Početna strana > Rubrike > Politički život > Izazovi krize i demokratsko društvo
Politički život

Izazovi krize i demokratsko društvo

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
sreda, 21. januar 2009.

Raspored političkih snaga nakon formiranja proevropski orijentisane vlade pokazao je da je došlo do značajnog pregrupisavanja u našem političkom životu. Bili smo svedoci i formalnog političkog pomirenja do juče najžešćih političkih protivnika, ali i velikog rascepa u najvećoj opozicionoj stranci, što je dovelo do formiranja Srpske napredne stranke. Sve je to doprinelo da se za nekoliko meseci iz osnova promeni naš politički pejsaž.

Jasno je da je dosegnuta neka vrsta nulte političke tačke i da mnoge političke ideje i način političkog govora više nisu funkcionalni i ne prate promenjenu situaciju. Obrazovanje vlade u kojoj su Demokratska stranka i Socijalistička partija Srbije označilo je veliki zaokret u političkom životu Srbije. Vreme će pokazati da li će ovaj potez doneti smirivanje naših političkih prilika ili će ostati samo kao još jedan iznuđen politički manevar, bez stvarne sadržine i smisla.

U političkoj istoriji Evrope bilo je sijaset sličnih političkih dogovora i koalicionih vlada, ali najrečitiji je primer Nemačke u kojoj je 1966. godine stvorena Velika koalicija, u kojoj je bivši nacista Kurt Georg Kizinger postavljen za saveznog kancelara, a antifašista i vođa socijaldemokrata Vili Brant za zamenika kancelara. Rascepom u Srpskoj radikalnoj stranci stvorena je mogućnost da i Srpska napredna stranka nakon novih parlamentarnih izbora bude prihvatljiv koalicioni partner. Srpska radikalna stranka ostaje i dalje kao stranka koja nije u stanju da postane deo sistema i na taj način postaje sve izolovanija u svoju sve nedelotvorniju ideologiju srpskog nacionalizma. Ovo je vreme velikih političkih promena i ko to ne shvati ostaće nemoćni zarobljenik svojih ideoloških iluzija i političkih fantazmagorija.

Ta retorika, kako radikalska, tako i antiradikalska, više nema pokretačko dejstvo u novoformiranom političkom polju, koje se sve više ukrupnjava i koncentriše oko nekoliko snažnih političkih grupacija. Zato se i može postaviti pitanje u kojoj meri se u analitičkim tekstovima prati i razumeva nova politička situacija u kojoj se odigravaju procesi, koji u velikoj meri razbijaju ustaljene političke pozicije. Raspored političkih snaga se danas neprestano menja i tim više je otežano donošenje zaključaka. Ceo dosadašnji ideološki koncept se urušio, a mi se ponašamo kao da su još uvek od najveće važnosti stranačke razmirice iz devedesetih godina i borba protiv srpskog nacionalizma. Dosegnut je određen stepen krhke političke ravnoteže, ali ne i stabilnost vladajuće koalicije. Realni centar vlasti je izmešten iz vlade koja ima ustavnu nadležnost da vodi unutrašnju i spoljnu politiku i nalazi se u rukama predsednika Republike i njegovog kabineta kao neke vrste političkog i partijskog kontrolora. Očigledno je da jedino predsednik Republike ima tu moć da integriše i pomiri suprotstavljene interese u vladi. Zato i imamo slabu vladu bez autoriteta i uticaja i to u istorijskim prilikama kada nam je upravo neophodna efikasna izvršna vlast. Vlada je dodatno sputana blokadom parlamenta i njegovom nemogućnošću da donosi neophodne zakone.

Međutim, moguće je da upravo ta činjenica stalne političke blokade otvara prostor za drugačije promišljanje i oblikovanje političke scene. Veoma je važno za razvoj našeg političkog života da ne ostanemo ukopani u oveštale stavove o devedesetim godinama. Tim je značajniji i ozbiljniji posao naših stranaka da se sada profilišu politički, idejno i programski. Više niko ne može da se skriva iza retorike u kojoj se stalno ponavljaju ocene o tragičnim devedesetim godinama, a da se ne vidi da je došlo do istorijskih promena u funkcionisanju savremenog kapitalizma i da se pred političkim strankama nalazi veliki izazov odgovora na pitanja nastala kao posledice sloma liberalnog fundamentalizma. To naše stranke kao da ne primećuju zaronjene u svoje svakodnevne političke borbe i održavanje političke ravnoteže neophodne za opstanak na vlasti i nastavak podele preostalog političkog plena.

Nakon formiranja proevropski orijentisane vlade stranke konačno moraju da krenu u jasno programsko profilisanje, fokusiranje na odgovarajuće političko telo i izmenu načina delovanja. Jer oligarhijsko ustrojstvo stranaka postaje sve uzaniji i neadekvatniji okvir za razvoj stabilnog demokratskog društva. Treba uzeti u obzir da su se dogodile izuzetno značajne promene u do sada vladajućoj trijumfalističkoj ideologiji slobodnog tržišta. U našim političkim prilikama dešava se svojevrsni paradoks, da većina liberalno orijentisanih stranaka i dalje insistira na neoliberalnom modelu iako je on na svom izvoru doveden u pitanje. Zalaganje za vraćanje na dostignuća klasičnog liberalizma s kraja devedesetih godina 19. veka ne može da revitalizuje neoliberalni koncept jer se država sada javlja kao snažan faktor regulacije u do juče najvećim bastionima slobodnog tržišta. Kakav je naš politički i idejni odgovor na dramatično izmenjenu sliku sveta u kojoj više nije moguće striktno određivati političke polove levice i desnice? Međutim, sigurno je da se određene ideje socijalne države i socijalne solidarnosti i uzajamnosti vraćaju u politički život.

Naša situacija je tim teža jer unutar naših stranaka ne postoji potreba za osmišljavanjem novih političkih ideja saglasnih sa izmenjenim društvenim i ekonomskim odnosima. One su suviše zaronjene u kaljugu političkih trgovina i nagodbi da bi mogle da artikulišu nove i adekvatne političke ideje. To je situacija u kojoj stranke, posebno one na vlasti, imaju previše moći i veoma malo novih ideja ili, bolje rečeno, i nemaju potrebu za stvaranjem konzistentnog korpusa ideja neophodnih u vremenima velikih društvenih promena.

Cilj postojanja stranaka nije samo da osvoje vlast i da je što duže zadrže, već i da stvaraju korpus političkih ideja pomoću kojih se utemeljuje i osmišljava određeni tip društvenih odnosa. Mora se dati odgovor na sve veću ulogu države u regulisanju društvenih i ekonomskih odnosa, otvaranje sve težih socijalnih pitanja i rastuću nezaposlenost, o stvaranju sve dubljeg jaza između bogatih i siromašnih slojeva, energetskoj sigurnosti. Tim je odgovornost stranaka veća jer se ne može više voditi izborna i politička kampanja na strahu od povratka radikala ili devedesetih godina ili isključivo na odbrani Kosova u trenutku kada se ruše do juče naizgled stabilni i nedodirljivi ideološki svetovi i društveni odnosi. Mnogo toga se u politici može objasniti zahtevom za poštovanjem realnih političkih odnosa, ali se ne može opravdati nedostatak svesti o tome da se moraju tražiti adekvatni politički i idejni odgovori u svetu koji se našao na civilizacijskoj raskrsnici. Zato je i neophodno da se u našim strankama, naučnoj javnosti i medijima otvori velika politička i idejna rasprava u kom će se pravcu razvijati naše demokratsko društvo. Za politiku je ipak potrebno nešto više od ogoljenog pragmatizma i ispraznog marketinga. Insistiranje na socijalno odgovornoj vladi je sve manje ubedljiv odgovor na sve snažnije socijalne zahteve desetine hiljada otpuštenih radnika nakon neuspešne privatizacije. To je potencijalna socijalna bomba koja se već valja našim ulicama kao pravi odgovor na stvaranje društva u kome se razvija sve dublji socijalni jaz, jer sve manji broj ljudi poseduje sve veći deo društvenog bogatstva dok se širi sve veći talas socijalnog beznađa. Ta opčinjenost solidnim rejtingom i trijumfalnim izbornim uspehom može samo još više produbiti jaz između realnog života i političkih fikcija.

Ovom prilikom navodim primer ovakvog načina mišljenja: „Međutim, važno je reći da DS ni na koji način nema problema. Mi smo trenutno stranka koja nikada nije imala bolji rejting, a siguran sam da bismo na novim izborima dobili više glasova, tako da mi nemamo sekiraciju da li će se vlada raspasti ili ne, ali mislim da svi koji smo u vladi želimo da doprinesemo da ostvarimo dobar rezultat na izborima“, izjavio je nedavno potpredsednik DS-a Dragan Šutanovac.

Međutim, razloga za brigu ima mnogo, najveći rejting je veoma promenljiva kategorija u našem savremenom političkom iskustvu i daje jedinstvenu priliku da se u Demokratskoj stranci u otvorenoj i kritičkoj raspravi razmotri politički odgovor na izazove savremene društvene krize i na taj način jasnije oblikuje njen profil. U jednom od mnogobrojnih komentara povodom kraha liberalnog fundamentalizma data je veoma interesantna ocena o Demokratskoj stranci kao licemernoj socijal-demokratiji, jer samo fingira pripadnost ovom političkom pokretu, pri čemu ostaje stranka bez iskrene volje da se iz sadašnje ideološke neodređenosti i nedoslednosti transformiše u socijaldemokratsku stranku i tako pokrije već dugo napušteni prostor efikasne društvene zaštite najugroženijih slojeva. Ne može se voditi surova liberalna ekonomska politika, u kojoj je privatizacija samo pogoršala položaj radnika, i u isto vreme obilaziti prijeme na kojima se okupljaju najveći monopolisti i tajkuni. Sve češće se može čuti i to od najžešćih protagonista apsolutne svrhovitosti slobodnog tržišta da je uzrok sadašnje krize u ogromnoj i neobuzdanoj ljudskoj pohlepi. To je zaista veomo značajno teorijsko otkriće, budući da se na taj način i na ljude koji ostaju bez kuća i posla prevaljuje krivica jer su delili pohlepu sa onima koji su nakon kraha banaka dobili otpremnine, tzv. zlatne padobrane od po nekoliko desetina miliona dolara. Trijumf liberalizma i proglašeni kraj istorije nakon pada Berlinskog zida i realnog socijalizma pretvara se sada u svoju suprotnost, pokazujući svoje surovo lice, stvarajući stotine hiljada beskućnika i nezaposlenih, pri čemu propadaju velike i moćne firme.

Kakav je naš odgovor na ovaj politički, ekonomski i socijalni izazov i koja će politička snaga imati dovoljno odlučnosti i mudrosti da artikuliše sve veće i razornije socijalno nezadovoljstvo i tako opredeli politički pravac koji će u ovoj zemlji biti dominantan? Sada je već uzaludan i zakasneo razgovor o distinkcijama između levice i desnice, ali ne treba da nas čudi što dolazi do snažne reafirmacije levičarskih pokreta i ideja. U našim prilikama ta je debata opterećena istorijskim i političkim ograničenjima, ali je jasno da se Demokratska stranka mora odlučnije opredeliti u kom pravcu će ići. Ako je to opredeljenje za socijaldemokratski model, onda se on mora i primenjivati u političkoj praksi, što do sada nije bio slučaj, jer je neodrživo njeno dalje insistiranje na apsolutnoj vrednosti i funkcionalnosti političkog pragmatizma, trenutnom visokom rejtingu u biračkom telu i marketinškom umeću. Danas teško da mnogo ljudi prepoznaje Demokratsku stranku kao socijaldemokratsku, više je percipirana kao sve jaloviji politički hibrid bez jasne političke i programske orijentacije.

Za razvoj demokratije u Srbiji bio je i ostao suštinski problem delovanje partijske države. Ni nakon osam godina od demokratskih promena ovaj model funkcionisanja naše države koja je srasla sa vladajućim partijama nije ozbiljnije narušen. Slabost naših partija kompenzuje se naslanjanjem na državu i stvaranjem državnih partija koje na taj način preživljavaju do sledećih izbora. Za redovan rad parlamentarnih stranaka u sledećoj godini u budžetu je odvojeno 660 miliona dinara. One taj novac dobijaju u mesečnim iznosima, ali nisu dužne da obrazlažu način trošenja novca poreskih obveznika. Ni zakonom nije određeno kada partije podnose godišnje izveštaje o troškovima. Pošto pravila ne postoje, nikad nijedna stranka nije pozvana na odgovornost zbog neadekvatnog trošenja sredstava. Ni nakon prošlih parlamentarnih izbora kada su podneti veoma problematični izveštaji o troškovima izborne kampanje nije bilo pokretanja odgovornosti zbog ovakvog osionog i neodgovornog ponašanja stranaka. Kada imate uvid u ovakvu poziciju stranaka u našem političkom životu, onda ne treba da nas čudi što su one pre spremne da održavaju sistem partijske države, nego što teže tome da pronalaze odgovore na izazove vremena u kome živimo. I sve dok stranke ne budu jednako tretirane pred zakonom kao i svi ostali građani, neće biti uspostavljena vladavina prava i poštovanje zakonitosti, što je osnovni preduslov demokratskog društva.

Dodatno iskušenje za naš politički i društveni život je što nakon osam godina od demokratskih promena nije stvarano društvo u kome će se afirmisati principi socijalne pravednosti, solidarnosti, pravne sigurnosti i jednakosti pred zakonom, ali i razvlašćivanje ekonomskih i političkih grupacija koje su bile glavni oslonac i starog režima. Tako je u nepovrat otišla ogromna energija građana i istinska težnja za promenama. Danas nam je više nego ikada potrebna ta olako proćerdana energija samosvesnog građanina spremnog da u društvu u kome haraju siromaštvo, licemerstvo i hipokrizija brani principe demokratije i pravednosti, da se zalaže za ostvarivanje vrline u politici. Za to će biti potrebno nešto više od uspešnog političkog marketinga. Postoji li politička snaga u našoj zemlji spremna da to učini, to je pitanje mnogo važnije od naše svakodnevne politike, zato ono i neće biti razrešavano u sferi danas svemogućeg političkog pragmatizma, jer je ovde reč o dubokoj i dalekosežnoj promeni duha jednog vremena i našoj spremnosti da osetimo njegove damare i da mu se na lucidan i što bezbolniji način prilagodimo.

29. decembar 2008. godine

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner