralo i status jezika kojim njihovi intelektualci i književnici pišu i govore.

Još jedan u nizu nacionalnih poraza

A šta tek reći za srpsku javnost? Odnos domaćih državnih organa, fakulteta i naučnih instituta prema sopstvenom jeziku i pismu je, najblaže rečeno, skandalozan. Dok naše naučne institucije nisu čak u stanju da osveste činjenicu da se njihov jezik i pismo zastrašujućom brzinom gube sa stranica njihovih vlastitih naučnih radova i udžbenika, državni organi odnose se prema pomenutim jezičkim falsifikatima krajnje ravnodušno, kao da je u pitanju neki marginalan ideološki spor nekih tamo Tutsija i Hutua. Srbija je, ne trepnuvši, priznala pravo bošnjačkoj nacionalnoj manjini na „bosanski jezik“, ugrozivši na taj način, ne samo integritet sopstvenog kulturnog prostora (što otvara nimalo prijatna pitanja novih autonomija i secesija), a kada su identičan zahtev podneli i domaći Crnogorci, ovo njihovo pravo potvrdio je i sam Predsednik Republike. Ovo ne bi nikoga trebalo da iznenadi, s obzirom na činjenicu da su u standardizaciji crnogorske gramatike učestvovali profesori sa srpskih univerziteta.

Kada se jedna država na ovako neposredan način odrekne vlastitog jezičkog identiteta, onda je sasvim prirodno da će rezultate poslednjeg popisa stanovništva u Crnoj Gori dočekati sa oduševljenjem. Ne ulazeći sad u više nego zanimljivu raspravu o validnosti rezultata popisa (jer ukradenih 5-6% govornika srpskog jezika u ovom slučaju ne čini bitnu razliku), najveći broj naših medija nije skrivao oduševljenje činjenicom da u Crnoj Gori „još uvek neko govori srpski“. Kao da su govorili: „Vidite, mi nismo ni prostom mrdnuli da zaštitimo srpski jezik u Crnoj Gori i čak smo pomogli da se crnogorski implementira u Srbiji, a eto – srpski jezik još uvek opstaje!“ I sa tom lažnom radošću, prikriva se činjenica koju je kristalno jasno sumirao Čedomir Antić: „Srpski više ne govori ni dvotrećinska, ni apsolutna većina stanovnika Crne Gore. Crnogorski jezik postao je govorni jezik dvostruko većem broju građana nego pre osam godina.“

Dva temeljna bloka srpske kulturne javnosti su, jednostavno, previše zauzeta sopstvenim međusobnim razgraničavanjem da bi imali vremena da se bave tako apstraktnim pitanjem kao što je opstanak jezika

Kada se stvari pogledaju na ovakav način, bez ružičastih naočara naših kulturnih delatnika, koji se raduju „kako je dobro voće rodilo, s obzirom na to da ništa nisu okopavali“, rezultat popisa stanovništva u Crnoj Gori predstavlja najveći šamar srpskom narodu od samog referenduma o nezavisnosti te države. Jer, Srbija i Crna Gora živele su pravno odvojene veći deo svoje savremene istorije, pa to ipak nije narušilo ni njihovo jedinstvo, ni zajednički identitet. Urušavanje jezičko-kulturnog prostora koje su stvarali najveći književnici i naučnici naše istorije, međutim, predstavlja kudikamo veću štetu od gubitka teritorije i uništenja države. Zatiranje jezika i kulture vodi strašnijoj sudbini od demografskog nestanka.

Zaborav kulturne baštine kao prečica u nacionalnu i istorijsku propast

Naša javnost je pokazala da je više nego svesna kakve posledice može imati krađa kulture, kada je jednoglasno ustala u odbranu četiri manastira na KiM, koje su kosovski Albanci i njihovi pokrovitelji u Unesku pokušali da prekrste u „kosovsku kulturnu baštinu“. Oni su tada pokazali da im je potpuno jasno koliko katastrofalne posledice po jedan narod može imati ovakva vrsta krađe kulture. A šta je sa jezikom? Je li moguće da je krađa celog jezika manje bitna od krađe četiri manastira? Je li to Srbija izgubila osećaj za svoje interese van teritorije KiM? Ili je čin krađe jezika toliko bahat i beskrupulozan, da niko ne zna kako na njega da reaguje?

Nije na odmet podsetiti se da Makedonci do dana današnjeg ne mogu da postanu punopravan član međunarodne zajednice zbog toga što su Grci procenili da se ova mlada nacija bavi krađom grčke nacionalne, kulturne i istorijske baštine. Grci su pokazali da, osim odlučnosti i kategoričnosti, i nije potrebno mnogo da bi se zaštitili državni interesi. Ali, zagledati se u Grčku je možda neprimereno – u Grčkoj se jezik, pismo i nacionalna baština neguju i poštuju na način, o kome Srbija može samo da sanja. I tu ne treba misliti na industriju suvenira i tupavo „brendiranje zemlje“, što je jedino o čemu naši kulturni delatnici, priučeni „marketing menadžeri“ i „pi-arovci“ znaju da prozbore po koju. Srbija je digla ruke od sopstvenog jezika i kulture i rezultat popisa u Crnog Gori svedoči o tome. I upravo zbog toga on zaslužuje kudikamo više pažnje, i kudikamo više zabrinutosti, nego što mu je naša javnost posvetila. Ili je ipak malo sistemske brige za jezičko nasleđe preveliko očekivanje od društvenog spektra, čija jedna polovina govori i piše „srpskim“, a druga „Srbskim“ jezikom. Dva temeljna bloka srpske kulturne javnosti su, jednostavno, previše zauzeta sopstvenim međusobnim razgraničavanjem da bi imali vremena da se bave tako apstraktnim pitanjem kao što je opstanak jezika. „Srpski jezik“ i „Srbski jezik“ nisu ništa bolji od „raovačkog“ – oni predstavljaju spomenike tupavom i konfliktnom narcisizmu partikularne grupe, koji nema drugu svrhu nego da prepertuira postojeći sukob. I nema veze što su svi ovi „jezici“ potpuno identični, njihovo samoutemeljenje ne doprinosi opštem, zajedničkom jeziku kao celini, već ga razgrađuje i uništava.

Slovenski dogovor Srba i Hrvata ostavio je otvorenim previše pitanja, ali je uspeo u onom što mu je bio primarni cilj – on je od kulturnog prostora koji je raspolagao samo sa impresivnom usmenom narodnom tradicijom napravio jedan evropski i svetski književni jezik. Razaranje i unižavanje ovog dogovora preti da uništi sve ono što je za prethodnih 150 godina stvoreno. Koliko je Hrvate za to briga, pitanje je za njihovu kulturnu i jezičku javnost. Mi, međutim, ako zaboravimo da je međunarodno priznanje našeg jezika, pisma i književne baštine prethodilo bar pola veka međunarodnom priznanju naše države, nećemo biti spremni ni sposobni da u budućnosti spasemo ni državu, ni baštinu. Pri tome ne treba zaboraviti da će nam s mukom stečena državnost biti od slabe vajde, ako nas u našoj državi (i državama u kojima živimo) u kulturnom smislu ostane manje, nego što nas je bilo u Turskom ili Austrijskom carstvu.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner