Početna strana > Polemike > Žalosno pozorište intelektualnih lumpova
Polemike

Žalosno pozorište intelektualnih lumpova

PDF Štampa El. pošta
Božo Bjelak   
petak, 25. septembar 2009.

„Izdajice preziru i oni kojima usluge čine“

Tacitus

Čitam više od pedeset godina. U najžešćim polemikama ili intelektualnim „obračunima“ velikih umova, i ne samo velikih, nisam pročitao tako prljav tekst kao što je tekst izvjesnog Svetislava Basare pod naslovom „Žalosno pozorište senki“. Nije mi namera u ovom osvrtu da branim Koštunicu, Vukadinovića, Antonića i sve nespomenute (kako ih u pogrdnom smislu naziva patriotama) na koje misli Svetislav. Posebno što su navedena trojica u Svetislavovom tekstu pametniji od moje malenkosti i imaju više mogućnosti da se zaštite od lumpenknjiževnika (lump, lumpovi- nemački – odrpanac, skitnica, probisvijet, propalica, pijanica). E, na ovom zadnjem značenju te nemačke reči, čekao sam Svetislava. I danas po MSP-u kruže priče o ponašanju toga izvanrednog i opunomoćenog ambasadora Savezne Republike Jugoslavije na Kipru.

U narodu se kaže: „Hrani kuče da te ugrize“. Gospodin V. Koštunica je lično kao Predsednik SRJ potpisao akreditive navedenom lumpenknjiževniku. Tada sam u jednom nedeljniku (kao i u nekim drugim dnevnim listovima), gde sam se javljao u svakom broju (nisam želio da me nazovu kolumnista, jer bi mi to, zbog nekih kolumnista, bila uvreda) pisao ko zna koji tekst po redu o diplomatiji, odnosno kadrovanju u diplomatiji. Suprostavio sam se postavljenju nekih ambasadora, među kojima sam (osim onoga u kaubojskoj odeždi, šestomesečnog ambasadora u SAD St. Protića i dr.) spomenuo Svetislava. Na tvrdnju prvog Dosovog ministra inostranih: „da nam je potrebno što više književnika na mestima ambasadora, kao što su bili Dučić, Andrić, Ristić, Crnjanski, Rakić“, odgovorio sam da su poznati književnici prvo bili diplomati, profesionalci, a onda književnici. Pisao sam gospodinu Koštunici da ne podliježe takvom kadrovanju, da ne potpisuje akreditive. Međutim, svih 18 partija DOS-a imale su svoju kvotu, kao što sada imaju partije u koaliciji. Slali su u diplomatiju, i to na visoka diplomatska mesta, vozače, kafedžije, Sorošove stipendiste, ljude bez znanja jezika, šure, tetke, prijatelje(ce) iz kafane, „menadžere“, itd.

U jednom „Utisku nedelje“, gostovao je sa Kipra, o trošku nas poreskih obveznika, izvanredni i opunomoćeni diplomatski šarlatan Svetislav. Na pitanje utiskačice da opiše jedan radni dan ambasadora, Svetislav je rekao: „Dođem u Ambasadu u kravati (ha, ha), potpišem nekoliko naloga, kao i nalog za toalet papir, ha, ha, ha …“. Da li se mogla očekivati i u ovom njegovom tekstu drugačija terminologija: „zavedeni prevareni…“, „ideolozi srpskog banditizma“..., „patriotizam kakav zamišlja Koštunica (nije ovo prvi put da je opljunuo po Koštunici, opnjunuo je ON po njemu dok je bio predsednik Vlade), a teorijski uobličavaju Vukadinović i Antonić…“, zatim „oni su lumpenintelektualci, nesposobnjakovići, lopovi“…“Boško Buha nadahnut komunističkom palamudnjavom“… (uzmimo da su komunisti bili najveći zlikovci, ova terminologija je sramna), prijeti ON „prekršajno i krivično“…“kuknjava zbog bombardovanja“ (koja drskost prema poginuloj nevinoj deci), itd.

Nažalost, politikantsvo Svetislava pobedilo je književnika. Svrstao se u grupu ostrašćenih, ili kako ih zovu „jahačicama apokalipse“, gde mu nije mesto. Ponaša se ostrašćeno politički i politikantski, sa jasnim naručenim pogledima. Svetislava podržava intelektualna fukara, koja javno govori o Srbima (i patriotizmu) najgore, da su koljači, genocidni i dr. Kakva je razlika između Svetislava i  Splićanina Keruma. Nikakava.

Iako smo navikli, a tako mi Boga i oguglali, da na svim medijima čitamo i slušamo svašta, tekst ovoga „srpskog kulturnog poslenika“ je ispod svakog nivoa. Iako „papir trpi sve“, ovaj tekst je pocrvenio od stida. Ovakvi tekstovi imaju zlobu i primitivizam, prostačko ruganje i blaćenje, daleko su od nekog intelektualnog pristupa savremenoj problematici, ostrašćeni su, nema u njima tolerancije, unutrašnje logike, postali su redovna pojava, rekao bih, postali su dika našeg uzdrmanog moralnog miljea.

Na kraju, i u ovom tekstu nešto smrdi: to su one misli svojstvene neprijateljima ovoga napaćenog naroda, čiji je cilj da oslabe, ponize i ućutkaju celu populaciju, posebno srpsku elitu, što se vrlo često koristi u različitim povodima.

Sve se uloge menjaju u žalosnom pozorištu lumpova.