Za Beograd ili vapaji estradnih ratnih gubitnika

Estradne zvijezde iz državica nastalih cijepanjem SFRJ po natrulim joj avnojskim šavovima, i oni koji to odista bjehu u zajedničkoj nam državi i o(p)stali kako-tako do dana današnjeg, pa i oni koji umišljaju da jesu, ili im je stalo da to budu, minulih novogodišnjih praznika, posebno u onoj tzv. najluđoj noći, koliko-toliko nadoknadili su svoje neprežaljene novčane gubitke u tegobnim im vremenima ratnim i poratnim. Istina, svjetska ekonomska kriza učinila je svoje, te su mnogi pjevali i svirali daleko ispod nekadašnjih tarifa, kada su na ispraćaju stare i dočeku nove godine svoje bankovne račune uvećavali za po nekoliko stotina hiljada evra ili nekih drugih novčanica u toj protivvrijednosti. Ipak, za sve njih je najvažnije da je „profunkcionisalo“ jedinstveno ju-estradno tržište, da se vraćaju staroj publici, iliti, savremenijim jezikom rečeno, fanovima koji su ih se „uželjeli“, „uželeli“ ili „uželili“.

Riječima: „Ovo nije bio naš (moj) rat!“, izražavali su svoj gnjev, kivnju i ozlojeđenost mnogi koji su u ratnom zlovremenu ostali uskraćeni za sticanja bogatstava pjesmom i svirkom. U tim njihovim jetkim, sebičnjački otrovnim opaskama nije bilo ni trunčice razumijevanja za patnje tzv. običnih, osiromašenih i izmučenih ljudi, koji su, pošto su izgubili i radna mjesta i kakve-takve prihode, branili jedino vrijedno čime su raspolagali – gole živote svojih najmilijih. Početak rata većinu estradnih zvijezda i zvjezdica nije zatekao materijalno neobezbijeđene, tako da su, zahvaljujući novcu koji su stekli na koncertima, raznim priredbama i zabavama, te od prodaje gramofonskih ploča, fono i video snimaka i drugih proizvoda te vrste, mogli da izbjegnu ratne strahote, jad, bijedu, beznađa i sva poniženja koje donosi ta teška elementarna društvena nepogoda. Oni su mogli da napuste ratnom kataklizmom pogođena mjesta u kojima su posjedovali stanove, kuće i druge vrijedne nekretnine i da negdje u bijelom svijetu, gdje vlada mir, započnu novi život. Bili su u mogućnosti da plate svoj mir.

Topovi još nisu bili sasvim zaćutali, niti muze progovorile, kada su se „glasom razuma“: „Ovo nije bio naš (moj) rat!“ oglasili estradni ratni gubitnici. Vapili su za dobrim starim vremenima kada su punili dvorane po vascijeloj „Jugi“. Koristili su svaku pruženu im priliku da nešto kažu o svom povratku na javnu scenu, pa i o mnogo čemu drugom za šta nisu kompetentni ni po osnovu znanja, ni po osnovu zvanja, što mnogi čine i dan-danas, da izreknu optužbe na račun onih koji su ratovali i time im onemogućili da uvećavaju novčano i materijalno blago. Poneki su umišljali, ili su i dalje u takvom samoubjeđenju, da su, kao javne ličnosti, pozvani da vrše „ambasadorsku“ misiju pomirenja među zavađenim narodima izdrobljene zajedničke im eks-otadžbine. Vapijući da to nije bio njihov rat, uspjeli su da se vrate na mjesta za koja su ih „vežu“ jake emotivno-finansijske uspomene. Posebno im je bilo stalo da ih ponovo čuje i vidi publika u Beogradu, gdje se među prvima obrela Hanka Paldum, koja već na početku rata u Bosni nije mogla da prikrije srbomržnju. I, gle, bi prihvaćena kao da u njoj viđoše reinkarnaciju Majke Tereze. Nedavno je Dino Merlin, jedan od vodećih sarajevskih estradnih srbomrzaca u vremenu rata, uprkos protivljenju raznih udruženja i nevladinih grupa da održi koncert u beogradskoj „Areni“, uspio da napuni najveću dvoranu na Balkanu čak tri puta u nekoliko dana. To mu ne bi uspjelo ni u sarajevskoj „Zetri“, sportsko-kulturnom objektu, izgrađenom početkom osamdesetih prošlog vijeka, u čijem imenu je enigmatski prikriveno ono što je Izetbegović kanio da projektuje žrtvujući mir – „Zelena transverzala“! Svoju datu riječ „Nikad više u Beogradu!“, izgovorenu u više navrata javno, posredstvom TV i drugih glasila, pogazila je i Tereza Kesovija. Jer, gomili novca ne okreću se leđa.

Tobože, da su se oni (pjevači i svirači) pitali do rata nikada ne bi došlo(!?). Nisu se s tim u vezi pitale ni kudikamo umnije glave, jer oni koji žive od proizvodnje ratova (SAD i njihovi zapadnoevropski saveznici) ne drže do toga šta o ratu i njegovim posljedicama misle i govore ljudi od pameti i znanja. Rat je veliki biznis, ako ne i najprofitabilniji. SAD, u ovom po njih više negoli povoljnom dugotrajnom periodu nastalom po okončanju hladnog rata, status vodeće svjetske sile održavaju uglavnom stvarajući nova ili oživljavajući stara ratna žarišta. Izuzev ljudskih života (tretiranih kao „kolateralne štete“), u ratu sve ima svoju visoku cijenu: i oružje, i municija, i lijekovi, i vojnička odjeća i obuća, i hrana sa isteklim rokom upotrebe, pa i humanitarna pomoć koja se dugoročno otplaćuje... Rat na području bivše SFRJ bio je neizbježan. Nisu ga nedavno mogle izbjeći ni neposlušne zemlje sa naftonosnim poljima na roguAfrike i na Bliskom istoku. Ni ratovi u tim zemljama nisu bili željeni, ma koliko da su tamošnji narodi, pa i njihove estradne zvijezde, zasigurno u ogromnoj većini, bili protiv.

(Autor je novinar i pisac iz Brčkog)