Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Prilog raspravi o zabrani svakog telesnog kažnjavanja dece - dajte mi dobru decu pa ćete videti kako sam dobar roditelj
Kulturna politika

Prilog raspravi o zabrani svakog telesnog kažnjavanja dece - dajte mi dobru decu pa ćete videti kako sam dobar roditelj

PDF Štampa El. pošta
Branislav Ristivojević   
utorak, 20. januar 2015.

„Zakoni ne smeju da se kače tako visoko da niko ne može da ih pročita.“

                                                                                                                  Solon, VII vek p.n.e.

Više od mesec dana traje prilično burna debata oko nacrta Građanskog zakonika (GZ) koji bi, između ostaloga, trebalo da zabrani apsolutno svako telesno sankcionisanje dece. Budući da tema dodiruje više naučnih oblasti u njoj učestvuju lekari, psiholozi, sociolozi, pravnici, teolozi, filozofi. Pridružujem se onima koji smatraju da treba da se razlikuje zlostavljanje deteta od telesnog sankcionisanja (Milivojević, Škulić, Đurđić), i koji misle da je upliv države u odnose koje savršeno dobro uređuje roditeljska požrtvovana nesebičnost i uzajamna naklonost članova porodice (Boljević, Đurković, Ilić, Fatić) neopevana glupost. Do sada je u polemici izneta većina argumenata i u nekoj pravnoj državi ostalo bi samo da se proceni koji pretežu pa da se njima nadahne buduće zakonodavno rešenje GZ.

S obzirom na to da sadašnja vlast od Srbije neumorno pravi umesto pravne države banana državu, i u tome je vrlo uspešna (ocenio bih da su nas doveli do statusa kore-od-banane države), svako ko može treba da se uključi u raspravu i da doda argumenate koji se nisu čuli ili da pojača one koji jesu.

Probaću da dam odgovor na dva pitanja koja su međusobno povezana. Kako uopšte dolazimo do ovako nakaradnih zakona? Da li su nam uopšte potrebni?

Već sam na stranicama NSPM pisao o tome kako je zakonodavni proces u Srbiji monopolisan od strane stranih državnih agencija, ili domaćih NVO satrapija na primeru notaroša. Zahvaljujući tome nam zakoni izgledaju kao loše prevedeni krpeži stranih uzora koji su masno preplaćeni raznoraznim strancima sa titulama „savetnika“, „stručnjaka“, „eksperata“ itd. Šema je uvek ista: stigne donacija iz strane državne agencije za razvoj (USAID, GIZ.....) u Srbiju za “unapređenje” nekog sadržaja u zakonodavstvu (čitaj „proces kolonizacije Srbije“). Tu nam donatori objasne da će nam dati pare ako priznamo da smo neuki da sami sebi pišemo zakona.

Podanička vlast (takve su sve od 2008. godine) to odmah prizna. Tada se angažuje strani „ekspert“, ali obavezno iz države odakle je agencija. To „pisanje“ njemu se debelo plati i… pare se vrate odakle su došle. Tako stranci operu pare iz svoje zemlje, a da ne plate porez i ne odu u zatvor. Kada potroše pare na kolonizaciju neukih divljaka, to se kod njih rasknjiži kao donacija, a donacije se ne oporezuju kao transferi novca i ne kažnjavaju kao pranje para. Međutim, oni nama te pare knjiže kao „pomoć“, „donacije“ „grantove“ itd. i moralno nas zadužuju.  („Pa pomogli smo Vam, šta hoćete Vi neuki, necivilizovani nezavalnici?“). I onda traže na konto tih moralnih dugova da im se materijalno razdužujemo tako što ćemo im pokloniti resurse ove zemlje, kao što ćemo ovih dana pokloniti Nemcima Telekom, a Arapima smo nedavno obradivu zemlju i gradsko građevinsko zemljište itd. Pri svemu tome presađuju pravne obrasce svog poretka u Srbiju da bi kolonija (oni nas tako doživljavaju) ličila na maticu. Tako će se lakše kretati u njoj, upravljati njome i u krajnjoj liniji, lakše je podjarmiti. Od tih njihovih „donacija“ Srbija ne vidi ništa. Srbija je tu samo protočni bojler za pranje para. I sad dolazimo do suštine i razloga zašto nacrt GZ ima ovakvo rešenje o telesnom sankcionisanju dece.

Stranci ne mogu sami. Ipak im treba i oslonac i podrška domaćih ekvivalenata tih stranih „eksperata“: radi prevođenja tih zakona na srpski i pravljenja krpeža sa postojećim srpskim zakonodavstvom. Tu nastupa kohorta domaćih Juda koje za mrvice  (svaki policajac zna da dileri narkomane prave sa malim dozama narkotika, ne sa velikim) tih grantova, donacija ili poklona obavljaju svoj deo posla. Prevođenje i krpljenje.

Krajnji rezulatat je gomila sadržinski nejasnog i nemuštog, kulturno stranog, legislativno-tehnički nepismenog i suštinski nesprovodivog, ali po Srbiju i njen pravni poredak katastrofalnog zakonodavstva. Pa još ako Jude prilikom krpljenja ubace malo (ili mnogo, što da ne?) svog privatnog interesa (primer: Zakon o javnim beležnicima), eto radosti. Dajem čitaocima savet kako će prepoznati gorenavedene. Najglasniji su u odbrani prevedenih krpeža. Zašto? Pa dobili su pare, moraju da ih opravdaju. Inače ih neće angažovati na sledećim grantovima, donacijama, poklonima. (Iz ovog razloga jesu i biće besplodni pregovori advokata sa ministarstvom oko Zakona o javnim beležnicima dok god se ne promeni sastav pregovaračkog tima ministarstva).

Pri tome se pitanje stvarne potrebe Srbije za donošenjem takvih zakona ne postavlja. Moraju da se usvoje ne zato što Srbiji trebaju nego zato što strancima trebaju da dovrše proces kolonizacije. Drugi razlog je taj što su masno plaćeni. Inače kako bi stranci kod kuće rasknjižili pare. Da li je Srbiji potreban ovakav zakon?

Nikolaj Danilevski u svom kapitalnom delu Rusija i Evropa objašnjava prenošenje vrednosnih obrazaca jedne kulture u drugu na primeru kalemljenja. Sve nas su dede, vodeći nas u voćnjak kad smo bili mali, naučili da se plemenito voće, recimo kajsija, kalemi na šljivu zato što je ona otporna i žilava. Jednom takvom prilikom deda mi je objasnio da ako hoćemo da dobijemo kvalitetnu kasjiju iz takvog kalema, moramo stalno da čupamo sve izdanke šljive ispod kalema. Ako to ne uradimo, biljka će trošiti životne sokove i na izdanke šljive ispod kalema i na izdanke kajsije iznad kalema, pa neće valjati ni plod kajsije, ni plod šljive.

Ista situacija je sa ovim nacrtom zakona. On „kalemi“ u našu kulturu jednu nama stranu i novu vrednost koja ne može da se „primi“ jer stranci i njihovi domaći satrapi nemaju vremena i snage da iščupaju sve ostale izdanke. Suviše drugih vrednosti naše kulture bi moralo da bude „počupano“ i zamenjeno novim da bi ovaj zakon imao smisao. Naša kultura ne treba zakone protiv kažnjavanja dece zato što mi fizički ne zlostavljamo decu. Stanje je upravo suprotno, često su deca prezaštićena, a ne prebijena. I ne samo deca, već svi članovi porodice.

Zapadnjačke individualističke kulture imaju svoj izvor u protestantskoj verskoj etici. Ona sve pojedince, pa tako i decu, ohrabruju da se rano osamostale, prvo u okviru porodice, a zatim i van nje. To znači da porodični odnosi nisu ni iz bliza tako tesni i snažni kao kod nas. Deca se već u porodici osamostaljuju, a kada je napuste bivaju prepuštena sama sebi. Onda nije ni čudo da ih fizički maltretiraju i zlostavljaju po školama, internatima, kasarnama, bolnicama, ludnicama, sportskim klubovima, zatvorima itd. S druge strane, naša kultura sabornosti, koja ima izvor u pravoslavnoj verskoj etici, izuzetno snažno podupire sve oblike kolektivnih društvenih bića, pa tako i porodicu i porodičnu solidarnost. Ona deci ne da se otrgnu iz tog okruženja misleći da ih tako štiti.

Porodična solidarnost, u porodici i izvan nje, za nas je još uvek snažna vrednosna kategorija, deca se daleko kasnije osamostaljuju i dugo uživaju njenu zaštitu. Zato ljudi vaspitani u našoj kulturi u najvećem broju slučajeva ne zlostavljaju decu. Upravo suprotno. Za onaj mali broj budala među nama koji zaista fizički maltretiraju svoju decu, postojeći zakoni i sudovi su, ne dovoljni, već nepotrebni. Prekor koji društvo upućuje onome ko na bilo koji način maltretira decu je tako jak, da krivična represija jedva da je potrebna.

Totalne zabrane fizičkog sankcionisanja dece proizvod su kultura koje poznaju zlostavljanje dece (zato što su deca vrlo rano ostavljena bez zaštite porodice, u njoj ili van nje, ili tu zaštitu uživaju u daleko manjoj meri) kao ozbiljan problem, pa ga i rešavaju na ozbiljan način. Kulturama kao što je naša, koja zlostavljanje dece u najvećem broju porodica ne poznaje, nisu potrebna takva radikalna rešenja, a ako nam na silu budu presađena neće se nakalemiti.

Govorio je moj deda: „Šljiva je uvek bila suviše jaka.“       

(Autor je profesor krivičnog prava i šef Katedre za krivično pravo i kriminologiju Pravnog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner