Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Zbog čega je rasizam „boraca za ljudska prava“ gori od otvorenog rasizma (2)
Kulturna politika

Zbog čega je rasizam „boraca za ljudska prava“ gori od otvorenog rasizma (2)

PDF Štampa El. pošta
Ana Radmilović   
četvrtak, 02. septembar 2010.

Rasizam kao pretpostavka da rasna pripadnost određuje životne okolnosti uslovljava indivuduu da bude ovakva ili onakva, daje joj određene osobenosti ili čak karakterne osobine, čini je manje ili više pametnom, nadarenom za sport ili nauku, čini je više ili manje umetnikom, predrasude, klišei, fijoke u koje je svet navkao da stavlja pripadnike određene rase, što se kasnije prenosi i na grupacije poput homoseksualaca koje sam pomenula u prethodnom tekstu, pa onda imamo uverenje da su homoseksualci mekušci, da su žene koje su lezbejke muškarače, kao što su crnci gluplji od belaca, ali bolji u sportu i krevetu... Sve te, dakle, predrasude mogle bi da potpadaju pod pojam „rasizam“. Uverenje da je jedna rasa manje ili više sposobna za određene stvari, manje ili više vredna i manje ili vše važna, da je jedan narod manje ili više „glavni“, da je „bolji“, da je „izabran“ od Boga ili kakve više sile, da je njegova religija pravovernija od drugih i sva slična opšta mesta – rasizam su.

Prost rasizam izgleda tako što neko, ne baš vaspitan i ne previše pametan, uzme pa komšiji koji je Rom psuje majku cigansku i priča u kući, ili javno, kako su Cigani prljava stoka i kako se sa njima ne da živeti. Taj prostak veruje za sebe da je bolji samom činjenicom da nije Rom. U toj zapravo nebitnoj činjenici on pronalazi razlog da o sebi ima dobro mišljenje, da kaže „hvala Bogu što sam Srbin“, predstavnik većinskog naroda u državi Srbiji... Uglavom, to bi bilo sve čime taj nesrećnik ima da se „pohvali“, a što je takođe samo jedna činjenica koja će ga, opet, u očima slično raspoloženog Nemca činiti bićem nižeg reda, jer pripadnikom „agresorskog“ naroda u prethodnom ratu, bradatim ludakom sa kamom, potencijalnim koljačem i čovekom koji bije ili ubija strance Beogradu.

To je vidljivi rasizam i svodi se na prezir prema vidljivim različitostima. Takav rasista – prostak, recimo, može u svom okruženju da „toleriše“ homoseksualca dok ovaj krije svoje afinitete i ukoliko je čak, što nije redak slučaj, oženjen i ima decu – ovaj rasista neće imati zamerke. Prostak rasista će, sa druge strane, očiglednom homoseksualcu reći da je pederčina, potući će se s njim i za to će tražiti odobrenje ili čak pohvalu „većinske“ grupe.

Kada na TV bude slušao o pravima „pedera“ ili „Cigana“, on će psovati i pričati kako za „normalne“ Srbe više nema mesta u Srbiji, kako je sve propalo, kako je zapad sve zagadio i kako će ionako uskoro smak sveta i sve je to lepo opisano u Bibliji. Otkrovenje Jovanovo verovatno nije imao živaca da pročita, ali pošto je on Srbin-pravoslavac – njemu Biblija ne treba, on zna šta tamo piše i šta se htelo da kaže.

Taj je rasista – kreten, iako karikatura, opasan. Hrabar u grupi, uglavnom neostvaren kao pojedinac, pun mržnje i koji svoju samorealizaciju pronalazi u činjenici da je slučaj (ako ne Bog) hteo da on bude rođen na određenom mestu i kao pripadnik određene nacije – opasan je jer će, takav nikakav, ukoliko sutra grupa od njega bude tražila da nekoga ubije, on to verovatno i uraditi. Kao pojedinac je, s obzirom na to da je neostvaren, prilično bezopasan jer ne poseduje ni dovoljno znanja ni dovoljno pameti, harizme niti bilo čega drugog što bi ga načinilo čovekom sposobnim da na bilo koga utiče. Odličan je za manipulisati njime, i njegova snaga ili opasnost leže u nedostatku pameti. Da glupost često može da bude opasnija od pameti makar se ta pamet trošila i na zlo, poznato je. Ali glupost, posebno ta glupost koja traži odobrenje grupe za svaki svoj postupak, ne čini ništa po sebi. Svoje činjenje ona stavlja u službu i na raspolaganje „zajednici“ tj. onome što tumači kao dobrobit te zajednice, a što je kao ideja, u interpretaciji ove gluposti, takođe svedeno na nivo karikature. Lider koji bi mogao da okupi ovu vrstu gluposti na gomilu, lider glupaka – takođe treba da liči na karikaturu. Što on više imitira karikaturu, kao što je i bivalo, on postaje bolja ribarska mreža koja će uloviti veliki broj glupaka i odvesti ih u pogrešnom smeru. Šta je pogrešan smer? To je onaj smer gde glupaci rade stvari koje su u kontri sa onim što misle da im je interes. Na primer, ako glupaci misle da im je u interesu da povrate nacionalno dostojanstvo, onda oni ne treba da biju Rome, jer kad biju Rome oni prave od sebe budale, od Srbije zemlju koja nije bezbedna i gde nema tolerancije a od Srba prave rasiste, što ne nailazi na odobravanje velikog dela sveta, a kod jednog bitnog dela pristojnijih građana Srbije izaziva otpor i gnušanje.

Zbog čega je od ovoga gori rasizam onih koji se javno predstavljaju kao borci protiv istog?

