Početna strana > Rubrike > Politički život > Briselski pregovori u službi predizborne kampanje, ili, kako Priština radi za Vučića
Politički život

Briselski pregovori u službi predizborne kampanje, ili, kako Priština radi za Vučića

PDF Štampa El. pošta
Nikola Malbaški   
nedelja, 24. april 2016.

Briselski sporazum kao lakmus papir Vučićeve politike

Kosovska politika je najsporniji element politike koju premijer Srbije Aleksandar Vučić vodi već četiri godine, i stoga ne treba da iznenađuje zašto naprednjačka i tabloidna propagandna mašina pred izbore posvećuje ogromnu pažnju Kosovu, nastojeći da „dokaže patriotizam“ preko jeftinih prepirki sa prištinskim vlastima i što kupljenih, što prinudnih gestova podrške kosovskih Srba. Naprednjačka politika stoga predstavlja sliku u iskrivljenom ogledalu desničarske političke agende iz čijeg su šinjela izašli – dok desnica često gura druge političke teme u zapećak za račun Kosova,  forsirajući kosovsko pitanje kao centralno, SNS na sličan način svoje propagandne obmane i iluzije vezane za Kosovo preferira u odnosu na obmane i iluzije vezane za druga politička pitanja.

Prvo činjenice: pre tri godine ova vlast (Dačić je tada bio premijer, ali je Vučić prema opštem priznanju bio „prvi“, lat. princeps) potpisala je odiozni Briselski sporazum, koji je u najboljem slučaju predstavljao izuzetno truo kompromis, a u najgorem otvorenu izdaju srpskih nacionalnih interesa. Tim sporazumom Srbija se obavezala da ukine svoje organe lokalne vlasti na Kosovu i zameni ih „kosovskim opštinama“ u skladu sa „Ahtisarijevim planom“ (koji nikada niko u Srbiji nije odobrio), uvede kosovske Srbe u kosovske institucije (vladu, parlament, organe uprave), ukine srpske sudove na Kosmetu i „integriše“ ih u „zakonski sistem“ samoproglašene države, rasformira srpsku Civilnu zaštitu i njene zaposlene integriše u instrumente sile pod kontrolom Prištine, kao i da obezbedi Prištini članstvo u regionalnim organizacijama, međunarodni pozivni broj, integrisanje elektroenergetskog sistema itd. Od svega rečenog, Srbija još uvek nije ispunila samo dogovore o telekomunikacijama i energetici (jer Priština nije ispunila svoje obaveze koji se odnose na te procese), ali je ispunila sve ostalo, gurajući (često uz pomoć pretnji, ucena i fizičke sile) kosovske Srbe u zagrljaj „kosovskih institucija“. Od svega je, naravno, najskandaloznija razgradnja organa lokalne samouprave i sudskih organa na Kosmetu, čime je država Srbija lišila svoje građane svojih temeljnih ustavnih prava. Pri tome su srpske opštine na Kosovu likvidirane nelegalno, i zamenjene takođe nelegalnim Privremenim organima uprave, koji su Vučićevoj vladi obezbedili neposrednu kontrolu na političkim procesima u srpskom delu pokrajine, a Prištini dali povod da nastavi da jadikuje kako „paralelne institucije nisu rasformirane“.

Priština, sa druge strane, nije ispunila ništa. Ništa, osim onog što je inače htela i nameravala da uradi – da „uspostavi ustavni i pravni poredak kosovske države na njenoj celoj teritoriji“. Ruku na srce, taj projekat im je išao nešto sporije nego što bi voleli, ali se i dalje odvijao u nedvosmislenom pravcu. Naročito poniženje za Srbiju u tom procesu jeste faktičko blokiranje realizacije onog jednog jedinog ustupka i „smokvinog lista“ koji je Beograd sa Briselskim sporazumom uspeo da „izbori“ – osnivanja Zajednice srpskih opština (ZSO), za koju su nam Vulin i Drecun svojevremeno obećavali da će biti „Republika Srpska“ na Kosovu, a za koju se ispostavilo da će biti udruženje grupe kosovskih opština, koje rade u skladu sa kosovskim zakonima i kosovskim Ustavom. Pa je čak i to bilo previše za kosovske Albance, tako da uspostavljanje te i takve beznačajne i politički impotentne strukture još uvek nije započelo.

„Nerazumni potezi Prištine“ na fonu predizborne kampanje

To nas dovodi do sadašnjeg trenutka, i najnovijeg „konflikta“ Beograda i Prištine. Ne računajući usporavanje i kočenje Briselskog dijaloga, prvo zbog političke krize u Prištini, a zatim zbog srpske predizborne kampanje, tehnički pregovori dve strane su se nastavljali, i uglavnom svodili srpske očajničke pokušaje (sa manje ili više uspeha) da, umoljavajući evropske i američke diplomate, blokiraju nove jednostrane poteze kosovskih vlasti.

Tako je bilo i ovih dana – u nekoliko nedelja, paralelno sa aktivacijom predizborne kampanje na Kosmetu i invazijom naprednjačke „Autobuske brigade“ na opštine i enklave na Kosmetu, Priština je povukla nekoliko bahatih i karakteristično nerazumnih poteza, čiji je jedini cilj, bez ikakve sumnje, bilo provociranje srpske strane. Prvo su krajem marta kosovske vlasti zatvorile „nepostojeću“ granicu sa Srbijom za sve cisterne iz Srbije, odbivši da priznaju srpske sertifikate za prevoz opasnih materija (ADR), budući da „ni Srbija ne priznaje kosovske ADR-sertifikate“ (jer Kosovo nije član međunarodne konvencije za ADR, ali u redu). To je fizički blokiralo uvoz naftnih derivata na Kosovo iz Srbije, na veliku radost albanskih nacionalista i anacionalne naftne mafije.

Zatim su, u jeku izbornih mitinga na Kosmetu (ali nakon što je Vučić odradio svoju turneju po pokrajini, a Đurić praktično učlanio sve lokalne političare, ministre i poslanike na Kosovu u SNS) objavili „spisak nepoželjnih srpskih političara“, na kome su se našli Đurić, general Diković, Boško Obradović i Vojislav Šešelj. Poslednja dvojica su tako sprečeni da učestvuju na predizbornim mitinzima na severu Kosova, dok je Marko Đurić bez ikakvih problema prešao granicu i pojavio se (uz zavidnu koreografiju kolektivnih uzdaha zapanjenosti u Prištini) na predizbornom skupu SNS u Leposaviću. Najzad, prištinske vlasti su izašle sa izjavom da će, počev od 18. aprila, biti zabranjen prelazak („nepostojeće“) granice svim Srbima na Kosovu, kojima su srpske lične karte izdale lokalne („paralelne“) srpske institucije.

Dok su prva dva koraka Prištine bili najobičniji kaprici, koji kosovskim Srbima izazivaju blage neugodnosti, ova poslednja pretnja izazvala je razložan strah i paniku među srpskim stanovništvom pokrajine, čiji dobar deo i dalje odbija da uzme i koristi dokumenta nepriznate „razbojničke države“. Istovremeno, kosovski zvaničnici su sve vreme naglas vikali kako „neće biti srpskih izbora na Kosovu“, ukazujući na dve notorne činjenice – da Srbija neorganizuje lokalne izbore na teritoriji KiM (iako je to njena ustavna obaveza), a da parlamentarne izbore tamo ne sprovodi RIK, nego OEBS, po proceduri sličnoj onoj po kojoj nacionalne manjine u susednim državama glasaju na izborima matične države. Najzad, na „negranici“ je pre dve nedelje uhapšen bivši general Vojske Jugoslavije Milovan Bojović, pod optužnicom za (šta bi drugo, nego) „ratne zločine“.

I, šta se dogodilo? Marko Đurić se trijumfalno prošetao Leposavićem i tako dokazao „moć države Srbije na Kosovu“, a premijer Vučić je staloženo i odmereno (kakvim su ga dali Bog i njegovi pi-ar savetnici) izjavio da će „svi problemi biti rešeni na narednim tehničkim pregovorima u Briselu, 19. aprila. U međuvremenu, Priština 18. aprila nije blokirala granicu za građane sa srpskim dokumentima, ali se albanska štampa u pokrajini zabavljala najavama „međunarodne poternice za Đurićem“, koji je „prekršio zabranu ulaska“ (tako što su ga albanski policajci na „negranici“ uredno propustili).

Nova runda pregovora, i nova briselska rašomonijada

A zatim su došli sami pregovori. Ovde treba naglasiti, da u svim srpskim medijima postoji apsolutna blokada svih informacija koje se tiču dijaloga sa Prištinom. Prenose se isključivo izjave predstavnika Beograda i prazne fraze briselskih zvaničnika. Izjave predstavnika Prištine prenose se samo u obliku reakcija Đurića i Drecuna na te izjave, pri čemu se po pravilu kritika fokusira na glupe provokacije i neinteligentno prepucavanje – poput teza o „priznavanju nezavisnosti“ ili „ratnim reparacijama“. Često o sadržaju pregovora saznajemo dosta kasnije, kada se rečeno već implementira, ili kada srpski portali na Kosovu prevedu neki tekst iz albanske štampe. Tako nam je i posle ovih „dugih i mukotrpnih“ pregovora Đurić saopštio da je „Srbija dobila šta je tražila“ – „granica će biti deblokirana za srpske kamione“ (ni reči o srpskom priznanju kosovskih sertifikata, koje je tražila Priština), „Priština će priznati srpske lične karte“ (srpske karte nisu ni bile problem, već karte koje su izdate na teritoriji KiM), „srpskim činovnicima će biti omogućen slobodan ulazak na Kosmet“ (uz dozvolu Prištine, ali „slobodan“), a srpskim građanima – da glasaju na srpskim parlamentarnim izborima.

Da stvari nisu baš tako ružičaste saznalo se relativno brzo, pre svega zahvaljujući izjavi Maje Kocijančić da „nije postignut sporazum o ličnim kartama“. Ko se baš potrudio, mogao je da nađe i izjavu Edite Tahiri, koja zvuči nešto drugačije. Prvo, granica za kamione hoće biti deblokirana, ali samo zato što je Srbija priznala kosovske ADR sertifikate, što je od samog početka i bio uslov Prištine za skidanje blokade. Drugo, Priština je odlučila da „produži prelazni period“ u kome će kosovskim Srbima biti dozvoljeno da koriste srpska dokumenta (koja će pre ili kasnije morati da zamene za kosovska). Najzad, srpski zvaničnici nastaviće da posećuju Kosovo uz dozvolu koju izdaje „Ministarstvo inostranih poslova Kosova“, a Marko Đurić lično je „skinut sa spiska nepoželjnih“ nakon što se „izvinio za svoj nelegalni ulazak“ od prošle nedelje. Ni reči o Dikoviću, Šešelju, i Obradoviću.

Dakle, šta je rezultat najnovije srpske „diplomatske ofanzive“? Priština će da deblokira (nepostojeću) granicu koju nije ni smela da blokira (ne zbog Srbije, nego zbog međunarodne zajednice), Srbi su dobili pravo da koriste svoje dokumenta „još malo“ (do sledećeg hira Prištine), Marko Đurić se izborio da se Srbima omogući slobodan prolazak kroz granicu (koja nije ni bila blokirana, uprkos najavama), a izborio se za to pravo i za sebe – jednim lepim i iskrenim izvinjenjem.

„Još jedna blistava pobeda Vučića i Srbije“

A kako je na tu farsu reagovala srpska javnost? Kao da izjava Maje Kocijančič i Edite Tahiri nije ni bilo, i pogotovo, kao da je organizovanje srpskih parlamentarnih izbora na Kosovu bilo pod znakom pitanja (a nije bilo ni u jednom trenutku). Prvo nam je Milovan Drecun saopštio da je „tim premijera Aleksandra Vučića, predvođen Markom Đurićem, odneo veliku pobedu u Briselu“. U duhu čuvene Đurićeve izjave o „pobedi 5:0“, Drecun nastavlja sa sportskim žargonom, žaleći se na „nesportsko ponašanje Albanaca“, koji su „vređali i pretili srpskoj delegaciji“. Iako Vučić nije bio lično prisutan, njegov duh se osećao u „snažnim pritiscima Brisela i Vašingtona na Prištinu“, koji, podrazumeva se, su plod „poštovanja međunarodne zajednice prema Srbiji sa Vučićem na čelu“.

Još tragikomičnija je bila izjava kosovskog „ministra lokalne samouprave“ Ljubomira Marića, koji je rekao da je „vlada premijera Aleksandra Vučića još jednom pokazala da ima snagu, odlučnost i umeće da efikasno brani i odbrani interese srpskog naroda na KiM“, te da je „politika razuma i odgovornosti odnela u Briselu veliku pobedu“. O kakvoj pobedi je reč, pitate? Pa u tome što Đurić nije dozvolio da se „umanje prava kosovskih Srba“ vezano za „korišćenje ličnih karata i glasanje na izborima“. Nakon ovog ushićenja nad Đurićevom „pobedom“ (kao da je Đurić u Briselu ubio Murata, umesto što je tamo potvrdio da se „ništa neće promeniti do posle izbora“), Lj. Marić je građanima poručio da se „mogu mirno posvetiti rešavanju tekućih pitanja i rasterećeni izaći u nedelju na birališta“. Pozivu na birališta se pridružio sam Đurić, koji pozvao kosovske Srbe da „u što većem broju izađu na izbore“ i tamo, dakako, „pokažu jedinstvo“ (ne znamo da li je Đurić na izjavu dodao Smajlija koji namiguje, ali ona kao da je tu). I kao trešnja na torti „međunarodnog uspeha vlade Aleksandra Vučića“ – Apelacioni sud u Prištini oslobodio je generala Bojovića jednako arbitrarno, kao što ga je i uhapsio.

Naravno, u očima površne, tabloidizovane i moralno potrošene srpske štampe Vučić je (preko svog „avatara“ Đurića) sopstvenom snagom volje deblokirao granicu za srpske kamione, naterao Prištinu da prizna srpske lične karte i sprečio ih da zabrane srpske izbore na Kosovu, jer „niko Srbiju ne može sprečiti da organizuje svoje izbore na svom Kosmetu“ (osim ako su u pitanju lokalni izbori, onda ništa). I kada se na to doda farsa sa bacanjem bombe na salu u Zubinom Potoku, koju su tabloidi nazvali „atentatom na Vučića“ (iako je Vučić u vreme incidenta bio stotinama kilometara odatle), i za koji su naprednjački propagandisti nekako uspeli da istovremeno optuže i „kosovske Albance“ (za patriotsku publiku) i „srpske nacionaliste“ (za građanističku publiku), kada se dodaju „radne obaveze“ prisustvovanja zaposlenih u državnom sektoru mitinzima SNS, kada se doda apsolutna blokada medija u pokrajini i progon opozicije, nije ni čudo što se smatra da bi „sve ispod 50 odsto glasova na Kosovu i Meothiji bio neuspeh“.

Kako Priština radi za Vučića

Sa druge strane, i bez obzira na naprednjačko spinovanje i medijsku halabuku, ne može se oteti utisku da je Priština serijom tempiranih političkih poteza pružila direktnu podršku Vučićevoj pobedi na izborima, i, što je u ovom trenutku najvažnije, izgradnji te farsične iluzije o „Vučićevoj brizi za Kosovo“ i „borbi za kosovske Srbe“. Kosovski Albanci jesu skloni neracionalnim i histeričnim potezima, ali nisu toliko naivni. Priština je serijom bezopasnih provokacija dala idealan povod Vučiću, Đuriću i društvu da se „busaju u patriotske grudi“ i „čuvaju srpske nacionalne interese“, a da istovremeno od 2013. godine nisu bili u stanju da se izbore čak ni za onaj jad i bedu koji im je obećan Briselskim sporazumom. Pri tome su Mustafa, Tači, Seljimi i Tahirijeva mogli su da nanesu veoma ozbiljan udarac Vučićevom imidžu da su samo sačekali sa ukidanjem svojih jednostranih mera do posle izbora, ili da su za to vreme zaista zatvorili granicu za Srbe sa srpskim dokumentima, rušeći iluziju o „Vučićevom uticaju“ u pokrajini. Istovremeno, njihovo „ludilo“ je veoma zgodno sprečilo da se na Kosovu pojave Šešelj i Obradović, koji Vučićevu politiku na Kosovu otvoreno nazivaju izdajničkom, i koji mogu da očekuju veću podršku kosovskih Srba od druge opozicije.

Pri tome nema govora o albanskom odustajanju i od jednog jedinog strateški važnog pitanja – oni su popustili po minornim i retoričkim pitanjima, ali i dalje selektivno sprovode Briselski sporazum u skladu sa svojim ciljem – „uspostavljanjem suvereniteta i ustavnog poretka Kosova na njegovoj celoj teritoriji“. Lične karte nisu priznate, traži se ukidanje bolnica i škola, sprema se zakon za konfiskovanje Trepče, planira se integracija „Gazivoda“ u energetski sistem Kosova itd. U tom kontekstu, pristajanje Prištine na učešće u ovoj naprednjačkoj predizbornoj šaradi (sa sve zahtevima za reparacije, „nalogom za hapšenje Đurića“ i sl.) u završnici izborne kampanje ukazuje ili na to da je Priština izuzetno zadovoljna Vučićevom kosovskom politikom, ili da su izuzetno zadovoljni Vašington i Brisel, koji Prištinu drže na uzici. Teško je reči šta je od ta dva gore po srpske interese na Kosovu.

Istovremeno, Kosovo ostaje „grdno sudilište“ i kada je u pitanju najnovija izborna kampanja. Nigde nije toliko očigledno da je „car go“, da su „blistave pobede“ i „dalkovida politika Vučića i njegovog tima“ najobičniji mehuro od sapunice. Naprednjačka politika je baš to – dreka i galama, smena religijskog transa obožavanja i hladnoratovske paranoje i panike u tabloidima, a sve to oko velikog, zjapećeg ništavila. Ništa za koje je Đurić izborio u Briselu isto je ono ništa koje očekuje i srpske radnike u „modernizovanoj privredi“ i „stranim fabrikama“, isto ništa koje očekuje srpske penzionere, učitelje i lekare nakon što se „zemlja stabilizuje za dve do tri godine“, isto ništa od „smanjenja javnog duga“, „2016. godine u kojoj ćemo osetiti rast standarda“, „srpskog Mercedesa“, „fabrike čipova“, „Beograda na vodi“ itd. Ali na Kosovu se to ništavilo naprednjačke politike malo bolje vidi, jer je stanje u kome se srpski građani tamo nalaze još gore, a „uspesi“ Vučićeve politike na Kosovu još ništavniji od ostalih. I baš zato Kosovo ostaje iza gvozdene zavese Vučićevih medija. I što pre Priština zatvori granicu, da niko ne može da ode tamo i da vidi rezultate te politike uživo – to bolje po Vučića

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner