Kulturna politika

Prepisivači

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
petak, 20. jun 2014.

Šta je stvarni problem sa Stefanovićevim doktoratom?

U opštoj medijskoj pomami koja je usledila nakon objavljivanja kratke kritičke analize doktorskog rada ministra unutrašnjih poslova Srbije Nebojše Stefanovića veoma brzo je zaboravljena osnovna namera autora ovog spornog spisa, a koju su oni veoma jasno podvukli insistirajući na odgovornosti akademske zajednice i nadležnih institucija, a ne na lovu na veštice i političkoj diskvalifikaciji. Naravno, tabloidizovana srpska javnost uhvatila se upravo za ovo poslednje, fokusirajući se u slučaju opozicije na ličnost ministra Stefanovića, a u slučaju vlasti – opet na ličnost njegovog mentora i dugogodišnjeg proslavljenog lovca u mutljagu srpskog obrazovanja Miće Jovanovića. I na kraju se cela priča svela na „dva sporna doktorata“, Stefanovićev koji je „malo prepisan“ (ali sasvim u skladu sa standardima Univerziteta „Megatrend“ na kome je odbranjen), i Jovanovićev, koji, po svoj prilici, ne postoji. Pri tome se u celokupnoj raspravi, u koju su se uključili i ministri i predstavnici akademske zajednice, kao oko vrućeg krompira obigravalo oko jednostavne istine koja je poznata svima, ali pred kojom svi zatvaraju oči – srpsko obrazovanje se degradira u galopu i zabrinjavajućom brzinom približava nivou obrazovanja u zemljama tzv. „Trećeg sveta“, što predstavlja svojevrsnu tačku bez povratka i kraj ideje o Srbiji kao zemlji sposobnoj da produkuje sopstvenu intelektualnu elitu.

U međuvremenu, ni samom Nebojši Stefanoviću nije jasno u čemu je problem sa njegovim doktoratom. Kako bi i moglo da mu bude jasno, kada je on sa svih strana okružen ljudima koji su svoje diplome, mastere i doktorate stekli na isti način, držeći se istih kriterijuma? Bez imalo ironije – ministru na Univerzitetu „Megatrend“ vrlo verovatno nije ni imao ko da ukaže na to da bi njegova disertacija trebalo da ispunjava izvesne akademske standarde. Pre nego što neko pomisli da je ovo cinična opaska na račun, pošteno govoreći, po akademskim standardima prilično ozloglašenog „Megatrenda“ – ona to nije. Situacija na državnim fakultetima, uz veliku čast izuzecima (na nivou pojedinaca i pojedinačnih katedri) koji održavaju akademski nivo svoje nastave i kriterijuma, zapravo je samo za nijansu bolja, sa ništa manje strmoglavom tendencijom pada.

Zapravo, cela srpska javnost kao da je zaboravila šta je to obrazovanje i koja je njegova uloga u civilizovanom i građanskom društvu. Sticanje obrazovanja, kako na privatnim, tako i na državnim fakultetima, svelo se na „sticanje diplome“, a studiranje se i zvanično izjednačilo sa „dobijanjem akademskih bodova“, čime je celi proces obrazovanja obesmišljen, iščašen iz vlastitog pojma, i sveden na najvulgarniju kvantifikaciju i kalkulaciju bodova, ocena i, naravno, neizbežnog „koeficijenta stručne spreme“. Samim tim, srpski građani obrazovanju i obrazovnim institucijama pristupaju čisto utilitarno, kao da je u pitanju komplikovana administrativna procedura „atestacije i licenciranja intelektualaca“, koja sama po sebi predstavlja birokratsku glavobolju i malo šta drugo. Dakako, o nekom sticanju znanja, plemenitom „traganju za istinom“, odnosno sticanju davno zaboravljenih „slobodnih veština“ nema ni govora.

