Početna strana > Rubrike > Politički život > DSS ili doslednost mrzovoljnog nečinjenja
Politički život

DSS ili doslednost mrzovoljnog nečinjenja

PDF Štampa El. pošta
Darko Simović   
četvrtak, 27. februar 2014.

Iako je i sama prihvatila učešće u njenom radu, Demokratska stranka Srbije je aktivnosti radne grupe zadužene za usklađivanje Statuta AP Vojvodine sa Ustavom nazvala otvorenim udarom na pravni poredak zemlje i razgradnju Srbije. Prema njihovom mišljenju, korigovanje neustavnog statuta, kao podzakonskog akta, neustavno je jer bi izrada statuta trebalo da usledi nakon zakonskog uobličenja AP Vojvodine. Reč je o nedoslednosti ili o pokušaju naknadne doslednosti koja se pod plaštom jalovog dušebrižništva za srpske nacionalne interese može smatrati naivnim predizbornim marketinškim trikom privlačenja pažnje. Osnovni razlog ovog oglašavanja je nastojanje da se odbrani čast struke, jer se proizvoljnim interpretiranjem izrazito stručnih problema i omalovažavanjem naučne etike, vodi demagoška i neodgovorna politika mrzovoljnog kritiziranja svega postojećeg.

O čemu je zapravo reč?

Predlogu DSS-a da se za člana pomenute radne grupe izabere profesor ustavnog prava Slobodan Orlović nema se šta zameriti. Reč je o politički neokaljanom konstitucionalisti koji se prihvatanjem uloge predsednika radne grupe smelo latio nezahvalnog posla.

Međutim, ono što je usledilo ne služi na čast DSS-u. Naknadnu pamet, koja ih je prosvetlila, žele da nametnu i onima koji su iz nekoristoljubivih pobuda nastojali da pomognu pravnom uobličenju AP Vojvodine. Tretirajući profesora ustavnog prava kao poslušnika koji bi na najobičniji mig trebalo da se povuče iz radne grupe, šalje se mračna poruka da se i o najosetljivijim ustavnopravnim pitanjima pristupa sa isključivo kalkulantsko-političkog, a ne stručnog stanovišta.

Da li se zaista može govoriti o pogrešnom redosledu poteza kada je reč o pokušajima usklađivanja Statuta AP Vojvodine sa Ustavom?

Ukoliko bismo čitavom problemu pristupili isključivo dogmatsko-teorijski, odgovor na ovo pitanje je pozitivan, jer bi pravno logičan sled događaja podrazumevao prvo potpuno zakonsko uređenje pokrajinske autonomije, pa tek onda donošenje statuta. Ipak, čini se da su postojeće okolnosti nametnule nužnim drugačiji redosled poteza.

Grubu obmanu predstavlja tvrdnja da treba sačekati zakonsko uređenje teritorijalne autonomije. Prećutkuje se da je na snazi Zakon o utvrđivanju nadležnosti AP Vojvodine, koji je odlukom Ustavnog suda upodobljen Ustavu, budući da je utvrđena neustavnost 22. njegove odredbe. Dakle, postoje i zakonska rešenja prema kojima treba ravnati Statut AP Vojvodine.

Osim toga, postoji materija koja se isključivo uređuje statutom kao najvišim pravnim aktom AP Vojvodine. Reč je o izvornim nadležnostima autonomne pokrajine, koje su izvan domašaja zakonodavne vlasti. Najvišim pravnim aktom autonomna pokrajina uređuje nadležnost, izbor, organizaciju i rad organa i službi autonomne pokrajine. U tom aspektu, statut autonomne pokrajine nije običan podzakonski akt, budući da je nadležnost zakonodavnog tela isključena na ovom polju. Prema tome, kada je reč o Ustavom zajemčenom pravu na samoorganizovanje, autonomna pokrajina pri donošenju statuta nije vezana zakonima, već jedino Ustavom Republike Srbije.

Dakle, ne postoji nijedan valjan argument kojim bi se moglo osporiti nastojanje da se Statut AP Vojvodine uskladi sa ustavnim rešenjima. Uostalom, takav epilog neminovna je posledica odluke Ustavnog suda koji je utvrdio neustavnost ključnih odredbi Statuta, ostavljajući nadležnim organima rok od šest meseci u kome će ovaj akt uskladiti sa Ustavom. Neuskladiti tekst statuta u pomenutom roku značilo bi ugroziti funkcionisanje AP Vojvodine, a kakve bi posledice mogle iz toga da proizađu, iz ove perspektive, nemoguće je predvideti.

(Autor je profesor na Kriminalističko-policijskoj akademiji)