Početna strana > Rubrike > Politički život > Čiji je naš Tesla, ili o licemerju, pomirenju, i nacionalnim herojima
Politički život

Čiji je naš Tesla, ili o licemerju, pomirenju, i nacionalnim herojima

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
nedelja, 01. avgust 2021.

Na prvi pogled, potpuno razumljiva stvar:kada su građani Hrvatske na glasanju preko interneta izabrali Nikolu Teslu kao jedinu istorijsku ličnost čiji će se lik naći na hrvatskim kovanicama evra nakon ulaska te zemlje u Evrozonu 2023. godine (pored neizbežne šahovnice, ostali likovi su slova glagoljice, kuna, i karta Hrvatske), to nije predstavljalo neko naročito iznenađenje. Nikola Tesla je jedna od najznačajnijih figura svetske istorije nauke, i činjenica da je rođen na teritoriji neke moderne zemlje sasvim je dovoljan povod da mu se ta zemlja zahvali za njegov doprinos ljudskom rodu prigodnim simboličnim gestom. Hrvatska bi na sličan način mogla na svoje kovanice evra da stavi rimskog imperatora Dioklecijana, papu Jovana IV, ili Marka Pola, i takav gest ne bi sam po sebi zavređivao naročitu pažnju. Uostalom, Srbija na sličan način obeležava rođenje rimskog cara Konstantina u Nišu, učešće Janoša Hunjadija u odbrani Beograda u XVveku, ili činjenicu da je Albert Ajnštajn boravio u Novom Sadu. Najzad, preostali Srbi u Hrvatskoj su listom glasali za Teslu, kao što bi glasao bilo ko od nas da se nađe u toj poziciji.

Beznačajan gest pretvoren u političku provokaciju

Zašto je onda ovaj rutinski gest poštovanja prema velikom naučniku izazvao toliku buru u srpskoj i hrvatskoj javnosti? Zbog konteksta. Bez ikakve sumnje, da je bilo koja druga zemlja Evrope odlučila da stavi Nikolu Teslu na svoj kovani novac, Srbi bi to sa radošću dočekali kao čast i priznanje za velikana, i ništa više od toga. Problem je u tome što Hrvati imaju, blago rečeno, predistoriju nečasnog odnosa prema liku i delu Nikole Tesle, zbog kojih je ovaj gest osnovano izazvao zabrinutost među velikim brojem Srba u svetu. Reč je, naravno, o veoma perfidnoj kampanji prisvajanja Nikole Tesle, koji se činom svoga rođenja u okolini Gospića u Lici, na teritoriji države koja se na karti Evrope pojavila pola veka nakon njegovesmrti (ako ne računamo nemačke karte u periodu 1941-1945.), po automatizmu proglašava za Hrvata, dok se njegova pripadnost srpskom narodu i kulturi sistematski briše, baš kao i svi drugi tragovi srpskog prisustva u ovoj zemlji-članici EU. Naglasak je na izrazu sistematski: do dana današnjeg Tesla je uključen u svaki mogući spisak „velikih Hrvata“ koji se može pronaći na hrvatskom internetu ili u štampi, bilo da iza njega stoje privatni publicisti i pseudoistoričari, ili zvanične državne institucije. Srpska javnost je, stoga, s razlogom na priču o Tesli na hrvatskom evru reagovala podozrivo, sluteći da je reč o još jednom pokušaju institucionalnog otimanja najvećeg srpskog naučnika i falsifikovanja njegovog porekla.

Hrvatske vlasti su mogle veoma lako da razveju ovo podozrenje, da su imale trunku dobre volje. Dovoljno bi bilo jedno šablonsko saopštenje sa visokog mesta – iz Hrvatske narodne banke, sa Markovog trga, ili sa Pantovčaka – u kome piše nešto što bi trebalo da predstavlja samorazumljivu stvar u bilo kojoj evropskoj zemlji: da je Nikola Tesla rođen na teritoriji te države, da je pripadnik srpskog naroda koji tu vekovima živi i koji je za sve te vekove ostvario ogroman doprinos kulturi i nauci te zemlje, koji predstavlja ravnopravne građane Hrvatske, pa je samim tim reč o jednom sasvim rutinskom gestu kakav bi sigurno načinila bilo koja druga zemlja, da je imala takvu čast na se na njenoj zemlji rodi jedan Tesla. Zaista, malo ko bi im to mogao zameriti, čak i u Srbiji. Problem je u tome, što Hrvatska nije kao bilo koja druga zemlja, pogotovo kada je u pitanju njen odnos prema pripadnicima srpskog naroda.

Milanovića uopšte nije zanimalo da opravda pravo Hrvatske da iskaže poštovanje naučniku, on je osećao potrebu da dokaže da „Nikola Tesla nema nikakve veze sa Srbijom“ (a „Beograd ima više osnova da svoj međunarodni aerodrom nazove po Brusu Liju“), te da, bezmalo, bilo koji narod sveta ima veće pravo na Teslu od nacionalne matice srpskog naroda

Umesto da jednim potpuno protokolarnim diplomatskim gestom smiri tenzije oko ovog događaja, predsednik Hrvatske Zoran Milanović potvrdio je da je srpska uznemirenost bila potpuno opravdana. Umesto da potegne bilo koji od bezbroj argumenata zbog kojih Hrvatska može biti ponosna na Teslu i počastvovana prilikom da se simbolično oduži za njegov neizmerni doprinos čovečanstvu, Milanović je – bahato, bezobrazno, i bestidno – u javnosti nastupio sa tiradom u kojoj napada pravo Srbije da neguje sećanje čoveka koji praktično sto godina predstavlja nacionalnog heroja i ikonu nacionalne kulture, čija se zaostavština i zemni ostaci čuvaju u Beogradu, gde je još za života slavljen kao jedan od najvećih Srba koji su ikada živeli. Milanovića uopšte nije zanimalo da opravda (nedvosmisleno) pravo Hrvatske da iskaže poštovanje naučniku, on je osećao potrebu da dokaže da „Nikola Tesla nema nikakve veze sa Srbijom“ (a „Beograd ima više osnova da svoj međunarodni aerodrom nazove po Brusu Liju“), te da, bezmalo, bilo koji narod sveta ima veće pravo na Teslu od nacionalne matice srpskog naroda. Prećutna poruka je, naravno, bila da „nema Srba van Srbije“, niti Srbija ima pravo da se bavi Srbima van svojih granica. Prećutna poruka je bila da Tesla može biti i Amerikanac, dokle god nije Srbin.

Ipak licemerno

Sramotna i politikantska izjava predsednika Hrvatske izazvala je, sasvim očekivano, odijum u Srbiji i uopšte među Srbima, uključujući i očekivanu salvu uvreda, psovki, i šovinističkih ispada na račun Hrvata, na koje je Milanović, naravno, i računao, a koje su hrvatski tabloidi i nacionalistički aktivisti dočekali kao manu nebesku. Situacija koja se mogla razelektrisati u dve rečenice pretvorila se u međunarodni incident, a samim tim u još jednu priliku za prepirku Srba samih sa sobom, budući da su simpatizeri hrvatskog predsednika i hrvatske politike u Beogradu potrčali da skrenu fokus sa nedopustivog bezobrazluka hrvatske političke elite na mestimične šovinističke ispade u srpskoj javnosti. Ovo je dovelo do spina po kome je hrvatski pokušaj preuzimanja Tesle kao „hrvatske intelektualne svojine“ nekakav „civilizacijski čin“ i „znak napretka“, a gnevne reakcije Srba dokaz da smo kao narod „ostali u devedesetim“.

Ali da li je baš tako? Ako po strani ostavimo potencijalno dobronamerni gest prosečnog hrvatskog građanina koji uviđa da se na teritoriji te zemlje nije rodio niko ko više od Tesle zavređuje da se nađe na kovanom novcu, odnos Hrvata prema Tesli bio je i ostao duboko licemeran. I ne, po tom pitanju nisu napredovali. Teslina rodbinaoko Gospića zajedno sa ostalim Srbima bila je izložena progonima u Prvom svetskom ratu, da bi ih nakon ustaških pokolja u Drugom svetskom ratu u tom kraju potpuno nestalo.U tom ratu je spaljena i crkva Svetih apostola Petra i Pavla u kojoj je služio njegov otac Milutin, da bi posle rata bila obnovljena o trošku Srpske pravoslavne crkve.

