Jedanaest godina samoće

U nekom dalekom dobu, na nekoj planeti Mliječne Staze gdje je humanost došla do vrhunca pravičnosti, postojala je jedna uslužna međunarodna, zatvorska institucija koja se posebno brinula o ljudskim pravima svojih štićenika.

Elem, kada bi neka osoba ometala poredak vlastodržaca, taj bi je zatvor uzeo pod svoje, i za skupe pare garantirao moćnicima čiji je poredak bio ometan, da će tu individuu humano sređivati sve dok ona ne ispusti dušu, ili dok ne bude blizu toga da izdahne, postavši nesvjesna svoje egzistencije.

Jedino ograničenje za taj zatvor bilo je to što ta osoba nije mogla biti na brizi te ustanove više od jedanaest godina. Pa, bože moj. Ako neka osoba, čak ni nakon jedanaest godina ne ispusti dušu, nakon sofisticiranih humanih tretmana kojima je podvrgnuta, onda je tu, očito, đavo umiješao svoje prste, a s njim se nije šaliti. I upravo se takav slučaj, statistički malo vjerojatan desio u toj instituciji.

Ali uznemirene osobe, posebno one u Gradbeou i Šinvongtonu nisu imale razumijevanja za rijetke statistički greške. Po njima je ta osoba, izvjesni Lješeš, morala već odavno biti van Mliječne Staze, pozvana kod Svevišnjeg ili Lucifera, svejedno.

Humani zatvor se branio: „Uradili smo sve što smo mogli da Brse upokojimo. Lomišević nije izdržao naš tretman, Kmanodović, Vakočević isto tako. Ćibabu smo pomogli da se samoubije, itd. Lješeš je trebalo da ispusti dušu zbog cerkana, ali, eto, nije. On je iznimka, a u svim drugim slučajevima smo bili efikasni.

Međutim, oni za koje sada zli jezici tvrde, naravno netočno, da su sa optuženim nekada tikve sadili, bili su zaista ljuti. „Koji su to štosevi, ne upokojiti nekog nakon tolikog vremena, a dobivati ogromne pare da ih se pravno i fizički sredi? Što mi da sada radimo?“

Međunarodni suci iz zatvora u Vešeningenu, koji se nikada ne bi mogli optužiti za prostituciju, su malo razmišljali. „Pa, možda ima rješenje. Mi ćemo ovog polumrtvaca pustiti. Za to vrijeme se Vi sklonite kod nas u zatvor, pa kad ovaj odapne, Vi se vratite.“

Uznemireni moćnici su, nakon ovog prijedloga, kompletno pošizili. „Pa nismo mi ti koji su optuženi kao kriminalci, pa da odemo do vas. Ukratko, nikada nećemo otići dobrovoljno u HAG. A što se Lješeša tiče, smirite ga kao onog buntovnika u 'Letu iznad kukavičjeg gnijezda'.“

Vešeningenski mozgovi su nastavili razmišljati. „Kao prvo, odbijamo, iz humanih razloga, da raspravljamo o vašem posljednjem prijedlogu vezanog za tomolobiju. Uostalom, nismo ni stručno ekipirani za tu vrst intervencija. Zatim, ima i drugih rješenje. Neka se i dalje vrše pregovori s nama o uvjetima otpuštanja iz zatvora. Lješeš će mnogo toga odbiti, ostat će kod nas, a vrijeme će prolaziti. U tom periodu, mi ćemo, kao Lomiševiću, tajno davati krive i štetne lijekove sve dok Lješešov organizam ne bude pred definitivnim kolapsom. Kada ustanovimo da se više ne može oporaviti ni lucidno misliti, pustit ćemo ga i udovoljiti svemu što Lješeš danas hoće.“

I bi tako. Lješeš je pušten živ, a unaprijed mrtav i nemoćan da išta suvislo kaže. Kad je došao u svoj grad, njegova se duša ubrzo pretvorila u noćnog leptira nastradalog u kontaktu sa vatrom koja u toj zajednici neda nikom da slobodnije diše.

Ali, sve to je bilo jako, jako davno i na nekoj drugoj planeti. Bilo je to doba kada su leptirove zatvarali i uništavali, a stršljenove puštali da pale i žare naokolo, a što je, s pravom, nazivano humanizmom, pravdom i društvenim progresom.