Početna strana > Rubrike > Politički život > Dvaput ponovljena laž postaje – "analiza"
Politički život

Dvaput ponovljena laž postaje – "analiza"

PDF Štampa El. pošta
Miodrag Zarković   
utorak, 07. jul 2009.

Kada dajem hranu sirotinji, nazivaju me svecem. Kada pitam zašto sirotinja nema hrane, nazivaju me komunistom.

Elder Kamara, brazilski biskup

Udarni novinarski grubijan Druge Srbije, urednik Internet glasila "E novine" Petar Luković, objavio je prošle nedelje na tom sajtu dokument koji je sastavio još pre sedam godina, a u kojem se bavi srpskom medijskom scenom iz perioda raspada Jugoslavije. Predstavljen kao "Analiza pripremljena za međunarodnu konferenciju o medijima u eks-SFRJ, održanoj 2002. godine u Holandiji", dokument je dragocen dokaz da se demonska slika o Srbima i njihovoj državi – slika koja kruži svetom već dve decenije, a koja je temelj sadašnje, pogubne političke i društvene situacije – najčešće šalje upravo iz Beograda.

Od nacista naovamo

Luković već prvim rečenicama (u stilu koji je potpuno nekarakterističan za njega – nigde psovki!), iznosi teške ocene na račun srpskog društva i njegovih institucija:

"Tragični serijal pomahnitalog nacionalizma, šovinizma i pravoslavnog fašizma – započet populističkom propagandom po obrascima Srpske Akademije Nauka i Umetnosti (`Memorandum`), a nastavljen sadejstvom Crkve i Vojske – ne bi bio moguć bez nezapamćene medijske manipulacije koja je godinama eskalirala u esencijalni, slavodobitno-ratni govor mržnje kakav se na prostorima Evrope nije čuo još od nacističkih vremena."

Za one sa jeftinijim ulaznicama, Luković svako malo ponavlja grozomoran prikaz delovanja srpskih medija. U jednom pasusu tako tvrdi:

"Mediji su stvarali i stvorili uverenje (do današnjeg dana ničim nepomućeno) da iskazivati mržnju prema pripadnicima nesrpskih naroda (Hrvatima, Muslimanima, Makedoncima, Albancima, Slovencima) predstavlja Slobodu Govora, da ubistvo ne-Srbina koji javno demonstrira svoje protivljenje politici ne predstavlja zločin koji se mora istražiti i počinilac kazniti, da je pravo nesrpskih naroda bivše SFRJ na suverenost u svojim republikama manje od prava na suverenost, kako u Srbiji tako i u ostalim republikama SFRJ u kojima žive etničke srpske zajednice, da pravo uopšte a posebno međunarodno javno i humanitarno pravo – nemaju vrednost po sebi, već da su vredni samo onoliko koliko pozivanje Miloševićevog režima na njega doprinosi ostvarenju srpskog nacionalnog programa i očuvanju vlasti režima."

Prevashodnu pažnju Luković posvećuje dnevnom listu "Politika", odnosno njegovoj rubrici "Odjeci i reagovanja", u kojoj su od 1988. do 1991. objavljivani komentari čitalaca. Od hiljada pisama, izdvojio je desetak koja valjda najvernije odslikavaju autorovo gledište da su tih godina državni mediji podstrekivali međunacionalnu mržnju, ksenofobiju, šovinizam, pa i ratne zločine. Na jednom mestu, Luković ocenjuje da je "Politika odlično obavila posao":

"Albanci su prikazani kao divlja, plemenska skupina, nesposobna za bilo šta sem za razmnožavanje; Hrvati su prikazani kao neoustaše, fašisti, željni da sve Srbe još jednom pokolju i isteraju s `vekovnih ognjišta`; Slovenci su prikazani kao hladni, cinični i sebični, zaboravni da se sete srpske pomoći tokom Drugog svetskog rata; Muslimani su prikazani kao islamisti, kao prljava sekta koja sanja o DŽihadu, nezahvalni prema Srbima iz čijeg su `genetskog koda` proizašli."

Etiketa je iz raja izašla

Ceo Lukovićev spis zapravo je velika pokazna vežba etiketiranja, omiljene naučne discipline Druge Srbije. Obilatim korišćenjem pojmova kao što su fašizam, nacizam, nacionalizam, šovinizam i ostale "vrline", autor kao da pokušava da prikrije očiglednu činjenicu: da u primerima koje navodi, dakle, koje je sam izabrao kao najupečatljivije, nema ama baš ničega što bi potkrepilo većinu njegovih preteških osuda!

U pismima iz "Odjeka i reagovanja" koje Luković prenosi ne može da se nađe poziv na nasilje nad drugim narodima. Ili, daleko bilo, opravdanje za ubistvo nelojalnog ne-Srbina. Nema čak ni ozloglašenog "govora mržnje", čija ni najrastegljivija definicija ne bi obuhvatila ove "Odjeke i reagovanja". Jedini od grehova što ih Luković nabraja koji je prisutan u citiranim pismima, jeste preterano veličanje Slobodana Miloševića i njegovog režima. Slavopojke na račun bivšeg predsednika, pogotovo sa ove vremenske distance i posle svih poraznih plodova Miloševićevog političkog aparata, zaista deluju patetično, naivno i budalasto. Ali: 1) ništa nisu jadnije od besprizorne glorifikacije Zorana Đinđića kojoj smo izloženi proteklih šest godina; 2) retko je koji režim imun na takvu propagandu u medijima koje kontroliše, a posebno režimi koji tek preuzimaju rukovođenje državom, što je Miloševićev i bio u periodu koji Luković obrađuje; 3) u krajnjem slučaju, te slavopojke nisu prouzrokovale bilo kakve zločine (osim ako se svaka podrška Miloševiću ne doživljava kao podrška eventualnim zlodelima koje su njegove strukture počinile, ali to je mnogo klizav teren, jer onda su, recimo, američki mediji i njihovi čitaoci koji su na bilo koji način podržali DŽordža Buša odgovorni za Irak, Avganistan, Gvantanamo, Abu-Graib...)

Isto tako, mogli bismo da uporedimo "Odjeke i reagovanja" iz "Politike" koje Luković posmatra pod lupom, sa "odjecima i reagovanjima" na sajtu koji on uređuje. "E novine", kao i većina Internet adresa, objavljuje komentare posetilaca. Tamošnje komentare, koji vrlo često pozivaju na fizičku likvidaciju Srba, nedavno je osudio čak i Teofil Pančić, inače poslovično neosetljiv na bilo kakvu agresiju prema Srbima. Naime, Slobodan Antonić je na ovom sajtu napisao tekst "Da li je i ovo `govor mržnje`?", u kojem je citirao neke komentare posetilaca "E novina" od kojih poštenom čoveku može samo da se smuči internet, a Pančić je nedugo zatim u redovnoj kolumni u "Vremenu" uradio nešto nezamislivo – složio se s Antonićem! (Doduše, obećao je da je to samo ovaj put i nikad više, valjda da mu na tom slaganju ne bi previše zamerili oni koji su možda već ljuti na njega zbog javne rasprave s Nenadom Prokićem.)

Svako ko bi poredio "Odjeke i reagovanja" iz Miloševićeve "Politike" sa porukama posetilaca "E novina", neminovno bi se zapitao odakle uedniku ovog drugog glasila moralno pravo da napada prvo.

Pogubne posledice

Lukovićev dokument, međutim, nije samo moralno nakaradan. To bi bila dovoljna kvalifikacija kada bi njegov uticaj bio ograničen na čitaoce "E novina". Lukovićeva "analiza", međutim, pripremljena je za "međunarodnu konferenciju o medijima u eks-SFRJ, održanoj 2002. godine u Holandiji". Autor ne navodi da li je ona samo pripremljena za taj skup, ili je tamo i pročitana, ali sva je prilika da se nije uzalud trudio, odnosno, da su učesnici konferencije bili upoznati s njom.

Tu dolazimo do pogubnih posledica ovog pisanija, koje optužuje ne samo Miloševićevu vlast, nego i vaskoliku srpsku javnost, da je ogrezla u "pravoslavnom fašizmu": prezentovano je na međunarodnom skupu! Ovo nadasve zlonamerno štivo, u kojem su Srbi i Srbija ocrnjeni mnogo gore nego što je Dobrica Ćosić ikada i pomislio o Albancima, čitali su neki stranci koji, ma kakva da je bila konferencija, sigurno nisu bez "specifične težine" u svojim državama, a svakako da su značajni za moćne zapadne medije. Ovaj dokument upravo pokazuje zbog čega Srbi moraju da strepe svaki put kada Luković i njegovi istomišljenici pređu granicu.

Sliku o Srbima kao narodu sklonom mitomaniji, megalomaniji, etničkom čišćenju, šovinizmu, fašizmu i drugim ekstremizmima, jurišnici Druge Srbije najpre su stvorili na osnovama titoističkog jednoumlja, a onda je i širili po zapadnom svetu. Kao da nije dovoljna šteta to što nas satanizuju odavde, za domaću upotrebu, ili što državni sekretar Marko Karadžić učestvuje na tribini "Srebrenica: 14 godina genocida" koju organizuje "Peščanik", tek, Luković i njemu slični neumorno pokušavaju da dođu do publike i u inostranstvu. Na žalost, često i uspevaju. Nema veze to što "dokazi" koje nude o zločinačkom karakteru srpskog društva, poput ove Lukovićeve "analize", u suštini negiraju sami sebe. Važno je da nude mnogobrojne etikete – klerofašisti, nacisti, ratni zločinci – koje se posle celoj državi obijaju o glavu.

Koliko je u savremenoj civilizaciji lako etiketirati bilo koga, pa i celu naciju, shvatio je i brazilski biskup Elder Kamara, čija je najpoznatija izreka navedena na početku ovog teksta. Za nevolju, shvatili su to i Luković i njegovi saborci, pa na etiketiranju Srba žive već dve decenije.

Ne bi verovatno nikoga začudilo da su isto shvatili i u Tužilaštvu za ratne zločine, posle čije je namere da istražuju i procesuiraju srpske novinare Luković valjda i dobio želju da objavi "analizu" koju je pravio pre sedam godina. Samo što Tužilaštvo, pored etikete, može da prilepi i jednu ne baš prijatnu pravnu posledicu – tužbu. Ako na izveštavanje srpskih medija gledaju isto ovako zloćudno kao i Luković (koga su, podsetimo se, državni organi već jednom bili angažovali da istražuje ko je to medijski inspirisao atentat na Đinđića), uskoro ćemo od etikete, preko tužbe, stići i do poslednjeg čina: presude.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner