Početna strana > Rubrike > Politički život > Ima li Srbija budućnost i snage da se bori za slobodu, ili ju je bombardovanje 1999. slomilo?
Politički život

Ima li Srbija budućnost i snage da se bori za slobodu, ili ju je bombardovanje 1999. slomilo?

PDF Štampa El. pošta
Sergej Pravosudov   
četvrtak, 26. mart 2015.

Zahvaljujući razvoju rusko-srpske energetske saradnje, počeo sam često da posećujem Srbiju. Isprava sam bio očaran tom zemljom i time koliko se pozitivno njeni ljudi odnose prema Rusima, ali uskoro mi je postalo jasno da se srpska elita tako ne ponaša.

Objašnjeno mi je da su svi predstavnici srpske političke elite na ovaj ili onaj način u vezi s specijalnim službama SAD, Velike Britanije, Nemačke i dr. država. Na jesen prošle godine objavljen je moj članak „Razočaranje u Srbiju“, u kojoj sam pisao o protivrečnostima između srpskog naroda i elite. Taj članak je izazvao burnu diskusiju u Srbiji, poneko me je grdio, poneko hvalio. Ali ono što me je najviše iznenadilo jeste to, što niko od mojih protivnika u diskusiji nije osporio tvrdnju da se politička elita Srbije faktički nalazi pod kontrolom inostranih obaveštajnih službi. Kad bi se u Rusiji pojavila informacija o tome da neki član rukovodstva zemlje sarađuje sa stranim službama, tog čoveka bi smatrali za izdajnika i bilo bi mu izuzetno teško da zadrži svoj položaj.

U Srbiji je situacija drugačija. U ovoj zemlji, kako sam shvatio, predstavnici elite smatraju na je neophodno sarađivati sa više stranih obaveštajnih službi da bi utvrdili svoj položaj u zemlji podrškom izvana. Očekivati u takvim uslovima da će takva elita da vodi računa o interesima srpskog naroda je veoma naivno. Ali za tu elitu glasaju ljudi.

Zašto oni ne glasaju za partije koje se zalažu za savez sa Rusijom? Srbi su mi objašnjavali da je to posledica toga, što te ljude obmanjuje medijska propaganda, a pre svega televizija. Početkom marta ponovo sam bio na jednoj rusko-srpskoj konferenciji. Tamo sam saznao da, u skladu sa istraživanjima javnog mnjenja, više od 60% Srba smatra da je su za propast projekta „Južni tok“ krivi SAD i EU. Ispada dakle, da Srbi ne veruju medijima, koji su za propast projekta optužili Rusiju.

Često se susrećem sa Srbima i, iskreno govoreći, veliki broj tih razgovora svodi se na: „mi volimo Rusiju, dajte nam pare“. Praktično svi Srbi sa kojima sam imao prilike da razgovaram smatraju nešto tipa: „Rusija treba da otvori TV stanicu na srpskom jeziku i da finansira osnivanje proruske partije, a mi ćemo možda za tu partiju da glasamo“. I Srbi stalno navode primer Amerikanaca koji upravo to rade.

Ali Rusija ne može da se takmiči sa SAD u količini dolara iz prostog razloga što SAD štampaju dolare, a Rusija ne. Uz to, SAD uspostavljaju kontrolu nad elitama drugih zemalja da bi one radile u korist Amerikanaca, a ne u korist svojih građana. Rusija predlaže drugim zemljama uzajamno korisne projekte, čija realizacija doprinosi blagostanju tih zemalja. U takvim uslovima nije jasno, zašto bi Rusija trebalo da kontroliše elitu Srbije ili Bugarske. Rusiji je potrebno da se te elite bave svojim nacionalnim interesima, i ništa više od toga. Ali to je upravo ono što ne vidimo.

Zapadna propaganda sve vreme govori o tome da zemlje moraju da se bore za strane investicije, da ih privlače kod sebe. Prema toj logici sledi da nije Rusija ta koja treba u Srbiji da napravi TV stanicu, već naprotiv, Srbija treba da se reklamira u ruskim medijima da bi privukla investicije iz Rusije. Ali oni očigledno ne pokazuju takav odnos prema ruskim investicijama. Rusija treba da se bori za svoje pravo da uloži novac u izgradnju gasne infrastrukture u Srbiji. Pri tome Srbiji niko ne predlaže nikakve alternativne gasne projekte. Samim tim, odustajanje od ruskog projekta znači da neće biti nikakvog projekta. Ispada da je upravo to ono što je Srbiji potrebno.

U Bugarskoj su se takođe mnogo nadali da u dolazak stranih investicija posle ulaska zemlje u NATO i EU. Ali toga nije bilo. Bugarska industrija je razvaljena. Zapadne investicije u Bugarskoj bile su uložene u izgradnju tržnih centara, gde se prodaje strana roba i prehrambeni proizvodi, kao i u puteve, kojima strane transporne kompanije tu robu dovoze. Život u Bugarskoj se unekoliko razvija u primorju, gde više od 400 hiljada kuća i stanova pripada Rusima. Najveći poreski platiša u Bugarskoj je ruska kompanija „Lukojl“, kojoj pripada rafinerija u Burgasu i mreža benzinskih pumpi. Uzgred, prosečna plata u Burgasu je viša od državnog proseka.

Zbog masovne nezaposlenosti milioni Bugara odlaze u druge zemlje, a nivo nataliteta je otišao u minus. Kao rezultat toga stanovništvo Bugarske smanjilo se s 9 miliona 1990 godine do današnjih 7 miliona. Do 2050. godine u Bugarskoj će živeti 5 miliona ljudi, od kojih će većina biti Romi i Turci. A narod, koji na Balkanu živi više od hiljadu godina, nestaje pred našim očima. Kada to pomenem Srbima, porazi me reakcija nekih od njih: „neka izumru Bugari, Sofija će tada postati srpski grad“. Takve stvari izjavljuju obrazovani ljudi sa doktorskim diplomama. Svakom čoveku sa zdravim razumom je jasno da Sofija neće postati srpski grad, jer će se Srbija razgraditi na isti način kao i Bugarska. Pre će Sofija postati turski grad.

Razumem da je istorija odnosa između Bugarske i Srbije izuzetno složena. Te zemlje su u više navrata međusobno ratovale. Ali u uslovima kada se u opasnosti nalazi sam opstanak i Srba, i Bugara,  neophodno je tražiti šta je to što ujedinjuje slovenske narode, a ne prisećati se starih razmirica. Ali Srbi ne mogu da se dogovore čak ni sami sa sobom. Kada razgovaraš sa Srbima uvek se zapanjiš time u kojoj meri oni bacaju blato jedni na druge. Obavezno će da ti kažu da je većina Srba – „loši Srbi“. U zavisnosti od toga sa kim razgovaraš, „loši“ su Srbi iz Beograda, Vojvodine, Bosne, Crne Gore i sl. A ako nekog Srbina povališ, odmah će ti napričati da on u stvari i nije nikakav patriota, već mason, ili agent CIA. Čak i kosovski Srbi, koji se nalaze na ivici fizičkog uništenja, ne mogu među sobom da se dogovore.

To je zaista strašno. Kada razgovaraš sa Srbima, uvek se iznenadiš tome kako se oni stalno prisećaju prošlih uspeha i slavne istorije svoje zemlje, ali praktično nikada ne govore o budućnosti Srbije. Očigledno je da, ako se stvari nastave ovakve kakve su danas, Srbija budućnost i nema. Zapad nudi budućnost nekim posebnim Srbima, koji rade protiv sopstvene zemlje. Ali Zapadu ne treba Srbija kao snažna i visoko razvijena zemlja.

Većini Srba je to savršeno jasno. Po svoj prilici, njih je slomilo bombardovanje 1999. godine. Boje se ponavljanja tog košmara. Danas Rusija, baš kao nekada Srbija, oseća na sebi pritisak sankcija zapadnih država. Ali Rusija će se boriti za svoju slobodu, jer je kod nas još uvek mnogo ljudi koji će radije umreti u borbi, nego živeti na kolenima. Je li ostalo u Srbiji još takvih ljudi? Odgovor na to mogu da daju samo Srbi. A od toga zavisi i odgovor na drugo pitanje, koje sam stavio u naslov ovog teksta: ima li Srbija budućnost?

Sergej Pravosudov je direktor ruskog Instituta nacionalne energetike. Tekst je preuzet sa njegovog bloga. Sa ruskog preveo Nikola Tanasić.