Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > "Višeazbučnost" kod Srba i Japanaca
Kulturna politika

"Višeazbučnost" kod Srba i Japanaca

PDF Štampa El. pošta
Željko Filipović   
četvrtak, 21. mart 2013.

Ovaj tekst ne pišemo „zbog Japanaca“, nego zbog Srba. Zbog srpske sklonosti ka olakom nasedanju na podvale kojima se služe iskorenjivači ćirilice, pa nam japansku praksu korišćenja četiri pisma nude kao „dokaz“ da u višeazbučnosti „nema ničega lošeg čim i Japanci“…

To što Japanci koriste čak četiri pismaza svoj jezik, nije nikakva „prednost“, „nadmoćnost“, „usavršenost“ „napredak“, „dosetljivost“ korišćenja višeazbučja. Naprotiv! Oni u istom tekstu upotrebljavaju do četiri pisma, prema potrebi, jer su na to prinuđeni iz nužde i nevolje, jer im ni jedno pismo samostalno ne završava posao! Kod njih se ne radi o alternativnoj upotreba višeazbučja (izbor između više pisama), koja se od Novosadskog „dogovora“ nameće Srbima, nego o istovremenoj paralelnoj upotrebi četiri pisma u istom tekstu, jer im ni jedno samostalno pismo ne omogućuje zapisivanje celokupnog rečničkog fonda njihovog jezika! Svako od ta četiri pisma im omogućuje zapisivanje samo određenih delova ukupnog rečničkog fonda! Dakle, nimalo „otmena“ okolnost, koju ni jedan drugi jezik ne poznaje! Nuditi japansku praksu višeazbučja kao „primer za Srbe“ isto kao kada biste mladićima i devojkama vrhunskim sportistima ponudili da svoje zdrave noge – zamene protezama! „S konja na magarca!“

U japanskom jeziku se koriste četiri pisma:

1) Kandži = kineski ideogramski znaci, prvobitno i početno pismo japanskog jezika. Najranija poznata pojava ovog pisma u Japanu je 57. g. naše ere. Broj kandži znakova u Japanskom nije ograničen, i za razliku od slovnih azbuka, stalno se uvećava, zbog pojave novih pojmova, dok azbučni jezici ostaju na istom broju slova. Broj kandži znakova zavisi od namene njihovog korišćenja. Za nauku je potrebno više znakova nego za štampanje dnevnih novina. Svaki kandži sistem ima svoj broj znakova i svoje ime. Za opštu pismenost potrebno je oko 2.300 znakova (poslednji put odlučeno 2010. godine). Japanski đaci nauče otprilike 1.000 karaktera u osnovnoj školi i još 1.000 u srednjoj školi i  gimnaziji. Sveopšta repozitorija svih kandži znakova (što bi bilo ekvivalentno broju svih slova u celokupnoj srpskoj književnoj baštini, od crkvenoslovenske do današnje) iznosi preko 13.000, a ISO repozitorija je nešto više od 6.000 znakova.

Kandži, 2230 kineskih znakova prvobitnog japanskog pisma

2) Hiragana = prvo dopunsko japansko slogovno pismo za japanske reči za koje nema kandži. Kompletna slogovna hiragana sastoji se od 48 znakova:

     - 5 samoglasnika,

     - teoretski, 45 suglasničko-samoglasničkih jedinica, koje se sastoje od 9

        suglasnika u kombinaciji sa svakim od 5 samoglasnika, od kojih:

         3 se ne koriste („ji“, „je“, „vu“), 2 se izgovaraju kao samoglasnici („vi“ i „ve“)

         i zastareli su u savremenom japanskom jeziku,

    - 1 („vo“) se u savremenom japanskom obično izgovara kao samoglasnik „o“, i očuvan  

       je u samo jednom praktičnom slučaju,

    - 1 samostalni suglasnik.

Pojavila se 471. g. naše ere. U početku, svaki slog hiragane je imao više od jednog znaka. Od 1900. g. za svaki slog ovog pisma ostavljen je samo po jedan znak.

3) Katakana = drugo dopunsko japansko slogovno pismo za reči stranog porekla. Izradili su je budistički monasi u ranom periodu Heian između 794. i 1185. g. naše ere.

Hiragana                                                         Katakana 

4) Romadži = „rimski znaci“, latinska abeceda za strana imena (za Japance), ili imena velikih japanskih firmi da bi stranci mogli da ih približno pravilno izgovore. Mada, pitanje je kako će koji Japanac shvatiti kako su se zvali Shakespeare, Hugo (Igo), Rumun Georghiu (Georgiu), Englez George (DŽordž), Francuz Georges (Žorž), Nemac Georg (Georg)!

Deca početno opismenjavanje uče na hiragani.

Evo kako izgledaju tri od četiri japanska pisma, pošto nam je latinska abeceda već poznata:

 

Železnička stanica Tokio: kandži, hiragana, romadži

Evo šta o japanskoj praksi četvoroazbučja kaže naš sunarodnik iz Amerike, veliki poštovalac srpskog jezika i ćiriličnog pisma, veliki svetski putnik i poznavalac više stranih jezika:

„Dragi gospodine Filipoviću,

Vaša konstatacija da nijedno od tri japanska pisma ne "završava posao" je sasvim tačna. Japanci su od Kineza preuzeli slikovno pismo koje oni zovu kan-dži (doslovno: kineski lik ili karakter) ali su ubrzo shvatili da je nemoguće u potpunosti da zadovolje infleksije i druge karakteristike japanskog jezika, kao što, na primer, engleska ili norveška, pa čak ni poljska latinica, ne bi zadovoljile srpske potrebe.

U 9. veku naše ere, u Japanu su izmišljena još dva sastava slogovnih znakova da bi se zadovoljile potrebe japanskog jezika. Ti sastavi se zovu kana hira-gana i kata-kana.

Četiri pisma u istom tekstu

U neku ruku, kandži je strano pismo, ali je prilagođeno japanskom, pa prema tome nije kao hrvatska latinica koja je u potpunosti prihvaćena bez promene u srpskom, pa prema tome nema ni autorsko ni bilo koje drugo srpsko obeležje.

Hira-gana i kata-kana su slogovne azbuke kojima se može pisati japanski i bez kan-džija, kao što srpski može da se piše isključivo latinicom (ne samo hrvatskom), ili bilo kojim drugim pismom, ako se malo prilagodi srpskim potrebama, kao što je bio primer arabice.

Hteo bih samo da dodam da se na kane može gledati kao na srpska ćirilična slova koja ne postoje u drugim ćiriličnim azbukama. I kane i naša slova su dodata da bi se "završio posao".

Japanska latinica je engleska, i nikome ne pada na pamet u Japanu da tu latinicu zove "japanskom". Tako ni hrvatska latinica nije srpski izum niti srpski trud da bi zaslužila da se krsti srpskim imenom.

U japanskom jeziku kan-dži osnovno zvanično pismo koje se samo dopunjava hiraganom i katakanom. Vrhunac pismenosti u Japanu je biti u stanju ispisati sve na kan-džiju. Veoma malo ljudi je u stanju da tako nešto učine, jer je potrebno znanje hiljadâ znakova i njihovo simvolično značenje. S obzirom na to da u japanskom postoji samo mali broj glasova a ogroman broj likovnih karaktera, veoma je važno da se ti karakteri slažu ne samo po glasu nego i da su u skladu sa slikovnim značenjem, što je veoma teško.

 Manevri japanske vojske. Tri pisma u istom tekstu: kandži, katakana („helikopter“), romadži (model) 

Starije generacije Japanaca još uvek pišu zastarelim kan-dži sistemom koji je nerazumljiv novijim pokolenjima. Zato postoji još jedan sistem pisanja koji se zove "furigana" (u stvari japanski kao ni srpski nema glas f nego samo h - a u je muklo, tako da je stvarno ime huri-gana). "Furigana" je kan-dži sa malim kana slogovima. Time se deci omogućava da izgovaraju kan-dži likove koji im još nisu poznati, koji se retko upotrebljavaju, ili koji su zastareli ili izbačeni. Ekvivalent "furagane" u srpskom bila bi upotreba predvukovskih slova kako bi se zadržao originalni oblik teksta, na primer Petar Petrovićъ Nѣgošъ "Gorskій Vієnacъ", koji danas verovatno 99% Srba ne bi umelo da pročita.

Bilo kakvo poređenje nepotrebnog srpskog dvoazbučja sa japanskim načinom pisanja je samo izraz totalnog neznanja i nerazumevanja.

Latinica se u japanskom upotrebljava samo kao način preslovljavanja da bi stranci mogli da izgovaraju japanske reči, kao na primer imena velikih preduzeća. Japanska proza se nikada ne piše latinicom. Nema japanskih knjiga na latinici!

S poštovanjem“… 

 

Tri pisma u istom tekstu: kandži, hiragana, romadži

Hvala našem sunarodniku na ovom prikazu. Mi zaista nemamo mogućnosti da ove činjenice saznamo, osim od ljudi koji su bili na izvoru i koji su lično videli ove stvari u praksi.

Da budemo slikoviti. Ljudi su nekada najvažniji životni posao – žetvu pšenice – u najvažnijem ljudskom zanimanju – proizvodnji hrane, zemljoradnji – obavljali korišćenjem raznih alatki u raznim fazama žetve. Srpom su požnjeli stabljike pšenice, vilama su sadevali pšenicu u gumna, kolima su prevozili pšenicu do svog domaćinstva, dvorišta,  stočnom snagom (konjima, govedima) su vršili kružno gaženje prostrte pšenice zbog „vršidbe“, odvajanja zrna od klasa i slame, sitima, rešetima su vršili prosejavanje i rasprašivanje zrnevlja, koje je tek tada moglo da se skupi u džakove, odveze u vodenice, vetrenjače ili druge mlinove da bi se dobio konačni proizvod neophodan ljudskoj ishrani – pšenično brašno! Danas kombajn „prošeta“ njivom i u jednom dahu obavi sve ove pobrojane radnje pre mlevenja.. Japanska praksa korišćenja četiri različita pisma za zapisivanje svog jezika u istom tekstu je upotreba više alatki u „predkombajnskoj žetvi“, a korišćenje samo jednog pisma za celokupni rečnički fond jednog jezika je  „korišćenje kombajna za žetvu“.  Ponuda Srbima japanske prakse višeazbučja je ravna ponudi korisnicima kombajna da se vrate na predkombajnsku mukotrpnu žetvu. „S konja na magarca“!

Međutim, kada znamo sklonost Srba ka nasedanju na podvale u očekivanju da će tako „dostići naprednije od sebe“, ne čudi i njihovo oduševljavanje „ravnopravnošću pisama i bogatstvom dvoazbučja“, pa nas ne bi začudilo ni da se Srbi ponovo dohvate srpa, kao što su se dohvatili hrvatske latinice, a da kombajne ostave da propadaju i trunu, kao što su  ostavili i ćirilicu da propada i trune.

Ja sam objavio članak „Iskorenjivanje ćirilice poljupcima“. Evo sada i iskorenjivanja ćirilice Japancima! Sva sredstva su upotrebljiva kad je u pitanju podvaljivanje u cilju iskorenjivanja ćirilice. Ljudska mašta je tu beskrajna.

Međutim, hajde da ipak poslušamo naše podvaljivače, pa da primenimo i u našem jeziku japanski metod raznih pisama u istom tekstu:

Da ne kažu da smo kukavice. Kao što vidite, ne damo se!

Autor je "čuvar ćirilice" iz Niša