Pretprazničko veče

 Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku 

Kandilo baca i sobu mi zâri. 

Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari, 

i gluhi časi neosjetno teku. 

Napolju studen. Peć pucka i grije. 

Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim, 

I slušam kako granjem zamrznutim 

U moja okna goli orah bije. 

Tako na vrata sumornog mi srca 

Sjećanje jedno udara i čeka 

Kô drug i sabrat, kao duša neka 

Što sa mnom plače i u bolu grca. 

Negda u take noći, kada otka 

Pomrlom granju zima pokrov ledan, 

Ova je soba bila kô vrt jedan, 

Gdje je potok tekla sreća krotka: 

Kao i sada, pred ikonom sjaji 

Kandila svjetlost. Iz ikonostasa 

Suh bršljan viri. Lako se talasa 

Izmirne pramen i blagoslov taji. 

Sva okađena miriše kô nam soba. 

Okolo žute lojane svijeće, 

Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće, 

Radosni što je već grudanju doba. 

Pod tankim velom plavkastoga dima 

U peći vatra plamti punim žarom, 

I sjajne pruge po ćilimu starom 

Veselo baca i treperi njima. 

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio, 

Pružio čibuk, i dim se koluta; 

Njegova misô nadaleko luta, 

I pogled bludi sanjiv, blag i mio. 

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže, 

Kô simvol sreće, naša majka bdije; 

Za skori Božić košulje nam šije, 

I katkad na nas blage oči diže. 

U To bi halka zakucala. — ''Petar!'' 

— Usklikne otac — ''On je zacijelo! 

On vazda voli govor i sijelo — 

Otvorite mu!'' ... I mi svi, kô vjetar, 

Trči i vratâ prijevor izvuci. 

I stari susjed, visok kao brijeg, 

Tresući s ruha napanuli snijeg, 

Javio bi se s fenjerom u ruci. 

Svaki mu od nas u zagrljaj hita, 

Majka ga krotko susreta i gleda, 

A on se javlja, pa do oca sjeda, 

I brišuć čelo za zdravlje ga pita. 

Sva novom srećom ograne nam soba! 

Na svakom licu sveto, sjajno nešto. 

Sučući brke, stari susjed vješto 

Počô bi priču iz dalekog doba. 

I dokle prozor hladna drma ciča, 

Mi svaku riječ gutamo nijemi; 

Srca nam dršću u radosnoj tremi 

Sve dogod ne bi dovršio čiča. 

Zatim bi otac, kô vedar sjaj dana, 

Uzeo gusle u žilave ruke, 

I glasno počô, uz ganjive zvuke, 

Lijepu pjesmu Strahinjića Bana... 

Meni je bilo kô da pjesme ove 

Svaki stih posta pun behar u rosi, 

Pa trepti, sjaje, i meni po kosi 

Prosipa meke pahuljice nove... 

O mili časi, kako ste daleko! 

Vi, draga lica, iščezla steko'... ste davno! 

Pusta je soba... moje srce tavno... 

I bez vas više ja sreće ne steko'... 

Kandilo i sad pred ikonom tinja, 

I sad je pozno predbožićnje doba; 

Al' gluha jama sad je moja soba, 

A ja list sveo pod bjelinom inja. 

Uzalud čekam... U nijemoj sjeni 

Nikoga nema... Sam, kô kamen, ćutim. 

Samo što orah granjem zamrznutim 

U okna bije i javlja se meni... 

No dok mi mutni boli srce kose, 

Kô studen travku uvrh krša gola, — 

Iz mojih knjiga, sa prašljiva stola, 

Ja čujem šušanj kô viline kose. 

Gle! Sad se redom rasklapaju same 

Sve knjige stare, snovi čežnje duge — 

Miču se, trepte jedna pokraj druge, 

I njihov šumor kô da pada na me. 

Sanjam li? Il' bi ova java bila? 

Iz rastvorenih listova i strana 

Prhnuše lake tice, kô sa grana, 

I po sobi mi svud razviše krila. 

Sve se svijetle!... Sve u blijesku stoje!... 

Jedna okolo kandila se vije, 

A neka bolno, kô da suze lije, 

Pred slikom dršće mrtve majke moje. 

Neke bijele kao ljiljan prvi, 

Samo im zlatno meko perje grudi; 

Neke sve plave, tek im grlo rudi, 

Kao da kanu kap zorine krvi. 

Neke mi pale tu na srce svelo, 

Pa kril'ma trepte i šušte kô svila; 

A jedna lako, vrhom svoga krila, 

S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo, 

Kô da bi htjela zbrisati sjen tuge... 

I slušaj! Redom zapjevaše one!... 

I glasi dršću, tresu se, i zvone, 

Mili i sjajni ko luk mlade duge: 

''Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?! 

Mi pjesme tvoje, i drugova sviju 

Što svoje duše na zvjezdama griju, — 

Sveta smo živa porodica tebi! 

Mi kao rosa na samotne biljke 

Padamo tiho na sva srca bona, 

I u noć hladnu mnogih miliona 

Snosimo tople božije svjetiljke. 

Mi združujemo duše ljudi svije'! 

Mrtve sa živim vežu naše niti: 

I s nama vazda uza te će biti 

I oni koje davno trava krije! 

Prigrli ova jata blagodatna! 

I kada jednom dođe smrti doba, 

Naša će suza na kam tvoga groba 

Kanuti toplo ko kap sunca zlatna''... 

I akord zvoni... Sve u sjaju jačem 

Kandilo trepti i sobu mi zâri... 

Iz kuta muklo bije sahat stari. 

Ja sklapam oči i od sreće plačem... 

1910 — 1911.