Početna strana > Polemike > Ablendovanje iz ormana ili Pažnja, zakon na putu!
Polemike

Ablendovanje iz ormana ili Pažnja, zakon na putu!

PDF Štampa El. pošta
Rastislav Dinić   
nedelja, 01. februar 2009.

(Odgovor Jovani Papan) 

Ima nečeg u delu dobrog K.S. Luisa što ga čini tako privlačnim izvesnoj vrsti mislilaca/ica. Nedavno je Sara Pejlin na pitanje koje pisce voli da čita navela upravo njegovo (i samo njegovo) ime, a sada se, evo, na njega poziva i Jovana Papan. U čemu je stvar? Na pravom tragu je, čini mi se Majkl Murkok, koji u svom duhovito naslovljenom tekstu, “The Epic Pooh”, Luisa upoređuje sa A.A. Milnom, autorom brojnih dečijih knjiga o avanturama Vini Pua. „Hajde da svi budemo ušuškani“, poručuje nam ovakva literatura, „hajde da zaboravimo na sve svoje muke i odemo da nanamo.“1 Složeni problemi života u industrijskom i post-industrijskom društvu, zamenjeni su fantazijom o svetu kao dečijoj sobi bez oštrih ivica, nastanjenoj plišanim medama (Miln) i mudrim, dobronamernim i svemoćnim lavovima (Luis).

Luisovim fiktivnim svetom iza ormana, čuvenom Narnijom, vlada svemoćni lav Aslan, i sve dobro što se u Narniji da postići, postiže se samo uz njegov blagoslov ili pak njegovom direktnom intervencijom. Po rečima Alana DŽejkobsa, „ovo je narativni svet u kome poslušnost pred pravednim autoritetom donosi sreću i sigurnost, dok njegovo zanemarivanje donosi opasnost i nesreću“, a po Raselu V. Daltonu: „Najveća vrlina u Narniji je, čini se, potpuna potčinjenost Aslanovoj volji.“2 Najveći greh u Narniji je, pak – odrastanje. Devojčici koja je bila „odveć voljna da poraste“, ulazak u Narniju biće zauvek zabranjen.

Neka mi čitalac ne zameri ovaj kratak izlet u literaturu i neka ne misli da ovim pokušavam da izvrdam raspravu. Daleko od toga. Radi se samo o tome da Papanova u svom poslednjem tekstu ne nudi baš puno smislenog materijala za raspravu o samoj stvari, pa mi se učinilo da bi bilo zanimljivije i iluminativnije poći tragom jedne literarne reference. Avaj, da parafraziram Kiša, šteta što se ovde ne možemo baviti literaturom, nego se moramo baktati sa „Mršavim optužbama“. Prljav posao, ali neko mora da ga obavi, dakle – zapušimo nos i zaronimo.

Osnovni problem pomenutog teksta leži u tome što Papanova, i pored brojnih referenci na britansku bulevarsku štampu („Skandalozno! Trogodišnje dete optuženo za rasizam samo zato što je reklo 'bljak'!“; ne, čitaoče, ovo nije iz „Kurira“, ali nije ni daleko – u pitanju je „Dejli mejl“), te kratkih, ali prosto zadivljujuće pogrešnih predavanja o pravnom pozitivizmu, o tradiciji, itd., uspeva da ne odgovori na savršeno prosto pitanje koje sam joj u svojim komantarima postavio. To pitanje je, da se podsetimo, bilo sledeće: da li država ima prava da određuje bilo kakve kriterijume koje potencijalni usvojitelji moraju da ispune, t.j. da li ima prava da diskvalifikuje one koji te kriterijume ne ispunjavaju? Ako nema, onda je Papanova potpuno u pravu, odbiti gospodina Hola zbog debljine predstavlja očigledno prekoračenje nadležnosti od strane države. Problem je međutim, u tome, što bi u tom slučaju bilo jednako prekoračenje odbiti potencijalnog usvojitelja zato što je ovaj zavistan recimo od alkohola, ili, zašto da ne, od heroina. Prateću argumentaciju lako je konstruisati – to što je neko zavisnik od heroina ne mora da znači da ne voli svoju decu, niti da će biti loš roditelj, te ima raznih zavisnika, te ima raznih istraživanja, te i kad ovaj roditelj umre – opet mu ostaje onaj drugi, te sve je to ipak bolje od doma, itd. Ali ova dodatna argumentacija zapravo ne bi ni bila potrebna, jer ako država nema prava da postavlja kriterijume pri usvajanju, svaki ovakav kriterijum predstavlja prekoračenje njoj pripadajućih prava, pa i ovaj. I tačka.