Kada je Hrvatska proglasila neovisnost, u Gospiću je uništen Teslin spomenik, rad hrvatskog vajara Frana Kršinića (kopije tog spomenika nalaze se ispred Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu i na Nijagarinim vodopadima, a on se nalazio na jugoslovenskim dinarima). Tada on nije gledan kao „najslavnija osoba rođena na teritoriji Hrvatske“, tada je on bio samo „Srbin“, a za Srbe u novoj Hrvatskoj nije bilo mesta – ni na njenoj teritoriji, ni u njenom ustavu, a kamoli na njenim spomenicima i kovanicama. Danas, kada su Hrvati promenili svoj odnos prema Tesli (i spomenik u Gospiću ponovo podigli – ove godine), i dalje imaju problem sa time što je Tesla – Srbin. I sam predsednik Hrvatske je potrčao da uspokoji uznemirenu hrvatsku javnost tvrdnjom da Srbi nemaju pravo da prisvajaju Teslu, „jer je u Srbiji proveo svega nekoliko dana“.

Bronzani spomenik u Gospiću miniran je 1992. godine. Eksploziv je potpuno uništio Teslin spomenik, pa je mnogo godina kasnije trebalo otići u Beograd po "kalup", da se uradi isti spomenik kao kod Elektrotehničkog fakulteta

Od zaboravljenog naučnika do svetskog brenda

Ali šta se, u stvari, promenilo u hrvatskom odnosu prema Tesli? Kako smo za 30 godina došli od rušenja spomenika Tesli do njegovog slavljenja na hrvatskom evru, sa sve šahovnicom na poleđini? Da li je Hrvatska kao društvo zaista načinila „civilizacijski iskorak“? Nažalost nije, i na to nas podsećaju i sve ostale kovanice evra koje su na glasanju izabrali hrvatski građani. Glagoljica je odabrana kao simbol dvopismenosti u zemlji u kojoj se rutinski uništavaju table i putokazi ispisani ćirilicom. Kuna je odabrana kao znak monetarnog kontinuiteta sa nacionalnom valutom Republike Hrvatske, koja je od svih mogućih valuta u istoriji hrvatskog naroda odabrala baš onu koja je uvedena za vreme Pavelićeve NDH. Najzad, i sama karta Hrvatske nas podseća na činjenicu da ova zemlja, uprkos ulasku u Evropsku uniju, dan-danas ima otvorene granične sporove i teritorijalne pretenzije prema skoro svim zemljama sa kojima se graniči.

Ali šta se onda promenilo u odnosu prema Tesli? Promenio se odnos svetske javnosti prema njemu. Pre trideset godina, u globalnoj javnosti Tesla je bio zaboravljeni izumitelj za koga su u svetu znali samo inženjeri elektrotehnike, fizičari, i – Srbi. U američkom obrazovnom sistemu i popularnoj kulturi Teslaje bio u senci Tomasa Edisona, čoveka koji je vodio beskrupulozni propagandni rat protiv Tesline naizmenične struje. Tek kada je u američkoj, a samim tim i u svetskoj globalnoj kulturi, došlo do velike smene paradigmi u kojoj su odjednom nacionalne ikone postali tzv. „gikovi“ – učenjaci, zaljubljenici u nauku, i socijalno neprilagođeni zanesenjaci, Nikola Tesla je izašao u prvi plan kao arhetip modernog junaka.

O njemu počinje da se govori krajnje afirmativno, njegov „rat“ sa Edisonom sereevaluira kao važan momenat u istoriji svetskog tehnološkog razvoja, a Tomas Alva se umesto otelovljenja „američkog sna“ sve češće prikazuje kao primer zlobe, pohlepe, i korporativnog nemorala, dok je u masovnoj internet kampanji rekordnom brzinom skupljen novac da se od rušenja spasi Teslina stara laboratorija u Vordenklifu, koja bi u neko buduće vreme trebalodapostane – prvi u Americi – Teslin muzej. Izumitelj je prepoznat ne samo kao pionir bežičnih tehnologija koje su tek krajem XX veka stupile masovnu upotrebu, nego i kao borac za ekološki čistu energiju i univerzalnu dostupnost energije svim slojevima stanovništva, koje danas spadaju u najaktuelnije globalne tehnološke teme. A kao vrhunac ove kampanje prevrednovanja Teslinog lika, američki visokotehnološki tajkun i poznati eksploatator „gik kulture“ Ilon Mask odlučio je da Teslinim imenom nazove svoj revolucionarni brend električnih automobila.

Hrvatska se tako odjednom našla u prilici da poveže svoje ime, ne sa zaboravljenim i odbačenim naučnikom srpskog porekla, već sa jednim od najvećih svetskih tehnoloških brendova. Hrvati su potrčali da što pre omoguće otvaranje „Teslinog“ predstavništva u Zagrebu, sve vreme insistirajući i bombardujući Maska tvrdnjom da je reč o „Teslinoj domovini“ (Mask je takođe bio podvrgnut masovnim napadima hrvatskih botova kada je na Tviteru napisao da je Tesla bio Srbin). Paralelno sa time, započela je hiperprodukcija propagandnih materijala o hrvatskoj istoriji i „slavnim Hrvatima“, gde je Tesla istican u prvi plan (Tesla, ali nikada Josif Pančić, Miloš N. Đurić, ili Milutin Milanković, iako imaju jednako osnova da se smatraju „Hrvatima“). Tako smo došli u situaciju da, kada Zoran Milanović i njemu slični izjave da „Srbi nemaju pravo da svojataju Teslu“, veliki broj Hrvata u to zaista veruje.

Nikola Tesla u srpskom narodnom pamćenju

A kakav je odnos Srba prema Tesli? Nedvosmisleno – drugačiji. Istina, Matica Srpska je dva puta odbila da plati njegovo školovanje, ne videvši dalje od skromnog proseka ocena u gimnaziji, a Teslini odnosi sa srpskom dijasporom u Americi često su bili više nego nategnuti. Ali njegova karijera se u Srbiji pratila sa velikim interesovanjem, tokom famoznih „par dana u Srbiji“ dočekan je kao nacionalni heroj, i njegove veze sa maticom nikada nisu prestajale, uključujući stalno slanje pomoći sunarodnicima u Lici. Teslin tekst o Zmajevoj poeziji, napisan za „Senučuri magazin“ 1894. godine jasno ilustruje u kolikoj meri je naučnik bio zadojen srpskom nacionalnom epikom i romantičnom poezijom, a njegovo pismo „Njujork tajmsu“ povodom ubistva kralja Aleksandra u Marseju, „istovremeno jugoslovenskog Vašingtona i Linkolna“, svedoči o tome da je pomno i sa zanimanjem pratio političke prilike u Jugoslaviji, i da se sa naročitim pijetetom odnosio prema srpskim žrtvama koje su uzidane u temelje te države „plaćene srpskom krvlju“. U tom istom članku on zaista govori za sebe da je „rođen u Hrvatskoj“, ali i da svi „istinski Hrvati i Slovenci“ razumeju da Srbi imaju „nenadmašnu sposobnost i iskustvo u ratovanju“, i da su samim tim „najbolje kvalifikovani da upravljaju snagama zemlje u uslovima krize“.

Ako je na svetu postojalo mesto gde Tesla nikada nije zaboravljen, to je bila Srbija. Teslin muzej je formiran kao direktni državni projekat, a da bi se njegovi spisi i izumi spasli od zaborava. Tesla je zauzimao centralno mesto u srpskim(i jugoslovenskim) udžbenicima fizike i istorije u vreme kada ga se u svetu zaista malo ko sećao. Nakon raspada Jugoslavije u Srbiji i SRJ nije bilo serije novčanica bez Teslinog lika. Ova ljubav i poštovanje su ponekad bivali potpuno promašeni: Teslinim imenom u Srbiji nazvan je kompleks termoelektrana na ugalj u Obrenovcu, tehnologije koja je potpuno suprotna Teslinom večitom stremljenju prema ekološki čistoj energiji, a njegovo ime je ponela i fabrika u Pančevu koja je proizvodila – sijalice Edisonovog tipa.

U srpskom narodnom pamćenju, Tesla je veoma brzo postao legendarna ličnost poput Svetog Save, cara Lazara, ili Marka Kraljevića – o njemu su po slavama i kafanama raspredale fantastične priče na kojima bi nam pozavideli slavni svetski autori naučne fantastike. Običan narod kitio je legende o „Teslinom oružju“ i „Teslinom štitu“, o teleportacijama i tajnim projektima za američku i britansku mornaricu sakrivenim u arhivama obaveštajnih službi, o parapsihološkim vezama sa drugim dimenzijama i transcendentnim, božanskim bićima. Ali svi ovi mitovi u svojoj osnovi imali su – kao što mitovi obično imaju – jednu sasvim istinitu priču o čoveku koji je bio ispred svog vremena, koji je imao zamisao da u potpunosti tehnološki transformiše ljudsko društvo tako što će mu dati neograničenu u besplatnu energiju, ali su ga u tome sprečile bešćutne krupne korporacije koje su samo htele da od njegovih izuma naprave što je moguće veći profit. Veliki naučnik je bio iskorišćen, pokraden, a zatim odbačen, između ostalog i zato što je opšte interese stavljao iznad privatnih. U tom idealizmu prepoznavali smo jednu epsku, plemenitu crtu, za koju u svetu u kome živimo, kako nam se tada činilo, više nema mesta.

Iako se Srbima često prebacuje da „neosnovano pripisuju vlastitom narodu izume koje Tesla nikada ne bi ostvario da nije otišao u Ameriku“, ta opaska je samo delimično tačna. Da, kititi se Teslinim izumima je jednako smisleno koliko i kititi se teniskim pobedama Novaka Đokovića, ali „uspeh u inostranstvu“ nikada nije bio glavni razlog srpske ljubavi prema ovim velikanima. Oni su voljeni pre svega zato što su, uprkos ogromnom uspehu, i dalje ostali Srbi, negujući svoju nacionalnu kulturu, običaje, pa čak i neodređeno shvaćeni „nacionalni duh“. Sam Tesla je rado recitovao, i čak prevodio na engleski Zmajeve pesme (Zmaj ga je u Beogradu 1892. dočekao sa posebnom pesmom u njegovu čast, iz koje su i stihovi „svaka grana srpskog stabla Tesli tepa, Teslu grli“).

Svojoj zemlji i svom narodu je, u skladu sa mogućnostima pomagao do kraja života, od koga se, na vlastiti zahtev, oprostio uz intoniranje najslavnije srpske nostalgične pesme „Tamo daleko“, one koja poslednjim stihom proslavlja zemlju „u kojoj je proveo svega nekoliko dana“ (pored „Tamo daleko“ izvedena je ŠubertovaAveMaria, a obe pesme je na violini svirao Teslin veliki prijatelj Zlatko Baloković, Hrvat).Ukratko, Tesla nije „slučajno bio Srbin“, već je bio uzoran primer pripadnika srpskog rasejanja, koji svoje veze sa otadžbinom nikada nije pokidao, niti zaboravio. A svoj najvažniji izum je, uzgred budi rečeno, zamislio pre nego što će iz Pariza poći u Ameriku, napustivši prethodno („razvijenu i progresivnu“) Austrougarsku kao zemlju u kojoj mu je perspektiva bila da bude glavni telegrafski tehničar u centrali u Budimpešti.

Hrvatska u raljama vlastite političke elite

Da li sve to znači da je „Tesla naš, i samo naš“. Naravno da ne. Mi se Teslom ponosimo zato što je ostvario nešto čime se može ponositi celi svet, uključujući i današnju Republiku Hrvatsku. Nikola Tesla zaslužuje da ga na kovani novac stave, ne Hrvati, već u bilo kojoj zemlji sveta. I onog trenutka kada hrvatsko simbolično odavanje pošte Tesli postane istinski čin poštovanja i ljubavi, njegovo stavljanje na novčić sa šahovnicom na poleđini prestaće da bude politički problem. A za tako nešto je potrebno ne samo da Hrvatska kao društvo raščisti sa time ko je bio Nikola Tesla i prestane da od toga pravi politički problem, već je potrebno i da se suoči sa istorijom odbacivanja i progona, kako Teslinog lika, tako i njegovih sunarodnika koji su u toj zemlji degradirani do građana drugog reda, i izloženi stalnim poniženjima i uznemiravanju.

Hrvatski Srbi nemaju ništa od veličanja Tesle ako je u pitanju prazni čin „rebrendiranja“, još manje imaju koristi od veličanja Tesle pod uslovom da nije Srbin. Tek kada ovakvi simbolički gestovi postanu rezultat smene političke i nacionalne paradigme, moći ćemo da govorimo o „istorijskom koraku napred“ i „civilizacijskom činu“. Ovako to nije čak ni šminka, nego bezobrazluk koji po ko zna koji put getoizira Srbe u Hrvatskoj i proglašava ih za politički i istorijski „nevidljive“. Bezobrazluk, koji se – nije nezamislivo – lako može pretvoriti u neku vrstu hrvatskog uslovljavanja Srbije u pregovorima sa EU, nalik na bugarske pritiske na Severnu Makedoniju oko lika i dela Goceta Delčeva.

Baš kao što komentari Zorana Milanovića nisu bili „normalna reakcija normalnog predsednika normalne evropske države“, tako ni hrvatsko društvo neće biti u mogućnosti da čini „normalne gestove“ kao što je odavanje pošte Nikoli Tesli, sve dok opsesivna potreba da se ritualno čisti od svega što ima veze sa Srbima ne pređe iz mejnstrima u duboku društvenu marginu

Da se razumemo, građani Hrvatske su većinom ovoga svesni. Nema razloga da ne verujemo da je većina građana koji su glasali za Teslu to učinila iz prostog razloga što Tesla to zaslužuje, a ne da bi napakostili svojim komšijama Srbima i izazvali diplomatski incident sa Srbijom. U čin pakosti i nacionalnu uvredu to glasanje su pretvorili hrvatski političari, koji već 30 godina drže svoje građane kao taoce jedne naglašeno ksenofobne, džingoističke, i neurotične nacionalne politike, i koji smisao svog postojanja crpe iz perpetuiranja olinjale paradigme o „srpskom neprijatelju“. Baš kao što komentari Zorana Milanovića nisu bili „normalna reakcija normalnog predsednika normalne evropske države“, tako ni hrvatsko društvo neće biti u mogućnosti da čini „normalne gestove“ kao što je odavanje pošte Nikoli Tesli, sve dok opsesivna potreba da se ritualno čisti od svega što ima veze sa Srbima ne pređe iz mejnstrima u duboku društvenu marginu.

Naravno, ne treba nikada zaboraviti da smo i mi u tom komšijskom „prepucavanju preko tarabe“ više nego voljni učesnici. Dokle god je jedan otrovan komentar hrvatskog predsednika dovoljan da izazove histeriju u srpskoj javnosti, ovo neće biti samo hrvatski, nego i srpski problem. Srbija, rečnikom internet žargona, mora da „prestane hraniti trola“, i mora naučiti da na provokacije iz Zagreba reaguje suzdržano, inteligentno, i pragmatično.

Najgore što možemo da učinimo – a trend već postoji – jeste da kao utuk počnemo da negujemo vlastite Zorane Milanoviće koji će biti u stanju da „na pritisak dugmeta“ celu naciju bacaju u stanje masovne neuroze

Najgore što možemo da učinimo – a trend već postoji – jeste da kao utuk počnemo da negujemo vlastite Zorane Milanoviće, koji će svoje političke karijere i državničke promašaje prikrivaju eskalacijom odnosa sa susedima, i koji će biti u stanju da „na pritisak dugmeta“ celu naciju bacaju u stanje masovne neuroze.

Srpski zadatak u odnosima sa hrvatskom mora da bude zaštita interesa srpskog naroda koji tamo još uvek živi, kao i imovine i baštine Srba koji tamo više ne žive. Za tako nešto nam je neophodno da kako znamo i umemo učestvujemo u stvaranju Hrvatske u kojoj „biti Srbin“ više neće biti neprihvatljivo, makar taj Srbinbio i jedan Nikola Tesla. Imamo na tu temu s kim da razgovaramo. Samo prvo moramo sami sa sobom da raskrstimo da nam nije draže da, umesto razgovora sa pristojnim komšijama, urlamo preko plota na one bezobrazne i neotesane.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner