Početna strana > Polemike > Ohajo, Ravna Gora ili Crveni trg
Polemike

Ohajo, Ravna Gora ili Crveni trg

PDF Štampa El. pošta
Jovan Marković   
subota, 22. maj 2010.

Poštovani g. Uredniče,

Reagujem povodom dva istupanja u listi Politika i to Zorana Stankovića („Nisam uvređen, ali jesam ogorčen“ u rubrici „Među nama“, 13. maja) i Đorđa Vukadinovića („Između Ohaja i Crvenog trga“, 11. maja) a povodom neučestvovanja Vojske Srbije na paradi 9. maja u Moskvi. Smatram da je g. Đorđe Vukadinović sasvim u pravu, dok g. Zoran Stanković (naš bivši ministar odbrane) baš ni u čemu nije u pravu. Analizi g. Vukadinovića dodajemo i naše skromno mišljenje.

S obzirom na politiku kakvu vode naše vlasti posle „demokratskih“ promena 2000. godine, a pogotovu poslednjih 5-6 godina, smatram da je stav Rusije sasvim ispravan. Za razliku od nas, oni su toliko principijelni. Oni čak više brane Kosovo od nas samih. Ne može se puziti prema „velikom gazdi“ preko okeana i Brisela (Nato, EU) a zaboravljati prošlost i nipodaštavati sve što je rusko. Rusi su na neki način kaznili nezahvalnost Srbije.

Da to potkrepimo i primerima.

Hiljade i hiljade sovjetakih vojnika, pod komandom maršala Tolbuhina i drugih komandanata Crvene armije, oslobađali su Srbiju i Beograd 1944. i za tu slobodu dali ono najvrednije – svoje živote. Njihove zasluge treba sagledati objektivnije, jer nisu oslobađali samo Beograd. Njihove zasluge i zasluge Crvene armije mnogo su šire tj. od svetskog značaja su. A da bi im se odužile naše vlasti su ukinule nazive ulica sa njihovim imenima u centru Beograda i nekima dodelile ulice u nekim beograkim budžacima. Sramota! Eto, od Tolbuhina postao je zaslužniji Makenzi, za kojeg malo ko zna, a taj „dobrotvor“ je ustvari bio škodski biznismen koji je skupljao zapuštene parcele u Beogradu (oko Slavije) i onda ih prodavao i zarađivao, pa je od toga valjda mogao nešto da odvoji i u dobrotvorne svrhe.

Nije Srbija nezahvalna samo kada su u pitanju nazivi ulica po imenima ruskih maršala i generala. Srbija je vrlo nezahvalna i po drugim pitanjima.

Ogroman je doprinos ruskih stručnjaka razvoju obrazovanja i graditeljstva u Srbiji između dva svetska rata. Gotovo polovina profesora na Beogradskom univerzitetu (naročiti iz matematičkih i tehničkih nauka) kao i veliki broj profesora u srednjim školama bili su poznati ruski steučnjaci, izbegli u Srbiju posle 1920. godine (da ne navodimo imena, spisak je dugačak). Ruski arhitekti-imigranti (Nikola Krasnov, Nikola Petrovič, Grigorije Samojlov, i desetine drugih velikih arhitekata i graditelja). To su građevine koje krase Beograd za razliku od „savremenih“ koje ga unakazuju. Na stotine drugih stručnjaka – umetnika i inženjera (mašinci, za vodovod, grejanje i dr) doprinosili su napretku Srbije tog doba. Srbija im se nije nikako odužila. Nađite npr. ulicu ili instituciju u Beogradu, nazvanu po nekom od tih zaslužnih ljudi!

Osim brisanja naziva ulica, Srbija i na druge načine briše veze sa Rusijom. Na primer, sasvim je izbacila ruski jezik iz srpskih škola (pedesetih, šesdesetih godina on je bio najzastupljeniji strani jezik u školama). U Srbiji se ne uvažavaju ruske diplome, jer Srbija stalno odlaže potpisivanje sporazuma o uzajamnom priznavanju diploma (nostrifikacija). Tačnije rečeno ta omalovažavanja idu dotle da npr, kada učenik završi rusku gimnaziju (četiri razreda) s matematičkim usmerenjem, njemu se kod nas priznaju samo dva razreda, a zna se kakva je ruska matematička škola i ruska škola uopšte! Možda su to „sitnice“, ali sitnica po sitnica i eto problema.

A Rusi to ne zaboravljaju.

Sada Srbija prijateljuje i zahvaljuje uglavnom onima (SAD i NATO alijansi) koji su ova pomenuta, a i druga dobra u Srbiji, kao i naše građane, divljački uništili i ubijali u bombardovanju 1999. godine – onima koji su nam oteli poveći deo teritorije (Kosovo).

Politika naše zemlje ovih godina je kratkovida. Doći će možda vreme, kada će i „demokratskom“ svetu ponestati rezerve nafte i drugih izvora energije, p'a će možda postati aktuelno prijateljstvo sa Rusima (kojima izvori energije neće ponestati tako brzo). Samo da ne bude kasno!

Podsetimo na još dva događaja. Na paradi u Moskvi pre pet godina (povodom šesdesetogodišnjice pobede nad fašizmom) i pored poziva, nije bilo nikoga od zvaničnika iz Srbije. Već godinama na Dan pobede, 9. maja Srbija se izruguje tom danu, jer se u vreme parade u Moskvi na Ravnoj Gori održava manifestacija u čast „pobede“ i „zasluga“ Draže Mihajlovića i četnika, okupatorskih slugu. E, gospodo iz pojedinih medija, Draškoviću i Stankoviću, gospodo naši državnici, ne ide po istom pitanju paradiranje Srba na Ravnoj Gori i na Crvenom trgu u Moskvi!