Ukoliko, međutim, država ima prava da određuje kriterijume pri usvajanju, odnosno, ukoliko ima prava da diskvalifikuje potencijalne kandidate za usvajanje po nekim osnovima, postavlja se pitanje, po kojim to osnovima ima prava da čini i kako se ti osnovi određuju. Konkretnije, drugi deo mog pitanja je bio, ako Papanova smatra da alkoholizam predstavlja osnov za diskvalifikaciju potencijalnih usvojitelja, zašto preterana debljina ne bi mogla da predstavlja ovakav osnov? U čemu je relevantna razlika?

Na ovaj deo pitanja, Papanova, istini za volju, daje kakav-takav odgovor. Ona kaže, prvo: tvrdnja o vezi između debljine i smrtnosti, odnosno debljine i bolesti nije naučna, već – kvazi-naučna; a drugo: čak i da nije kvazi-naučna, ona (Papanova), ne vidi zašto bi potencijalna dužina životnog veka usvojitelja igrala bilo kakvu ulogu u usvajanju. Bolje je valjda da deca imaju kakav-takav dom, nego da nemaju nikakav, kaže ona. Što se tiče prve tvrdnje o kvazi-naučnosti, onda je, bojim se, prosto netačna. Ne u nekom jakom metafizičkom smislu, dakako, ali ovde i sada po dominantnom i praktično nespornom konsenzusu u medicinskoj zajednici – postoji nesumnjiva pozitivna korelacija između preterane debljine i smrtnosti. To potvrđuju čak i istraživanja koja Papanova navodi – ona samo tvrde da je ova korelacija manja nego što se ranije smatralo – nikako ne i da je zanemarljiva.3 Još je i mnogo više studija koje pokazuju veću korelaciju između ove dve promenljive (te povrh toga, još i visoku korelaciju između preterane debljine i morbiditeta, odnosno bolesti)4.

Otkud onda Papanovoj tvrdnja da je ova korelacija – mit? Ne računajući blogove, ja sam među izvorima na koje nas upućuju njene fusnote uspeo da nađem samo jedan u kome se o vezi između preterane debljine i smrtnosti govori kao o mitu. U pitanju je sajt neprofitne organizacije “Center for Consumer Freedom” (u daljem tekstu CCF), koja se pored mita o štetnosti preterane debljine, bori još i protiv mita o štetnosti alkohola, mita o štetnosti pušenja, mita o štetnosti brze hrane, itd5. Otkud jednoj neprofitnoj organizaciji sredstva za toliku borbu, svakako se sada pita čitalac? Evo odakle, organizacija je osnovana više nego izdašnom donacijom od 600.000 dolara, od strane kompanije „Filip Moris“, koja je uz druge slične kompanije (iz industrije brze hrane, restoranske industrije, industrije alkoholnih pića, industrije za riblje prerađevine itd.) kasnije nastavila da finanira CCF i tokom narednih godina6.

Drugim rečima, da parafraziramo Najtana Nejlera, duvnskog lobistu iz filma “Thank you for Smoking”7, CCF ne krije istinu, on je samo – filtrira (uzgred, već vidim Papanovu sa Nejlerom i drugarima iz “M.O.D. Squad”, kako ručka Big Mac, srkuće king-sajz kolu i žali se na mračne oblake totalitarizma koji se nadvijaju nad Evropu). Rečima Nejlorovog kolege naučnika, doktora Nejtana Nala, organizacije poput CCF-a su tu da nas podsete da je nauka kontroverzna i da obe strane u kontorverzi zaslužuju da budu ravnopravno predstavljene – a ne samo ona na čijoj su strani činjenice.8

Šalu na stranu, CCF nije nikakva naučna, niti uistinu neprofitna organizacija, već tek jedna ne preterano vešto skrivena maska za alkoholni, restoranski, i nadasve duvanski lobi. Sa ovom konstatacijom trebalo bi verovatno da završim bavljenje CCF-om i njegovih projektima o tome kako je čokolada zapravo zdrava za zube, kako se od hamburgera postaje baš šlank, i kako je koka-kola melem za decu u razvoju. Ali neću, usladilo mi se. Jedan od projekata kojim se CCF već neko vreme bavi jeste borba protiv kampanje za borbu protiv vožnje u alkoholisanom stanju9. Dobro si pročitala čitateljko, CCF se bori za pravo svakog pojedinca da pije pre nego što sedne za volan (naravno, „na odgovoran način“). Borbu za rigoroznija ograničenja alkohola u krvi vozača, CCF naziva – borbom za gušenje potrošačke slobode. Tragom argumenata koje u svom tekstu upotrebljava Papanova, mogli bismo da dodamo još da ova borba prisiljava ljude koji vole popiju da „menjaju svoj životni stil za neki moralno-politički podobniji, u skladu sa idejama manjine koja smatra da zna bolje od njih samih šta je dobro za njih, i da joj to daje pravo da to od njih zahteva“, zar ne?

Ne. I CCF i Papanova, nažalost, nemaju pojma o čemu pričaju (CCF zapravo ima, ali se gradi da nema, dok za Papanovu nisam baš siguran, obzirom da ona to, čini mi se, radi za džabe). Svako, naravno, ima pravo da pije koliko i čega god hoće, bez da se država u to meša; štaviše, svako ima pravo i da posle toga sedne za volan, sve dok se vozi samo po sopstvenom dvorištu. Onog trenutka, međutim, kada automobilom izađe na ulicu – to prestaje da bude pitanje bilo kakve „moralno-političke podobnosti“, „životnog stila“, ili „potrošačke slobode“ i postaje pitanje elementarne bezbednosti svih učesnika u saobraćaju, i država ima ne samo pravo, već obavezu da se umeša, odnosno da zakonom propiše tačnu količinu alkohola u krvi koju jedan vozač sme nekažnjeno da ima. I država to onda ne radi zato što smatra da zna bolje od samog vozača, „šta je dobro za njega“, nego iz razloga zaštite opšteg dobra.

Isto tako, svako ima prava da bude debeo koliko mu to duša ište, a da se pritom država u taj njegov izbor ne meša. Onog trenutka, međutim, kada se prijavi za usvajanje dece, to prestaje da bude pitanje „životnog stila“ i postaje pitanje elementarne bezbednosti i dobrobiti drugog ljudskog bića (koje uz to, još nije u stanju da o ovima samo brine), i tu država opet ne da ima prava, nego ima i obavezu da se umeša, odnosno da odredi jasne zakonske parametre. I tu se ne radi, kako (sa sad već zabrinjavajućom dozom samouverenog neznanja) piše Papanova, „o najobičnijem pretvaranju pitanja životnih stilova, nekada rezervisanih za privatni prostor pojedinca, u politička pitanja, pitanja javnog prostora“, nego prosto o tome da se usvajanje dece nužno odvija u javnom prostoru i da onog trenutka kada gospodin Hol podnese zahtev za usvajanje on iskoračuje iz neprikosnovenog privatnog prostora u javni, a to znači, zakonom regulisani prostor. Samim tim, mnoga pitanja koje su se pretodno ticala samo njega i eventualno njegove supruge, prestaju da budu privatna i postaju – javna. (Ja sam recimo tokom jednog perioda svog života, zahvaljujući mladalačkom angstu i proleterskoj sklonosti ka jeftinom pivu u dvolitarskim plastičnim flašama, živeo stilom koji bi se u nedostatku bolje reči mogao nazvati, hm... recimo – periodično mamurnim. Da li je ovaj „životni stil“ bio za mene dobar ili ne, svakako nije pitanje kojim bi država trebalo da se bavi, bar ne na bilo koji direktan način, ali da sam u to vreme, eto iz čistog hira, tražio da me puste da vozim školski autobus, to više ne bi bilo nikakvo pitanje životnog stila, nego zakonsko pitanje par excellence).

Druga je stvar da li država ova pitanja reguliše ispravno ili neispravno, pametno ili glupo, praktično ili nepraktično. Mnoga pitanja koje Papanova pokreće – da li bi bilo bolje da deca dobiju bilo kakve roditelje nego da nemaju nikakve, da li bi bilo bolje da se precedura usvajanja skrati, pa i po cenu da izbor roditelja bude daleko od savršenog, i konačno, da li bi potencijalna dužina životnog veka budućeg roditelja uopšte trebalo da bude presudna u donošenju odluke o usvajanju – savršeno su legitimna i, štaviše, dopuštam da su odgovori koje ona nudi možda i bolji i tačniji od onih na kojima se zasniva trenutna politika socijalnih službi u Velikoj Britaniji. Ali, stvar je u tome što to nisu principijelna pitanja o domenu prostiranja zakona u jednoj pravnoj državi, nego pitanja o pojedinostima, odnosno o opravdanosti, posledicama, koristi, itd. konkretnih zakona.

Drugim rečima, kao što smatramo da država ima puno pravo da ograniči dozvoljenu količinu alkohola u krvi vozača, tako smatramo da država ima prava da postavlja kriterijume potencijalnim usvojiteljima. A to da li će dozvoljena količina alkohola krvi biti 0.0 ili 0.05% ili 0.08%, stvar je o kojoj se može diskutovati, ali država neće biti utoliko totalitarnija ukoliko je granica niža, jer nije stvar u tome da iko ima pravo da vozi pod dejstvom alkohola koje (pravo) onda država manje ili više ograničava, nego država ima puno pravo da na osnovu izvesnih parametara postavlja ograničenja vozačima. I ne treba joj, kako kaže Dvorkin, nikakvo posebno opravdanje za spuštanje granice sa 0.08% na 0.0%, potrebno joj semo nekakvo opravdanje zasnovano na opštem dobru, dakle utilitarno; recimo, stručnjaci su proračunali da će se, ako se dozvoljena granica spusti, broj automobilskih nesreća smanjiti za 30%. E, sad, ovo može da bude katastrofalno pogrešna procena i ovakvo spuštanje granice može da se pokaže kontraproduktivnim ili prosto beskorisnim, i onda se po tom osnovu da kritikovati. Ali kako god glupa, pogrešna ili nekorisna bila, ova odluka ne ograničava bilo čije postojeće pravo.

Na isti način, nikome se ne uskraćuje bilo kakvo postojeće pravo (u jakom smislu) da usvaja decu kada se za ovo usvajanje postavljaju različiti, pa i zdravsteni kriterijumi. Neki kriterijumi ove vrste mogu biti glupi i njihovo se utilitarno opravdanje da kritikovati, i to je upravo ono što Papanova u dobrom delu svog teksta i čini – ona daje utilitarne kontra-argumente za neuzimanje debljine u obzir pri usvajanju (bilo bi bolje za decu, za usvojitelje, za društvo, itd). Ali sama činjenica da ti kriterijumi postoje, pa čak iako su glupi, ne govori o bilo kakvom totalitarizmu, puzajućem ili bilo kakvom drugom. Niti je time ugrožena bilo čija sloboda, jer da se opet pozovem na Dvorkina, mi nemamo pravo na slobodu kao takvu10. Niko nema pravo da vozi u suprotnom smeru jednosmernom ulicom i da tvrdi da mu je država ovo pravo oduzela time što je ulicu načinila jednosmernom.11 I ovo je naravno banalan primer, ali jasno pokazuje da je naša sloboda ograničena na svakom koraku i da je opšti interes u većini slučajeva validno objašnjenje za ova ograničenja. Ako država u principu ima prava da postavlja semafore gde smatra da je to potrebno, onda ona ne postaje ništa manje slobodna (ili pak više totalitarna) time što povećava broj semafora (i time smanjuje moje slobodu da prelazim ulicu kad i gde poželim), čak iako su ti semafori postavljeni bez veze, zakrčuju saobraćaj, itd.

Postoje, naravno, slobode koje se smatraju fundamentalnim, na koje imamo prava u jakom smislu i za čije oduzimanje država mora da ima posebno opravdanje. Takve su sloboda govora, sloboda veroispovesti, sloboda političkog delovanja, itd. Ali sloboda usvajanja dece nije jedna od njih, baš kao što to nije ni sloboda vožnje kad god i kako god nam se prohte.

Papanova tvrdi kako joj ja „podmećem“ borbu protiv vladavine zakone, te kako je sve što ona čini zapravo kritikovanje jednog zakona, poziv na javnu raspravu itd. Međutim, upravo je ova njena tvrdnja podmetanje. Papanova, baš kao i bilo ko drugi, ima puno pravo da kritikuje odluku britanske socijalne službe da se bračnom paru Hol odbije zahtev za usvajanje, osnovano ili ne, i ja joj to pravo svakako nisam osporio. Ono što je problem u njenom originalnom tekstu, a evo sad i u ovom novom, jeste proglašavanje ove ni po čemu posebne odluke za vesnika predstojećih totalitarnih mera, i tvrdnja da je ova „tek početak mogućih opasnosti“. Danas vam zabranjuju da usvajate decu jer ste preterano debeli, a sutra će da vam otimaju decu iz domova ako im se ne svide vaši politički stavovi, kaže otprilike Papanova u svom originalnom tekstu. Besmislica. Niti je ovo nagoveštaj novih totalitarnih mera, niti se pak ovom odlukom „zakonodavci petljaju u pojedine sfere društva u koje nemaju prava“. Usvajanje dece nije sfera u koju zakonodavac nema prava da se meša – naprotiv. Što ne znači da je svako njegovo „mešanje“ (a ja bih pre rekao – regulacija) ispravno, pametno ili korisno. Ali to je već drugo pitanje, a ne pitanje sfere prostiranja zakona.

Avaj, prihvatati vladavinu zakona, znači upravo prihvatati i autoritet pojedinih zakona koje smatramo neispravnim, beskorisnim ili glupavim. Mi ih možemo kritikovati, pljuvati ili raditi na njihovoj izmeni, ali proglašavati svaki takav zakon najavom totalitarizma i opasnosti koje nas tek očekuju, te kršenjem izmaštanih prava i sloboda (poput one da vozimo u suprotnom smeru jednosmerne ulice ili da usvajamo decu bez obzira na svoje navike, način života ili zdravstveno stanje), znači činiti upravo ono za šta sam ja Papanovu u svojim inicijalnim komentarima optužio – širiti strah od vladavine zakona. E, sad, kada ovo u Americi radi CCF i njemu slične lobističke organizacije, onda to može da bude štetno (naravno ne za „Koka-kolu“ i „Filip Moris“, za njih je korisno, nego za pošten svet), ali svakako nije katastrofalno – Amerika je zemlja sa jakim institucijama i dugom tradicijom vladavine zakona kojoj čak ni Buš mlađi nije uspeo da doaka (a nije da se nije trudio – ako je Papanovoj baš stalo da se bavi totalitarnim skretanjima zapadnih demokratija, nema boljeg primera od Patriot Act-a). Ali kada u Srbiji, državi u kojoj se ama baš niko od relevantnih aktera ne ponaša racionalno, u kojoj nema odgovarajuće zakonske kontrole ni u najosnovnijim domenima (recimo onom koji sve vreme koristim kao zgodan primer – saobraćajnom), i u kojoj praktično niko nikad ne odgovara za svoje postupke (počev od kafanskih siledžija, preko korumpiranih univerzitetskih profesora, pa sve do direktora aerodroma, predsedika upravnih odbora, generala i ostalih), Jovana Papan širi strah od „društva koje bolesno veruje u racionalnost i kontrolisanje, i misli da se sve može unapred predvideti i proračunati, a da kada se desi nešto loše, uvek neko mora biti odgovoran“12, onda to nije ništa drugo do još jedan primer onoga što Aleksandar Hemon naziva „filozofijom ablendovanja“. Naime, Hemon je vozeći se post-dejtonskom BiH primetio da tamošnji Srbi, Hrvati i Bošnjaci složno učestvuju u samo jednoj zajedničkoj praksi – solidarnom ablendovanju u znak upozorenja vozačima koji dolaze iz suprotnog pravca da ih iza okuke čeka policijska patrola i da bi trebalo da uspore. „To solidarno ablendovanje je prvorazredan primjer svijesti po kojoj su red i zakon samo foliranje vlasti. Pretpostavka na kojoj se zasniva solidarno ablendovanje jeste da drotovi ne zaustavljaju brzinske prekršioce kako bi nekako održali red na putevima i spriječili nepotrebne pogibije, nego zato da otmu pare napaćenom narodu, koji je na putevima, a i šire, prepušten sam sebi...“13 Papanova u poslednja dva teksta daje svoj skromni doprinos ovom solidarnom ablendovanju. Pažnja, poručuje nam ona, zakon (racionalnost, kontrola, odgovornost) na putu!

Moj bi se odgovor mogao ovim i završiti ali ne mogu da odolim da se ne osvrnem na tumačenje tradicije, tog tako često i olako potezanog termina, koje nam daje Papanova i uz to konačno ne razrešim zagonetku njene (a bogami i Pejlinine) ljubavi prema delima čestitoga K.S. Luisa. Prvo, čemu uopšte potezati tradiciju u jednom ovakvom tekstu? Pisali smo valjda o vladavini zakona, totalitarizmu, ulozi nauke u kreiranju socijalne politike i tomo slično, otkud sad tradicija? Pa evo otkud – bez tradicije ispalo bi da se Papanova poričući zakonsko regulisanje izvesnih „sfera društva“ zalaže za bezakonje, odnosno – anarhiju: usvaja ko kog hoće, i to ti je. Ali ne, teši nas ona, tamo gde se ne mešaju birokrati bolesno opsednuti racionalošću i kontrolom, tamo ne vlada bezakonje, već preestablirana harmonija tradicije. Ako se zakon i umeša onda je to samo ne bi li ovu harmoniju potvrdio i dodatno očvrsnuo, ne da bi je menjao ili, daleko bilo, popravljao (nema se šta popravljati!)14. Pa tako Papanova, sa skoro razoružavajućom nevinošću, piše: „Norme se po prirodi stvari mnogo više oslanjaju na iskustvo i tradiciju nego na logiku i najnovija naučna istraživanja.“ Problem je samo što tradicija, bar onakva kakvom je Papanova zamišlja (i u tome nije usamljena, u pitanju je gledište prilično rasprostranjeno među onom vrstom konzervativaca čije se čitalačko iskustvo sastoji prvenstveno od „Dejli mejla“ i „Hronika Narnije“), a to znači tradicija kao suprotstavljena nauci, logici, te racionalnosti uopšte, nema ništa da nam kaže o izazovima života u modernitetu, a to što bi eventualno imala da nam kaže, u novim je okolnostima bezvredno, besmisleno ili čak štetno. Ova „papanovska“ tradicija nema baš ništa da nam kaže o tome da li je koka-kola štetna za decu u razvoju, da li su i u kojoj meri industrijska zagađenja opasna za životnu sredinu, koja količina akohola u krvi ugržava vozačevu koncentraciju, pa konačno i da li je debljina štetna po zdravlje ili ne (ovo poslednje tim pre što preterana debljina o kojoj govorimo predstavlja, skoro ekskluzivno, fenomen života u savremenom potrošačkom društvu). Ta je tradicija dakle – glupa, ne u nekom vrednosnom, nego u potpuno faktičkom smislu – ona nema organ mišljenja, razum, to jest ono što mislećim bićima (zajednicama, organizacijama, institucijama itd.) omogućava prilagođavanje novim izazovima i odgovaranje na nova pitanja, već papagajski ponavlja jedno te isto, ko Švaba tra-la-la.

Naravno, ovo nije nikakva anti-tradicionalistička tirada, nego tek elementarno razjašnjavanje pojmova, jer tradicija, srećom, nije to što nam Papanova sugeriše – suprotnost, ili makar alternativa nauci, logici i racionalnosti (tako da, misli Papanova, kada nismo zadovoljni upitnim ili spornim odgovorima koje nam nudi nauka, uvek možemo da se vratimo stabilnosti i sigurnosti tradicije). Po Mekintajeru, tradicija, kada je živa, „otelovljuje kontinuitet konflikta“15, odnosno predstavlja „raspravu produženu kroz vreme“16. Tako koncipirana, tradicija ne samo da nije suprotstavljena racionalnosti (nauci, logici), nego je i sama racionalna, odnosno osetljiva na racionalne argumente, na zahteve za logičkom konzistencijom i – na naučne dokaze. Nauka ovakvoj tradiciji ne samo da nije suprotstavljena, nego upravo predstavlja paradigmatičan primer funkcionalne tradicije I svaka živa tradicija mora nauku ili u sebe inkorporirati ili biti u stanju da se prema njenim nalazima jasno i argumentovano odredi, ali svakako ne može da ih ignoriše ili da ih tretira kao nebitne. Tradicija suprotstavljena razumu (nauci, logici), uvek je „već umiruća ili mrtva“17.

Pa šta nam onda Papanova poručuje kada kaže da bi zakonodavcima bilo bolje da se, umesto u nauku, uzdaju u tradiciju? Ništa drugo nego ono što nam, po Murkoku, poručuje i K.S. Luis: „Hajde da zaboravimo svoje muke i idemo da nanamo“. Tradicija, ovako kako je Papanova zamišlja ne može nam dati odgovor na pitanja o kojima je ovde reč, jer ona (tradicija) ta pitanja i ne razume. Jedino nam nauka može pomoći da na njih odgovorimo, jer ih je nauka zapravo i postavila (problemi o kojima je reč nastaju tek u razvijenom industrijskom društvu, dakle u uslovima nastalim primenom naučnih dostignuća u svim sferama života, a pre svega u onoj privrednoj). „Papanovska“ tradicija može jedino da nam pomogne da zaboravimo na postojanje ovih pitanja i da se vratimo u blaženo neznanje, pa stoga i prividnu sigurnost, dečije sobe ili narnijanske fantazije u kojoj svemoćni autoritet (tata, mama, Aslan) vazda bdi nad našom bezbednošću. Problem je samo što svet, sa svim svojim problemima, ne nestaje kad zatvorimo oči, i što, dok mi (građani i institucije pravne države) nanamo, svi „Filip Morisi“ i „Koka-kole“ ovog sveta rade šta im je volja.

Kako piše Alison Luri, pogled na svet koji promovišu Luisove knjige teško da nam može pomoći da izađemo na kraj sa svakodenvnim problemima, obzirom da u našem svetu džinovski lavovi retko kad intervenišu u ljudska posla, e a ne bi li osigurali pobedu dobra .“U Narniji“, piše Lurijeva, „vera u Aslana, koji silazi među svoje pratioce i obraća im se, možda i ima smisla: ali ovde na zemlji, kako nas narodne priče već generacijama uče, bolje je pouzdati se u sopstvenu hrabrost, lukavstvo i veštinu, i u dobre savete manje nego svemoćnih bića“18

Zato nam nema druge nego da se pouzdamo u nauku, ne zato što je ona nepogrešiva, jer to naravno nije, niti tvrdi da jeste, nego zato što je najbolje što smo dosad smislili. Razne naučne zaključke i metode možemo kritikovati i osporavati, ali i to možemo činiti samo pozivajući se na naučne argumente, a ne na papanovski shvaćenu tradiciju, koja više nema ništa pametno da nam kaže (ako je ikada i imala), i to ako ni zbog čega drugog, a ono zato što više ne živimo u tradicionalnim okolnostima, već u onima koje oblikuje nauka u njenim najrazličitijim vidovima.


2. Alison Lurie, “The Passion of C.S. Lewis”, The New York Review of Books, Volume 53, Number 2 , February 9, 2006., http://www.nybooks.com/articles/18672 [^]
3. U pitanju je istraživanje doktorke Flegel, koje tvrdi da je pretrerane debljina odgovrna za oko 112.000 smrti godišnje, nasuprot ranijim priocenama od oko 400.000. Dr Tomas Herger, koji prihvata rezultate do kojih je došla Flegelova, kaže: „Da li činjenica da Flegelina procena smrtnosti usled preterane debljine znači da preterana debljina nije važan problem? Ne. Iako je Flegelina procena niža, preterana debljina je ipak odgovorna za 1 od 20 smrti u SAD. Što znači da je ona na drugom mestu liste uzroka smrti.“ (http://www.hsph.harvard.edu/nutritionsource/nutrition-news/obesity-study/ ) Veći deo naučne zajednice je, međutim, vrlo skeptičan prema Flegelinim istraživanjima koja su bila kritikovana po više tačaka od strane najistaknutijih naučnika u oblasti, pre svega onih sa Harvard univerziteta (http://www.hsph.harvard.edu/nutritionsource/nutrition-news/obesity-study/ )[^]
4. Da ne zatrpavam tekst linkovima, evo samo dva sveža primera takvih istraživanja: http://content.nejm.org/cgi/content/abstract/355/8/763 , http://www.nature.com/ijo/journal/v31/n8/abs/0803564a.html. Čitalac će se već i sam uveriti konsultovanjem bilo koje savremene mdeicinske enciklopedije (uključujući i one internetske) da po ovom pitanju postoji neosporni konsenzus u načnoj zajednici.[^]
5. Naravno, da li je portebno naglasiti, i primeri koje Papanova daje o glumcima i sportistima koji navodno prelaze dozvoljeni ITM (indeks telesne mase), a pritom su, citiram, zdravi kao tresak, potiču od CCF. Nažalost, ova senzacionalistička priča je višestruko falskifikovana, jer su a) mnoge navoden telesne mase poznatih falsifikovane (to je slučaj, recimo, sa Bred Pitom), b) i da nisu falsifikovane, primeri koje CCF daje (Stalone, Denzel Vašington, itd.) ne spadaju u preterano debele, pa im se samim tim ne preporučuje mršavljenje (CCF namerno brka debele i preterano debele) i 3) ITM nije jedina mera za procenu preterane debljine, već samo jedan od tri (druga dva su širina struka i rizik od bolesti koje se povezuju sa preteranom debljinom), tako da sportisti, glumci i ostali čija masa potiče od mišića sasvim sigurno ne bi upali u rizičnu grupu bez obzira na ITM. Više o tome, vidi: http://www.sourcewatch.org/index.php?title=Center_for_Consumer_Freedom#Anti-anti_obesity [^]
6. Među firmama za koje je CCF priznao da ga finansiraju (tačni podaci o finansijama se inače brižljivo kriju od javnosti), nalaze se još i „Koka-kola“, lanci restorana brze hrane „Wendy’s” i “White Castle” i mnogi, mnogi drugi. http://www.sourcewatch.org/index.php?title=Center_for_Consumer_Freedom#Contributions DŽon Berman, osnivač organizacije, poznati je lobista za alkoholnu i duvansku industriju. O njemu više ovde: http://www.bermanexposed.org/facts [^]
10. Kada neko u jakom smislu ima moralno ili političko pravo na nešto, primećuje Ronald Dvorkin, to znači da država greši kada mu to nešto uskrati, čak iako bi takvo uskraćivanje bilo u opštem interesu. Građanin jedne liberalne demokratije ima više takvih prava, ali kako Dvorkin sasvim ispravno konstatuje – pravo na slobodu kao takvu nije jedno od njih. Vidi: Ronald Dworkin, “Taking Rights Seriously” (Harvard: Harvard University Press, 2007), 266.[^]
11. Primer je takođe Dvorkinov.[^]
12. Papanova inače smatra da je razlog što njena deca moraju da sede u zagušljivoj prostoriji vrtića umesto da se igraju u dvorištu, to što je na vaspitačice svaljena prevelika odgovornost. Iako nisam upoznat sa detaljima slučaja, poznati su mi mnogi slični iz mog okruženja i uveravam je da greši (inače, potpuno razumem njenu brigu i ne sumnjam da je ova opravdana). Razlog je nedefinisana i premala odgovornost svih aktera u priči. Problem bi se rešio tako što bi se rešio ne smanjivanjem odgovornosti, već jasnim definisanjem odgovornosti kako vaspitačica (u koje bi naravno spadale i obavezne dečije aktivnosti na otvorenom), tako i svih ostalih (recimo, onih čija je dužnost da brinu o bezbednosti igrališta). U suprotnom, u svetlu nedavnih incidenata u školskim dvorištima (recimo, nekoliko slučajeva smrti dece na koju su se srušile golne konstrukcije), potpuno razumem i strah vaspitačica da izvedu decu napolje. Ovo, međutim, samo potvrđuje potrebu za jasnijom zakonskom regulativom u ovim oblastima – od individualnih aktera se može očekivati da se ponašaju odgovorno, samo ako postoji garancija da će se i drugi relevantni akteri tako ponašati, a tu garanciju pružaju jedino jasni zakoni. Elementary, my dear Hobbes. [^]
14. Ovo se onda, po Papanovoj zove (neverovatno!) – pravni pozitivizam.[^]
15. Alisdair Macintyre, After Virtue (Notre Dame, Indiana: University of Notre Dame Press, 1984), 222.[^]
16. Alisdair Macintyre, Whose Justice? Which Rationality? (Notre Dame: University of Notre Dame Press, 1988)., 12.[^]
17. Mekintajer doslovno kaže: „Kada je tradicija postane berkovska, ona je uvek umiruća ili već mrtva“, gde je berkovska tradicija za njega tradicija kako je vide tradicionalni ideolozi – dakle suprotstavljena razumu i promeni. „Lako je biti zaveden na pogrešan put ideološkim upotrebama pojma tradicije, od strane konzervativnih politički teoretičara. Tipično, takvi teoretičari su sledili Berka u suprotstavljanju tradicije i razuma, te stabilnosti tradicije i konflikta. Oba kontrasta prikirivaju. Jer svako rezonovanje se odvija u kontekstu nekog tadicionalnog oblika mišljenja, transcendirajući, preko kritike i otkrivanja, gracnice onoga što je dotad mišljeno u toj tradiciji; ovo je jednako tačno kako za modernu fiziku, tako i za srednjovekovnu logiku.“ AV, 221-222.[^]
18. Alison Lurie, “The Passion of C.S. Lewis”, The New York Review of Books, Volume 53, Number 2 , February 9, 2006., http://www.nybooks.com/articles/18672 [^]