Početna strana > Rubrike > Politički život > Bitka koju moramo dobiti
Politički život

Bitka koju moramo dobiti

PDF Štampa El. pošta
Goran Cvetić   
sreda, 06. maj 2009.

Međunarodni sud pravde je objavio da je 35 zemalja članica UN podnelo svoje podneske koji se tiču Savetodavnog mišljenja o jednostranom proglašenju nezavisnosti Kosova od strane privremenih institucija Prištine. Ovo je bitka koju jednostavno moramo dobiti, uprkos pravnim argumentima i snazi protivnika među kojima su najjači SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Holandija, Francuska i Nemačka. Kosovo je takođe podnelo svoj podnesak, a sledeći datum od važnosti je 17. juli 2009. do kada sve zainteresovane strane imaju rok za odgovor na podneske ostalih zemalja. Podnesak Srbije se sastoji od oko 350 stranica pravnih stavova i 600 stranica aneksa koji sadrže istorijske činjenice i argumente. Šef našeg tima pred MSP-om je amabasador u Francuskoj dr Dušan Bataković, koordinator Saša Obradović, a jedan od članova tima je i Malkolm Šo (Malcolm Shaw), profesor Univerziteta u Lesteru, Engleska, i čovek koji je jedan od autora studije o legalnosti secesije Kvebeka koja je 1998. godine korišćena kao podloga u čuvenom Savetodavnom mišljenju Vrhovnog suda Kanade. [1]

Ne možemo reći da smo do sada baš bili srećni pred MSP-om. Kada smo podneli vrlo jaku tužbu protiv NATO država, usred bombardovanja, 24. aprila 1999. godine, sud je, nakon održane rasprave 12, 13. i 14. maja, odbio naš zahtev za privremenu meru kojom bi odredio zabranu dalje agresije. Obrazloženje koje je navedeno za takvu odluku i nije bilo naročito ubedljivo. Naime, većina sudija, na čelu sa tadašnjom predsednicom Rozalin Higins, bio je stanovišta da SRJ nije mogla da sudu identifikuje neki nov konflikt sa NATO državama koji je započeo na dan podnošenja tužbe 24. aprila, budući da je bombardovanje počelo 24. marta 1999. godine. Naš tadašnji pravni tim, sa svoje strane, iznosio je u međunarodnom pravu čvrsto utemeljenu tezu da je nelegalni akt započet 24. marta i da traje sve dok traje i agresija. Dakle, radi se o jednoj vrsti produženog delikta. Uprkos tome, većina sudija nije prihvatila naše stanovište i zauzela je napred pomenuti stav (kao da je SRJ bila u mogućnosti da podnese tužbu odmah, istog dana po započinjanju agresije!) Iz redova našeg tadašnjeg tima je procurelo da je jedan od naših članova dr Miodrag Mitić imao izuzetno oštru razmenu reči sa jednim od sudija, dok se čuo i komentar Jana Braunlija (Ian Brownlie), profesora sa Oksforda, advokata i člana našeg tadašnjeg tima, da je SRJ postigla maksimim u tom trenutku „imajući u vidu političku konstelaciju događaja“.

Nakon 5. oktobra, SRJ je 1. novembra 2000. postala članica UN po sopstvenom zahtevu. Uprkos tome što je MSP navodio da je status SRJ u UN od 1993. bio neodređen, sui generis, nazivajući ga i amorfnim. Ali, SRJ se tada sama postarala da „razreši“ ovaj problem i to na svoju štetu, zatraživši i dobivši prijem. Već tada je bilo jasno da će naša tužba protiv NATO država pasti upravo zbog nenadležnosti suda. Jer, zemlja nečlanica UN nije ni član Statuta MSP-a, pa nije imala ni pristup sudu. Na čelo našeg novog pravnog tima postavljen je prof. Tibor Varadi i čini se da se kompletna koncepcija tog tima vrtela oko činjenice našeg ponovnog prijema u UN. Naši advokati su smatrali da će našim novim članstvom u UN pasti kako naša tužba protiv NATO zemalja, ali isto tako i tužbe BiH i Hrvatske protiv nas. U javnosti su se oglašavali tadašnji Ministar spoljnih poslova Vuk Drašković i prof. Radoslav Stojanović, otvoreno se zalažući za povlačenje naše tužbe protiv zemalja NATO. Bili su to i potpuno pogrešni signali upućeni samom MSP-u.

Vreme je pokazalo da je navedena pasivna taktika bila pogrešna. Jer, sud se jeste oglasio nenadležnim po našoj tužbi protiv NATO država, a naš zahtev za reviziju odluke po kojoj se sud 1996. našao nadležnim po tužbi BiH protiv nas je odbijen. Zatim je tužba BiH protiv nas okončana poznatom presudom, da bi se sud oglasio nadležnim po tužbi Hrvatske protiv nas. Sve to su začinili gospoda Svilanović i Varadi ničim izazvanim povlačenjem naše, protiv tužbe protiv BiH (podnete 1997. godine), iako je ona bila naša važna procesno pravna alatka pred sudom.

Pasivno postupanje našeg tima u slučaju NATO je čak dovelo sudije do diskusije da li je SRJ odustala od tužbe i da li takvo postupanje dovodi do prekida postupka („discontinuance“)! Evo šta je imala da kaže predsednica MSP-a Rozalin Higins u svom izdvojenom mišljenju o postupanju našeg pravnog tima po tužbi protiv NATO država:

„Postavlja se pitanje da li su okolnosti takve da je razumno, neophodno i pravilno da Sud skine ovaj slučaj sa svoje liste, koristeći svoje pravo da zaštiti integritet jednog sudskog postupka. Ja smatram da je odgovor na ovo pitanje potvrdan... Dana 24. aprila 1999. godine, tadašnja SRJ je podnela tužbu protiv nekoliko zemalja, zasnivajući nadležnost suda na čl. 36. paragraf 2. njegovog Statuta i na osnovu čl. IX Konvencije o kažnjavanju i sprečavanju zločina genocida. A 20. decembra 2002. godine, Srbija i Crna Gora formalno obaveštavaju sud da nisu bile članice Statuta suda pre 1. novembra 2000. godine i da u momentu podnošenja tužbe nisu bile potpisnicije Konvencije o genocidu... Ovakav kurs akcije koji sada sledi SCG je neuredan. Pošto je na početku tužilac izneo stavove koji se tiču suštine spora i pošto mu je sud dozvolio da nastavi postupak protiv osam zemalja nakon početnog saslušanja po zahtevu za privremenu meru, tužene zemlje su sudu dostavile preliminarne prigovore. U naredne tri godine nije bilo odgovora na ove prigovore, a kada su odista izuzetno kratke pismene opservacije na njih i podnete, one nisu ni pokušale da pobiju ili da se na drugi način suprotstave odista obimnim preliminarnim prigovorima tuženih zemalja. Umesto toga, tužilac odstupa od prvobitno postavljenih osnova nadležnosti suda uz jednostavnu sugestiju – „neka sud odluči“. Ovakvo nekoherento postupanje nije, po mom mišljenju, u skladu sa pravilima sudskog postupka koja postoje da bi obezbedila pravičnost za sve strane i predstavlja dodatan razlog zbog čega sud mora odgovoriti skidanjem slučaja sa liste“.[2]

Ovaj malo poznati (i šokantni) stav sudije Higins se očigledno odnosi na postupanje našeg tima nakon 5. oktobra. Razumno je zaključiti da neko ko dolazi iz zemlje sa dugom istorijom demokratije, u kojoj vladaju ili laburisti ili konzervativci, ne može tek tako lako da shvati pogubni pravni zaokret u postupanju pred MSP-om samo zato što je došlo do političkih promena. Ovaj stav sudije Higins takođe mora biti dobronamerna opomena našem timu, njegovim bivšim članovima i drugim javnim ličnostima da u ovom krucijalnom momentu ne šalju pogrešne signale sudu. A njih je već bilo.

Odmah nakon 17. aprila, dakle po isteku roka za predaju podnesaka, prof. Varadi daje intervju „Politici“[3] i navodi „da naš zahtev za Savetodavnim mišljenjem nije rizik, pošto nam Kosovo ne može biti dva puta oteto“, te da se „sud, eventualno, može proglasiti nenadležnim da da Savetodavno mišljenje, uz obrazloženje da je to političko pitanje.“ Prof. Varadi takođe navodi da se u ovom slučaju radi o pitanju samo-opredljenja, pri tome prejudicirajući odgovor na pitanje da li kosovski Albanci u okviru Srbije imaju status „naroda“ ili „nacionalne manjine“ koja već ima jednu državu. Eto pogrešnih signala ponovo.

Jer, nijedan iskusan pravnik neće sudu, ni onima za koje se može reći da imaju suprotne stavove, davati ideje kako da postupe protiv njega! Drugo, prof. Varadiju je dobro poznato postojanje Savetodavnog mišljenja Vrhovnog suda Kanade po pitanju secesije Kvebeka, pri čemu je to pitanje tretirano kao pravno pitanje par excellance! Treće, prof. Varadiju je poznato postojanje trećeg mišljenja Badinterove arbitražne komisije koje je izvor prava i koje, pozivajući se upravo na praksu MSP-a (Burkina Faso v. Mali), navodi da su granice bivših republika SFRJ nepromenjive, odnosno, da granice republika postaju međunarodne granice, po principu uti possidetis, ita possideatis (kako poseduješ, tako nastavljaš da poseduješ). I četvrto, postoje i druga savetodavna mišljenja u kojima je MSP jasno okarakterisao šta se smatra „političkim pitanjem“. Najsvežiji primer je Savetodavno mišljenje od 9. jula 2004. godine, pod nazivom „Pravne posledice konstrukcije zida u okupiranim palestinskim teritorijama.“ U njemu sud navodi sledeće:

„Sud ne može prihvatiti stav koji je istaknut, a to je da nije nadležan zbog „političkog“ karaktera pitanja koje mu je postavljeno. Kako je jasno iz dugo-ustanovljene prakse suda po ovom pitanju, činjenica da pravno pitanje takođe ima političke aspekte nije dovoljna da ga liši karaktera „pravnog“ i da liši sud nadležnosti koja je izričito određena njegovim Statutom, pri čemu sud ne može negirati pravni karakter pitanja koje ga poziva da izvrši esencijalno sudski zadatak.“ Ovaj stav je istaknut i u Savetodavnom mišljenju iz 1996. godine po pitanju legalnosti upotrebe ili pretnje nuklearnim oružjem, a što se tiče izraelskog zida u okupiranim teritorijama MSP je jednoglasno našao da je nadležan da da mišljenje i zauzeo stav da je izgradnja tog zida nelegalna. Jedini koji je bio protiv ovakvog zaključka je američki sudija Burgental sa obrazloženjem da „sud nije imao dovoljno informacija i dokaza pred sobom da bi mogao dati mišljenje.“[4]

Srbija će uz sebe pred MSP-om imati podršku Rusije, Kine, Španije, Rumunije, Slovačke, Bolivije, Libije, Argentine, Egipta, Kipra i još nekoliko zemalja. Pravni stav EU očito neće biti jedinstven, a naš tim će svakako posebno obratiti pažnju na podneske SAD i UK, imajući u vidu njihov uticaj, činjenicu da će sigurno biti za secesiju, kao i veliki broj iskusnih međunarodnih pravnika u tim zemljama. Veliki broj podnesaka ukazuje i da je pred našim timom veliki posao koji valja obaviti do 19. jula, budući da se radi o hiljadama stranica materijala.

MSP broji 15 sudija i valja napomenuti da je ove godine došlo do promena u sastavu suda. Umesto bivše predsednice Higins, novi sudija iz Britanije je Kristofer Grinvud, novi predsednik suda Hisaši Ovada iz Japana, a potpredsednik sudija Tomka iz Slovačke. Nove sudije su i Ahmed Jusuf iz Somalije kao i Kansado Trindad iz Brazila. Tu su i „stare“ sudije: Skotnikov (Rusija), Ši (Kina), Benuna (Maroko), Koroma (Sijera Leone), Sima (Nemačka), Abraham (Francuska)...

Kakvo će biti glasanje? Da li će sadašnji predsednik Ovada i sudija Koroma biti uz Srbiju poput situacije kada su bili protiv stava većine da je MSP nadležan po tužbi Hrvatske? Da li će uz nas opet biti Skotnikov iz Rusije i Ši iz Kine? Da li će potpredsednik iz Slovačke Tomka deliti stav Slovačke vlade da je secesija Kosova nelegalna? Kako će glasati sudije Jusuf iz Somalije i Trindad iz Brazila i ko će imatieventualno odlučujući osmi glas? KenetKit iz Novog Zelanda, Sapulveda-Amor iz Meksika ili Benuna iz Maroka? I da li će biti iznenađenja da neko od sudija glasa mimo stava zemlje iz koje dolazi? Pravilo je da se za sudije MSP-a imenuju ličnosti najvišeg moralnog integriteta koje su nezavisne od vlada država iz kojih potiču. Da li će tako biti i kad je u pitanju savetodavno mišljenje o KiM? Ako bude tako, KiM će ostati naše.

A pošto nema dileme da će pred MSP biti izneti i istorijski fakti, kao moj prilog na kraju, prilažem link veoma interesantne mape Evrope iz 814. godine. Na njoj se vidi odista velika Srbija, a na krajnjoj desnoj strani mape je dokaz da je Albanija u to vreme bila oblast u podkaspijskom basenu.[5]