Uprošćeno, gori je jer se služi prostačkim rasizmom kao osnovnim sredstvom za rad. Ide istim stazama i upire prstom u različitost, etiketira je i čini od nje metu kakva po sebi možda i ne bi bila, da se na njoj ne insistira. Naizgled deluje kao da se ne obraća pažnja na kontraproduktivnost delovanja, a zapravo delovanje je i predviđeno da bude kontraproduktivno. Ukratko, oni ne „brane“ različite, oni ih označavaju kao takve i žive od njihove ugroženosti. Ono što, za razliku od rasiste – prostaka, ovaj svet ne prašta „različitom“ jeste pokušaj da izađe iz fijoke, da ne pripada namenjenoj „grupaciji“, da ne deli mišljenje na silu napravljene „grupacije“ i da se izdigne iznad zadatog mu konteksta. Taj perfidniji kliše od prostakovog prema kojem su „svi pederi mekušći i ne biju se“ nalaže da jedan homoseksualac ne sme da bude, recimo, nacionalista. Da mora da bude levičar, da mora da brani Rome i divi se Jevrejima, da ne sme da ga pogađa gubitak Kosova i da zaslužuje sprdnju ukoliko se ne uklapa u svoj „milje“, koji je jedan zadati milje i, jednako kao u najprimitivnijem rasizmu, deluje dehumanizujuće, oduzima pravo na slobodu izbora i tera pojedinca u namenjeni mu tor. Rasizam „boraca protiv rasizma“ je, dakle, gori utoliko što je perfidniji, što se pod plaštom braniteljstva svodi na zarađivanje na račun „različitih“ i što ih primorava da se zadrže u namenjenim okvirima. Svaki izlazak iz konteksta se kažnjava, čime se zapravo uskraćuje pravo na istinsku različitost koja nije ograničena pripadanjem grupi. Reč „malograđanski“ je gotovo izašla iz upotrebe, ali duh koji se pretvara da ima razumevanja za „drugost“, a zapravo je dodatno povređuje svojim svrstavanjem – malograđanski je duh. Njegova glavna odlika je licemerje.

U tom smislu, onaj prostak s početka priče je bolji i zapravo je manji rasista od malograđanina koji se, praveći se da zastupa „drugost“, dvostruko ograđuje od nje. Prvo, ograđuje se od nje imenujući je na svakom koraku i upirući prstom u nju, a zatim se ograđuje jednom predimenzioniranom, pokazivačkom tolerancijom koja to nije. Ako se on pretvara da „ima razumevanja“ za Roma koji hoće svoju kartonsku kutiju jer je tako navikao, on mu uskraćuje mogućnost napredovanja i normalne asimilacije. Rom mu odgovara samo takav, neasimilovan. Takvog ga zastupa, ni u jednom trenutku ne stavljajući se na njegovo mesto i u ravnopravan status sa njim. Kada ja opsujem Roma i kažem mu da je prljava svinja koja mi smeta, ja njemu u tom trenuku dopuštam da bude ravnopravan i da mi eventualno odgovori. Mogu da se posvađam s njim zbog toga što ga tretiram kao ljudsko biće koje nije mentalno zaostalo i ne smatram da je u redu da se ponaša kao da jeste. Ako ga, pak, tretiram kao da jeste mentalno zaostao, počeću da „tolerišem“ svaku njegovu svinjariju (naravno sa pristojne udaljenosti) i tome što ću ga lišiti kritike ja ću ga lišti mogućnosti da sagleda i da eventualno promeni svoje loše navike. Još je gori primer homoseksualaca čija bi seksualna opredeljenost trebalo da ih načini većim frikovima u društvenom smislu nego što bi to ikada bili da se na tome ne insistira. Tako ja sada treba da uvažavam potrebu za egzibicionizmom, da budem publika koja ni u jednom trenutku ne sme da se zgrozi javnim ljubakanjem – zbog toga što sam ja, ako se zgrozim, retrogradna, primitivna i po društvo štetna. Mogu slobodno da pokažem da mi ne prija da gledam hetero par koji preda mnom izvodi seksualni perfomans, to je ok, ali ne mogu da pokažem da mi nije prijatno kada sedim u prostoriji gde se dva muškarca ljube ne jer imam nešto protiv homoseksualaca nego jer mi je prosto neprijatno da prisustvujem nečijem seksualnom odnosu. Mogu da tolerišem, ali ne mogu da lažem da mi je prijatno. I u tom trenutku, dok ja „tolerišem“, među nama, između mene koja nisam gej i njih koji jesu – stvara se nepromistiv jaz. Ja „tolerišem“, dakle, ja ih ne smatram jednakima sebi i ja trpim jer ću u suprotnom morati da objašnjavam da meni „ne smeta šta neko radi ako to radi kod kuće“, a ta rečenica je već uveliko proglašena za diskriminatorsku rečenicu koja je izgovor raznim ekstremizovanim grupama. Ako ja moram odraslog i, po mom uverenju, normalnog čoveka da „tolerišem“ jer je on homoseksualac pa mu je dopušteno i čak je poželjno da se ponaša kao kreten – onda ja njega zapravo diskriminišem svojom nazovi-tolerancijom.

Svojim suštinski lažnim pokroviteljstvom taj svet koji živi od „odbrane prava na drugost“, drugim rečima, pravi od „drugih“ idiote, bića nižeg ranga, a ako to nije rasizam – šta je onda? Otvoreni rasizam koji donekle i nije sebe svestan, manje je zlo jer je iskorenjiv. Dopušta dijalog, makar početak dijaloga bila i svađa. Perfidni rasizam onemogućama dijalog jer „drugačije“ stavlja van svakog konteksta normalnog življenja, ništa mu ne zamera jer od njega i ne očekuje normalno ponašanje, čime ga dublje i ozbiljnije povređuje, ostavljajući teže posledice nego površna, vidljiva netrpeljivost.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner