Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Šta čita Srbija
Kulturna politika

Šta čita Srbija

PDF Štampa El. pošta
Isidora Bjelica, Svetislav Basara, Marko Vidojković, Tatjana Rosić, Zlatko Paković   
nedelja, 28. februar 2010.

Na razgovoru „Popularna književnost, između trivijalnog i elitnog“, 23. januara u redakciji "Politike", učestvovali su Isidora Bjelica, Svetislav Basara, Marko Vidojković, Tatjana Rosić, Zlatko Paković, urednica Vesna Roganović i novinar “Politike“ Stanko Stamenković.

Politika:  Razgovaramo o popularnoj književnosti koja je rekordnim tiražima poremetila raniji balans između trivijalne, zabavne književnosti i ozbiljne, umetničke. Na bestseler listi najčitanijih knjiga 2009,  Knjižare-info, tik iza najprodavanijeg pisca, Haleda Hoseinija, sledi prošlogodišnji „Ninov” pobednik Vladimir Pištalo, nešto niže Marko Vidojković, a odmah iza Mira Bobić-Mojsilović, Basara...  Kako teoretičari opisuju taj žanr? O kakvo je književnosti reč?

Tatjana Rosić: Postmodernizam je forsirao hibridne žanrove, koji su u sebi sadržali iskustvo zabave i provokacije, poznate iz onog što Adorno i Horkhajmer zovu „industrijom zabave“, a kojoj pripadaju filmovi, stripovi, rokenrol i pop muzika. Od druge polovine 20. veka ne može da se govori o čistim žanrovima u književnosti. Međutim, naše tržište, koje je sada u post-postmodernističkoj, neoliberalnoj fazi kao da nema posla sa fenomenom hibridnih žanrova nastalih u susretu visoke i popularne književnosti (ili trivijalne književnosti, kako se ona zvala tokom osamdesetih prošlog veka) već sa fenomenom inflacije knjige i kulturnog populizma.

Politika: Zašto to i u svetu nije populizam?

Rosić: Zato što se njihovi autori preciznije i otvorenije žanrovski određuju. Danijela Stil se ne zalaže ni za kakvu „pravu književnost“. Niti neko ko je napisao „Đavo čita Pradu”.

Isidora Bjelica: Nosi, a ne čita.

Rosić: Nosi… a može i da čita, kako stvari stoje. Ali, to nije knjiga eksperiment u kojoj se popularna kultura i visoka kultura susreću u dijalogu, već industrijski proizvod, namenjena precizno definisanoj ciljnoj grupi i holivudskim mogulima. Idealni predložak za filmske megahitove čiji autor neće isticati sebe kao „umetnika“ već kao znalca industrijsko-izdavačke mašinerije .

Bjelica: Pošto sam po struci dramaturg, bavila sam se ovim fenomenom iz drugog ugla. Kad je u pitanju Holivud, opozicija njemu je predmoderna, a ne moderna ili postmoderna. Meni Farber je rekao da postoje dve vrste dramaturgije: „dramaturgija belih slonova“, nazovivisokointelektualna književnost koju je posle Dorfles tretirao kao hiperkič, i „dramaturgija termita“, a to je, uslovno rečeno, komercijalna struktura, koja unutar sebe ima subverzivne slojeve. Zato u Holivudu imate A-produkciju, baziranu na čistoj komercijali, i B-produkciju koja često ima „termitsku“ strukturu. Razumem zašto se ovde postavlja ideološki ugao, pošto je to jedini način da se osuđuje neka struktura. Takva je rasprava na pogrešnim premisama. Ne znam po kojim merilima određujete šta je elitna umetnost? Nortrop Fraj je rekao da imamo ironijsku poziciju, koja ukida mogućnost elitnog postavljanja. Pop-kultura ukida mogućnost takvog opozicioniranja. Možemo da govorimo da li unutar žanra postoje te subverzivne vrednosti i nivoi ili se bavi čistim populizmom.

Politika: Da li je popularna književnost vrednosni, sociološki, estetski, ideološki pojam?

Bjelica: Meni je jedino problematično što su neke osobe zahvaljujući određenim partijskim strukturama, recimo devedesetih godina, proizvođene u bestseler-pisce. A to što nešto s moje tačke gledišta nije zanimljivo ili je potpuno anahrono, a ima prođu, za mene nije važno. Ali ukoliko preko jutarnjeg programa jedna partija forsira da je jedan pisac čitan i da se te knjige otkupljuju preko biblioteka, to je za mene problematično.

Politika: Znači, ovde postoje i veštački i autentični hitovi? 

Rosić: Pretpostavljam da Isidora misli na određenu autorku. Ali postoji niz drugih autorki, među njima je i sama Isidora, koje su napravile svoju karijeru upravo tokom devedesetih.

Bjelica: Meni prva knjiga, izvinjavam se, izlazi 1986. godine. Tokom devedesetih imala sam opstrukcije, bila sam zabranjena. To što sam imala privatna izdanja, nema nikakve veze s autorima koje su forsirali...

Rosić: Sad ja moram da pitam, šta je bilo zabranjeno?

Bjelica: Četiri romana su bila zabranjena.

Rosić: Koja?

Bjelica: Bila je zabranjena moja „Verenica“, zaplenjen je kompletan tiraž izdavaču. Ne znam što praviš takvu facu, o tome imaš kod Ćuruvije izveštaj ceo...

Rosić: Pisala sam prikaz „Verenice“, koji je izašao u književnom časopisu „Reč“. Držala sam knjigu lično u rukama i mislim da nije bila zabranjena... Ako jeste, kada se to desilo?

Bjelica: Jeste, to je bunkerisana knjiga... Problematično je što nismo izvršili reviziju onoga što se desilo, nismo otkrili ko su bili lažno konstruisani a ko bunkerisani autori. Jedino Srbija, za razliku od Crne Gore, nije otvorila svoje dosijee umetnika koji su bili saradnici tajnih policija. Znači, imamo potpuno lažnu istoriju književnosti.

Rosić: Po otvaranju dosijea u Mađarskoj, na primer, intelektualna elita morala se pomiriti sa činjenicom da su neki od najboljih mađarskih  pisaca druge polovine dvadesetog veka bili policijski, komunistički doušnici. Ipak to nije promenilo mnogo – ti doušnici bili su i ostali njihovi najbolji pisci. Tako će otvaranje dosijea biti samo jedna senzacija više, mislim da ih ne manjka u istoriji srpske književnosti... ali ne verujem da će to bitno promeniti vrednovanje u okviru te iste književnosti.

Bjelica: To nije senzacija, to traži Evropska unija.

Rosić: Pa dobro, to će se desiti, kao i sve što traži Evropska unija, ja to podržavam. Hajde da se vratimo na problem čitanosti.

Bjelica: Ali čitanost nije problem, zašto je čitanost problem?

Rosić: Fenomen čitanosti ili dominacija tržištem je ono zbog čega smo ovde. Da vidimo koliko je ona estetski i ekonomski snažna sila. Ko su čitani autori u odnosu na relativno anonimne autore. Zašto su neki značajni autori i autorke skoro potpuno nepoznati javnosti itd. Da li je čitanost neke knjige i u kojoj meri kriterijum estetske i kulturološke vrednosti te knjige? O čemu čitanost jedne knjige govori, zapravo?

Bjelica:Zaboga, da li možeš u 2010. da postaviš takvo pitanje?

Rosić: To je ključna tema. Postoje određeni autori i naslovi, koji su čitani i traženi mnogo više od drugih. I postoji jedan modni zahtev, koji čitane knjige diktiraju, da književnost ne sme da brine i budi sumnju, niti da se obraća zaboravljenom šestom čulu dobra. Sve je to, tvrde proroci nove književnosti, anahrono. Ako želi da opstane na tržištu zabave, knjiga mora, kao i svaki drugi proizvod na tom tržištu, biti – ili korisna ili mora obećavati lud provod. Knjiga mora biti zabavna i čitanje ne sme biti ništa drugo do provod, isti onakav kakav su u savremenom svetu šoping i klabing.

Bjelica: A što mora. Ko ti to propisuje? Centralni komitet?

Rosić: CK je jedan oveštali izgovor... modni trend je danas ono što određuje sudbinu knjige u industriji i izdavaštvu...

Bjelica: Ali, elitne stvari i nisu moderne. Što te to onda uzbuđuje? Ti pravi dosadne književne večeri. To je super, to je elitno...

Rosić: Ne, ne radi se uopšte o književnim večerima, govorim o književnom tekstu, o tome da on danas imperativno mora čitaocu da pruži provod i zabavu.

Bjelica: Zato što više nemaš partiju koja će da ti odredi da će da izađe Dobrica Ćosić, sve zavisi od toga da li će izdavač moći ili neće moći da zaradi novac.

Rosić: Moj omiljeni primer iz istorije svetske književnosti: nije postojala nikakva partija koja bi bilo šta propisivala kada je DŽejms DŽojs tražio izdavača za „Uliksa”. Tražio ga je više od deset godina. Nijedan izdavač nije mogao, niti bi i danas mogao, da zaradi sa tom knjigom ikakav novac. Znači li to da niko nikada nije ni trebalo da objavi „Uliksa”, koji je izašao zahvaljujući uticaju Ezre Paunda i postao jedna od najznačajnijih knjiga 20. veka?   

Bjelica: Pošto je on već bio mrtav...

Rosić: Izdavači još početkom 20. veka diktiraju šta će se čitati. To nema veze sa partijom, nego, oduvek, sa tržišnom politikom.

Bjelica: Kod nas je imalo veze sa partijom.

Rosić: Ali, sada nema više partije.

Bjelica: Pa nema, i zato opet imaš tržište.

Politika: Pre neku godinu vođena je rasprava u Hrvatskoj, o tzv. spisateljicama bez literature. S tezom da je to „medijska” književnost, da mediji danas diktiraju šta će biti čitano.

Rosić: Medijski nastup je jako bitan za promociju.

Politika: Znači, jake izdavačke kuće mogu bolje da promovišu svoje pisce. Na primer, Marka Vidojkovića.

Zlatko Paković: Da malo razbistrimo stvari. Nije jednostavno definisati trivijalnu književnost. Ovde je bilo reči o proizvođenju pisaca. Partijskom, ili od strane izdavača. Međutim, postoje pisci koji proizvode knjige i pisci koji pišu knjige, odnosno stvaraju dela, i to je ključna razlika. Naravno, trivijalna, odnosno popularna književnost, ne ometa stvaranje visoke književnosti.

Politika: Ali popularna književnost je sve masovnija i ova druga nekako ostaje u senci...

Bjelica: To je po difoltu tako, to su dve ravni koje nisu tangentne.

Rosić: Vratila bih se pojmovima popularna i populistička. Postoji književnost koja se čita i književnost koja je jako tražena.

Politika: Možemo li da navedemo primere?

Bjelica: Ako pričamo o Holivudu, u projektima kakav je „Da Vinčijev kod”, ili ovaj drugi, mali čarobnjak, više nemamo jednog autora, već timove koji rade te projekte, a onda se jedna ličnost, kao što su bili „Mankis” u muzičkoj industriji, pojavi kao pisac. Ta knjiga služi da se prodaju majice i drugi artikli. Mi još nismo dobili takvu vrstu projekta u književnosti zato što nam je scena premala da imamo ozbiljan industrijski projekat. Isto je radio Kastaneda, odnosno, tri autora koja su se krila iza Kastanede, prvog pisca koji koketuje sa ezoterijom, a zapravo je čist industrijski proizvod. Doživela sam fascinantno iskustvo na Karibima: da bukvalno celi brod čita samo „Da Vinčijev kod”, autora koji ne postoji, nego je industrijski projekat.

Rosić: To pokazuje da se koncept autorstva bitno promenio. Kao i uvek, sa živim piscima vlada jedna konfuzija, mnogi će biti pogrešno vrednovani, mnogi neprimećeni, mnogi rado čitani, pa zaboravljeni.     

Bjelica: Pogrešno vrednovanje je već ekstremnopolitička kategorija.

Rosić: Šta znači „ekstremnopolitička”? Političko i estetsko se prožimaju.

Bjelica: Ja u to ne verujem.

Rosić: Neko ko je pravio glamuroznu promociju svog romana „Ozloglašena“ u Kinoteci inflatorne 1994. godine morao bi da zna da su ideologija i estetika uvek povezane. Uopšte ne mislim da je to loše, u svom kritičkom delovanju insistiram na tome da je to neophodno za prosvećivanje kulturne i književne scene u Srbiji. Da se najzad razotkrije da svaka estetika ima svoju ideologiju i da svaka ideologija ima svoju estetiku. Samo je bitno jasno reći – koju i kakvu.

Bjelica: Moja je platforma to da upravo kroz istoriju književnosti i umetnosti najčešće ideologija manipuliše umetnošću.

Rosić: Leni Rifenštal, o kojoj Benjamin piše s negodovanjem, smatra se jednom od vodećih režiserki prošlog veka. Nije jasno ko je koga tu zloupotrebio: Leni Rifenštal politički trenutak i nacističku ideologiji ili ta ideologija filmski medij. Biće da je manipulacija bila obostrana, i završila se obostranom dobiti u trenutku u kom se realizovala. Čini se, tako, da su od Valtera Benjamina i njegove analize načina na koji je nacizam zloupotrebio estetiku medija do danas, stvari su prilično jasne.

Bjelica: Jesu, ali postoje umetnici koji su potpuno nezainteresovani za ideologiju, kao i oni drugi...

Rosić: Postoje umetnici koji su nezainteresovani za dnevnu politiku, ali imaju određenu vrstu unutrašnjeg sistema vrednosti koji je uvek ideološki. Cela priča o estetskim vrednostima je licemerna. Dajte da ozbiljno razmotrimo vezu između estetike i ideologije u slučaju savremene književne produkcije. Ne postoji nikakva sramotna veza u tom slučaju. Meni nije jasno zašto se i dalje uporno govori da ta veza ne postoji.

Politika: Koja ideologija utiče na to koje će knjige biti najčitanije?

Marko Vidojković: Slušam ovde fascinantnu raspravu. Ovo je perfektno, čoveče. Treba jedan bazen sa blatom da organizujemo, fenomenalno bi bilo. Šalim se, i bravo damama! Ne znam kako je kod drugih pisaca. Ali znam kakva je moja priča. Počeo sam da pišem devedeset osme i proživeo sve. Od toga da pošaljem rukopis u „Narodnu knjigu“, da mi prva tri romana budu objavljena tamo, a da počnu da me doživljavaju kao pisca tek kad sam prešao u „Samizdat B92”. Pokušavao sam da odredim momenat kada sam ja sebe počeo da doživljavam kao pisca. Kad sam napisao prvu priču, ili stotu, kad sam napisao prvi roman, ili kad sam objavio „Kandže”, sad kad sam napisao to što je meni možda najbolje, ili kad sam dobio „Vitalovu” nagradu? Sve vreme, mnogo ljudi zabavlja se više mojim likom, nego onim što pišem. Ja, zaista, u ono što pišem, verujem. Ja sam na toj godišnjoj listi bestselera, a tek pre tri meseca sam objavio roman. Pa onda ide čuvena teza: „Samizdat” ga forsira, on je strani plaćenik, bla, bla. Otkad sam tamo prešao iz „Narodne knjige”, gde mi je urednik bio Radivoje Mikić.

Politika: Gde se osećate prirodnije?

Vidojković: Osećam se najprirodnije među svojim čitaocima. Kao neko ko je ni kriv ni dužan počeo da se bavi pisanjem, jer sam zamalo izgubio razum, to je bukvalno izvlačenje dupeta iz teške životne situacije. Pa kako čovek počinje da se bavi umetnošću.

Politika: Iz egzistencijalne prinude?

Vidojković: Ne, to je mentalna, emotivna i duševna prinuda.

Politika: Iz frustracije.

Vidojković: Frustracije, štagod, naravno, pisci su sve kul ljudi. Pisanje je vapaj. Pri tom, nikada mi nisu bili zanimljivi kritičari, ni oni koji su me hvalili, ni oni koji su me kudili, nisu kapirali ono što sam hteo da kažem i ono što sam osećao u sebi.

Politika: Šta nisu kapirali?

Vidojković: Moje su knjige višeslojne. „Kandže” recimo, objavljene u 20.000 primeraka. Nekima je dovoljno što tu ima puno seksa, puno gudre...

Bjelica: Dramaturgije termita.

Vidojković: Ima ljudi koji to skapiraju na drugom nivou, od sedam na kojima treba skapirati. „Kandže” su duboko antipolitički roman koji, na najbednijem nivou, junaka koji je strastveni antimiloševićevac od početka do kraja dovodi do suštine zanimanja političara. Ono što sam čitao o „Kandžama” nema veze sa onim što sam ja hteo da kažem, a opet mi gomila ljudi svakodnevno u mejlovima upravo govori baš ono što sam želeo da kažem. Svaki čovek, pa i pisac treba da se bori sam za sebe. Kao što sam ja napravio oceubistvo tako što sam ostavio Milička i Radivoja Mikića. To je bio haos, j...!

Rosić: Sad promovišeš Milička u ozbiljnu figuru.

Vidojković: Pa on je meni bio očinska figura.

Rosić: Očinska figura je ozbiljna stvar.

Vidojković: Ne, u tom smislu to je bio Radivoje Mikić. Do koga je stigao jedan moj rukopis koji je on odbio. Pa sam mu dao drugi roman, na koji je on odlepio. Sad možemo da objašnjavamo da on nije mnogo dobar kritičar, obično nisu dobri kritičari koji mene podržavaju, a mnogo su dobri ovi drugi. To je veliki mulj koji je meni mnogo manje zanimljiv nego reakcija mojih čitalaca. Srećom je 2010. i srećom sam mlađi od stare književne garde, pa sam navučen na 4.000 mojih prijatelja na „Fejsbuku”, sa kojima imam stalnu komunikaciju.

Politika: Hoćete da kažete da na našoj književnoj sceni čitaoci imaju pouzdanije vrednosne sudove od kritičara?

Paković: Vidojković kaže da se njegovi čitaoci okupljaju na osnovu jedne frustracije koja im je zajednička.

Vidojković: Postoje i kritičari koji nisu sigurni zašto i kako hvale jer, prosto, boli ih d... Oni su u fazonu, tu je jedna ekipa da se po nekome posere, a druga da nekoga pohvali. A i kad te neki od njih pohvale, malo je glupo kad te loše hvale. Mnogo je bolje da me pohvali 67-godišnja keva moje čitateljke, profesorka, koja je uzela da vidi šta njena ćerka čita, pa odlepila, to je meni vrhunska pohvala.

Politika: Je li to prirodni tok: počeli smo od populizma, ideologije, i stigli do uloge kritičara.

Bjelica: Marko daje lični primer, to je najkorisnije.

Paković: Svako ima različit pristup. Možete pisati i o svojoj frustraciji i okupljati čitaoce koji se nalaze u istoj toj frustraciji i od književnosti praviti jednu ekstenziju psihičkog problema.

Vidojković: Ne, ja mislim da si ti bezobrazan, jer, znaš ono, „to su ti kreteni koji kažu to je sve frustracija”.

Paković: Ja ovo neću da dopustim.

Vidojković: Ne moraš, brate.

Paković: Treba da obrazlaže svoje stavove, a ne ovako... Otkad smo na „ti”?

Vidojković: Ma ko će meni da određuje šta može. Ako ti možeš da budeš bezobrazan. Slušaj, brate. Možemo mi da budemo i na brate. Svakome s kim ovde sedim mogu da pogledam u oči. A ti dok si pričao nisi mene gledao u oči, nego si gledao tamo, zato što sam ja izvukao svoju frustraciju kao nešto najlepše u životu. Mislim da bez frustracije nema dobre umetnosti. A umetnost doživljavati kao zanat, ograničava onoga ko to tako vidi. On umetnost dovodi u nivo zanata.

Paković: Ja ne svodim umetnost na nivo zanata. Govorim o velikoj razlici unutar trivijalne književnosti upravo na osnovu zanata. Recimo, u Isidorinoj literaturi, ili u Habjanovićkinoj ili Vuka Draškovića.

Vidojković: Da, samo što ja nisam pričao o psihičkom problemu, nego o emocionalnom problemu.

Paković: Frustracija jeste duševni, dakle psihički problem, društveni fenomen.

Vidojković: Duševni fenomen? A ja mislim da je i pisanje duševni fenomen. A? I umetnost je duševni fenomen. Ili nije?

Paković: Za jednog od najvećih pisaca 20. veka, Žana Ženea, kad počinje umetnost pisanja? Kad Žene postaje pisac? U trenutku kad piše svom ljubavniku i shvati da piše pismo na kartonu, da upravo može da piše o izgledu i teksturi tog kartona, te da je to deo ljubavnog pisma. To je to. To je onaj izlazak iz onog što je sasvim i jedino lično.

Vidojković: Pošto je ovo bilo toliko duboko, ja sad pitam vrlo normalno, logično pitanje: da li umetnost dolazi iz duše? Da li je duševno ono što je taj bunar, ili je to prosto zanat.

Paković: Iz duše dolazi mnogo toga. Treba stvoriti umetnost koja nešto znači.

Bjelica: Mislim da je ovo strašno važno. Jer, da bismo odustali od određenih tehnika i normi, mi ih moramo poznavati. Ako nećeš da poštuješ Aristotelovu dramaturgiju ili Frajtaga, ako nećeš da se držiš normalnog, hronološkog reda, ti moraš da to poznaješ da to ne bi poštovao. Imamo priličan broj autodidaktičkih pristupa, gde ljudi prosto silinu svog osećaja smatraju za nešto što je autentična struktura. To može da prođe u romanu, ali pozorište to ne trpi. Tehnika, ili grčki „he tehne” je važna.

Politika: Koje ste tehnike vi odbacili, a koje ste usvojili?

Bjelica: Već sam vam rekla. Ja se bavim dramaturgijom termita koja meni odgovara. Moja prva knjiga „Prvi probuđeni” je borhesovska knjiga, koja je imala fenomenalnu recepciju, ali zaista nije mogla da dovede do toga da imam, ono što je Marko rekao, 20.000, 30.000, 40.000 primeraka, kao na primer moja knjiga „Tajni život slavnih Srpkinja“. Shvatila sam, studirajući dramaturgiju, da bi ta dramaturška forma meni najviše odgovarala. Da, na prvom nivou, to jeste nešto čime mogu da komuniciram sa, uslovno rečeno, širokim narodnim masama, a kroz to provlačim i neke lične, subverzivne ideje.

Svetislav Basara: Svetski trend je nivelacija, ne samo u književnosti. Ljudska stvarnost se svodi na sve uže polje. U izvesnom smislu imamo „socijalistički realizam” bez socijalizma. Svođenje polja ljudske stvarnosti na uže polje. Nikad u istoriji to nije bilo izraženije nego danas. Imamo „trivijalnu” literaturu koja je podigla nivo, i imamo „visoku” literaturu koja se trivijalizovala malo. Snaga jedne kulture je raspon između ekstrema, kao u Francuskoj, Paskal na jednoj strani, na drugoj Markiz de Sad. Mi nismo imali takav raspon kulture. Naš je problem ta uskost, uskogrudost u svemu. Vidite, na kraju, čime to rezultira. Jednim skučenim životom: trivijalizuje se visoka literatura, a ima i dela iz trivijalne literature koja su napisana majstorski, interesantnije nego neke knjige koje bi da budu visoka kultura, a koje su dosadne. To, naravno, nije ništa dobro. To je etabliranje trivijalnog.

Politika: Ko je vaš omiljeni pisac iz trivijalne literature?

Basara: Na primer, Mira Bobić. Njenu literaturu svrstavaju u trivijalnu, ali da je pisana pedesetih godina, bila bi unutar korpusa veoma ozbiljne literature. Vremena se menjaju.

Rosić: Nemoguće. „Dnevnik srpske domaćice” nije moguće napisati pedesetih. Njena popularnost zasniva se upravo na iskustvu nekog ko je prošao i Jugoslaviju i raspad Jugoslavije i Srbiju devedesetih.

Basara: Mislio sam na nivo pismenosti, na nivo tehnike i vladanje tekstom, ne na temu. Istovremeno, opada nivo pismenosti. Danas nemamo ni Andrića, ni Pekića, ni Mešu Selimovića. Oni se nisu bavili pukim pričanjem priča, nego u njihovim delima možemo da naslutimo, bolje nego u istorijskim, duh epohe, smisao ljudskog postojanja. O tome se više ne piše, sve su knjige nekako isečci, čak i odlično urađeni, ali nema više celine slike. Tako je i u svetu. Neprijatne teme se ne dotiču, ne treba govoriti o smrti, ne treba zavirivati iza zavesa pojavnosti, govori se uglavnom o onom što se zbiva unutar kaveza stvarnosti. Stvarnost se ne istražuje. Veliko je siromaštvo tema. Jedan Borhes, recimo, danas ne bi imao nikakvu prođu.Čak i knjige iz visoke literature počinju da bivaju bilteni određenih političkih grupacija i određenih pogleda na svet. Ljudi koji čitaju „Novu srpsku političku misao” sigurno neće čitati Markove knjige.

Rosić: Zašto?

Basara: Zato što je on, navodno, anti-Srbin, oni tamo imaju nekakvu turbo-srpsku ideologiju.

Vidojković: Ja sam čitao tekst Slobodana Vladušića u „Politici” o „Kandžama” kao o govoru mržnje. I čitao sam, j..., to je isto Vladušić pisao, „Operacija Vidojković”. To je ludilo.

Rosić: Vladušić je sada objavio roman. Postoji li mogućnost da proverimo šta Slobodan Vladušić očekuje od književnosti?

Basara: Koliko znam, njegova knjiga nema veze sa srbovanjem.

Vidojković: Hteo sam da kažem da je Vladušiću, možda, neko rekao: „’Ajde, poseri po Vidojkoviću!” A on ni to nije uradio kako treba. Nego je polemisao sa idejama mog junaka iz prve trećine knjige.

Bjelica: Ali, Marko, zašto te to izluđuje, to je legitimno.

Vidojković: To uopšte nije legitimno. Ljudi me cimaju za to sranje: „Jesi li video ovo, jesi li video ovo?” Boli me, bre, kad ga budem video, porazgovaraćemo.

Rosić: Pazi, on ima metar devedeset.

Bjelica: Mislim da je reagovanje na te kritičarske opaske patetično. To je potpuno nevažno.

Vidojković: To je ocena, da sam ja napisao knjigu u kojoj strastveno mrzim Miloševića i sve što je on značio i sve vezano za njega. To je potpuno retardirano. Mrzim kad je neko zlonameran prema meni. Jako mi je žao što je među srpskim piscima nestao taj stari, dobri običaj da se sa nekim pošibaš.

Bjelica: Ja sam zaista protiv toga. Užasavam se fizičke reakcije.

Vidojković: Ja se ne užasavam fizičke reakcije kad je neko bezobrazan.

Bjelica: Onda odeš na sud pa ga tužiš.

Vidojković: Bolje da se pošibamo.

Politika: Zašto smatrate da je negativna kritika uvek zlonamerna, da je to napad na vas?

Vidojković: Jeste, ako čovek nije mogao da skapira osnovne teze, i to u vrlo čitanim novinama. To je problem, kad znaš šta si napisao i šta si uradio, i kad si sam sa sobom potpuno okej.

Bjelica: Marko, ne možeš se zauzimati za tuču sa ljudima.

Vidojković: Ma ne, to je prosto razgovor malo višim tonom, kad neko preti ili pretera. Evo, Basara najbolje zna kako su te stvari nekad išle. U stara dobra vremena.

Rosić: Isidorina prva knjiga, zbirka priča „Prvi probuđeni”, imala je zaista prilično elitistički koncept. Referirala je na Kjerkegora, ne samo na Borhesa i na druge filozofe. I Basarina „Fama o biciklistima“, za koju nezasluženo nije dobio „Ninovu” nagradu, bila je vrlo hermetična, u dobrom smislu te reči. Ali i Isidora i Basara, ona ranije a on nešto kasnije, prelaze na komunikativniji oblik pisanja. Mene lično, i kao kritičarku ali i kao čitateljku, uvek interesuje kako to i zbog čega pisci reše da iz jednog spisateljskog modela kojim jako dobro vladaju, ali koji nije dovoljno komunikativan ili, recimo, nije dovoljno komercijalan, pređu u drugi, pitkiji i „čitkiji”?

Basara: Što se mene tiče, ja vrlo malo menjam. Krećem se u uskom krugu tema.

Rosić: Recimo, onaj tvoj roman, koji se dešava u Budimpešti?

Basara: „Kratkodnevica“?

Rosić: Da. To je vrlo komunikativna ljubavna priča.

Basara: Šta ja znam, nisam mnogo menjao. Prilično je uzak krug tema. Recimo, ima dve, tri knjige. „Luni tjuns“, „Sveta mast“, malo i polemične knjige... Milorad Pavić je sjajan pisac, ali ni on nije mnogo izlazio iz jednog poetičkog kruga. U svakom slučaju, bitno je da je meni to zanimljivo. Ne mogu ja pisati trista strana, a da se dosađujem. Ne moram da podilazim ukusu dana ili decenije, bitno je da čovek sam sebe zabavi i još koga usput.

Rosić: Da li to znači da pisci, ipak, podležu zahtevu vremena?

Basara: Previše sam mator, čak i da hoću. Trideset godina sam unutar jedne poetike. Evo, Tanja, ti pratiš moje knjige od samog početka. Prvo je to bio neki lični svet, pa kako sam postajao stariji više su me zanimali fenomeni 20. veka, fašizam, militarizmi.

Bjelica: Izbegavaš konkretan odgovor.

Politika: Neki kritičari su napisali, a neki pričali po čaršiji: Basara se ponavlja, stalno piše istu knjigu.

Basara: To nije daleko od istine.

Rosić: Ne mora da znači da je to loše.

Basara: Pišem o stvarima koje me interesuju, koje poznajem. Recimo, ne ide da pišem roman o ratu bez neposrednog ratnog iskustva. Imao sam problem zbog „Fame”. Kritika mi je stalno prebacivala, kad ćeš ponovo napisati „Famu”? A ja sam nastojao da se udaljim od „Fame”.  Pokušao sam da se ogledam i u drugim temama. Tu je „Kratkodnevica”, pa „politički” romani. Došlo se do granice...

Politika: Zasićenja?

Basara: Moja generacija se suočila sa tim problemom. Kad smo počeli da pišemo još su bili živi i Andrić i Crnjanski i Meša Selimović i Pekić i Kiš. Oni su već usisali ogroman broj tema. Tako je nastao naš tzv. postmodernizam. Nastao je tako što je Saša Jerkov otišao u Ameriku i čuo za postmodernizam, vratio se i proglasio već afirmisane pisce, sa po pet, šest knjiga, za postmoderniste. I nije nam to smetalo.

Vidojković: A, vidite, taj Aleksandar Jerkov, da još malo pripretim...

Politika: Ne, pustite sad Isidoru Bjelicu.

Bjelica: Ja sam stvarno imala neverovatnu recepciju kod književne kritike i hvalospeve, Vase Pavkovića, i svih njih. Posle treće knjige, shvatila sam: sve je to jako lepo, ali moram da pređem na drugu strukturu pisanja, ako želim da od toga jedem ’leba. Pošto sam pisala tekstove u „Profilu“, o tabuima oko naših žena, odlučila sam da pravim nešto komunikativniji diskurs. To je moj profesionalni izbor, školovala sam se za to, tako da onog trenutka kada postajem asistent na FDU krećem da pišem knjige koje imaju tiraž 20.000 do 30.000.

Rosić:Sa idejom, koja se obično smatra neostvarivom, da se može živeti – od pisanja.

Bjelica: Otvoreno to priznajem. Ne odustajem od svoje poetike, nego prosto, sa više ironije pristupam sama sebi. Nemam više zablude o poziciji pisca koje sam imala, odustajem od visokomimetskog koda, po Fraju, i bavim se više kemp estetikom i ironijom. Na taj način zadržavam deo svog sukusa, a opet uspevam da to postane moja profesija i da od toga živim.        

Rosić: Čisto sumnjam da tvojih 30.000 čitalaca razume misterioznu postmodernu kemp estetiku.

Bjelica: Pa da, ali to je radost kempa. Da oni to ukapiraju, recimo na prvom nivou, kao otkrivanje nekih tajni, a da ja mogu svoju ličnu kemp vokaciju da proturim kroz razne stvari u drugim nivoima.

Vidojković: A znate li vi kako je Aleksandar Jerkov, tad sam prvi put i čuo za njega, pisao kritiku? Izlazi „Đavo je moj drug”, moja druga knjiga, i Aleksandar Jerkov piše kritiku te knjige u kojoj hvali moju prvu knjigu, a kaže, evo, počeo je da se ponavlja u ovoj drugoj. A ja se pitam, pa gde si bio, j... kad je izašla ta prva knjiga, koju si očigledno čitao. I još mu se i svidela. I tada mi je sve bilo jasno. Što se tiče promene fazona pisanja, gledao sam ne da živim od pisanja, nego da preživim zahvaljujući pisanju.

Rosić: Finansijski ili psihološki?

Vidojković: Ne znam koji je vama đavo? Ima velike razlike između duhovnog, duševnog, psihološkog, i psihičkog i psihopatološkog. U tome je fazon, ako vas uopšte zanima.

Paković: Pazi, mi nemamo psihološki problem. Ja ću kasnije pričati.

Vidojković: Nemam pojma, samo si me iznervirao, razumeš, zato što si uvredio čitaoce...

Paković: Ti govoriš o frustraciji.

Vidojković: Govorim o duševnoj, duhovnoj frustraciji. Pisanje je dalo značaj mom životu, tako što sam dno koje sam dotakao iz čisto metafizičkih razloga počeo da pretačem u pisanu reč. I sam sebe sam smorio posle izvesnog broja romana napisanih na način da uvek uljuljkujem čitaoca u antiheroja. Uhvatio sam sebe u tome da se, ne računajući „Kandže”, vrtim oko istih problema, koji u početku deluju trivijalno, a za koje se na kraju ispostavlja da su pitanja života i smrti, a opet, nisam bio iskren prema samom sebi. I onda pravim eksperiment sa ovom najnovijom knjigom, gde su tek svi mislili da sam počeo da se ponavljam, ne kapirajući da je ona potpuno istinita.

Bjelica: Stvorio si paradokumentarnu prozu.

Vidojković: Bilo mi je dosta arčenja moje mašte, na skrivanje iza nekih prizemnih stvari, kao što su muško-ženski odnosi. Sve što sam imao u životu stavio sam na kocku pišući ovu knjigu. Hteo sam da vidim gde će moja mašta da ode kad je potpuno izbacim iz paradokumentarnog romana „Hoću da mi se nešto lepo desi odmah”.

Politika: Da li je takvo pisanje vrsta direktnog prenosa života?

Vidojković: Da, to je rijaliti šou u kojem sam ja učesnik i istovremeno Veliki Brat. Ne, nije. To je knjiga za koju nisam siguran da ju je neko ovde uopšte čitao. Ali, meni je trebalo da život nastavi kraj romana koji sam krenuo da pišem na takav način. Možda je on malo niži tonusom. Svi su se posrali po meni, sve do mojih čitalaca, a i njih teram gde treba kada me iznerviraju...

Basara: ’Ajde, bre, Marko, šta se sekiraš zbog čitalaca, to je stoka jedna grdna! (Smeh)

Vidojković: Zato što su mi čitaoci zamerili potpun izostanak politike, idealizma i socijalne angažovanosti. Rekao sam, j… te, jedina knjiga u kojoj sam to uradio tendenciozno jesu „Kandže”, a zašto sada toga nema, to treba nešto da vam kaže o vašim životima, i to je relevantno.

Paković: Da li je građa dokumentarna ili ne, zaista je potpuno irelevantno za roman.

Vidojković: Meni nije.

Bjelica: U likovnoj umetnosti se najviše događa ono što si rekao, da se nešto očekuje od tebe. Neki naši veliki slikari, poput Damjana, moraju da slikaju samo „plaže”, jer samo „plaže” idu. To su radili i Pikaso i Dali. To ima veze i sa Pavićem. Prosto, čitaoci očekuju od tebe neki manir, ono po čemu si postao brend.

Basara: Opet se vraćamo na ono sužavanje. Svi pisci se vrte u krugu tema. Andrić i Meša Selimović su temu Bosne, Otomanskog carstva zauzeli, privatizovali. Hajde sad nek se neko drzne da krene tim putem posle Meše Selimovića i Ive Andrića! Sve će biti bledo u odnosu na ovu dvojicu velikana. Operišemo temama koje su potrošene.

Paković: To se ne odnosi na stvarnosnu prozu.

Basara: Takvo je bilo vreme, jedna čamotinja, ali ne treba potcenjivati stvarnosnu prozu, odnosno njihove najbolje pisce, Vidosava Stevanovića i druge. Ali čitava Srbija je pisala stvarnosnu prozu, bio je tu niz epigona, to je odlazilo u smejuriju, cirkuzijadu, ti stvarnosni prozaisti, osim četvorice, petorice koji su sjajni. A bili su živi i ovi velikani i samo se čekalo da umru (smeh). I onda je bilo mesta za nešto novije. Za čitavu moju generaciju. Ali se publika zasitila i postmodernizmom, pa je onda nastavila Markova generacija pisaca.

Bjelica: Ali, publika se vezuje za određena imena. Imamo bestselere za jednu godinu, a imamo i autore koji se prodaju godinama.

Basara: „Hazarski rečnik” je bio bestseler, prodat je u 30.000 primeraka, a krajnje je visoka literatura.

Rosić: Bio je bestseler i „Kad su cvetale tikve”.

Bjelica: I „Knjiga o Milutinu”.

Rosić: „Kad su cvetale tikve” je, ipak, za razliku od „Knjige o Milutinu”, jedan od naših najboljih kratkih romana dvadesetog veka sa urbanom, beogradskom temom. Nedavno sam uzela i džepno izdanje „Grobnice za Borisa Davidoviča“ i bila šokirana. Jugoslovensko tržište je bilo mnogo veće od sadašnjeg, ali, ipak, danas skoro nedostižnih, 200.000 primeraka...

Paković: Kad govorimo o trivijalnoj književnosti, da li podrazumevamo i treš-književnost pod tim pojmom? Da pomenem Habjanovićku i Draškovića, koji su kruna srpske treš-književnosti. S druge strane, poslednja knjiga Isidore Bjelice, „Moj deda Luj Viton“... To je treće izdanje?

Bjelica: Za tri meseca.

Paković: Vi u tom romanu, najpre, prepoznajete jednu obrazovanu spisateljicu. Ja bih ga nazvao „bagatelom“, u muzičkom smislu tog termina. Jednostavnost, lakoća, humor. Isidora piše bagatele. „Luj Viton“ je mogao da nastane pre 20, ali ne i pre 40, ili 30 godina. Vrlo interesantno. To može da čita neko ko uopšte ne mora da prepozna ironiju. To je knjiga o fetišizmu, u kojoj uopšte nema kritičkog diskursa, u smislu, sad ćemo da pljujemo fetišizam. Naprotiv, to je fetišizam predstavljen iznutra, sopstvenim sredstvima. I vi možete da je čitate potpuno obrlaćeni tim fetišizmom, bez ikakve...

Bjelica: Ironijske distance.

Paković: Tačno, bez ironijske distance, da se time oduševljavate, da kažete, i ja hoću da nabavim jednu torbu Luj Viton, jer, evo, shvatam da je to jedino što životu, ovakvom kakav je, daje smisao. Pred vama iskrsava taj svet iznutra, u svojoj čežnji. Kad junakinji ukradu u Barseloni torbu, isprazne je i bace u kontejner, a prosjakinja je odatle iskopa, junakinja kaže, vratite mi, molim vas, platiću vam, a prosjakinja odgovori: ali ja sam se decenijama molila da mi Gospod da ovakvu torbu! To je moglo da bude napisano tek posle Dejvida Linča i „Divljih u srcu“. To je ta vrsta fine, trivijalne literature. Bez ikakvog nanosa patetike. S druge strane, imate patetične knjige, kakve piše, na primer, Mirjana Bobić-Mojsilović. Zatim i polupismene pisce. U poređenju s „bagatelama“, to je kao da uzmemo raštimovan klavir, organizujemo koncert u Beogradskoj filharmoniji, pijanista jedva da zna note, a na kraju kažemo: slušali smo nešto što dostiže stvaralaštvo Stravinskog... Ima, naime, onih koji za „Doktora Arona“ govore da je to književni učinak dostojan Bulgakova i Borhesa.  Kod Marka Vidojkovića, na primer, unutar žanra, nalazimo zaprepašćujuće inkoherentnosti. U novoj knjizi on nabraja koliko je glavni junak, je li, povalio...

Vidojković: Pre svega, koliko ima ljudi na planeti.

Paković: Jeste. To je prvo. Ima velikićevski početak. „Via Pula”. Ne znam da li si čitao taj roman.

Vidojković: Srećom nisam.

Paković: Velikić najpre taksativno navodi podatke o junaku. Kod Vidojkovića na početku romana nalazi se rečenica o tome kako je nastao glavni junak. Kaže se: „Nastao sam u zagrljaju k.... i p.....”. Tu je greška. Kod Isidore Bjelice imate uspostavljen fetišistički odnos. Sobarica spava sa torbom glavne junakinje, a kad ova pomisli da joj je torba ukradena, kaže: ovde je reč o petogodišnjem ljubavnom odnosu. To je tačan ton, u stilu „bagatele“. Reč zagrljaj ne može da stoji, u jednom pornografskom pokušaju, uz reči za polne organe. Može da stoji, recimo, „u davljenju”, „u okršaju p.... i k....“.

Vidojković: Meni je baš zagrljaj.

Paković: Bitno je kako se piše i to je suština ovoga o čemu pričamo, a ne o čemu se piše. Kako, a ne šta. Nema trivijalnih tema. Ti kažeš na jednom mestu, to su stavili na reklamu, „godišnja doba sam zavoleo, pa se s njima j....“.

Vidojković: „I ona j... mene”.

Paković: „I ona j... mene, naročito me j... jesen. J... me, pa me rastura.“ Tu se treba potruditi, ako čoveku to već ne ide od ruke, i naći izraze u skladu sa osećanjem sveta kakvo se tu hoće izraziti. Reči mogu biti vulgarne, ali stil ne sme biti prostački.

Vidojković: Ja mislim da su to baš pravi izrazi. Okej, ovo nije u Vladušićevom fazonu. I to mi je kul da se nekom ne dopada, isto je super kada se nekom dopada. Stvar je samo u tome da meni šljaka i da su to meni prave reči. Vama, tebi nisu.

Paković: Jesmo li na „vi“ ili na „ti“, odluči se.

Vidojković: Pa ne znam s kim pričam. Ne znam šta da ti kažem.

Svetislav Basara: Evo, imam trivijalnu temu. Tip osuđen na pravdi boga, prolazi kroz kalvariju. Čovek može da napiše i „Proces”, a može i „Sudiju” Vuka Draškovića. Nije potpuno isto, ali hajde.

Bjelica: Potka ne može biti slučajna. Pisci žele da šokiraju...

Paković: E, to nam je donela trivijalna književnost. Oslobodila je pisca i mesijanskog poslanja i toga da on ima nekakvu misiju.

Bjelica: Pisac već sam ima ironijsku distancu prema sebi.

Paković: Postoje, doduše, pisci treš-literature koji sebe smatraju izabranima. Ljiljana Habjanović-Đurović je direktan glas božji.

Basara: Izabrao je Ljilju.

Bjelica: Kažu da gospođa svaki roman koji u religioznoj fazi napiše, odnese da odleži kod sv. Vasilija Ostroškog. Ne mogu da smislim pretenciozniju hiperkič situaciju od toga da vam rukopis odlažu pored moštiju.

Paković: To je već privatna stvar.

Bjelica: Ali, to je uzeto kao proces pri nastajanju dela.

Basara: Problem je što gospođa hoće da je svrstaju pored Andrića.

Bjelica: I čeka Nobelovu nagradu.

POLITIKA: U Basarinoj knjizi „Sveta mast” ima detalj u kojem se Dobrica Ćosić podvrgava ritualnom mazanju svinjskom mašću. Posle je pisac rekao da nije posebno ponosan na taj momenat. Da li bi to moglo da se okarakteriše kao trivijalno?

Basara: Ne, to je uspeo detalj. Nisam ponosan na neke druge delove iz te knjige, ali to je odličan deo. Smatram tu knjigu pamfletom, samim tim i trivijalnom, sa tom namerom je i pisana.

Bjelica: I trivijalna tema može biti obrađena na elitan način.

POLITIKA: Lik oko kojeg se plete radnja Bjeličinog romana „Srpkinja” je Milica Stojadinović Srpkinja, o kojoj je Milica Mićić Dimovska napisala „netrivijalni” roman „Poslednji zanosi MSS”. Je li to replika na njenu knjigu ili ne?

Bjelica: Mene interesuju intimno prezreni ženski tabui. Dugo se bavim ženama i ženskim heroinama, pisala sam i o Mileni Pavlović Barili i o Isidori Sekulić. Uvek me interesuje tabu, ono što tad nisu hteli da objave. Zašto je Isidora Sekulić morala da spali rukopis, koji je pesnik izvršio tu defloraciju nad njom? Zašto je Anica Savić Rebac izvršila samoubistvo?

Basara: Ja moram da krenem, izvinite.

Bjelica: A kako ti i tast komunicirate? To je zanimljiva literarna pozicija. To su tri pisca u kući. On, Vida i Brana.

Basara: Ma, ja nemam problema ni sa kim, van teksta. Ni sa kim se ne svađam.

POLITIKA: Tabu teme teoretičari više pripisuju umetničkoj, nego trivijalnoj fikciji koja, kažu, varira stereotipe. Ima li u našoj pop književnosti razaranja tabua ili je to želja za šokiranjem, skretanjem pažnje publike, recimo, i kroz jezik psovki?

Vidojković: Ja upotrebu psovki zaista ne vidim kao rušenje tabua.  

Tatjana Rosić: Postoji nešto što se zove tabloidizacija kulture, rekla bih i književnosti.

Bjelica: Kod nas su guslari imali ulogu tih tabloidizatora, ako hoćete, u 18. veku.

Paković: Bilo je guslara koji su pevali i elitističke pesme.

Rosić: Može segovoriti o raskrinkavanju tabua, da bi, u stvari, pojačali i osnažili tabu. To je prividna detabuizacija u epohi koja se odlikuje snažnim konzervativizmom i ponovnim uspostavljanjem patrijarhalno-nacionalističkih vrednosti. Od načina na koji će biti obrađeni neki tabui, poglavito oni vezani za status autorki u srpskoj književnosti, zavisi hoće li cela ta priča imati istinskog uticaja na našu kulturu. Isidora Sekulić je dobrovoljno izabrala, još za života, da dela u senci muškog autoriteta i platila je za tu svoju odluku neverovatno visoku cenu. O odluci je i sama ostavila zapise ali izgleda da je odluka nije spasla poniženja koja je htela izbeći.

Bjelica: I spalila je roman.

Rosić: Popularna kultura može da se smatra, s jedne strane, kao udovoljavanje vladajućem ukusu, postojećim tabuima i zabranama društva, a, s druge, smatra se da ona na izvestan način ima subverzivnu ulogu i oslobađa od autocenzure. Teorija popularne kulture oscilira između ta dva stava. A operacija detabuiziranja statusa autorki u srpskoj kulturi je ozbiljna operacija i tiče se mogućnosti istinske društvene promene. U popularnoj kulturi, i književnosti, najopasnije je upravo to što se može stvoriti privid društvene pobune i društvene promene, dok se, zapravo, ništa ne menja ili postaje, čak, mnogo gore nego pre navodne detabuizacije. S druge strane, institucije društvenog i kulturnog sistema naučile su da ovu prividnu promenu asimiluju neverovatnom brzinom – tako da se mora biti jako obazriv sa načinom detabuizacije određenih tema ako ih zaista želimo otvoriti za novo čitanje. Način na koji su određene teme obrađene u popularnoj književnosti kod nas, i na taj način senzacionalistički lansirane u javnost, zapravo kontaminira ideju promene i onemogućava da se te teme obrade ozbiljno, kritički... Štaviše, vi se više ni ne možete vratiti na detabuizaciju tih tema, one su medijski potrošene i govore vam, opet preko medija, da su već obrađene, a niko ih nije ozbiljnije kritički ni razmotrio...

Bjelica: Mislim da nijedna knjiga nema tu moć.

Rosić: Navešću primer. Neko dođe i kaže: „Pa šta hoćete, žene su najprodavanije”. One su na vrhovima bestseler lista domaćih naslova. Time se hoće reći da su žene, valjda, konačno dobile prostor u srpskoj književnosti. A to nije istina. To što su Ljiljana Habjanović-Đurović, Vesna Radusinović, Mira Bobić-Mojsilović ili Isidora Bjelica prodavanije od nekih autora srpske književnosti, ne znači ništa za status autorki u srpskoj kulturi. To što su prisutne u medijima i na tržištu izgleda kao društvena promena, kao oslobođenje. A nikakvog oslobođenja nema, jer većina tih spisateljica i dalje podržava i predstavlja idealni tip patrijarhalne žene, kako u svojim tekstovima, tako i u medijima. To nije promenilo ništa u smislu simboličkog značaja, u smislu institucionalnih pozicija autorki poput Judite Šalgo, Mirjane Novaković, Milice Mićić Dimovske, Danice Vukićević, Nine Živančević, Snežane Žabić… Koji auditorijum u Srbiji zna da imamo mnogo vrlo kvalitetnih autorki izuzetnog književnog dara i značaja koje pišu, takođe, vrlo uzbudljivo. A kritičari žele da podiđu trivijalnoj književnosti koju pišu žene i kažu: „Aha, to je u stvari ono što žene inače pišu!” Žene, međutim, ne pišu samo to. Žene pišu različito, drugačije i bolje od onoga što se može zaključiti na osnovu bestseler lista plasiranih u našim medijima...

Bjelica: Postoji intelektualni prezir prema treš obrascima i diskursima i ja to razumem i poštujem. Ili, da ti nije mesto u emisiji ako tu nisu magistri i doktori nauka. Ali, bez toga ti ne možeš u ovu, ovu, ili ovu kuću, i ne možeš da imaš tu vrstu pažnje. Verujem da to ne može da osujeti tvoju estetiku, poetiku ili obrazovanje, i da si prinuđen da penetriraš u treš medije.

Rosić: U Hrvatskoj spisateljice koje pišu popularnu književnost fleksibilnije promovišu sebe i svoje tekstove, one se pojavljuju kao vrsta novih pop heroina.

Vidojković: Meni ne izgleda da je bilo kome u ovoj državi zanimljivo da žene, recimo, ostanu konzervativne. Mislim da je fora u tome da jedna ekipica deluje na sitnijem, individualnijem nivou.

Rosić: Stvari je teško promeniti. Da podsetim, gej-lezbijan parada nije održana. Šta se desilo posle 2000? To je ona politička promena o kojoj si ti pisao.

Vidojković: Desilo se posle 2008, kada su Dačić i Tadić ušli u koaliciju, tad se vrlo desilo. Tad je došlo do prave promene u ovoj zemlji. Došlo je do vrlo bliskog približavanja Evropskoj uniji.

Rosić: Da li je to ona promena i borba o kojoj si ti pisao u „Kandžama”?

Vidojković: Ja sam baš to pričao, kako treba pomeriti ideale. Ono što sam pričao u „Kandžama” je rezultat jedne šarene laže koja nam je nametnuta od devedesetih. I nisam znao kako će da se završi, jer volim da me pisanje dovede do toga da vidiš kolika si ispao budala i da prestaneš to da budeš. Po meni je neodržavanje gej parade vrlo očigledan projekat državne bezbednosti. Ja sam više zamerio gej populaciji koja po difoltu treba da bude puna razumevanja. Ona pre svega treba da ima razumevanja prema ovoj sredini i njenoj tradiciji. 

Rosić: Moj prijatelj, apsolutni protivnik održavanja gej parade, pričao mi je isto to, šest meseci pre zabrane, da gej i lezbijska zajednica ne sme da vređa Srbiju.

Vidojković: Ne da ne smeju da vređaju Srbiju, nego treba da budu pametniji od te sredine. Individualac, naročito iz marginalne seksualne grupe, mora da bude pametniji od čopora, koji će da juri da ga bije i ubije. Meni je to zaličilo na unapred režiranu klanicu.

Rosić: Ja sam te pitala, Marko, da li imaš osećaj da se u našem društvu desila promena? Nabolje?

Vidojković: Naravno.

Rosić: A pri tom, obrasci se jako teško menjaju. Možeš da promeniš političku vlast, ali kulturni obrazac teško.

Bjelica: Ja sam imala jako pozitivno iskustvo s mojim romanom „Ljubav u Tunisu”, koji opisuje ljubavne veze Andrea Žida. Roman je otišao u dvadesetak hiljada primeraka, šira populacija zaista počinje da prihvata gej odnos, to je nešto što može da bude stavljeno u putopisno-ljubavni roman. I to treba raditi kroz sve medije, i elitne i populističke. 

Rosić: Slažem se, ali i dalje mislim da živimo u jednoj maloj zajednici, u kojoj je jako teško promeniti kulturne običaje i obrasce uprkos političkim promenama – zato sam i pomenula gej paradu. A ono što si ti Marko rekao, prosto ne mogu da verujem da si ti to rekao.

Vidojković: Vidiš koji duks ja nosim i koji šal imam? „Beogradski sindikat” duks i „Zvezdin” šal. Ja imam tu privilegiju da znam vrlo dobro obe strane. Kada znaš vrlo dobro obe strane...

Rosić: Ne postoje samo dve strane.

Vidojković: Pričamo o ovima koji treba da budu prebijeni i onima koji biju. Sa jednima se slikam za kalendar, a od ovih drugih nosim duks, i jedni i drugi me u jednom trenutku zamrze. Zato što je sve mnogo crno-belo, a kada bi ih stavio za sto, bili bi totalno kul. Problem je što se gej-lezbo populacija zloupotrebljavala. Ovo nema veze sa književnošću, ali znam tačno u čemu je stvar.