Početna strana > Rubrike > Politički život > „Beli listić“ ili „tabula rasa“
Politički život

„Beli listić“ ili „tabula rasa“

PDF Štampa El. pošta
Marko Radovanović   
petak, 02. decembar 2011.

Kako se pomalo preuranjena predizborna trka zahuktava, tako se pred srpsku javnost postavljaju svakakvi predlozi i viđenja „kojim putem krenuti“ na predstojećim izborima, kod kojih je dosad jedino izvesno da će se održati u sledećoj godini, najverovatnije na proleće. Međutim, kako se bliži taj fantomski, još uvek neodređeni datum, mi kao posmatrači imamo priliku da vidimo ne samo uobičajena sredstva na koja smo „razvili imunitet“ (poput već odavno prevaziđenih uličnih plakata ili svakodnevnih bombastičnih izjava u kojima nas neko ko nam je odavno poznat nanovo ubeđuje da je upravo njegovo viđenje i dalje najispravnije), već i poneka sredstva koja su vrlo neuobičajena za ranije kampanje.

U tom pogledu se nedavno oglasila naša dramska spisateljica Biljana Srbljanović, primećujući da će tzv. „beli glasovi“ zapravo predstavljati „veliku političku zainteresovanost građana da kažu političkim elitama da su nezadovoljni“[1], čime je praktično podržala stav Srbijanke Turajlić koja je isto to nešto ranije iznela[2]. Ova, reklo bi se zajednička ocena njih dve, gotovo da lepo zvuči kad se prenese u medijima, međutim, moram da izrazim sumnju da naša stvarnost pogoduje takvoj vrsti postavljanja u odnosu na politički sistem.

Naime, većina tih nevažećih listića u dosadašnjim izborima nije bila prežvrljana ili dopisana nekim rečima (tipa „Svi su lopovi“), već se uglavnom radilo o listićima na kojima nije moglo da se jasno utvrdi za koga je glasač glasao (dakle, slučajevi zaokruživanja-podvlačenja više kandidata i slični). Dalje, čak i da nije bilo tako – suština je da nevažeći glasovi ne mogu ništa da izmene jer je ceo izborni sistem (kako kod nas, tako i u drugim zemljama) napravljen na takav način da se priznaju samo važeći listići, makar ih bilo i 1% ili manje. Drugim rečima, nevažeći listić neće apsolutno ništa izmeniti, već će uglavnom ići naruku trenutno vladajućim strujama koje obično imaju tzv. „jaku bazu“, odnosno sigurne glasove. To je osnovni razlog zašto je predavanje tzv. „belog listića“ samo po sebi jedan apsurdan čin koji ne može biti ni od kakve koristi građanima koji su tako glasali. Pri tom i ne spominjem činjenicu da bi neko ko želi da učestvuje na izborima na takav način, prvo morao da dođe do glasačkog mesta praktično ni zbog čega, jer bi time postavio identični izborni rezultat kao i da je ostao kod kuće, a izlišno je i pričati da li bi se zaista ijedan od izbornih štabova previše zabrinuo zbog velikog broja nevažećih glasačkih listića, jer političke partije a i sam izborni sistem prirodno zanimaju samo važeći listići.

Da se razumemo – svi smo mi kao građani odavno nezadovoljni političkom situacijom u Srbiji, ali takođe moramo biti svesni toga da je za promenu političkog kursa potrebno uraditi mnogo više nego ubacivati prežvrljane listiće u glasačku kutiju. Suštinski, postoje dva glavna razloga zašto je veliki deo građana „digao ruke“ od neke nade u bolja vremena neposrednim učestvovanjem na izborima, a to su priroda ovog tzv. demokratskog predstavničkog sistema i sindrom prezasićenja političkim temama koji donosi loše posledice.

Priroda demokratije je takva da ona samo naoko izgleda kao sistem koji prihvata različite ideje i u koji su svi građani jednako uključeni u politički život. Ipak, u stvarnosti ovaj sistem često predstavlja plodno tle za one političare koji lažnim obećanjima i glomaznim pričama o boljoj budućnosti znaju da zavedu veliki deo glasačkog tela da za njih glasa, što dovodi do neobičnih efekata u kojima se često desi da shvatimo da i posle sto godina mnogi od nas veruju ljudima kao što je čuveni „Vođa“ Radoja Domanovića[3]. Ova velika mana demokratije međutim nije ništa novo (još je i Platon primetio ovu slabu tačku), niti je zapravo srpskog porekla, već je odavno uočena i na samom Zapadu koji danas demokratiju smatra za svetu reč (Čerčil je rekao da je „demokratija najgora forma vladanja osim svih ostalih za koje znamo“[4]). Neko bi ovde razložno mogao da primeti da je ta mana demokratije u Srbiji pravila mnogo veću štetu nego što je to bio slučaj u zapadnim zemljama, međutim, takođe je potrebno imati svest o tome da se ipak radi o istoj prirodi same štete, dok razloge za tu disproporciju najverovatnije treba tražiti u ekonomskoj situaciji koja je u Srbiji uglavnom bila gora nego u zapadnim zemljama, kao i u velikim ratovima u kojima smo kao nacija učestvovali, a u kojima generalno nije bilo previše prostora za razvoj demokratske svesti ili institucija.

Drugi razlog je usko povezan sa prvim, ali je lokalne prirode jer se tiče same percepcije prosečnog srpskog glasača. Naime, veliki deo srpskih glasača danas ima određenu sliku o politici (kao delatnosti) u kojoj je ona sama po sebi nešto nemoralno u čemu pošten čovek nema šta da traži, pa iz takvog shvatanja i dolaze često izgovoreni stavovi da su „svi političari isti“, „lopovi“, koji „samo gledaju svoj interes“ i sl. Čak i kad bi sve ove tvrdnje bile potpuno istinite (a po mom skromnom mišljenju to baš nije uvek tako), prosečan srpski glasač bi morao da shvati ono na šta je već pomenuti Čerčil već odavno ukazao – da demokratija (pa samim tim i glasanje na izborima) nije obavezno put ka boljoj budućnosti, ali sasvim sigurno jeste pokušaj biranja „manjeg zla“ od svih postojećih alternativa. Kada se na takav, realan način, shvati ceo izborni proces, birači će moći i zrelije da se ponašaju prilikom glasanja, pa će biti u stanju da ubacuju glasačke listiće bez pokazivanja emocija prema kandidatu za kojeg su glasali, jer prava svrha izbora i nije emotivno, već razumno glasanje za najbolju postojeću opciju koja bi u najvećoj meri trebalo da bude u skladu sa društvenim interesom, a ne u skladu sa simpatijama ili antipatijama glasača.

Nažalost, zbog takvog emotivnog shvatanja celog izbornog procesa je dobro poznati stav potencijalnog glasača da su „svi oni isti“ ne samo postao stvarnost, već u sve većoj meri dobija na intenzitetu (i preti da dostigne opasan vrhunac), jer kako se u stvarnosti onaj moralniji, pošteniji i iskreniji deo našeg društva povlači iz same politike (ne samo neučestvovanjem u izborima već i odbijanjem da se informiše između izbora), tako se taj prostor više popunjava onim nemoralnijim, nepoštenijim i neiskrenijim delom. Zapravo, kao što su mnogi od nas primetili, mnoga prijateljstva, pa čak i emotivne veze su se prekinule zbog prevelikog emotivnog naboja u shvatanju politike kod naših građana.

Ključna reč za ovu vrstu procesa je opšta depolitizacija, proces koji vuče korene još iz one, posleratne vlasti, koja je na različite načine davala do znanja da je mešanje u politiku (partije) neprihvatljivo i koja je to nemešanje mogla da plati relativno bezbrižnim životom ili u suprotnom da kazni deportovanjem na Goli otok, odnosno zatvorom u svojim kasnijim fazama. Sam proces depolitizacije se, međutim, u različitim periodima nastavljao menjajući svoj oblik, tako da smo devedesetih godina prošlog veka imali neobičnu situaciju medijske eksplozije tzv. „kiča“ i „šunda“, kao i mnogih drugih kulturnih i kvazikulturnih sadržaja koji nisu realno prikazivali srpsku svakodnevicu, a koji su po mnogima upravo služili očuvanju tadašnjeg režima, koji je na taj način građanima mogao da prikaže sliku nekog „hiper-blagostanja“, da bi makar donekle uravnotežio sliku sumorne svakodnevice. Na taj način se možda vršila neka vrsta preventivne pacifikacije nezadovoljnih građana, koji bi možda bili spremni da iskažu nezadovoljstvo stanjem u zemlji.

Međutim, današnji proces depolitizacije u većoj meri liči na onaj koji je zagovaran od nekadašnje Komunističke partije, nego na pomenuti iz devedesetih godina, jer dok je za pojavu kiča devedesetih sporno da li je dolazio sa političkog vrha ili je nastao kao potreba samih građana da pobegnu u neki „Bolji život“ i postanu „Srećni ljudi“, današnju depolitizaciju (kao i onu koja je vršena posle Drugog svetskog rata) sasvim jasno propagiraju eksponenti nečega što može da bude viđeno kao glavni kurs naše političke elite, a koja se može svesti na poznatu parolu da „Evropa nema alternativu“.

U tom kontekstu i ne bi trebalo da nas čudi što su upravo Biljana Srbljanović i Srbijanka Turajlić praktično podržale ideju o ubacivanju nevažećih listića u glasačke kutije, jer se radi o osobama za koje se odavno može reći da se nalaze na strani određenih političkih partija i raznih nevladinih organizacija koje se uvek međusobno podržavaju po političkoj liniji i to do te mere da često imam utisak da sinhronizovano deluju. Zanimljivo je da je sam termin „depolitizacija“ dobio na aktuelnosti tek direktnim uključivanjem Biljane Srbljanović u politički život, kad je na listi LDP-a pre nekoliko godina zagovarala „depolitizaciju vlasti“, čime je htela da poruči potencijalnim biračima kako će se ona lično zalagati za zapošljavanje kadrova po njihovoj stručnosti a ne političkoj pripadnosti[5].

Međutim, reklo bi se da srž ovog problema konkretno nije toliko u „politizaciji vlasti“, koliko u „nemoralizaciji“ same politike, na šta sam već ukazao u delu u kojem sam pisao o razlozima što su nam političku delatnost najverovatnije preuzeli oni „nemoralniji“ delovi naše zajednice. Drugim rečima, nije najveći problem u tome što pripadnik neke partije dobija mesto u nekom upravnom odboru, već što će kao član tog odbora biti sklon korupciji bez obzira iz koje je partije. Iz toga sledi zaključak, čak i kad bi se ta ideja Biljane Srbljanović o „depolitizaciji vlasti“ ostvarila, da bi vladajuće stanje u društvu po sebi donelo rezultat koji bi bio identičan ovom, jer bi se i ti drugi - „depolitizovani“ kadrovi, koji nominalno ne bi bili članovi nijedne partije, isto ponašali na tim odgovornim mestima kao i oni „politizovani“. Uz to napominjem da mi ideja o „depolitizovanju“ političkih pozicija vlasti zvuči krajnje apsurdno, i to u istoj meri kao što mi zvuči i ubacivanje nevažećih listića u glasačku kutiju.

Iz svega navedenog se da zaključiti da je Biljana Srbljanović osoba koja jednim delom sebe živi u nekom sopstvenom svetu ideala u kojem je neprihvatljiva i najmanja čestica nečega što takav ideal narušava, pa u skladu sa takvom slikom i postupa i u preteranoj meri pokušava da te svoje stavove „ugradi“ u realnost. Problem je što takav način postavljanja u odnosu na svet koji nas okružuje deluje krajnje infantilno, pa podseća na scenu kada dete odbija da izađe iz prodavnice jer mu roditelji nisu kupili željeni slatkiš, ili da budem precizniji - svodi se na lično neprihvatanje jedinih realno postojećih alternativa, što samo po sebi ne može ništa da izmeni. To ne znači da Srbiji nije potrebna velika promena (sa tom idejom je verovatno i nastao famozni „Preokret“), ali za takvu, suštinsku promenu, upravo je potrebna suprotna vrsta političkog aktivizma, odnosno politizacija stanovništva, koja može da se ogleda u stvaranju novih političkih pokreta, partija, konkretnom iskazivanju nezadovoljstva za određene odluke vlasti ili pojave u društvu i sl.

Istina, Biljanu Srbljanović samu po sebi i ne mogu da krivim previše zbog takvog stava, jer se radi pre svega o umetnici čiji zadatak donekle i jeste pokušaj stvaranja nekog „idealnog“ sveta (čemu svi umetnici sa više ili manje uspeha teže), međutim, svi mi, obični ljudi, moramo u svakom trenutku da budemo svesni ne samo realnog stanja i mogućnosti za njegovu promenu „nabolje“, već i mogućnosti da se može desiti da pogrešimo i glasamo i za „goru“ opciju. U principu, to i jeste ono što razlikuje zrele osobe od infantilnih. Kad je Srbijanka Turajlić u pitanju, njena podrška „belim listićima“ mi je manje jasna, ali ne previše.

Bilo kako bilo, dok god ne postoji „idealna“ opcija, mi kao građani moramo biti svesni da smo jednostavno prinuđeni da biramo između postojećih alternativa, kakve god da su, te da nemamo prava da „zabadamo glavu u pesak“ zbog takvog stanja u kome smo se našli. Takođe, sve vreme moramo imati na umu da depolitizacija uvek više odgovara onima koji su trenutno na vlasti nego ostalima (u tom kontekstu je i delovala nekadašnja KPJ, odnosno medijski sadržaji koji su plasirani devedesetih). To što dve spomenute agitatorke za „bele glasove“ (verujem da će ih biti sve više kako kampanja bude dobijala na snazi) ne pripadaju nijednoj vladajućoj partiji ne bi trebalo da nas posebno zbuni, jer obe sa vladajućom većinom dele isti promovisani ideal koji se često naziva „evroatlantskim integracijama“, a od kojih smo dosad kao društvo imali daleko više štete no koristi.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner