Početna strana > Rubrike > Politički život > Amela Terzić i zdravlje nacije
Politički život

Amela Terzić i zdravlje nacije

PDF Štampa El. pošta
Vladimir J. Konečni   
četvrtak, 28. jul 2011.

Posle dve zlatne medalje Amele Terzić na upravo završenom juniorskom atletskom prvenstvu Evrope u Talinu u Estoniji, moguća su bar četiri različita, a povezana, narativa. Prvi se odnosi na još jednu navodnu potvrdu razlika u srpskim i nemačkim nacionalnim karakteristikama. Naime, kako to prenose jedne naše sportske novine, Amela je zakasnila tri minuta u ”call room” pre trke na 1,500 metara. U Srbiji se to uopšte ne računa kao kašnjenje, jer ovde apsolutno sve i svi kasne. (Ponekad se čini da i vreme po satelitima kasni u RTS-u.) Međutim, Ameli je jedva dozvoljeno da uopšte trči. A ona je onda ne samo trčala nego i pobedila. Dakle, neki bi sad zaključili, srpska ležernost u pogledu trošenja tuđeg vremena, odnosno neodgovornost tipa ”ma u redu je, lako ćemo” + inat = pobeda nad dosadnom zapadnom pedanterijom.

Iako se dogodio happy end, surova realnost vrhunskog međunarodnog sporta gotovo da je opovrgla srpsku jednačinu. (Doduše, gotovo da je opovrgla i proklamovane principe pristojnosti i jedne stare, mada hipokritične, engleske ideje prodavane narodima u kolonijama, koja se zove fair play.) Jer logičan i fer čovek bi pomislio da ako je Ameli dozvoljeno da trči, to znači da joj je kašnjenje oprošteno, i ako pobedi, pobedila je – i sme da se raduje. E nije tako. Srpsku jednačinu ne treba samo ismevati kao ”balkansku aljkavost”, nego je treba i žestoko kazniti. Naročito ako će jednoj pedantnoj Nemici, koja je osvojila 4. mesto, doneti bronzanu medalju diskvalifikacijom Amele Terzić. I tako je Amela morala da čeka u grču umesto da se raduje, jer su nemački funkcioneri, prema tom sportskom listu, uložili protest posle Ameline pobede. U anglosaksonskom pravu i pragmatičnoj etici na kome se ono zasniva to je double jeopardy. Ipak, pravda je pobedila, ne zna se kako i zašto.

Recimo da je sve ovo što je naveo sportski list u izdanju od 25. jula tačno, bez lažno-patriotskog doterivanja. Šta bi na osnovu toga zaključio nekakav objektivni kosmopolitski posmatrač? Nema sumnje da bi rekao, ako bi došao u iskušenje da uopštava, ”Ovi u Srbiji su neodgovorne i samovažne budale, ali ovi Nemci su zbilja gadovi.” (Taj kosmopolit bi zbog svojih emocija zaboravio da se Amelin grč ipak pretvorio u suze radosti.)

Drugi narativ, još predvidljiviji od prvog, se odnosi na navodni pravi razlog  Amelinog kašnjenja. Ubeđivala me je jedna racionalna beogradska prijateljica da Amela nije kasnila zato što se preterano dugo molila Bogu (u tome se ne može preterati) ili što je zbog treme hodala levo-desno ili zato što je predugo ostala u toaletu ili što je majci, ocu ili dečku slala SMS – nego zato što ju je neki Estonac namerno poslao pogrešnim hodnikom. A navodni dokaz je to što je pre nekoliko godina Jelenu Janković nekakav šofer namerno vozio ne na Roland Garros terene nego negde drugde –  valjda na groblje Père Lachaise? Žao mi je, ne verujem. Sreo sam neprijatne taksiste određenih nacionalnosti u nekoliko evropskih zemalja, ali sve se to uvek moglo kontrolisati. A Jelena je svetska mlada žena. Takođe, zaista ogroman procenat Estonaca, po mom mišljenju veći nego u većini evropskih zemalja, je veoma daleko od takvih mahinacija.

Treći narativ (opet novinski) se ne bi desio u ovoj zemlji pre Đokovića i Čavića. Dakle, mlada Amela Terzić je postigla sve što je postigla zahvaljujući žrtvama svojih roditelja, bez ikakve pomoći od države – u Novom Pazaru, odakle je, i u kome izgleda nema nijedne atletske staze. Sve je to tačno ili verovatno tačno. Međutim, ogromna većina sadašnjih novinara u Srbiji su pre neuki gejaci nego analitičari, logičari, statističati i sociolozi. Tako, oni ne postavljaju osnovna relevantna pitanja poput: Koliko je dečjih vrtića u Novom Pazaru? Koliko je gimnastičkih sala za učenike? Koliko je bazena i drugih objekata (staza sa poligonima za vežbe) za obične građane? Zašto bi atletska staza za Amelu, ili neku buduću Amelu, bila važnija od objekata koji usrećuju prosečnu novopazarsku decu, smanjuju težinu, holesterol i šećer običnim odraslima, i produžuju zdrav život starima?

Ova pitanja se prirodno nastavljaju u poslednji, četvrti narativ, koji je meni najvažniji, a istovremeno je najškakljiviji i najneprihvatljiviji za možda većinu u ovoj zemlji i ne samo u njoj, nego u svim siromašnim zemljama: Srbija ne treba da da ni dinar za tkzv. vrhunski sport (koji se uz časne razlike, svodi na basnoslovno skupa putovanja mediokriteta po belom svetu). Poreski obveznici u jednoj od najsiromašnijih evropskih zemalja treba da se zgražavaju na ideju da ikakvih  četrdesetak ljudi – sportista, masera, ”funkcionera” itd. – putuju na, recimo, Maltu ili Farska ostrva za nekekve kvalifikacije za bilo šta.

Ono što je važno je sledeće. Umesto da troši obveznički novac na vrhunski, odnosno mediokritetski, sport, država treba da ulaže u osnovnu infrastrukturu za zdravlje stanovništva, i da se postavi protiv čitave ideje navijaštva. A to istovremeno znači odsustvo jeftinog slikanja političara sa onih nekoliko uspešnih sportista i razdrljivanja košulja na utakmicama da bi taj politico pokazao koliko iskreno je on jedan, zajedno, sa sumanutim navijačkim narodom. Sramota. A veća je sramota ako taj isti putuje o narodnom trošku u Englesku na Wimbledon da bi se poistovetio u narodnoj svesti sa Novakovim uspehom (poistovetio – bar u naivnom gimnazijskom znanju psihologije tog političara).

Srpski narod je potpuno oguglao na ovakve ekscese. Pre nekoliko godina, kad je Klemente bio selektor Srbije (zahvaljujući Zoranu Terziću) objavio sam u Politici članak °Baskija – Srbija 7 : 0”. Bez ikakve potrebe, osim totalne korumpiramnosti ove zemlje i njene fudbalske organizacije, poreski obveznici su platili da °njihovi° fudbaleri odigraju navodno pripremni meč protiv Baskije, Klementove postojbine, oko katoličkog Božića, da bi Klemente bio kod kuće: protiv Baskije, od svih mogućih protivnika u Evropi, provincije koja naginje secesiji od svoje zemlje, Španije, koja je najvažniji saveznik Srbije u neprinaznavanju nezavisnog Kosova. Taj je članak objavljen u Politici, u Pogledima. Pola strane. Bez ikakvog odjeka. Da, Zoran Terzić je dospeo u zatvor. I sad je van njega. To je naša zemlja. Međutim. to me ne deprimira, nego ohrabruje.

Da navedem jednu činjenicu koja će možda ubediti bar nekog čitaoca da sam principijelan u svom stavu da sam protiv ikakve pomoći °vrhunskom” (ili kvazi-profesionalnom) sportu u ovoj krajnje siromašnoj zemlji u kojoj čak i mnogi pripadnici bivše srednje klase u Beogradu bukvalno gladuju. Obožavam vaterpolo. Igrao sam u juniorskom timu Partizana, koji je bio šampion Evrope. Međutim, želim da znam kako se desilo, i ko je odlučio, da se °aklimatizacija° naših vaterpolista organizuje u Singapuru, umesto u mnogobrojnim mogućim mestima u samoj Kini? Vrlo dobro znam iz ličnog iskustva da je Singapur jedan od najskupljih gradova na svetu, otprilike troduplo skuplji od Šangaja. Ali ne, siromašna Srbija mora da trenira u Singapuru – imitirajući time bar duplo bogatije zemlje, Hrvatsku i Mađarsku.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner