Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Roman o Polanskom
Kulturna politika

Roman o Polanskom

PDF Štampa El. pošta
Radenko Tošić   
ponedeljak, 13. decembar 2010.
I dok Srbija i dalje boluje od žutice, bez nade da se u skorije vrijeme izliječi, u svijetu se dešavaju neobične stvari. Jedna od njih je Vikiliks, koji postaje predmetom ozbiljnih rasprava, a cijela priča oko senzacionalnog sajta podsjeća na komediju apsurda u kojoj se ne zna ko progoni, a ko je progonjeni, ko optužuje, a ko je optuženi. I ko stoji iza svega. Da li onaj ko je optužen, tužibaba ili neko treći?

Iza druge neobične stvari, koja se nedavno dogodila u Talinu, stoji žiri Evropske filmske akademije. Nagradu za najbolji film, režiju i scenario dodjeljena je čovjeku za kojim je, zbog seksualnog zlostavljanja, raspisana poternica Interpola u 188 zemalja. Nagrađen je Roman Polanski za njegov politički triler „ Pisac iz sjenke“, koji je sveukupno dobio šest nagrada EFA-e. Polanski, koji već tridesetak godina živi na relaciji Francuska – Poljska, nije došao u Talin da primi nagradu. Sa nepoznate lokacije putem Skajpa zahvalio se na priznanjima uz poruku da je žiri EFA - e nagradio izrazito evropski film.

Još tamo davne 1962.godine Roman Polanski je emigrirao iz Poljske. Bilo je to nakon što je režirao debitantski film „Nož u vodi“, koji je dobio nagradu kritike na festivalu u Veneciji, a bio je nominovan i za Oskara za najbolji strani film, ali ga je pretekao Felini sa svojim „Osam i po“ filmom. Priča o buržujskom paru koji odlazi na jedrenje i njihovom druženju sa anarhičnim i buntovnim autostoperom erotski sugestivna i klasno provokativna nije se svidjela komunističkim vlastima. Polanski se svojim prvencem suprostavio socijalističkom konceptu filma sa radnicima i seljacima kao glavnim protagonistima, suprostavio se socrealizmu. Likovi skloni samouništenju nisu se uklapali u posleratni optimizam novog poljskog društva. Moralna destrukcija koja se mogla isčitati u podtekstu nije bila prihvatljiva, pa se i sam autor osjetio neprihvaćenim zbog čega se iz Poljske preselio u Zapadnu Evropu gdje je nastavio sa režiranjem svojih  duhovitih, luckastih, ali i prilično grotesknih filmova u kojima se na majstorski način prepliću strah i potisnuta seksualnost (Odbojnost), nihilizam i tragikomičnost (Kad dođe Katelbah) i humor i vampirizam (Bal vampira).

Još tamo davne 1962.godine Roman Polanski je emigrirao iz Poljske. Bilo je to nakon što je režirao debitantski film „Nož u vodi“, koji je dobio nagradu kritike na festivalu u Veneciji, a bio je nominovan i za Oskara za najbolji strani film, ali ga je pretekao Felini sa svojim „Osam i po“ filmom.

„Bal vampira“ u kojem čuveni, ali malo uvrnut profesor i njegov nespretni asistent idu u misiju otkrivanja i uništavanja vampirskih stvorenja pokazao se sudbonosnim za Romanov privatni život. Tokom snimanja zbližio se sa glavnom glumicom Šeron Tejt, koja mu postaje i druga supruga. Ubrzo poslije vjenčanja odlaze u SAD gdje Polanski snima svoj prvi holivudski film „Rozmarina beba“. Ova izvanredna adaptacija bestselera Ajre Levina, koja je bila nominovana za Oskara, priča je o mladom i zaljubljenom bračnom paru koji očekuje svoje prvo dijete. Kao i mnoge žene koje postaju majke po prvi put Rozmari se osjeća zbunjeno i prestrašeno. Strah se pokazao opravdanim, jer njen muž, ambiciozni, ali neostvaren glumac, sklapa ugovor sa đavolom da bi postao uspješan, a zauzvrat nudi svoju ženu za satanistički ritual u kojem drogirana Rozmari zatrudni i na svijet donosi Satanino dijete. Koliko god ovaj film imao umjetničkih vrijednosti, a ima ih zasigurno, barem kad je žanr u pitanju, on se može smatrati prilično diskutabilnim, jer se u njemu govori o rođenju Satane, ali grijeh ne ide na dušu samo Polanskom, nego i Ajri Levinu čiju je knjigu režiser vjerno i bez odstupanja prenio na filmsko platno. Zbog rada na ovom filmu Polanski je optuživan da i sam pripada satanističkoj sekti zajedno sa svojom ženom Šeron, a razlog više za takvo mišljenje bilo je i to što je glavni konsultant za satanistički ritual i jedan od glumaca u filmu bio osnivač Satanine crkve u San Francisku, bivši radnik u cirkusu, Anton Šandor Lavej, koji je napisao knjigu „Satanina biblija“ i koja je prevedena na mnoge jezike i nalazi se u slobodnoj prodaji. Nevjerovatna slučajnost je i to da je ispred njujorške zgrade u kojoj je sniman film „Rozmarina beba“ ubijen DŽon Lenon.