O prepisivačima i štreberima, ili kako je plagiranje postalo društvena vrednost

Ovo suštinsko otuđenje građana od univerziteta i akademske sfere veoma lako se uočava na banalnoj činjenici da mnogi ne razumeju zašto je Stefanovićev rad nazvan „plagijatom“. Ako je suditi po veoma jasnim i argumentovanim primerima autora sporne analize, osnovni vid plagiranja u ministrovom doktoratu odnosio se na pojam tzv. „mozaičkog plagijata“, kombinacije prepisivanja i parafraziranja sekundarne literature uz često propuštanje da se ova naznači kao izvor. Ko je ikada imao prilike da pročita prosečan seminarski rad ili pismeni ispit studenata na srpskim fakultetima (uključujući, nažalost, i fakultete koji spadaju u humanističku sferu) mogao je primetiti da ovaj vid plagiranja predstavlja pravu pošast. Studenti koji su isključivo orijentisani na polaganje ispita, tj. „skidanje obaveze sa vrata“ i „dobijanje bodova“ u stanju su da pisanje seminarskih radova i akademskih eseja do te mere banalizuju, pretvarajući ih u papagajsko izlaganje „onoga što profesor hoće da čuje“, da se neretko događa da veliki broj studenata preda strukturalno i sadržinski bezmalo identične radove, a sve u želji da „optimizuju svoj učinak“ na putu ka diplomi. Pri tome oni bezobrazniji i beskrupulozniji otvoreno kopiraju tuđe radove, bilo skinute sa interneta po modelu „iseci-nalepi“ (copy-paste), odnosno prepisuju sa „puškica“ sastavljenih na osnovu skripta i kompilacija „uspešnih radova“, dok oni pošteniji naprosto parafraziraju ove „izvore“, najčešće ne dolazeći uopšte u kontakt sa ispitnom literaturom.

Pri tome ni studentima, ni njihovim roditeljima, ni srpskoj javnosti, a očigledno ni ministru Stefanoviću nije jasna jedna banalna činjenica – da je „plagijat“ i „prepisivanje“ jedna ista stvar. Zapravo, „plagijat“ je samo pismeni rad studenta koji je uhvaćen u „prepisivanju“. U srpskoj javnosti je, međutim, odnos prema ovim dvama pojmovima fundamentalno različit. Dok je „plagijat“ predmet javnog zgražanja i krštenja ruku nad „degradacijom školstva“, „prepisivanje“ je stvar romantike, šmeka, snalaženja, i naše društvo ga odobrava i podstiče na svim nivoima. U osnovnoj i srednjoj školi đak koji je prepisao je „mangup“ i „šmeker“, a đak koji je sam naučio gradivo je „bubalica“ i „štreber“; „bubalica“ koja odbija da omogući „mangupu“ da prepiše je „cava“ (da ne upotrebimo plastičniji izraz koji danas upotrebljava srpska omladina), a đak koji se usudi da prijavi prepisivanje je „drukara“, i bukvalno biva isključen iz društva i šikaniran.

Ovaj brutalni školski oportunizam samo se prenosi na osnovne, a kako smo imali prilike da vidimo, i postdiplomske studije. „Lovačke priče“ o tome ko je kako uspeo da prepiše, izmulja ili prevari „profana“ predstavljaju poslasticu među srednjoškolcima i studentima, na njih blagonaklono gledaju i roditelji i celo društvo, odobravajući ih nezaobilaznim komentarima kao što su „snašao se“, „šta će mu to (taj konkretan predmet) u životu“, i neizbežno „svi to rade“. Studenti koji čitaju svu ispitnu literaturu, koji se posvećuju njenom izučavanju i koji se sa učenjačkim zanasenjaštvom odnose prema nauci kojom su odabrali da se bave ne samo da su po pravilu predmet podsmeha, već često ostvaruju i lošije rezultate od svojih kolega koji su utilitaristički „orijentisani na rezultat“, tj. na ispunjavanje konkretnih očekivanja profesora na ispitu. Nesposobnost srpske akademske zajednice da destimuliše ovaj oblik „snalaženja“, a podstakne ozbiljan i predan naučni rad predstavalja jedan o njenih najtemeljnijih neuspeha u naše vreme.

„Snalažljivi najbolje prolaze“

Nažalost, priča se ne zaustavlja na tome. „Mangupi“ koji znaju da „malo prepišu“ u situacijama „kada treba“ po pravilu nemaju predstavu o tome koliko aspekata sopstvenih studija propuštaju, dok ih pozitivne ocene koje dobijaju stimulišu u ubeđenju da su bolji i sposobniji od svojih kolega koje „deru stolicu“ i „gube vid nad knjigom“. Budući da ova grupa „mangupa“ i „prepisivača“ ima kudikamo više vremena na raspolaganju, upravo oni najaktivnije učestvuju u studentskim pokretima i političkom životu univerziteta i predstavljaju regrutnu stanicu za partije, koje opet generišu ono što se danas naziva „srpskom političkom elitom“. To je jedan od razloga što u današnjoj političkoj vrhuški (i na vlasti i u opoziciji) imamo poplavu sumnjivih diploma, mastera i doktorata, i to najčešće odbranjenih na privatnim fakultetima, gde se ova vrsta „snalaženja“ i „sposobnosti“ „više ceni“, odnosno, gde su studije više „orijentisane na rezultat“ i „u skladu sa potrebama društva za većim brojem stručnjaka“ (gde se pod „stručnjakom“ ne podrazumeva osoba koja je stručna i kompetentna da nešto uradi, već koja isključivo poseduje diplomu koja je „sertifikuje“ kao „stručnjaka“).

Što dalje osoba napreduje u ovakvom vidu sticanja lažnih počasti i lažnog statusa pripadnika „intelektualne i kulturne elite“, to je više okružena sebi sličnim, to je manje sposobna da prepozna sopstveni nerad, neznanje i osrednjost, i to se osionije odnosi prema svojim „nesposobnim kolegama“ koje „ništa nisu ostvarile u životu“, jer su se posvetili nauci koju su odabrali. I tako dolazimo do stvaranja jedne „elite prepisivača“ i „društva plagijatora“, u kome su sve društvene, kulturne i političke vrednosti – laž. U našem društvu tako kolo vode lažni doktori, lažne patriote, lažni liberali, lažni socijalisti, umetnici nam prodaju lažnu umetnost, sudije dele lažnu pravdu, televizija nas bombarduje lažnom kulturom, dok se novinari, umesto traganjem za istinom, bave širenjem laži.

Evropi su potrebni prepisivači, a ne kritički intelektualci

Sve ovo navedeno predstavlja zatečeno stanje stvari u srpskoj intelektualnoj javnosti koje je manje-više svima dobro poznato, ali ono što je najstrašnije u vezi sa ovom galopirajućom degradacijom intelektualne elite i kapaciteta srpskog društva jeste to što ovaj trend zapravo nije „mimo sveta“, kako ga neupućeni novinari i komentatori predstavljaju. U pitanju je upravo ono što predstavnici globalnih, korporativnih i, u našem slučaju, evrobirokratskih struktura od Srbije očekuju. EU, NATO, MMF, Svetska banka, i globalna korporativna klika koju oni servisiraju nema nikakav interes da u srpskim ministarstvima, srpskom parlamentu i srpskim državnim institucijama sede kritički intelektualci, društveni teoretičari i obrazovana elita, jer se njima po pravilu ne mogu poturati političke odluke koje su na štetu njihovog sopstvenog naroda i države, a na korist globalnih korporativnih i imperijalističkih gospodara (o potkupljivosti i nepoštenju srpskih intelektualaca – neki drugi put). Naprotiv, ove organizacije i korporacije najviše vole da rade sa „mangupima“ koji su „orijentisani na rezultat“, i koji su beskrupulozno spremni da stiču ličnu korist ne birajući sredstva, i suštinski nesvesni koliko štete nanose sebi i društvu u celini.

Uostalom, od 2000. g. mi živimo u stanju „permanentne tranzicije“ kao svojevrsnom odrazu u iskrivljenom ogledalu trockističke „permanentne revolucije“, a ona počiva na ideji „stalnih društvenih reformi“, koje se sprovode bez ikakvog plana i strategije, i bez ikakvog uvida u njihove ciljeve i posledice. Naša prepisivačka elita nakon što je „efikasno“ prepisala svoje kontrolne i maturske radove, prepisala svoje pismene ispite, kolokvijume i testove, prepisala svoje diplomske, master i doktorske radove, sada je spremna da radi ono za šta je namenjena – da prepisuje zakone, ekonomske mere, članove ustava, političke odluke i međunarodne ugovore po modelu „iseci-nalepi“ iz pravilnika i brošura evropskih i američkih međunarodnih i nevladinih organizacija, odnosno da u zakone države pretaču opskurne papire koje su ispod stola dobili od korporacija, stranih ambasadora, finansijskih i industrijskih lobija, farmako-mafije i sl. I što neko „bolje“, i uz manje razmišljanja, prepisuje ono što mu različita „gospoda u kravatama“ stave na sto, i što je bahatije i oholije spreman da svoje neznanje i odsustvo kritičke svesti po svaku cenu brani od svakog oblika preispitivanja i kritike, to je taj neko „bolji“, „uspešniji“ i „perspektivniji“ političar, to su mu veće šanse da „daleko dogura“ na međunarodnoj političkoj sceni. Baš kao u srpskom društvu. Baš kao na srpskim univerzitetima.

Uništavanje obrazovanja je samouništenje društva u celini

Ovo nas, dakako, vraća na početno pitanje – šta je obrazovanje, i koja je njegova uloga u jednom društvu. Kao i obično, negativni odgovor je najlakši za formulisanje. Obrazovanje nije isto što i mangupluk, beskrupuloznost i manipulacija, čiji je jedini cilj da se srpske vlasti i parlament napune do vrha doktorima nauka čije diplome ne vrede papira na kome su odštampane. Obrazovanje nije „snalaženje“, niti prepisivanje, niti simuliranje znanja i naučnog rada, kako bi se stekao ugled i status u društvu i gradila lažna elita zasnovana na gluposti, (akademskoj i običnoj) nepismenosti i osionosti, a pre svega na beskrajnom međusobnom povlađivanju i ulagivanju. Obrazovanje predstavlja osnovno sredstvo samoodržanja svakog društva koje želi da ima političku budućnost. Obrazovanje podrazumeva stvaranje istinske akademske elite koja je u stanju da samostalno stvara, istražuje i otkriva nove stvari koje će biti od koristi društvu koje ju je stvorilo i odškolovalo.

Ova istinska elita mora biti sposobna da kritički misli, da na kreativan i inteligentan način rešava probleme koji se pred nju predstave, ali istovremeno mora imati moralnu obavezu prema samoodržanju i budućnosti sopstvenog društva, i spremnost da doprinese boljitku i blagostanju toga društva, što do sada uglavnom nije bio slučaj. I što je najvažnije, prvi zadatak te elite je da iskoreni prepisivački mentalitet i mangupske manipulacije iz srpskog obrazovanja, i razvije jasne kriterijume akademskog (i školskog) uspeha, odnosno pomogne da su u srpskom društvu ponovo izgradi jedna aksiologija znanja, rada i istinskih naučnih rezultata, a koja je trenutno potisnuta daleko u podsvest naše sistematski zaglupljene, tabloidizovane i analfabetizovane javnosti.

Alternativa je, dakako, nastavak degradacije i varvarizacije srpske javnosti i suštinsko poništavanje najvažnijih tekovina moderne srpske države i društva, te vraćanje celog naroda do statusa „raje-stoke“ koja „ima da radi šta joj nalažu strani gospodari“, nekada oličeni u „Turcima-izelicama“ i njihovim domaćim subašama i poturicama, a danas u nedotupavnim evrointegrativnim državnim, paradržavnim i nevladinim strukturama, koje poput tumora rastu, kako u srpskom državnom sektoru, tako i u srpskoj javnosti. Pri tome je upravo evropejsko isprazno mantranje o „reformama“, „tranziciji“, „slobodnom tržištu“ i „integracijama“ akutni primer kako to izgleda kada vam javni diskurs preuzmu ljudi koji su celi život samo „prepisivali iz skripta“, „proturali ceduljice“ i „uvek znali tačno šta profan hoće da čuje“. Ako hoćete da znate gde će takva politika da odvede srpsku državu, pogledajte dokle je dovela srpski univerzitet, i sve će vam biti jasno. 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner