Početna strana > Polemike > Reakcija na članak "Antisrpski i antievropski ateizam"
Polemike

Reakcija na članak "Antisrpski i antievropski ateizam"

PDF Štampa El. pošta
Ateisti Srbije   
utorak, 13. novembar 2012.

Povodom teksta Miroja Jovanovića "Antisrpski i antievropski ateizam"

Iako smo uvereni da je prošlost značajna da bi se na njoj učilo i da se ne bi ponavljale greške, UAS teško da može da se na bilo koji način identifikuje sa kršenjem ljudskih prava u Srbiji 1945-1990, ali se zato sjajno identifikuje sa protivljenjem kršenju ljudskih prava u periodu 1990-2012, odnosno sa vremenom u kome je većina nas odrastala.

Za Krajačića, Kardelja, Tita, Lenjina i Staljina čuli smo samo iz istorijskih knjiga, s obzirom na to da im nismo bili ni savremenici, a svakako ne i saradnici, a kamoli sledbenici. Naprotiv, svi jasno vidimo da većina nekadašnjih komunista danas sebe naziva pravoslavcima.

Ipak, apsolutno smo protiv svakog kršenja ljudskih prava, kroz čitavu istoriju čovečanstva, mada aktivno možemo da reagujemo samo na aktuelne događaje, koji istim kršenjima nažalost ne oskudevaju.

Prosek godina članstva u Udruženju građana "Ateisti Srbije" (UAS) je 25-35 godina, te je stoga identifikovanje sa "boljševizmom" generacijski promašeno, a po suštini delovanja UAS, i našeg slogana ("Protiv dogmi i neznanja!"), i suštinski nepovezivo.

Sajt nam nije skup. Štaviše, "com" domen je značajno jeftiniji od "rs" domena, a kako se finansiramo samo iz članarine i eventualnih donacija članstva, taj činilac je bio vrlo bitan.

Svesni smo da je politički režim nakon 1945. godine bio nenaklonjen ideološkim protivnicima, pa je tako i određeni broj sveštenika, uz predstavnike građanskog društva, ali i partijskih neistomišljenika nastradao.

Smatramo nepristojnim licitiranje brojkama i žrtvama, tek sa radošću konstatujemo da su kulturno-istorijski spomenici, kakve su i crkve i manastiri širom Srbije, ipak preživeli "crveni teror". Takođe, a ne verujemo da je za zanemarivanje, svi članovi Svetog sinoda SPC, uz najveći broj ostalih viših velikodostojnika SPC, verske škole su završili upravo u vreme pokušaja jugoslovenskog komunizma, i u to vreme su stekli svoja zvanja i crkvene položaje. Ovo se dabome može i proveriti na zvaničnim stranama SPC.

Slučajnost, ili potpuni previd "crvenih"? Sumnjamo.

Dabome, osim što je sudska farsa sa Pahomijem jedna jako ružna stvar za svaku državu, još je veća sramota za crkvu, koja ga ne samo nije kaznila, već ga je i odlikovala nakon svega. 

Takvih "Pahomija" ima još, u raznim pojavnim oblicima i varijetetima ponašanja. Tu su Filaret sa mitraljezom i peticijama za smenu, tu je ubica Peranović, koji iz ljubavi metalnom šipkom bezbroj puta udara štićenika u glavu, tu je pozlaćeni Kačavenda, tu je Irinej protiv kobasica iz Turije, i dečijeg smeha za vreme "Zmajevih dečijih igara", tu je Amfilohije sa "Sodomom i Gomorom na ulicama Beograda", i "drvetom koje ne rađa, i u vatru se baca", iako ostaje pomalo dubiozno da li tu misli i na sebe, jer poroda, koliko znamo, nema.

Kada se spominju sveci novijeg datuma, osim pomenute žrtve režima, ne možemo da ne pomenemo i osvedočenog antisemitu, a sada sveca, Nikolaja Velimirovića, kao i zlokobna sećanja na danas sveca, Milorada Vukojičića "Macu", koji nadimak nije dobio zbog svoje umiljatosti, već zbog macole kojom je "ispovedao" žrtve.

Kada se citiraju razne prakse iz sveta, zaboravlja se, sasvim prigodno, da mi i dalje živimo u Republici Srbiji, nominalno svetovnoj državi.

Tako, kada se navede da Herman van Rompej smatra da "Crkve, sinagoge, džamije, hramovi i njihove NVO, škole i udruženja, vezuju na lokalnom nivou ljude u zajednicu. Oni mogu, takođe zbog toga, da odigraju važnu ulogu u unapređenje razumevanja i međusobnog učenja između generacija“, prenebregava se ključna reč - MOGU - koja u Srbiji za odgovor ima, "Mogu, ali neće".

Takođe, kada autor citira Baroza koji kaže, "Ja bih voleo da iskoristite ovaj sastanak danas, da pokažete specifičan doprinos koji crkve i verske zajednice mogu dati da bi se jednako rasporedio teret i da biste objasnili vašoj jedinici i vernicima zašto su određeni napori neophodni...“, ponovo izmiče da je u pitanju reč - MOGU - koja u Srbiji ponovo zlokobno dobija odgovor potvrđen delima, a koji glasi, "Mogu, ali neće".

Na kraju, autor bi morao i da se malo bolje potkuje istorijskim činjenicama, te bi iz njih izvukao zanimljive zaključke.

Naime, u SSSR su na talase vođene anticrkvene i tolerantne kampanje, pa smo tako imali ponovu uspostavu Moskovske patrijaršije baš u vreme Staljina, njegov poziv Ruskoj crkvi da u vreme nemačke opsade prošetaju ikonu Bogorodice Moskvom, i tako podignu moral naroda, ili pak brojna "crvena" odlikovanja patrijarha Pimena.

A opet, ne možemo da se ne zapitamo kakve veze imaju Lenjin i Staljin, i loše i dobre stvari koje su radili ili su mogli raditi ono, kao i mnogi drugi ateisti, sa onim što se dešava danas, gotovo 60 godina od kada je mlađi od njih umro?

I kao što je sa savetima uvek dobro učiniti, najpre ih treba sam pratiti. Tako bi i autor mogao da malo više čita o istorijskim činjenicama, a manje da piše napamet, te da više sluša koliko zvona zazvoni svakoga dana u Srbiji o svakom punom satu, a manje da govori o nestvarnim lamentima.