Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Ričard Treći - stari tiranin za novo vreme
Kulturna politika

Ričard Treći - stari tiranin za novo vreme

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
ponedeljak, 08. avgust 2011.

Celi svet ni za šta!

Šekspir, Ričard Treći, I čin, sc. II, prepev N.T.

Nek' snovi nam duše ne predaju zortu

Jer savest je reč za kukavičju sortu

Smišljena samo da sputa snagu jačem

Oružjem na savest, po zakonu mačem!

Marširajmo hrabro, nek' se čuje jeka,

Briga nas što posle Pakao nas čeka!

Šekspir, Ričard Treći, V čin, sc. III, prepev N.T.

Voljeni komad i omraženi negativac u novom ruhu

Publika koja je bila hitra sa rezervacijom karata i koja je imala sreću da se krajem prošlog meseca zatekne u Argolidi, na severoistoku Peloponeza, imala je priliku da u nesvakidašnjem ambijentu antičkog pozorišta u Epidaurusu, u okviru pozorišnog festivala Athens & Epidaurus 2011, prisustvuje trima izvedbama jednog od kritički najhvaljenijih pozorišnih komada ove godine – Šekspirovom Ričardu Trećem, u režiji Sema Mendeza i sa Kevinom Spejsijem u naslovnoj ulozi. Ovaj dvojac, koji je 1999. godine dobio po „Oskara“ za Američku lepotu, ponovo je sastavljen u londonskom pozorištu Old Vik da bi ostvario veoma savremenu i aktuelnu, iako potpuno klasičnu verziju slavnog komada o beskrupuloznom negativcu, poslednjem engleskom kralju iz dinastije Plantagenet.

Gostovanje klasične postavke bilo kog Šekspirovog komada nekog londonskog pozorišta samo je po sebi događaj, budući da ovaj grad u kontinuitetu čuva tradiciju izvođenja elizabetanske drame u svom autentičnom ruhu, uz najintimniji odnos prema sada već arhaičnom jeziku i dramskim manirizmima, sa kojima se druge kulturne sredine tradicionalno muče do te mere, da sadržaj i smisao Šekspirovih komada često strada, ili se u najbolju ruku razvodnjava u savremenim interpretacijama. Istovremeno i nezavisno od toga, Ričard Treći s razlogom predstavlja jedno od najzanimljivijih Šekspirovih ostvarenja, ne samo zbog demonske privlačnosti samog lika nakaznog i izopačenog vojvode od Glostera, koji spletkama i manipulacijama postaje engleski suveren, već i zbog izuzetno savremene dramske postavke, koja na potpuno moderan način uvlači publiku u radnju, kako Ričardovim legendarnim monolozima, tako i scenskom dinamikom koja kao da je u dalekom XVI veku predvidela sve tehničke mogućnosti kojima će se današnja pozorišta dovijati da bi je uspešno ostvarila na pozornici.

Najzad, naročita ikoničnost Ričardovog lika, njegov životni i politički credo, kao i đavolski šarm, u svakoj epohi služili su kao lakmus papir za odnos jednog društva prema inherentnom zlu, koje spava u njegovim nedrima. Kevin Spejsi, koji je za svoju ulogu Ričarda pobrao nepodeljene pohvale publike i kritičke javnosti, a koji je izabran da interpretira ovog snažno hiperbolisanog zlikovca upravo zbog svojih izvanrednih uloga ikoničkih negativaca u filmovima Dežurni krivci (Brajan Singer, 1994) i Sedam (Dejvid Finčer, 1995), izjavio je da mu je za interpretaciju tako otvoreno imoralnog lika bilo neophodno da temeljno „preispituje greške“ i „prekopava po govnima“ iz sopstvenog života, kako bi „skupio petlju da tako otvoreno i besramno razgoliti najniže ljudske porive pred publikom“. Spejsi podvlači da dodatnu težinu svemu daje taj neobični odnos koji Šekspir gradi između svog antiheroja i publike, od koje nužno mora učiniti svoje saučesnike u zaveri kako bi predstava bila ubedljiva. Upravo ova spremnost pozorišne trupe da, preko klasika dramske umetnosti, suoči sebe, svoju publiku i svoj istorijski trenutak sa sopstvenim demonima, nužno daje predstavi na značaju u okviru globalne kulturne scene, iako je ta spremnost, ruku na srce, samo umetnička smelost, nikako i ideološka osvešćenost.

O savremenosti Ričarda Trećeg

Šekspirov Ričard Treći zadržao je svoju istorijsku popularnost i omiljenost kod publike zahvaljujući upravo onim osobinama po kojima zaostaje za Julijem Cezarom, Hamletom ili Kraljem Lirom. Komad je upadljivo zasnovan na krajnje problematičnom i iskrivljenom istorijskom prikazu kralja Ričarda (za koji se često smatra da je najobičnija kleveta i „tjudorska propaganda“), oslikavajući ga kao fizičko i moralno čudovište, ali čudovište toliko psihološki slojevito i autentično u „ljudskosti sopstvene nečovečnosti“, da je potpuno očigledno da nijedna istorijska ličnost ne bi mogla tako savršeno da ispuni takav jedan profil. Ovaj sukob maestralne Šekspirove karakterizacije i umetničke snage sa plitkim političkim okvirima u koje komad treba da se smesti snažno se oseća pri kraju, kada snaga Ričardovog lika naglo počinje da kopni, kako bi dala prostora površnom i moralizatorskom liku vojvode od Ričmonda, budućeg Henrija VII Tjudora, čija je jedina uloga u komadu da „spase Englesku od tiranina“, na čelu „konjice koja stiže u poslednji čas“. Bledunjavi i panegirički zaključak komada ostaje tako u snažnom kontrastu sa snagom i ubedljivošću Ričardove zloće i prepredenosti, stvarajući, možda prvi put u istoriji, fiktivnog negativca koji protagonistu komada baca u duboki zasenak, što će kasnije proganjati filmsku umetnost kao kletva (DŽoker naspram Betmena, Dart Vejder naspram Luka Skajvokera, Hanibal Lektor naspram Klaris Sterling i sl.).

Šekspirovo najveće dostignuće portreta Ričarda III predstavlja uspešno pomirenje hiperbolisanosti, groteskne izobličenosti i potpune nečovečnosti njegovog karaktera sa izrazitom ljudskošću njegove paranoje, usamljenosti i šarma. Ova istančana ravnoteža između prikaza političkog zločinca i čoveka uništenog sopstvenom prirodom   čini od Ričarda primer Platonovog „tiranskog čoveka“, istovremenog zločinca i žrtve, čoveka čije nas lukavstvo i promućurnost, strast i vlastoljublje mame svojom iskrenošću i autentičnošću, dok nas njegova dela i sudbina odbijaju nečoveštvom i ludilom. Ričard III je utoliko otelotvorenje, kako radikalnog makijaveliste, koji ne preza ni od jedne vrste podlosti da bi se dočepao (i zadržao na) vlasti, tako i tragičnog platonovskog tiranina, koji nužno predstavlja najnesrećnijeg čoveka na svetu, izmučenog do neizdržljivosti sopstvenim strastima, ludilom i paranojom. Svevremenost Ričarda Trećeg leži upravo u večitoj aktuelnosti i nezaobilaznosti ovakvih likova u svim epohama ljudske istorije, a prepoznatljivost njihovih metoda, retorike i ideologije leži u temelju prijemčivosti ovog komada u naše vreme. I baš stoga što je Ričard pre svega ikona i simbol, a ne istorijska ličnost, ove njegove osobine dolaze do punog izražaja i omogućuju mu da se narednih 400 godina prikazuje bez ikakvih intervencija i prepravki, i da u svako novo doba zadrži svoju svežinu i prijemčivost, kao i političko-paidetičku snagu.

U Ričardovom delovanju prepoznajemo sve elemente makijavelizma koji su ovu političku doktrinu s razlogom doneli na zao glas – a zavodljive konsekvencijalističke etike, tako popularne u naše vreme, ispostavljaju se upravo kao najstrašniji oblik imoralizma. Agresivan i manipulativan prema ženama, Gloster, proseći prvo ruku lejdi Ane (kojoj je ubio oca i muža), a zatim princeze Margarete (kojoj je ubio strica i dvoje braće), ističe kako će im sve te gubitke nadoknaditi tako što će im „on postati otac i muž“, te što će im „podariti potomstvo“ – što upravo predstavlja čudovišno efektnu varijantu konsekvencijalističkog opravdanja, koja je i te kako imala primera u istoriji. Igrajući se životima i lojalnostima svojih saboraca i građana, Ričard se ne libi da u njima probudi ono najgore i najniže, da bi ih odmah nakon što ih je iskoristio, predao smrti i prokletstvu – što predstavlja jednu čisto mefistofelovsku crtu.

Ova đavolska priroda, koju Šekspir i ne pokušava da sakrije i koju svesno postavlja za motivišuću silu igara oko prestola, isplivava na više mesta, pogotovo prilikom Glosterovih podrugljivih opaski kako „citatom i Svetog pisma može da pokrije svoju ogoljenu zloću“, kao i prilikom čuvene scene kada se Ričard nećka da prihvati krunu, nakon što je „prekinut u molitvi“ sa dva duhovnika. Ova scena upravo predstavlja vrhunac Mendezove postavke komada, kada on na kulise projektuje krupni plan Spejsijevog lica, koji se nalazi „u meditaciji“ iza scene, pokazujući istovremeno raskošan talenat ovog glumca, kao i dobro nam poznatu zavodljivost televizije i savremene informatičke mantre o „direktnom prenosu“ kao neposrednom dešavanju istine. U tim, potpuno demonskim trenucima, Gloster staje rame uz rame sa Geteovim i Manovim Faustom i Ivanom Karamazovim i Velikim Inkvizitorom Dostojevskog, dok Spejsi ponavlja svoju legendarnu ulogu DŽona Doa iz Sedam, stajući rame uz rame sa Alom Paćinom (Đavolji advokat, Tejlor Hekford, 1997.) Gerijem Oldmanom (Profesionalac, Lik Beson, 1994.)ili Entonijem Hopkinsom (Kad jaganjci utihnu, DŽonatan Dem, 1991.).

Samokritika ili kritički autizam Zapada

Zbog svih navedenih elemenata, Šekspirov Ričard Treći prosto se nameće svojom savremenošću (i svevremenošću). Kao što ortačka prisnost Glostera na sceni sprečava publiku da izgradi moralnu i psihološku distancu prema njemu, već se nužno i nevoljno sa njime identifikuje, tako i sama radnja, sa svojim političkim intrigama, naručenim ubistvima i beskrupuloznim lažima i manipulacijama građanima, ne dozvoljava gledaocima da postave bilo kakav oblik istorijske ili političke ograde prema događajima na sceni. Ovo je inherentna osobina Šekspirovog komada koju Mendez i Spejsi izvanredno eksploatišu. Igre svetlosti i ubrzana dinamika smene događaja na sceni, unekoliko nabijen i grozničav tempo radnje, svesno i namerno neutralni kostimi, koji se mogu vezati za bilo koje vreme i prostor, te otvoreno i namerno ukazivanje na nove tehnologije manipulacije javnošću, sve to pokazuje rediteljski dar i nameru da se ne bude interpretator Šekspira, već samo rezonatorska kutije preko koje njegov stvaralački genije treba da odjekne u naše vreme. Ovakvom utisku dodatno doprinosi odluka da se tekst prenosi u potpuno integralnom obliku, uz minimalnu scenografiju i bez ikakvih intervencija na toku radnje. Čitajući Šekspira već kao svog savremenika, bez pokušaja da od njega naprave svog savremenika, Mendez i njegova ekipa stvorili su delo autentične aktuelnosti po sadašnji politički trenutak, i nema sumnje da je publika to mogla da oseti.

Sa druge strane, nema ništa manje sumnje da je ta inherentna kritika savremene tehnike vlasti i političkih manipulacija, kakvim se one primarno pokazuju unutar zapadnog civilizacijskog prostora (odakle potiču i sam Šekspir, priča o Ričardu III i konkretni tiransko-makijavelistički model upravljanja), nastala potpuno bez ikakve namere Mendeza, Spejsija i ostalih. O tome svedoči pre svega odnos Mendeza prema Henriju Tjudoru, čija se bezličnost i ispraznost iz samog dela dodatno pojačava manirizmima i govorom američkog marinca, koji upadljivo dominira nastupom američkog glumca Nejtana Deroua, i koji kraju predstave daje jedan jedva primetan, ali krajnje izveštačen ton, tako karakterističan za američke istorijske filmove, gde se savremene „američke vrednosti“ nužno nameću kao kruna svih povesnih tokova u Engleskoj i Evropi.

Da ovaj utisak ne predstavlja preterivanje i sitničavost jedne prekomerno ispolitizovane srpsko-balkanske perspektive na svet, svedoči i kratki intervju sa Mendezom i Spejsijem iz zvanične publikacije Old Vika, gde oba umetnika, svako za sebe, pronalaze potrebu da ličnost Ričarda od Glostera uporede sa, ni sa kim drugim, nego Mubarakom i Gadafijem. Mendez naziva komad „studijom diktature“, upravo „one“ diktature, kakvu su zaveli „Mubarak i Gadafi“, dok Spejsi u narečenoj dvojici vidi upravo onaj razlog, zbog koga „tip ličnosti, medijske manipulacije, savezništva i sitničave ljubomore“ iz Ričarda Trećeg „odjekuju i u naše vreme“.

Da li je moguće da ova dva umetnika zaista nisu mogli da pronađu bolji primer? I da li je moguće da se pogledi na svet „zapadnjaka“ i „istočnjaka“ toliko radikalno razlikuju? Nemoguće, jer upravo sam Ričard Treći služi kao dokaz da su osnovne političke vrednosti i predstave o dobru i zlu, te političkim manipulacijama dobrom i zlom, večne, nepromenljive i intercivilizacijski nevarijabilne. A opet umetnici koji su na naše oči priredili tako izvanredno savremenu i aktuelnu izvedbu klasičnog Šekspirovog komada ostaju potpuno nesvesni značaja koji njihova predstava ima po globalni političko-ideološki kontekst. To svakako nije prvi put, da istaknuti delatnici iz zapadne kulturno-umetničke sredine nisu u stanju da adekvatno vrednuju svoja sopstvena ostvarenja.

Očigledno je da Zapad, oličen ovde u holivudskim umetnicima Spejsiju i Mendezu, kao i trupi londonskog Old Vika, i dalje nije spreman da se suoči sa vlastitim unutrašnjim demonima, već zlo koje opaža kod sebe uvek traži u Drugome. Baš kao što su u elizabetansko vreme iskonska zloća, politička prevrtljivost i manipulacije Šekspirove drame nužno morale da ostanu vezane za uništenu suparničku dinastiju, tako i savremeni naslednici elizabetanskih kolonijalista nisu u stanju da u đavolskom liku Glostera prepoznaju sami sebe, a u njegovom grbu sa veprom vlastitu političku ikonografiju. Upravo ta politička nesvest i ideološki autizam predstavljaju najveće otkrovenje ove poslednje u nizu izvedbi Ričarda Trećeg, a ogromna razlika između samorazumljivosti Glosterove pozicije u Šekspirovom komadu i njene potpune ostranjenosti i odbacivanja u shvatanju umetnika koji su napravili toliki lični napor da je prikažu na najverniji mogući način, baca novo svetlo na kretanja na zapadnoj umetničkoj sceni i predstavlja najnoviji u nizu darova koje nam je Šekspir ostavio u amanet.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner