Početna strana > Rubrike > Politički život > Ambasadori, ambasadori
Politički život

Ambasadori, ambasadori

PDF Štampa El. pošta
Miroje Jovanović   
subota, 17. septembar 2011.

Ima ona maestralna scena iz filma „Majstori, majstori“ snimljenog 1980-te godine u režiji Gorana Markovića, u kojoj Aleksandar Berček, u pijanom stanju izgovara stihove pesme „Majstori u kući“ Aleksandra Sekulića.

Trideset jednu godinu nakon snimanja navedenog filma, u svojoj zemlji, a na osnovu objavljenih diplomatskih depeša, zatekoh ambasadore zapadnih zemalja kako nam ruše kuću, i umesto nje prave vikendicu u kojoj će se opušteno baškariti.

Niko od trenutnih političkih lidera vladajuće koalicije nije se od navedenih depeša niti najmanje uznemirio, čak su zadovoljni, jer depeše nisu objavljene pred same izbore, a oni računaju na potvrđeno kratko pamćenje srpskih birača.

Dakle, u Srbiji je uspostavljeno pravilo da strani ambasadori i druge diplomate sa Zapada, ovde nesmetano mogu da postavljaju uslove, ministre i dele packe, a domaća politička elita to hvali i aminuje, sve kako bi u svetlu obećane pa osporene kandidature i u sledećem izbornom ciklusu, uplovili u mirne vode partijske podele plena pod imenom Srbija.

Svoju privženost prijateljstvu sa državama koje su otvoreno podržale terorističke akcije OVK, a potom priznale dostignuća te iste organizacije u oblasti formiranja države, ovih dana je ponovo demonstrirala Sonja Liht, što i ne čudi imajući u vidu da je ona godinama vodila ogranak Soroševog Fonda za otvoreno društvo u Srbiji.

U smislu opisanog prijateljstva sa otvorenim neprijateljima, Fond za političku izuzetnost iz Beograda čiji je gospođa Liht predsednik, u Beogradu je priredio skup pod nazivom „Beogradski bezbednosni forum“, u trajanju od 14 do 16 septembra.

I sve je trebalo da prođe u prijateljskom „ja tebe bedniče“ (oni našima) - „ti mene vojvodo“ (naši njihovima) stilu, i taman je Srbija počela nezaustavljivo da grabi ka briselskoj blagodeti, a Rusija umesto da se ugleda na mlađu sestru, ponovo je sve „zabrljala“.

Stvar je u suštini mnogo jednostavnija. Ambasador Ruske Federacije, A. Konuzin, isprovociran šuketanjem zvaničnika zemalja koje su priznale Kosovo i pre nego što je nezavisnost proglašena, uzeo je mikrofon i rekao šta on lično, kao i većina građana Srbije misli o tom skupu i njegovoj „agendi“.

Tek, reakcija ambasadora Konuzina je proglašena za diplomatski skandal, odnosno za „uvredu skupa“ a posebno iteresantna je opservacija njegovog ponašanja koju je dala Solja Liht. Naime, ona je izjavila da „Njegov gest znači da Rusija ne želi da se u Srbiji govori o globalnom kontekstu i regionalnim temama, jer smatra da su globalne teme rezervisane za Rusiju“[1].

Izgleda da je gospođa Sonja zaboravila, da zapadne diplomate ne samo da Srbiji brane da se izjašnjava o globalnoj bezbednosti, nego se Srbija ne pita ništa i na temu sopstvene teritorijalne organizacije i bezbednosti. Čak i da je Sonja Liht u pravu kada navodi „grehe“ Konuzina, a nije, ona u potpunosti zanemaruje nedvosmislen zapadni autokratski odnos koji je projektovan prema Srbiji.

Jednostavnom analizom „agende“ navedenog skupa, odnosno sesije pod brojem 3. od dana 14. 9. 2011. godine, pod nazivom „Rusija i Evropa: Partneri ili konkurenti?“ dolazi se do zaključka o pokušaju imputacije zaključka da Rusija nije deo evropske teritorijalne, kulturne, ekonomske i političke stvarnosti.

Znači, sam naziv sastanka na kome je, između ostalog, trebalo osvetliti ukupnost odnosa Rusije i EU, namerno je, u režiji Sonje Liht, preimenovan u odnos RF i navodno čitave Evrope. I to sve sa debelim, tendencioznim i nepotrebnim znakom pitanja.

Već iz definisanja teme u kojoj je bilo govora o odnosu Rusije i EU, jasno je da je ovo forumsko čedo Sonje Liht, u svojoj biti ideološki produžetak „Strategijska vojne konferencije za partnere“ koja je pod kapom NATO pakta održana u Beogradu u junu ove godine.

Posmatrajući državljanstva i funkcije pretežnog dela učesnika predmetnog „Foruma“ lako se dolazi do zaključka da većinu izlagača čine diplomate, analitičari i obaveštajni poslenici iz zemalja koje su, uglavnom, među prvima, priznale Hašimu Tačiju pravo jedne nacije da kroz terorističke akte osvoji teritoriju.

Nisam primetio da je Sonja Liht ikada, tako oštro kao sada Konuzina, kritikovala brojne američke i briselske diplomate zbog izjava kojima se javno i otvoreno omalovažava Republika Srbija. Takođe, na listi učesnika skupa i onih koji su predviđeni da govore nisam uočio bilo koga iz Republike Srpske, pa „politički izuzetni“ šalju poruku da je Srbiji za regionalnu stabilnost važnija Holandija i arapske zemlje od npr. Srba preko reke Drine.

Sa druge strane, na skup je pozvan Ministar odbrane BiH, Selmo Cikotić, pa odsustvo predstavnika političkog establišmenta iz Republike Srpske postaje potpuno jasno.

Posebno je interesantno reagovanje Ivana Vejvode, izvršnog direktora Balkanskog fonda za demokratiju, koji je ambasadoru Konuzinu, u trenutku dok je ovaj govorio, saopštio da mu je isteklo vreme. Nisam baš siguran da je I. Vejvoda bilo kada prekinuo čak ni Jelka Kacina, a kamoli nekog visokog dužnosnika EU ili SAD, a oni su poznati po izjavama nakon kojih je proglašenje dotičnog provokatora nepoželjnom osobom, najslabija moguća reakcija.

Setićemo se pokojnog ambasadora SR Nemačke u Srbiji, Andreasa Cobela, koji je još aprila 2007. godine, dakle pre jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova, najavio buduće srpske teme na Zapadu, i to rečima „mogli bi da budu otvoreni problemi u Vojvodini i Sandžaku"[2].

Jedini problem za navedenog nemačkog diplomatu je bio taj što je odmah posle njegove tendenciozne i bezobrazne izjave usledio oštar protest Vlade, pa se Nemac javno izvinio zemlji domaćinu. Zaključujemo iz navedenog prostesta da je vlast u navedenom periodu vršena barem sa minimumom državničkog ponosa i integriteta.

Novinski komentari tipa „Konuzin je govorio u lično ime..“ i tsl., razume se nisu tačni, već je sasvim izvesno da mu je njegova službena dužnost nalagala da reaguje na dvosmislene konstatacije koje su ispaljivali moderator Vejvoda i njegovi sagovornici.

I zaista, na skupu koji je posvećen pitanjima bezbednosti, niti jednom otvoriti pitanje ugrožavanja regionalne bezbednosti, koja je sa teškom mukom uspostavljena na Balkanu, a čija su najveća pretnja teroristi u državničim foteljama, jeste krajnje poltronski i naposletku nekorektno prema građanima Srbije.

Tanja Miščević, takođe učesnik ovog skupa, po zanimanju državni sekretar u Ministarstvu odbrane Srbije, kao javni funkcioner ima po Ustavu obavezu da štiti teritorijalnu celovitost države čiji je činovnik, a ne da snishodljivo, na prijemu posle održane „sesije“, spuštenog pogleda poluglasno izrazi slaganje sa zapadnom „politikom realnosti na Kosovu“. To ćemo verovatno čitati u nekim novim depešama, a moje nagađanje o ponašanju T. Miščević se bazira na ponašanju svih drugih predstavnika vlasti, koji su uredno denuncirani od strane američkih prijatelja.

U svetlu navedenog ponašanja državnih funkcionera Republike Srbije prema diplomatama kojima je „Milosrdni anđeo“ bio humanitarna intervencija, istup Aleksandra Konuzina jeste, van svake sumnje, odmerena reakcija na učestale pokušaje SAD da se odnos Srbije i Rusije još više relativizuje i pokvari.

Stoga zaključujem da Aleksandar Konuzin nije ambasador (majstor iz pesme) koji nam ruši kuću, nije onaj koji nam naređuje, nije predstavnik zemlje koja nas ucenjuje teritorijom. To što se nešto povišenim tonom obratio mojim sunarodnicima pitanjem „Ima li među vama ovde Srba“, nije za osudu.

Samo, čini mi se da je pitanje bilo retoričko.

I Konuzin je znao da tamo Srba nema.

(Autor je stalni saradnik Srpskog kulturnog kluba)


 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner