Otkrivenje Jovanino

(E-novine, 19.12.2009)

Povodom teksta "Gospodari iz senke" Jovane Papan

„Koja je nova velika porodična tajna koja se krije od okoline i gura pod tepih? Sudeći po naslovima u svjetskoj štampi, to nisu nasilni muževi niti roditelji psihopate, već djeca koja zlostavljaju svoje roditelje. Roditelji su postali nove žrtve porodičnog nasilja, a djeca novi zlostavljači koji siju strah“.

Ovim senzacionalnim otkrićem svoj tekst, objavljen u Novoj srpskoj političkoj misli, a pod naslovom „Prirodna i neizbježna hijerarhija u porodici okrenula se naglavačke“ prenesen u podgoričkoj štampi, započinje autorica Jovana Papan.

Dobro: kako je ta „hijerarhija“ neizbježna, kada je ne samo više nema, nego se i pretvorila u svoju suprotnost, pitate se sada, vi koji se formalne logike držite kao pijan plota? Čini se kako su izbjeglice pred neizbježnom hijerarhijom na kraju tu hijerarhiju natjerale u izbjeglištvo... Šta sad hijerarhiji preostaje, nego da čeka bolja vremena i Povratak kralja?

Šta je tu prirodno, a šta neprirodno: prirodno je da roditelji zlostavljaju djecu, a neprirodno da djeca zlostavljaju njih? Možemo li se barem složiti da je prirodno da neko nekoga zlostavlja?

„U izvještaju nedavno objavljenom u Velikoj Britaniji, navedeno je da se roditelji sve češće javljaju na telefonske linije za pomoć u slučajevima porodičnog nasilja, žaleći se na djecu svih uzrasta. Nevjerovatno, ali nekih 2 odsto poziva odnosi se na zlostavljanje od strane djece mlađe od 3 godine, dok djeca ispod 10 godina čine 10 odsto zlostavljanja. Najopasniji su između 13 i 15 – kada najčešće prijete, sijevaju noževima, tuku, gađaju...", piše dalje Papan.

Ko poznaje djecu, taj zna da su, vaistinu, najgadnija ona ispod tri godine. Dok su mali, žao ti je da ih udaraš, što bi bilo prirodno, pa onda ona, neprirodno ali stoga ne i ne-bolno, mlate tebe. U biti, navedeni podaci kazuju surovu ali neizbježnu (a nije li i sama priroda takva?) istinu: svako je dijete, bez obzira na uzrast, puzajuća, balava opasnost. Siguran si samo sa onim što abortiraš.

Ali ne stradaju svi roditelji... „Kako studije pokazuju, najrizičnija grupa, tj. najčešće žrtve maltretiranja od strane djece jesu popustljivi roditelji. Opušteno roditeljstvo bez stega i strogih pravila, koje se propagira u mnogim popularnim teorijama vaspitanja, osim što ugrožava roditelje, ujedno povećava i šansu da će djeca postati delinkventi, navodi se u studiji Univerziteta Brajgam. Iza zlostavljanja roditelja obično se krije potpuni nedostatak poštovanja prema njima i generalno prema svim autoritetima, što je trend koji je započeo još osamdesetih, u vrijeme jačanja grupa za zaštitu dječjih prava. Dok su s jedne strane ove grupe činile dobru stvar time što su podizale svijest o pravima djece, s druge strane su otišle malo predaleko, stvarajući kod djece pretjerani osjećaj zaslužnosti, dok su se roditeljima prava sve više osipala“.

Kuda ovaj svijet ide? Šta je sljedeće: hoće li žene početi tući muževe? Hoćemo li u novinama čitati ovakve naslove: „Pijana se vratila kući pa pretukla muža i djecu“? Znaju li današnji roditelji – a očito ne znaju – da je pomilovati dijete po kosi isto što i dati mu pištolj u ruke: danas ga, dok kmeči u hodalici, miluješ, a već sutra je osuđivani delikvent? Autoricu očito naročito boli nedostatak poštovanja prema autoritetima. A ko su autoriteti? Eh, nekad se znalo: roditelj, crkva, vojska, država... Dok se to znalo, delikvencije praktično nije bilo – po zatvorima su trunula samo djeca rijetkih popustljivih roditelja. Nekad si dijete koje ne sluša mogao poslati u popove ili u vojnu školu. Prije nego što i mi odemo „malo predaleko“, Papanin tekst, one koji hoće da vide i razumiju, upozorava kamo će nas odvesti nepoštovanje autoriteta, koje i kod nas sve češće uočavamo.

Ali ne kaže li naš narod: ko bi gore sad je dole? - pita Advocatus Diaboli. Nije li jasno da se nasilje djece nad roditeljima može shvatiti i kao osveta potlačenih? - interesuje zastupnika Vraga. Nije li važni hrišćanski nauk roditelje do sada mogao naučiti: ne laćaj se batine, jer ćeš od batine i stradati?

Kad smo već kod hrišćanstva... Teza da je porodica autoritarnog roditelja i poslušne djece temelj hrišćanske zajednice (crkve ne propuštaju založiti se za porodične vrijednosti – napokon, i crkva je nekakva porodica, nije li?), zapravo se i ne slaže sa onim što je imao reći Hrist: „Jer sam došao da rastavim čovjeka od oca njegova i kćer od matere njezine i snahu od svekrve njezine“ (Mat. 10, 35). Iš vraže! - uskliknimo s ljubavlju, pa nastavimo sa proučavanjem Papaničinog teksta.

Autorka dalje primjećuje kako „očigledno, u želji da 'ne sputavaju' djecu, roditelji im uskraćuju neophodno 'uljuđivanje' i ostavljaju ih u poludivljem stanju“. Sve dalje je plod tog prvobitnog nesputavanja: „Naravno, istovremeno se sprovode žestoke kampanje za zabranu fizičkog kažnjavanja djece, a oni roditelji koji imaju običaj da pljusnu dijete po dupetu zbog bezobrazluka proglašavaju se 'zlostavljačima' koji 'upropašćavaju' sopstvenu djecu. Samo, šta je sa onim roditeljima koji su djecu upropastili svojom popustljivošću, koji su stvorili male monstrume uskrativši im disciplinu, civilizovanje i šansu da postanu ljudska bića koja umiju da koriste WC-šolju i ne ujedaju roditelje kad im se ne dopadne poklon?“.

Ovako dirljiv zov za batinom rijetko se sreće, čak i u nasiljem natopljenim ovdašnjim medijima. Čovjek se postaje kroz batine: nasilje nad nama je ono što nas „uljuđuje“ i „civilizuje“. Ne mlatiti dijete, zločin je nad djetetom: jer to ga ostavlja u „poludivljem stanju“. U ljudskost nas, dakle, batinom utjeraju. I batinom nas sprječavaju da iz ljudskosti pobjegnemo: to je funkcija autoriteta. Tamo gdje nema autoriteta, nema ni čovjeka. Možemo li, smijemo li iz toga zaključiti: gdje se sprdaju sa crkvom, duhovnim autoritetom, i državom, svjetovnim autoritetom, tu ne žive ljudi, nego obitavaju zvijeri?

Iz Otkrivenja Jovaninog, tog doista apokaliptičnog teksta, uznemirujućeg opisa znakova potonjeg vremena, iščitava se žal za danima kada stvari nisu bile „okrenute naglavačke“, nego posađene na noge stamene: za vremenima kada se znalo ko je vjera a ko nevjera, ko je otac a ko sin, koje su boje ljudi koji su ljudi, a koje boje ljudi koji su majmuni u „poludivljem stanju“. Ova melanholija batine do nas dopire kao sablast viktorijanske Engleske: u to vrijeme ljude po Africi su mlatili i bacali u roblje za njihovo dobro, da bi ih izvukli iz „poludivljeg stanja“. Ova nova srpska politička misao, čini se, i nije tako nova: obrni-okreni, to je stara, dobra, devetnaestovjekovna evropska misao.

Šta ne razumiju oni kojima je uvijek malo nasilja i autoriteta? To da vrsta autoriteta o kojoj ovdje govorimo ne počiva na izvršenom nasilju, nego na prijetnji nasiljem. Onda kada takav „autoritet“ doista pribjegne nasilju, njegov autoritet je već narušen. Što više nasilja, to manje autoriteta – nasilje je, zapravo, bezuspješan pokušaj da se zakrpe pukotine u autoritetu. Na koncu, nasilje uništava i posljednji trag autoriteta, a batina se okreće put onoga koji je njome mahao. Objasnimo to na primjeru koji NSPM autori mogu razumjeti. Uzmimo, dakle, Ameriku za primjer. Zašto je 11.09. narušio imperijalni autoritet Amerike? Dok se napad na New York nije desio, Amerika se činila svemoćnom i neranjivom. Prijetnja američke odmazde bila je strašnija od prijetnje Sudnjeg dana. Kada je Al-Qaeda udarila u srce imperije, činilo se kako će bijes ranjenog diva odnijeti gradove i uzdrmati kontinente. Očekivala se strašna odmazda. Koje nije bilo. Umjesto toga, Amerika je ušla u dva duga rata bez jasne pobjede, čak i bez jasno određenog neprijatelja. Izazvana i natjerana na primjenu, prijeteća sve-moć manifestovala se kao ne-moć.

Ista je stvar sa autoritarnim, nasilnim roditeljem: dok postoji kao prijetnja, njegova odmazda nad pobunjenim djetetom doima se strašnom. Kada roditelj doista izvrši odmazdu, kada prijetnja postane tek banalno nasilje, autoritet je trajno narušen, a na sve batine koje padnu po njemu, dijete jedino može reći: je li to tvoja moć, je li to najbolje što možeš?

Najprije su nam zabranili da koljemo komšije i silujemo im žene, a najbolje među nama poslali u Haag. Onda su nam zabranili da bijemo rođene žene, pa ih sad moramo tući krišom. A dolazi dan kada ni vlastito dijete nećeš smjeti ugaziti... Budućnost izgleda crno, ali bez brige: naša bliska budućnost je spokojno plava. Kao nebo nad azilima za zlostavljane žene, kao modrice na licu djeteta. Dakako, prionite na posao: sve što možeš prebiti danas, ne ostavljaj za sutra. Batinajte djecu, čim prije ih uljudite, vlastitim primjerom potvrdite da je čovjek životinja koja tuče svoju mladunčad.