Početna strana > Rubrike > Politički život > Kako se «kalio» naftno-gasni sporazum (I)
Politički život

Kako se «kalio» naftno-gasni sporazum (I)

PDF Štampa El. pošta
Marko Panonac   
sreda, 01. april 2009.

Kada su početkom prošle godine (januar i februar) održavani predsednički izbori u Srbiji, dnevni list «Blic» imao je istaknutu ulogu u mobilizaciji glasačkog tela u korist kandidata DS-a Borisa Tadića. U to doba, ove novine su svakodnevno «obrađivale» građane Srbije, ulivale im u glavu kako su to sudbonosni izbori, da je u pitanju «biti il’ ne biti», ukratko, stvar života i smrti. Naravno, život, svetlost i nadu oličavao je Tadić, dok su Nikoliću (popularno zvanom «Toma grobar») velikodušno ostavljeni antipodi (smrt, propast, kataklizma). Tih dana, «svi udarci ispod pojasa» bili su dozvoljeni, samo da lepuškasti prosedi pedesetogodišnjak dođe do svog drugog predsedničkog mandata. Međutim, 17. decembra prošle godine, iste novine nas obaveštavaju da je ipak sve to bila jedna velika simulacija. U tekstu: «Tadić i Nikolić ruše male stranke», «Blic» navodi da su se dva «ljuta» protivnika susrela još u decembru 2007. godine, i uoči predsedničkih izbora dogovorila, da se otvori prostor za saradnju DS-a i SRS-a, da se marginalizuje DSS, da se od Šešelja preotme ili pocepa SRS, i da se politička scena očisti od malih stranaka.1 Ispada da je sva famozna neizvesnost zapravo bila fingirana, a predsednički izbori tek jedan medijsko-politički performans sa više miliona «performera» (birača). Ali, šta zna «narod-stoka» kada je nešto namešteno, a kada nije? Nakon prvog kruga, kada je Nikolić osvojio 1.646.172 glasa, naspram Tadićevih 1.457.030, odmah se ispostavio problem – šta ako rezultat u drugom izbornom krugu ne bude onakav kako je dogovoreno? Da mu se slučajno ne bi «omaklo» da pobedi na izborima, Nikolić je «prespavao» period između dva kruga, dok je Tadić zasukao rukave i svojski se potrudio da stvari ne krenu u nepredviđenom pravcu. U sklopu strategije pridobijanja i onih glasača kojima je Moskva bliža od Brisela, Tadić je 25. januara 2008. godine, u glavnom gradu Rusije, svojim prisustvom uveličao potpisivanje sporazuma Srbije i RF o saradnji u oblasti energetike. Slikanje sa Vladimirom Putinom svakako je imalo efekta na neopredeljene glasače, a ostaće zabeležen i Tadićev stav «da se potpisivanjem sporazuma otvaraju nove mogućnosti saradnje. Reč je o strateškom partnerstvu koje ide u korist i Srbije i Rusije».2 Nedeljama pre toga, tzv. stručna javnost tvrdila je kako je aranžman po kome mi dobijamo gasovod preko naše teritorije, a ruska strana većinski paket NIS-a za 400 miliona evra, jadan, loš i skandalozan. Međutim, «prodemokratski» mediji nisu tada «dizali mnogo prašine» oko ove «energetske kapitulacije» kako se neko izvoleo izraziti, jer je na kocki bio Tadićev reizbor i nije bilo korektno «kvariti» čoveku posao u poslednji momenat. Drugim rečima, «Blic» i ostala medijska «bratija» tada su taktički «progutali knedlu» zarad strateškog cilja – ponovnog izbora svog favorita na funkciju predsednika Srbije. Osim toga, pošto međudržavni sporazum postaje validan tek kada ga odobri srpska skupština, kod «Blicovih» i drugih «analitičara» kao da je lelujala maglovita nada da će se vremenom okolnosti nekako izmeniti i da će parlament odbiti njegovu ratifikaciju. Ova «šibicarska filozofija» možda može da prođe ovde, na domaćem terenu, ali, u sferi međunarodnih odnosa, važe drugačija pravila. To bi mogli da ilustrujemo «proširenom» narodnom poslovicom po kojoj se «vo drži za rogove, čovek za reč, a država (državnik) za potpis». Nakon tog januarskog potpisa, tokom narednih meseci, «Blic» se tek ponekad bavio energetskim sporazumom, jer je 2008. inače bila prepuna značajnih političkih dešavanja (proglašenje nezavisnosti tzv. Kosova, kriza vlade, parlamentarni izbori, formiranje nove vlade, hapšenje Radovana Karadžića). «Panika» je nastupila tek krajem leta, kada je postalo izvesno da će novi skupštinski saziv morati da se izjasni o naftno-gasnom poslu.

Veselo Sijka, veselo...

Jedan od glavnih «Blicovih» eksperata za sektor energetike beše u to vreme Sijka Pištolova, urednica energetskog sajta «Enerdžiobzerver». Još u martu prošle godine, kada je Vojislav Koštunica odlučio «da vrati premijerski mandat narodu», dotična dama je požurila sa izjavom da je «rusko-srpski energetski sporazum nevažeći nakon pada Vlade Srbije».3 Dakle, braćo Rusi, «puj pike, ne važi»... Kako je Pištolova uspostavila uzročno-posledičnu vezu između ostavke vlade i automatskog poništavanja energetskog sporazuma ostade nerazjašnjeno. Međutim, glavno «veselje» je došlo kasnije.

U nedelju 31. avgusta, na prvoj strani «Blica» osvanuo je ogroman naslov: «Zašto da Rusima poklonimo NIS». Sem tendencioznog naslova, posebnu pažnju zavređuju nadnaslov i podnaslov. U nadnaslovu se kaže, kako je «Dilojt i Tuš procenila vrednost naftne kompanije». O «Dilojt i Tuš-u», nezaobilaznom akteru srpskog privrednog čemera koji se eufemistički još naziva i tranzicijom, možemo govoriti opširnije nekom drugom prilikom. U podnaslovu se kaže da «kompanija čijih 51 odsto Srbija prodaje Gaspromu za 400 miliona dolara, vredi najmanje 2,5 milijarde evra». Ovde su dve stvari sporne. Prvo, nije u pitanju 400 miliona dolara, već 400 miliona evra. Cenimo da čak i za đake prvačiće to nije ista vrednost. Da li je u pitanju običan previd ili prepoznatljiva «Blicova» zlonamernost, ostaje da se nagađa. Drugo, šta znači to – vredi «najmanje» 2,5 milijardi evra? Da li se ekspertska kuća angažuje da verodostojno procenjuje vrednost nečega ili da se razbacuje i licitira sa raznim ciframa? Druga teza podnaslova je još zanimljivija. Tvrdi se da «vrednost naše naftne kompanije može samo rasti, jer joj u prilog idu privredni oporavak, rast standarda i panevropski naftovod»4 (prim. aut). Nakon ovakve naslovne strane, gde je promovisano jedno «epohalno otkriće» ekonomske nauke – vrednost jedne kompanije može samo rasti, bilo je nemoguće odoleti iskušenju i preskočiti detaljnu razradu ovih teza, koja je sledila na petoj strani «Blica». A tu nas je sačekala već spomenuta Pištolova.

Po njenom sudu, «svaka cena srpske naftne kompanije ispod tri milijarde evra je ponižavajuća».5 Ako se pitate, na osnovu čega je dotična dama «bubnula» ovu cenu, dobićete vrlo zanimljivo obrazloženje po kome «zbog privrednog rasta Srbije i porasta standarda građana, NIS čeka lepa budućnost i ova kompanija će za godinu dana biti oporavljena».6 Privredni rast?! Porast standarda?! Lepa budućnost?! Možda liči na humoristički program, ali na ozbiljnu i stručnu analizu teško. Nezavisno od svetske ekonomske krize koja se tada, već prilično jasno nazirala, za svakog ozbiljnijeg stručnjaka, srpska privreda se već godinama nalazi u dubokoj strukturnoj krizi. Međutim, ova nesumnjiva činjenica nije sprečila Pištolovu da «pumpa» optimizam u čitaoce «Blica» i ubeđuje ih kako NIS ima «basnoslovnu» vrednost. Inače, u ovom tekstu koji je potpisao izvesni I. Radisavljević, nastavlja se konfuzija oko famoznih 400 miliona evra (dolara). Naime, tekst počinje konstatacijom da će 51 odsto kapitala NIS-a biti prodato Gaspromu za 400 miliona dolara, da bi se u predzadnjem odeljku reklo da bi NIS trebalo da se «proda do kraja godine i to 51 odsto kapitala za 400 miliona evra». Za list koji pretenduje na profesionalizam i kredibilitet, ovakvo «frljanje» sa evrima i dolarima nije baš prilično.

Drugi novinar «Blica», Bojana Stamenković, 2. septembra potpisala je članak koji glasi: «Država tek sada može u pregovore s Rusima» (a sve do tada bilo je valjda «zafrkavanje»). Revizorska kuća «Dilojt i Tuš» procenila je NIS, piše ova novinarka, na 2,5 milijardi evra, i time je otvorena nova runda razgovora domaćih stručnjaka o vrednosti srpske naftne kompanije. Sijka Pištolova je ocenila da je «dobro što je novi procenitelj angažovan i da ćemo najzad imati pravu tržišnu vrednost domaće naftne kompanije».7 Ali, ne lezi vraže! Ipak je «Dilojt i Tuš», kako zapaža Pištolova, zanemario da Panevropski naftovod prolazi pored naših rafinerija, «što za najmanje 30 odsto povećava vrednost NIS-a». Stoga, Pištolova nepokolebljivo kaže da «NIS ne sme da se proda ispod tri milijarde evra».8 Tom ocenom, Pištolova direktno opovrgava svoju prvu tvrdnju kako ćemo sa procenom «Dilojt i Tuš-a» imati pravu tržišnu vrednost NIS-a. Jer kakva je to prava vrednost ako se omane za «sitnih» pola milijarde evra?! Osim ovih kontradikcija, u pogledu komentara o vrednosti NIS-a, indikativna je još jedna činjenica. O vrednosti naše naftne kompanije se u dobroj meri govorilo na osnovu nekakvih očekivanja, da ne kažemo slutnji da će privredni trendovi biti povoljni. Dok su se nad Amerikom već nadvijali tamni oblaci recesije i krize, Pištolova je smatrala da pri određivanju vrednosti NIS-a «ne treba zaboraviti ni buduće poslovanje ove kompanije zbog očekivanog povećanja prodaje derivata u narednih nekoliko godina».9 I, šta ćemo sad, kada jedan barel nije skoro 150 dolara, već oscilira oko 40 dolara i manje? Kada se u celom svetu manje troši, manje gradi, i konačno i manje putuje? Šta ćemo sad, kada je vrednost samog Gasproma u međuvremenu «splasnula» (sa 340 milijardi dolara 2007. godine, na 87 milijardi početkom ove)?10 Najlakše je reći, pardon, nisam znala. Ovako, cela «ekspertiza» se svela na jedno olako razbacivanje sa milijardama, poput pijanih svatova koji se «gađaju» parama na veselju.

Niko ne spori da je cena za NIS mogla biti i veća. I bili bismo svi srećniji zbog toga. Ali, šta bi se desilo da se sporazum sa Rusima stvarno raskinuo? Šta bi dobili nakon nekoliko meseci, od neke druge firme iz iste branše, u situaciji kada ceo svet trese finansijska kriza i opšti pesimizam u pogledu kratkoročnih, pa i srednjoročnih ekonomskih perspektiva? Ako bi i dobili koji milion evra više, gasovod bi nas sigurno zaobišao. A time i gasna renta, i sistem skladišta, i bezbrižne zime... Ali, ne. Rusima NIS ne sme «dopasti šaka». Ovog imperativa, uz retke izuzetke, «Blic» se pridržavao do poslednjeg dana svog neobjavljenog rata protiv naftno-gasnog sporazuma.

Tvrdoglavi Rusi i čudan urednički propust

Sedmog septembra, «Blic» objavljuje vest da je ukupna vrednost NIS-a 2,2 milijarde evra, dok je fer tržišna vrednost 1,98 milijardi evra.11 Time su ove dnevne novine demantovale same sebe, jer su samo nekoliko dana pre toga baratale sa cifrom od 2,5 milijardi evra (i to najmanje, kako je naglašeno u tekstu od 31. avgusta). Šta li tek o proceni Dilojt i Tuš-a misli Pištolova, možemo samo slutiti!

Osmog septembra Narodna skupština Srbije ratifikovala je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju i energetski sporazum sa Rusijom. Inače, usvajanje prvog dokumenta je izazvalo pravi politički zemljotres u Srbiji, jer su se radikali pocepali u dva tabora, pa je narednih dana i nedelja, veliki deo medijskog prostora (da li slučajno?) ustupljen emotivnim ispovestima Tomislava Nikolića o tome kakve je sve torture trpeo proteklih godina od svog kuma i stranačkog šefa Vojislava Šešelja. «Blic» je takođe dosta pažnje posvetio ovom događaju, sa blagim ali neskrivenim simpatijama za odbeglog radikalskog «doglavnika». Ipak, s vremena na vreme, i famozna prodaja NIS-a bila je opservirana iz različitih uglova. Kada se pogledaju samo naslovi, vidi se jasno da se ruska strana u pregovorima uglavnom opisuje u negativnim tonovima, kao nepopustljiva i tvrdoglava.

Dan nakon ratifikacije u skupštini Srbije, 9. septembra, na osmoj i devetoj strani «Blica» pojavljuje se ogroman tekst sa «didaktičkim» nadnaslovom: «Kako pregovarati i ne pokloniti naftnu industriju Rusima». Zanimljivo bi bilo napraviti pregled kako je «Blic» komentarisao stotine drugih prodaja preduzeća zapadnim kompanijama, i da li je ijedan posao (kupovinu domaćeg preduzeća) krstio kao «poklanjanje», jer ako je prodaja NIS-a poklon, šta li tek predstavlja, recimo, ustupanje smederevske železare američkoj firmi.

Nekoliko dana kasnije, 16. septembra, na jedanaestoj strani ističe se veliki naslov: «Rusi neće da plate višu cenu za NIS». U uvodu teksta se kaže, da «pokušaj državnog vrha Srbije da traži od ‘Gaspromnjefta’ kompenzaciju za nisku cenu za koju je prodat NIS, naišla je (valjda naišao je, M.P.) na oštro protivljenje ruske strane, koja traži da se međunarodni sporazum ratifikovan u Skupštini Srbije mora ispoštovati»12 (baš «čudno»!).

U utorak, 23. septembra, na prvoj strani «Blica» opet ogroman i tendenciozan naslov: «Poklanjamo NIS Rusima». Za utehu, «Blic» je ispod tog naslova barem preneo suštinu cele «priče» oko NIS-a, iskazanu kroz reči ruskog ministra Šojgua koji je rekao «vi ste procenili, vi ste ponudili cenu, mi smo kazali - pristajemo».

Da su Rusi pravi «zlotvori» koji nas samo koriste, dodatno smo se uverili u sredu 24. septembra, gde na samom vrhu jedanaeste strane štrči veliki naslov: «Rusi ne daju Srbiji magistralni gasovod». Da novinari «Blica» definitivno ne razlikuju evro i dolar, svedoči konstatacija u tekstu «da će NIS biti prodat za 400 miliona evra, iako je Dilojt i Tuš vrednost procenio na 2,2 milijarde dolara»13 (u pitanju su evri, M.P.)

Tokom oktobra, «Blic» nije dizao veliku galamu oko energetskog sporazuma, ali već u novembru «medijska temperatura» počela je da raste kao i nervoza u domaćim «prozapadnim» krugovima, jer se sve više bližio dan kada će na celu priču oko NIS-a biti stavljena tačka.

U petak, 21. novembra, «Blic» nas obaveštava svojim naslovom na devetoj strani, kako: «Nema pomaka u dogovoru oko NIS-a». Šest dana kasnije, lansirana je priča da je jedino sigurna prodaja NIS-a, dok su izgradnja skladišta gasa u Banatskom Dvoru i polaganje gasovoda sasvim neizvesni. Zorana Milanović, jedan od stručnjaka koje je «Blic» konsultovao, na pitanje - zašto se u javnosti priča da će ruski partner pristati na dogovor o sva tri projekta, odgovara «da je u pitanju medijska priča, te da su Rusi ipak na tanjiru dobili ono što su hteli».14

Ipak, u moru informacija, poluinformacija i zlonamernih tumačenja, redakciji i odgovornom uredniku «Blica» se omaklo da puste na stranice svog lista razgovor sa izvesnim Vukom Đokovićem, direktorom Centra za visoke ekonomske studije. Naravno, i Đoković je izrazito kritičan kada je u pitanju naftno-gasni aranžman sa Rusijom, međutim, on je izrekao, između ostalog, i mnogo zamerki na dosadašnji položaj NIS-a u privredi naše zemlje, kao i na njegovo minulo poslovanje. Njegove opaske su tim značajnije ako se zna koliko je «Blic» naduvavao priču oko vrednosti ove naftne kompanije.

Dakle, prenosimo samo deo onoga što je Đoković rekao o NIS-u: «Naftni derivati su svuda u svetu jako oporezovani, a učešće poreza u strukturi cene ide i do 55 odsto, kao što je to slučaj u Italiji i Irskoj. Kod nas je taj deo kolača koji uzima država jako mali. Zašto? Zato što dajemo NIS-u koji je država u državi, jedan užasno moćan i neefikasan mamut iza kojeg stoje veliki politički interesi»15 (prim. aut). Kako dalje kaže ovaj stručnjak, NIS je neefikasan zato «što nafta curi na sve strane, zato što tamo gde je potreban jedan čovek oni imaju pet zaposlenih, zato što kad mere cisternu malo se dogovore, nešto se šušne itd ».16

Đoković još navodi da su sve do nedavno, proizvođačke cene naftnih derivata u Srbiji bile u proseku za pet do deset evrocenti više nego u Evropi. Kako konstatuje, «to znači da smo godišnje NIS-u plaćali oko 200 miliona evra više nego da benzin kupujemo po prosečnim evropskim cenama».17

Konačno, govoreći o kvalitetu NIS-ovih proizvoda, Đoković tvrdi da «ovo što mi ovde pravimo je otrov, a ne gorivo. I to kažu ljudi iz NIS-a, ja sam konkretno čuo od jednog direktora u rafineriji. To što se ovde pravi, rekao mi je, to ti je benzol, to ti je kancerogeno olovo. Potpuni raspad sistema. Ko u kazanu kad pečete rakiju, to je njihov maksimum destilacije».18

Nakon ovih tvrdnji, ostaje da se upitamo, jesu li Rusi zaista jeftino pazarili našu «zlatnu koku», ili im je pre «uvaljen» jedan socijalistički mastodont kome će trebati još «mnogaja ljeta» da počne zdravo, tržišno i profitabilno da posluje.

Nažalost, izgleda da novinari «Blica» slabo čitaju sopstvene novine. Ne mora da znači da je sve što je izrekao Đoković istina, ali, njegove reči su mogle makar da potaknu na malo više razmišljanja i uzdržanosti kada je komentarisana prodaja NIS-a. Ali, avaj! U decembru, pred konačno stavljanje tačke na ceo slučaj, «Blicova» kampanja protiv prodaje NIS-a Rusima, ušla je u svoju najžešću fazu koja je «okrznula» mnoge po ušima, uključujući čak i do tada nedodirljivog ljubimca ovog lista, predsednika Srbije Borisa Tadića.

1. Blic, sreda 17. decembar 2008, str. 4-5.[^]
4. Blic, nedelja 31. avgust 2008, str. 1.[^]
5. Ibidem, str. 5.[^]
6. Ibidem[^]
7. Blic, utorak 2. septembar 2008, str. 11.[^]
8. Ibidem, str. 11.[^]
9. Ibidem, str. 11.[^]
11. Blic, nedelja 7. septembar 2008, str. 11.[^]
12. Blic, utorak 16. septembar 2008, str. 11.[^]
13. Blic, sreda 24. septembar 2008, str. 11.[^]
14. Blic, četvrtak 27. novembar 2008, str. 9.[^]
15. Blic, nedelja 30. novembar 2008, str. 14.[^]
16. Ibidem[^]
17. Ibidem[^]
18. Ibidem[^]