Ko sa đavolom tikve sadi, pa makar i radi umjetnosti, o glavu mu se razbijaju. Koliko god ova izreka bila neprikladna, obzirom na brutalno ubistvo supruge Romana Polanskog, pokazala se tačnom.

Ko sa đavolom tikve sadi, pa makar i radi umjetnosti, o glavu mu se razbijaju. Koliko god ova izreka bila neprikladna, obzirom na brutalno ubistvo supruge Romana Polanskog, pokazala se tačnom. Šeron je bila u osmom mjesecu trudnoće kada su u njihovu kuću u elitnom dijelu Los Anđelesa ušli sljedbenici sataniste Čarlsa Mensona u namjeri da ubiju svakoga ko im se nađe na putu. Okrutno i bez milosti masakrirali su pet osoba među kojima je bila i Šeron Tejt, koja je molila za život njenog nerođenog sina, ali joj molbe nisu uslišene. Žrtve su bile na desetine puta izbodene nožem, sa prostrelnim ranama po telu, a na ulaznim vratima Tejtinom krvlju bilo je ispisano „Svinja“. Da su je posljednju ubili članovi Mensonove „Porodice“ priznali su tokom dugogodišnjeg suđenja na kojem su bili osuđeni na smrt u gasnoj komori, ali im je presuda preinačena u doživotnu robiju, jer je Kalifornija 1972.g. ukinula smrtnu kaznu.

Polanski, koji je za vrijeme ubistva bio u Engleskoj, vratio se odmah u Los Anđeles, a legenda, koja može biti i istinita, kaže da je namjeravao da se vrati kući nekoliko sati prije nego što je zločin počinjen, ali je igrom slučaja zakasnio na avion. Policija ga je jedno vrijeme ispitavala, pa čak i sumnjičila da stoji iza ženinog ubistva. Posle hvatanja Mensona i ostalih ubica Polanski je ponovo u Evropi i nakon dvije godine od smrti supruge režira „Magbeta“, koji je kod većine kritičara loše primljen zbog eksplicitnog nasilja i blijede modernističke interpretacije Šekspirove tragedije. Za razliku od „Magbeta“ čuvena „Kineska četvrt“ snimljena u najboljoj tradiciji noar filma doživljava veliki uspjeh i kod kritičara i kod publike. Film je nominovan za jedanaest Oskara, a nagradu je dobio za najbolji scenario. Ugledni britanski časopisi „Gardijan“ i „Obzerver“ nedavno su „Kinesku četvrt“ proglasili najboljim filmom svih vremena.

Posle „Kineske četvrti“ Polanski režira osrednji film „Stanar“, a potom dolazi u sukob sa američkim zakonom koji traje sve do današnjih dana. Optužen je za protuzakonite seksualne odnose sa trinaestogodišnjom djevojčicom koju je predhodno slikao uz odobrenje njene majke za francusko izdanje časopisa Vog.

Posle „Kineske četvrti“ Polanski režira osrednji film „Stanar“, a potom dolazi u sukob sa američkim zakonom koji traje sve do današnjih dana. Optužen je za protuzakonite seksualne odnose sa trinaestogodišnjom djevojčicom koju je predhodno slikao uz odobrenje njene majke za francusko izdanje časopisa Vog. Sve se desilo u kući DŽeka Nikolsona, koji je glumio glavnu ulogu u „Kineskoj četvrti“ i koji je bio dobar režiserov prijatelj. Polanski je uhapšen u Los Anđelosu i proveo je 42 dana na psihijatrijskom posmatranju. Sud je podnio tužbu u šest tačaka u kojoj se, između ostalog, Polanski tereti za silovanje uz upotrebu droge, perverziju, sodomiju, razuzdanost, ali su ove optužbe odbačene nakon njegove nagodbe sa sudom da bi na kraju bio optužen samo za nezakoniti seksualni odnos sa maloljetnikom. Međutim Polanski nije sjedio skrštenih ruku i čekao da mu namaknu lisice. Pošto je priznao krivicu 1978. godine bježi iz SAD i od tada nije kročio na američko tlo. Skrasio se u rodnoj Francuskoj, koja mu je dala državljanstvo i koja nije imala obavezu da ga isporuči SAD sa kojima je imala potpisan ugovor o neizručivanju svojih državljana.

U nekoj vrsti egzila Polanski nastavlja da režira filmove, ali su to uglavnom prosječna ostvarenja koja ne zaslužuju previše pažnje, da bi 2002.godine uslijedio veliki povratak sa filmom „Pijanista“ za kojeg dobija američkog Oskara, Zlatnu palmu u Kanu i francusku nagradu Cezar.

„Pijanista“ je istinita priča o poznatom poljskom kompozitoru jevrejskog porijekla koji,nakon deportacije najbližih članova porodice u obližnje koncentracione logore, nastoji preživjeti u varšavskom paklu skrivajući se po napuštenim zgradama. „Pijanista“ se može nazvati i rediteljevim autobiografskim filmom, jer je i Roman Polanski doživio sličnu sudbinu. Nakon povratka u Krakov 1939.godine roditelje mu odvode u koncentracione logore. Majka je stradala u Aušvicu, a otac se nekim čudom izvukao iz pakla Mathauzena. Polanski se spasao bježeći iz Krakovskog geta. Nekoliko godina živio je bukvalno na ulici i uspio da preživi uz pomoć lokalnih Poljaka pretvarajući se da je katolik.

Bez obzira na veliki svjetski uspijeh i dobijenog američkog Oskara, Roman Polanski je i dalje bio meta američkih vlasti. Izbjegavao je da ide u zemlje koje bi ga mogle isporučiti Americi, kao što je Velika Britanija, uglavnom putujući iz Francuske u Poljsku i natrag. Prošle godine u septembru otputovao je u Švajcarsku gdje je na festivalu filma u Cirihu trebao da dobije nagradu za životno djelo. Umjesto da primi nagradu Polanski je uhapšen odmah na granici od strane švajcarskih vlasti. Cinici bi rekli da je umjesto nagrade dobio zatvor za životno djelo.

Hapšenje čuvenog režisera nije ostalo bez odjeka. Na noge se digla prvo francuska, a zatim i svjetska filmska javnost, pa su na adresu Švajcarske upućene brojne peticije i protesti koje su između ostalih potpisali Dejvid Linč, Martin Skorseze, Etore Skola, Kosta Gavras, Monika Beluči. Vudi Alen je cijelu stvar nazvao idiotskom, a podršku zatočenom oskarovcu pružili su francuski ministar kulture, te Sarkozi i Kundera, koji je „slučaj Polanski“ ocjenio apsurdnim. Jedan od rijetkih koji nije želio da potpiše peticiju bio je Majkl Daglas uz izgovor da ne bi bilo ispravno da on kao Amerikanac potpiše peticiju za podršku nekome ko je prekršio zakon.

Najglasniji su, ipak, bili Poljaci. Poljski zvaničnici sa pokojnim predsednikom Lehom Kačinskim na čelu najviše su protestvovali zbog sramotnog i uvredljivog načina na koji je uhapšen ugledni umjetnik.

Bili su ogorčeni što je njihov slavni zemljak pozvan kao gost festivala u Cirihu, a umjesto da primi nagradu sproveden je u policijsku stanicu. Oni su uvjereni da Roman Polanski nije kriv, pošto je djevojčica kasnije priznala da je sama pristala na seks sa režiserom, te da Polanski nije dobio pravo da se pošteno brani i odbrani od optužbi za silovanje maloljetnice. Prema nedavno donesenim antipedofilskim zakonima Polanski bi, inače, da se proces vodi u Poljskoj,mogao biti osuđen na prinudnu hemijsku kastraciju ili boravak u psihijatrijskoj bolnici zatvorenog tipa dok se ne podvrgne liječenju. Polanski je dobio podršku i od žrtve koja sada ima 44 godine i koja je nedavno izjavila da slavni režiser ne bi trebao ići u zatvor i da ne predstavlja opasnost za društvo.

Švajcarsko ministarstvo pravde odredilo je kućni pritvor Polanskom uz obavezno nošenje elektronske rukavice dok bude čekao odluku o eventualnom izručenju SAD. Iz kućnog pritvora Polanski je montirao svoj najnoviji film „ Pisac iz sjenke“ u kojem se govori o bivšem britanskom premijeru optuženom za ratni zločin koji je izvršen nad osumnjičenima za terorizam.

Bez obzira kako se roman o Polanskom završio, čak iako glavni junak i izbjegne američki zatvor, neće moći da izbjegne suočavanje sa duhovima prošlosti.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner