Početna strana > Rubrike > Politički život > Crnogorski „Zakon o slobodi veroispovesti“ i pilatovsko ponašanje srpskih vlasti
Politički život

Crnogorski „Zakon o slobodi veroispovesti“ i pilatovsko ponašanje srpskih vlasti

PDF Štampa El. pošta
Dejan Mirović   
četvrtak, 27. jun 2019.

Četiri godine nakon pojavljivanja u javnosti spornog nacrta Zakona o slobodi vjeroispovesti (Zakon) i nakon dva kontradiktorna mišljenja Venecijanske komisije, vlasti u Crnog Gori su se po svemu sudeći, odlučile da ga usvoje. Premijer Marković je u Narodnoj skupštini 26 . juna 2019. izjavio da će se do kraja jula Zakon naći pred poslanicima. [1] Marković je tog dana ''oduzeo'' (poput Nerona ili druga Tita) pravo SPC da se izjasni o Zakonu koji reguliše slobodu veroisposvesti jer je protiv NATO i EU (!?).

Sukobi oko Zakona su nastala još 2015. tokom javnih rasprava u Podgorici , Bijelom Polju i Kotoru. Provokativno pojavljivanje odioznog Miraša Dedeića na raspravama dovodi do brojnih incidenata.

Međutim, eksperti Venecijanske komisije u novembru 2015. (Prvo mišljenje) zaključuju da je nacrt Zakona pun nedostataka posebno kada se radi o registraciji verskih zajednica, diksriminaciji vernika koji nemaju crnogorsko državljanstvo, neproporcionalnim sankcijama i konfiskaciji crkvene imovine (bez naknade!) .[2] Oni ističu da je Zakon u suprotnosti sa odredbama Evropske konvencije (EK) Prvim protokolom uz EK koji garantuje nesmetano uživanje imovine, ali i članom 18 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Oni su uputili vlasti i na Zajedničke smernice (upustva) o pravnom statusu religijskih i verskih zajednica Venecijanske komisije i OEBS-a iz 2004. i 2014. U njima se naglašava da država ne sme primoravati verske zajednice da se registruju ako one to ne žele .[3] Nakon toga, uvidevši da nemaju podršku stranaca, vlasti u Podgorici privremeno povlače Zakon iz procedure .

Patrijarh kijevski Filaret

Međutim, 2019 . Carigradska patrijašija uz podršku vlasti u Kijevu i Zapada, dodeljuje autokefalnost (tomos) raskolničkoj verskoj zajednici. Nešto kasnije, Aleksandar Vučić pokušava (neuspešno) na marginama Sabora SPC da ubedi vladike i patrijarha, da se dobrovoljno saglase sa predajom Pećke patrijašije, Dečana, Gračanice i drugih srpskih manastira albanskim separatističkim vlastima u Prištini radi nekakvog ''razgraničenja''. Najveći otpor takvom suspendovanju Ustava Republike Srbije i dobrovoljnom samoukidanju Pećke patrijašije (ni Turci to nisu uspeli ) uoči proslave 800 godina od dobijanja autokefalnosti SPC , pružio je upravo, mitropolit crnogorsko –primorski Amfilohije, (egzarh Pećkog trona). U tom kontekstu, samo nekoliko dana kasnije, crnogorske vlasti , za koje mitropolit tvrdi da su ''prijateljskim'' odnosima sa srpskim, posebno kada se radi o predsednicima (nikada nije demantovano od strane Podgorice ili Beograda, naprotiv ) [4] ponovo ''aktiviraju'' Zakon.

U članu 12 Zakona država de facto zabranjuje SPC u Crnoj Gori ( Mitropoliji crnogorsko-primorskoj i Eparhiji budimljansko-nikšićkoj koju predvodi ugledni vladika Joanikije, kao i delovima eparhije Mileševske i Zahumsko-hercegovačke i primorske) da iznose mošti svetitelja (''kulturno dobro'') van Crne Gore ako za to nemaju dozvolu vlasti . Dakle, mošti Vasilija Ostroškog ne mogu biti privremeno prenete u njegovu rodnu Hercegovinu, ako direktor policije Veljović ili premijer Marković to ne dozvole. U članu 14 i 30 Zakona se propisuje da verske zajednice ne smeju da podstiču posrednu ili ''drugu diskriminaciju''. Apstraktno definisanje diskriminacije omogućava režimu da novčano kazni ili ukine SPC, ako ona na primer, kritikuje promovisanja LBGT zajednice u Crnoj Gori.

U članovima 23 i 25 se za SPC uvodi obaveza registrovanja. To nije zahtevala ni komunistička vlast povodom Zakona iz 1977. Ona je de facto, tolerisala neregistrovani status SPC u Crnoj Gori, ali je i de iure poštovala njena imovinska prava . U članu 42 se propisuje da crkvena zajednica koja ne afirmiše ''duhovnu tradiciju'' Crne Gore ne može da dobija pomoć iz budžeta. Možda će smernice za određivanje takve ''duhovne tradicije'' Crne Gore u praksi, određivati ljudi poput velikog i zaslužnog prijatelja režima u Podgorici i Beogradu, Bebe Popovića?

U članu 63 se propisuje da će crkve koje su ''građani '' sa teritorije današnje Crne Gore izgradili pre 1918 - pripasti režimu. Dakle, Milo Đukanović će na osnovu pravila poput onih (njemu omiljenih) iz zakona o privatizaciji, određivati koliko je Sveti Vasilije Ostroški doprineo izgradnji manastira Ostrog u XVII veku, uprkos tome što Vasilije Ostroški nije bio ''građanin'' moderne Crne Gore jer rođen u današnjoj Hercegovini i bez obzira što je međunarodno-pravna činjenica da je jedina priznata država tada, i na toj teritoriji, bila Otomanska imperija (de facto do 1796. godine i pobeda na Martinićima i Krusima , ili de iure do 1878. i Berlinskog kongresa).

Konačno, umesto da u potpunosti odbaci ovakve pravne nebuloze, Venecijanska komisija je i sama primenila u junu 2019. ''primitivne pravne trikove'' kako ih definiše Karl Šmit .U uvodu Drugog mišljenja se nekritički prihvata politička mantra o ''autokefalnoj'' crkvi i ''aneksiji ''od strane Srbije 1918. Tvrdi se da je 1/3 pravoslavnih vernika u Crnoj Gori pripada sekti odioznog Dedeića. ''Izvor'' su neindetifikovani mediji iz Crne Gore (!?)

Međunarodna pravna istorija Crne Gore navodno, počinje od 1860, i dolaska knjaza Nikole na vlast, a ne od Berlinskog kongresa ili de iure priznanja crnogorske države 1878. Drugo mišljenje se poziva i na Ustav iz 1905. Knjaževine Crne Gore i na član koji reguliše položaj crkve. Prećutkuje se da ne postoji tomos Carigradske patrijašije koji bi tom članu dao međunarodni legitimitet. To je klasičan primer upotrebe dualističke (odbačene u pravnoj teroriji) doktrine koja u potpunosti odvaja nacionalno od međunarodnog prava (poput Nirnberških zakona iz 1935.)

Takođe, prihvatajući mantru o Podgoričkoj skupštini i ''aneksiji'', autori su ponovo, prećutali da se radi o pitanjima iz unutrašnjeg prava. Ona su, prema modernoj monističkoj teoriji, kao što smo već naveli, manje pravne važnosti od međunarodnih pravnih činjenica. Tačnije, profesori iz Belgije i Holandije, negiraju opšteprihvaćene pravne činjenice koje pokazuju da su upravo njihove države (kao članice Društva naroda) priznale Kraljevinu SHS 1919. god (bez pominjanja Podgoričke skupštine ili nekakve aneksije).

Podgorička skupština 1918. godine

Autori su ipak, bili svesni da ne mogu da ispune sve želje režima u Podgorici koji je očigledno u delirijumu. Zato povodom članova 62 i 63 Zakona autori, savetuju da se primeni upravni postupak, upravni spor i više sudske instance. Vlastima se savetuje da ne menjaju titulara crkvene imovine dok traju sporovi (šta će posle biti, njih izgleda ne interesuje). Autori su na taj način, pilatovski izbegli svoju direktnu odgovornost za kršenje Prvog protokola uz Evropsku konvenciju, kao i Smernica OEBS-a 2004. i 2014. ili svoju odgovornost za srednjovekovni progon crkve u XXI veku. Sličan, pilatovski metod, primenjuje i predsednik Srbije povodom Zakona. On javno savetuje ministra spoljnih poslova da ne piše protesnu notu Podgorici (koju je inače poslao Zagrebu zbog incidenta sa vaterpolistima na splitskoj rivi).

Na kraju, u Drugom mišljenju je prećutano da SPC ima savesnu državinu nad nepokretnostima (''održaj'') koja traje duže od 20 godina. To je neoborivi pravni osnov ili ''savesna državina'' za koju se traži uverenost u pogledu zakonitog osnova i prava svojine prethodnika.[5] (U crnogorskom pozitivnom zakonodavstvu se inače, priznaje taj pravni osnov). SPC ispunjava te uslove .

Dakle, SPC u najgorem slučaju, ili uskom jednostranom političkom-antisrpskom tumačenju događaja nakon 1918. u članovima 62 i 63 Zakona, ima ''savesnu'' i nespornu državinu u periodu 1918-1941. (23 god) i u periodu 1991-2019. (28 god). Tačnije , SPC ima najmanje 51 godinu savesne državine.

Konačno, tvrdnje režima u Podgorici, koje se citiraju u Drugom mišljenju Venecijanske komisije, o nekakvoj ''prevari'' 1991. od strane SPC, (navodno naivnog) tadašnjeg premijera Đukanovića, su apsurdne i i u njih može verovati samo prirodni saveznik režima u Podgorici, takozvana Druga Srbija i to iz ideološko-lukrativnih razloga (jer kod njih i nema drugih). Upoređivanje rasta Đukanovićevog imovinskog stanja 1991. i 2019. pokazuje da on, nije bio neko ko je na oštećenoj strani u odnosu prevarant i prevareni.

Naprotiv.

 


[2] Current Challenges on Realizing the Freedom of Religion in Montenegro. Orthodox Metropolitanate Of Montenegro & Littoral Legal Council, ,  editor: Very Rev. Velibor Džomić, PhD Podgorica, Montenegro, 2018. p -113-153

[3] Zajedničke smernice (upustva ) o pravnom statusu religijskih i verskih zajednica , OEBS, Venecijanska komisija , Savet Evrope , Strazbur , 2014. str 9.

[5] Stanković O., Orlić V. '' Stvarno pravo '' Nomos, Beograd, 2001. str 90-91.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner