Početna strana > Rubrike > Politički život > Haški gajtan i medijska bruka
Politički život

Haški gajtan i medijska bruka

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
nedelja, 27. jul 2008.

Kao tipičan Srbin, i Radovan Karadžić je pao nadomak cilja. Takoreći, u zaustavnom vremenu. Da je njegovo, očigledno, vrlo uspešno, skoro trinaestogodišnje skrivanje potrajalo još samo šest meseci, kada je isticao rok za početak novih procesa, Karadžić bi sa razlogom mogao reći da je odneo istorijsku “pobedu nad Haškim tribunalom”. Ne mislim, naravno, da je ovaj njegov neuspeh nešto najgore i najvažnije što nam se desilo. Ali apsolutno sam siguran da bi apsolutna većina Srba, bez obzira na svoju političku pripadnost, onaj drugi ishod dočekala sa radošću i simpatijom. Baš kao što sam siguran u to da apsolutna većina sada oseća makar blagu frustraciju, stid i sramotu. Karadžić već odavno više nije politički faktor u Republici Srpskoj, a kamoli u Srbiji. Ali je njegovo (i Mladićevo) decenijsko igranje žmurke sa Tribunalom isto tako već odavno preraslo real-političke okvire i zadobilo simbolički smisao i mitske dimenzije. I upravo je rušenje tog mita bilo pr(a)vi cilj ne samo njegovog hapšenja, nego i specijalne medijske operacije kojom je ovo hapšenje praćeno.

Neki stranac koji bi kročio u Srbiju u vreme hapšenja Radovana Karadžića i o zbivanjima se informisao samo iz srpskih elektronskih medija teško da bi stekao makar približnu sliku o onome šta se zaista dešava. Naime, predstava koju bi uspeo rekonstruisati bila bi otprilike sledeća: “Radovan Karadžić je, po svoj prilici, neki opasan zlikovac i masovni ubica, koji se, vešto prerušen, godinama krio od ruke pravde, koja ga je napokon stigla, što je dovelo do sveopšteg i razumljivog oduševljenja u zemlji i regionu u kojem su zločini počinjeni”.

Naravno da ovaj opis podseća na lošu karikaturu, ali je, nažalost, upravo to naša (medijska) stvarnost koja, opet, veoma slabo korespondira sa našom političkom realnošću, a još manje liči na ono što građani Srbije zaista misle i osećaju ovih dana – a i šire. Naime, od trenutka kada je objavljeno da je Karadžić uhapšen srpsko javno mnjenje je bilo izloženo besomučnoj, i doslovno danonoćnoj akciji medijskog spinovanja u kojoj su se, kao i mnogo puta u istoriji, preklopili interesi stranih zavojevača i domaćih vlastodržaca. Naime, nije sasvim jasno zašto su se nove srpske vlasti uopšte upuštale u akciju hapšenja Karadžića kojeg, kao što je sama Nataša Kandić priznala, u suštini od nas niko nije previše ni očekivao, ni tražio. Ali kada su ga već uhapsili, bilo im je apsolutno u zajedničkom interesu da iskontrolišu moguće negativne posledice, i da od svega naprave farsu, ili barem operetu.

Stranci su želeli da sruše još jedan – nebitno da li autentični ili lažni – srpski nacionalni mit, a domaći da koliko-toliko sačuvaju, ako ne baš obraz, a ono makar život, rejting i vlast. I zato u svim tim beskonačnim satima “specijalnog programa” nije bilo prostora za bilo kakvu ozbiljniju priču o dvostrukim aršinima i selektivnosti Haškog tribunala, sramnim oslobađanjima Nasera Orića i Ramuša Haradinaja, ili političkoj pozadini optužnica protiv Karadžića, Miloševića i ostalih. Ili, na primer, o mentalitetu, moralu i psihičkom stanju nacije koja je, i kada se to od nje traži i kada se ne traži, tako sklona da svojim – uh, hajde da se ne lažemo – neprijateljima izruči praktično sve svoje političke lidere i vojskovođe.

Kao što se i moglo predvideti, prednjačili su američki mediji – s tim što je Foks ipak bio makar za nijansu objektivniji od Si-En-Ena i B92. Samo korak iza američkih, bile su domaće “tajkunske” televizije, dok je žalosni “javni servis” demonstrirao kvaziobjektivan pristup više primeren globalnom političkom događaju koji se odigrava u Zimbabveu, ili, u najboljem slučaju, Rumuniji.

Čega se sve nismo mogli nagledati u proteklih 48 sati i ko sve nije prodefilovao ekranima naših i svetskih medija. Od “nezainteresovanih” posmatrača poput američkog i britanskog ambasadora u UN, koji se u Savetu bezbednosti najviše ističu u podršci i promociji kosovske nezavisnosti, preko “objektivnih analitičara” tipa Ričarda Holbruka i generala Veslija Klarka, do poznate ekspertkinje za globalno TV spinovanje Kristijan Amanpur, u čiji “profesionalizam” i novinarsku objektivnost, bilo da je reč o Bosni, Iraku, ili Kosovu, smo mnoštvo puta imali prilike da se uverimo tokom prethodne decenije. Defilovali su mnogobrojni evropski zvaničnici, portparoli Tribunala i tužilaštva i, razume se, mnoštvo njihovih lokalnih klonova i inkarnacija. O scenama divlje radosti na ulicama Sarajeva, zluradim komentarima zapadnih medija, kao i izjavama bošnjačkih i hrvatskih političara – da i ne govorimo.

A u prvim TV-anketama – da ne bude zabune, govorimo o, barem nominalno, “srpskim” medijima – odnos onih koji se protive i onih koji podržavaju Karadžićevo hapšenje bio je otprilike identičan skoru koji poslednjih godina postižu Crvena zvezda i naša fudbalska reprezentacija u važnim međunarodnim utakmicama (0:4, 0:5, 1:6, 0:6). Razume se da televizijske ankete služe više kao ilustracija vesti i da od njih ne treba očekivati neku apsolutnu tačnost. Ali ipak je prava misterija kako li su to revnosni novinari (ili urednici?) uspeli da postignu ovu “fudbalsku” proporciju, s obzirom na činjenicu da je, prema doslovno svim rezultatima svih agencija koje su se time bavile, odnos pristalica i protivnika Haga i haških izručenja – najmanje – 2:1 u korist ovih poslednjih.

Zapravo, Rasim Qajić je bio prvi koji je na našim televizijama (utorak veče, RTS) javno rekao da “polovina, a verovatno i znatno više od polovine” građana Srbije nije srećno zbog Karadžićevog hapšenja. (I uz put se požalio na ponašanje nekih predstavnika međunarodne zajednice koji u danu kada mi hapsimo Karadžića izjavljuju nešto u stilu – “OK, sve je to lepo, ali ništa bez Mladića”.) Ali ta “najmanje polovina” Srbalja nije imala šta da vidi i čuje u noći i danu kada smo hapsili Karadžića. No to, zapravo, nije nikakva polovina nego najmanje dve trećine, s obzirom da podrška izručenju građana Haškom tribunalu nikada nije prešla tridesetak procenata dok se protivljenje postojano kreće od 52 do 63 odsto. Među simpatizerima svih većih stranaka jedino glasači LDP-a pružaju natpolovičnu podršku izručenjima srpskih građana, dok su demokrate o tom pitanju prilično podeljene, a glasači radikala, narodnjaka i – naročito – SPS-a izrazito i skoro apsolutno protiv. Pa kome su onda bili namenjeni svi ovi “otvoreni studiji” i ovi “specijalni programi” i šta im je bio cilj?

Dugo se verovalo da je negativan stav Srba prema Tribunalu samo “posledica Miloševićeve propagande”, kao i Koštuničinog početnog oklevanja da se izjasni o “neophodnosti ispunjavanja naših međunarodnih obaveza”. No, od vremena Miloševićeve vlasti dele nas već dva puna izborna ciklusa (još malo pa će i čitava decenija), a Koštuničin uticaj na srpske medije i javno mnjenje bajka je u koju valjda ne veruju čak ni oni (LDP i Biljana Kovačević Vučo) koji su je izmislili.

Srbi Haški tribunal većinski ne podnose, smatraju ga ispolitizovanim i nepravednim, produženom rukom SAD i vazda podignutom batinom nad Srbijom i srpskim nacionalnim interesima. (Uz nešto blaže formulacije, ovo mišljenje nije daleko ni od stava nekih ozbiljnih pravnih stručnjaka.) I to, kao što rekoh, uglavnom nema nikakve veze sa političkim opredeljenjima i simpatijama već sa činjenicama i praksom Haškog tribunala.

Interesantno je da teza kako je Koštunica sve vreme znao gde se kriju Karadžić i Mladić, ali nije hteo da ih izruči, predstavlja verovatno jedinu stvar oko koje postoji puna saglasnost između najljućih Koštuničinih protivnika i pristalica – s tim da ga, naravno, jedni zbog toga osuđuju, a drugi hvale. A pri tom je sasvim moguće da ni jedni ni drugi, zapravo, nisu u pravu. No, bilo kako bilo, ako bismo pokušali da ukratko definišemo ovo što se dešavalo i što smo gledali u prethodna dva dana, nameću nam se samo dve formulacije – politička kapitulacija i medijska okupacija. I/ili obrnuto. Uostalom, na kraju mu/nam izađe na isto. Stid i otpor će valjda doći kasnije.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner