Politički život

I šta sad?

PDF Štampa El. pošta
Ana Radmilović   
utorak, 04. jun 2013.

Možda je neprimereno citirati sebe, ali šta mogu – ja sam to napisala. Jesenas. Radilo se o nebitnoj pojavi na Kosmetu koja se zove pozorište. Neko je hteo da ga gasi, seli u Leposavić, svašta je tu bilo, ali da sada ne zamaram stvarima prošlim i zaboravljenim – tada sam napisala da su kultura (kultura kao živa reč koja govori srpski jezik) i nezavisni mediji (kao jedina veza srpskokosovskog sveta sa ovim našim, srbijanskim) dve stvari koje će opstati. Kad sve ovo prođe. I još sam pretila da onaj ko to ne shvati, neće znati zašto više ne čuje glasove koji na srpskom jeziku nešto javljaju s tog Kosova. Neće čuti jer je spustio slušalicu.

Zašto se vraćam na taj utisak kojeg nisam mogla da se oslobodim danima, nakon jedne gluposti koju sam videla kada smo doveli ljude s Kosova na Međunarodni sajam knjiga u Beogradu i nakon jedne laži.

Jasno je bilo, da se razumemo, i 2009. godine da će se srpske institucije na Kosovu održati samo kao nevladine institucije. Znam, omražena reč, ali daje mnogo više prostora od lažnih paradržavnih institucija, koje su u ovom slučaju srpske. Kao centri za manjinsku kulturu, kao nekakva nova srpska drama koja se ne zove Narodno pozorište u Prištini, kao instituti za očuvanje srpskog jezika. Kao neumoljivo i uporno ratovanje sa Uneskom da se Dušanov Zlatni grad ne naziva tvorevinom Mletaka i Vizantina. Da se pridev srpski ne briše sa svakog spomenika. Iz sećanja.

Implementacija sporazuma koja sledi donekle će uspeti da legalizuje uveliko označene kao nelegalne srpske (političke) institucije na Kosovu, uz saradnju s vladom Kosova. Loše interpretirajući argumentacije onih koje su to pre nekoliko godina nazivali izdajnicima. Ne bih trošila reči na pisanje o ironiji da su baš ti vikači, ti koji su upirali prstom na izdajnike i bulaznili o istoriji Kosova (koju – mogu da dokažem – čak i ne poznaju), sada najveći pregalnici na ovom novom poslu, nove, otrežnjene vlade Srbije.

Priznali smo granice nezavisnog Kosova, od tog trenutka u ličnoj karti Srbije ono ne postoji. Srbi sa Kosova su, možemo da pričamo šta hoćemo, Srbi iz dijaspore. Od tog trenutka. Iza granice. Zamajavanje oko sporazuma i detalja (i čitava pometnja o čemu se kog đavola radi, jer o sporazumu pričaju i oni koji ga nisu videli i oni koji kriju i oni koji su a priori protiv i oni koji pojma nemaju zbog čega su za), zamajavanje oko, dakle, sporazuma, samo je iluzija da se još uvek borimo oko nečega. Oko čega? Nadležnosti srpskih opština? Pod čijom vlašću? O čemu pričamo... Otrežnjena je vlada Srbije uradila ono što niko, od Đinđića preko Koštunice do Tadića, nije smeo. Kraj.

I manje me brine to, ma kako zvučalo, što smo isterali Srbe s Kosova iz Srbije. Isterali smo ih pre četiri godine. I preživeli su. Napadani (od strane ovih isterivača), etiketirani, uvek sumnjivi – posebno oni južno od Ibra – oni će preživeti. Ako ih ostavimo na miru. A šta to znači?

Neka se manu implementacije sporazuma oni nesposobni, trećerazredni demagozi, nek se manu ako znaju za Boga (dobro, ne znaju – ali svejedno nek se manu), postkomunistički aparatčici, lažovi, ulizice. Razbojnici.

Srpski političari s Kosova – oni koji nisu u „dilu“ sa najnižim šljamom ostataka nekakvih srpskih službi na Kosovu – naći će put. Nalazili su ga i kada smo ih svim silama sprečavali, i da se nismo mešali bolji bi sedeli u tom nesrećnom parlamentu Kosova. U stvari, množina je ovde sasvim pogrešna. Ne „mi“, nisu to uradili građani Srbije.

To koje je uradilo sve Ovo ima ime i prezime i broj lične karte. I ako Ovo nije imalo drugog izbora jer je neko pre potrošio svaki drugi izbor, do ovog krajnjeg – priznati Kosovu teritorijalni integritet, ne bih predlagala vešanje na Terazijama (koje bi, po rečima vladike Grigorija, snašlo Tadića da je uradio sličnu stvar) – ne bih ništa. To su oni radili (ti otrežnjeni vikači), besili su i upadali u redakcije i pretili... Kao i sada uostalom.

Ali ovo nije priča o njima. Ovo je priča o Kosovu, sada. Oni su (možda) nužno zlo, sami smo ga dozvali padajući u histeriju vođenu prostačkom nacionalnom retorikom... Ili ih nismo dozvali mi, nego se neko pametniji setio da bi samo oni, takvi kakvi su, uspeli da od maštanja o Karlobagu i Virovitici stignu do priznanja kosovskog suvereniteta. Trezveno. Oni su Fortimbras na kraju Hamleta. I ne rade ništa, dođu u svečanoj odori i saopšte „Rozenkranc i Gildernsetrn su mrtvi“. Možda su i statisti. Radnja se ionako dešava na drugom mestu.

Ali nema veze. Komedija traje. I opet će dovesti svoj ološ (izvinjavam se, lepšu reč nemam) da nastavi da ne brine o narodu, da nastavi da laže, krade, preti i ulizuje se jačem. Dovešće, kao što su pomagali stvaranje SLS (tzv, stranke Tačijevih Srba) i to su radili kadrovi SPS, uz malu pomoć Biserko i kompanije. I to znaju ptice na grani.

I nisu važni svi ti komunistički kadrovi. Vratiću se na početak. Šta ostaje jednoj manjini u tuđoj državi? Ostaje kultura. Ostaje otpor koji poput tihe vode menja planinu, ostaje jezik. Ostaju mediji. Ostaju oni pametni Srbi koji su na vreme počeli da rade za UN i da na taj način pomažu sunarodnicima. Ostaju oni koji su na vreme shvatili da, ako im nešto nije potrebno, a to je dalje mešanje srpske politike u njihove živote. Sve smo im oduzeli (kao građanima Srbije), zatim ih izbacili iz „građana Srbije“, zatim od njih napravili kriminalce i ludake, poslali najgore da „rešavaju kosovsko pitanje“, i humano bi bilo da ih ostavimo na miru. Lakše će s Albancima, mada je to bilo jeres reći pre par godina. A videlo se. Kao što se i sada vidi da će im „implementatori“ sporazuma samo odmagati.

Kako će odmagati?

Ucenama, lažnim obećanjima poslova i para, stvaranjem novih podela na ove i one kosovske Srbe. I jednim teško shvatljivim neuviđanjem jedino bitnog, jedino preostalog. Baš kao neki dan, kada su doveli nove (svoje) kadrove u srpske opštine na Kosovu, napravili zabunu, posvađali ljude – a sve to nekoliko meseci pred izbore na Kosovu. I šta su napravili? Haos. Kao i uvek kada se pojave.

Neka se ne pojavljuju. Bolje je ovo: kako su sada Srbi na Kosovu i zvanično manjinski narod, Republika Srbija trebalo bi da šalje donacije za kulturu (kao što to rade sve normalne zemlje sveta), da se nikada ne odrekne uvida u ljudska prava Srba na Kosovu, da ni za živu glavu ne odustane od srpskog školstva makar bilo donirano i od strane Prištine – jer Priština neće gasiti srpske ustanove kulture i obrazovanja. Gase se nelegalna politička tela (sami smo priznali da smo nelegalni, je l?) i gase se državne institucije Srbije na Kosovu.

I šta ova vlada sada kani da implementira? Da se vrzmaju službenici bez kalibra po bivšoj pokrajini, da glume moć koja je sve manje važna i sve manje uverljiva, da se stekne utisak da se nije odustalo tako lako, da... Šta? Ništa.

P. S.

Blagi Bože, a koliko su samo urlali na izdajnike i one koji su upozoravali da će biti baš ovako, jer kako je drugačije uopšte moglo da bude? I kakvim su se samo jezikom služili. Otrežnjeni nacionalisti, koji nisu ni izdajnici – jer da bi nešto izdao, moraš (prethodno) imati predstavu o tome šta tačno izdaješ. I zašto.

Dakle, ništa.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner