Početna strana > Rubrike > Politički život > „Klešta, žica, izbeglica“, ili rešiti problem na evropski način
Politički život

„Klešta, žica, izbeglica“, ili rešiti problem na evropski način

PDF Štampa El. pošta
Branislav Ristivojević   
subota, 26. septembar 2015.

U prvom tekstu na ovu temu opisao sam stanje stvari: hladno, metodično, temeljno, možda surovo, ali istinito i bez okolišanja i ulepšavanja. To je potpuno različito od elektronskih i štampanih medija u Srbiji pod kontrolom stranaca koji nam Novu seobu naroda prikazuju tako da u nama izazovu saosećanja kako bi nas anestezirali i pripremili da sa što manje otpora primimo stotine hiljada ovih ljudi da žive među nama. U ovom tekstu ću na isti način objasniti šta je jedino moguće rešenje.

Do sada je valjda svima jasno, osim blesavima (zlonamernima koji se prave blesavi i ucenjenima čiji snimci se nalaze u fiokama engleske obaveštajne službe odavno je sve rečeno) da je Srbiji namenjena uloga sabirnog logora za ove ljude. Blesave molim da pogledaju izjave Ulrike Lunaček („...postoji hitna potreba da se pomogne Srbiji da se uhvati u koštac sa očekivanim zakrčenjem...“) i Antonija Gutereša („...potrebno je da uspostavimo kapacitet za sistematski prijem...   ...Srbija je mesto na koje ćemo se skoncentrisati...) koje su naši mediji preneli u petak 18. ovog meseca.

Sa ovim izjavama treba čitati i izjavu portparola EK Nataše Berto o tome da će nam vraćati one koji su već stigli u EU. Postupanje Mađarske, Hrvatske, Rumunije i Bugarske koje stežu kontrolu na granicama, prve dve ih i formalno zatvaraju, je logički saglasno sa prethodnim izjavama. Takođe, ide zima koja će otežati put onima koji hoće da napuste Srbiju. Sve u svemu, do Nove godine vrlo lako može da ih bude u Srbiji upravo onoliko (400.000) koliko je 10. avgusta (svi mediji preneli) predvideo predsednik Odbora za bezbednost Narodne skupštine general Stojanović. Ko to ne vidi i ne shvata, taj zabija glavu u pesak i kukavica je.

Do kada će ova seoba naroda da traje i koliko ljudi će biti u njoj, ne zna niko osim onih koji su je pokrenuli (SAD) i onih koji je plaćaju (Saudijska Arabija, Katar, Emirati...), a oni nam skoro sigurno neće reći i da ih pitamo. Zaključak je da moramo sami da se snalazimo. Gde naći uzor za to snalaženje? Upravo u ponašanju država EU u našem okruženju, a koje se ponašaju kao da međunarodnog ili komunitarnog (evropskog) prava nema. Kako je došlo do toga?

Pravne norme se koriste isključivo u skladu sa svrhom, odnosno ciljem (ratio legis) u kojem su uspostavljene. Pravna norma ima smisla samo dotle dok se upotrebljava u skladu sa tim ciljem ili svrhom, a to znači za slučajeve za koje je predviđena ili zamišljena. Svako drugo korišćenje pravne norme, odnosno korišćenje suprotno cilju odnosno svrsi, izaziva dva efekta. Ukoliko je ono namerno, onda se naziva zloupotrebom prava i kao takvo ne proizvodi pravno dejstvo. Ako je slučajno, onda izaziva probleme u primeni. Onaj ko pokušava da primeni normu na slučajeve za koje ona nije zamišljena, odnosno sa ciljem koji nije predviđen, dobiće nesuvisla, besmislena i neživotvorna rešenja u stvarnosti.

Kompletan arsenal međunarodnih ili evropskih ugovora koji uređuju pitanja kretanja ljudi ili migracija, bilo one zakonite (praktikovanje slobode kretanja u EU; klasično izbeglištvo itd.) ili nezakonite (krijumčarenje ljudi, trgovina ljudima itd.) nije bilo zamišljeno, niti je predviđeno da se izbori sa Novom seobom naroda, ili ako hoćete, islamskom kolonizacijom Evrope. Njihova svrha ili cilj nikad nisu obuhvatali ovakvo velike, masovne i obimne društvene fenomene kao što je ovaj pred našim očima.

Stoga, njihov ratio legis ne obuhvata ove događaje. Upravo iz ovog razloga je postojeća međunarodna i evropska regulativa sada, iako formalno važeća, faktički neprimenjiva. Da su kojim slučajem države Evrope, kada su sklapale ove međunarodne ugovore, imale na umu da će ih morati primenjivati na seobu naroda, sigurno je da se niko ne bi njima obavezao. Razlog je jasan: posledice po demografsko, socijalno i privredno stanje takvih država bi bile katastrofalne. Da se ne lažemo: u pitanju je želja evropskih država da očuvaju svoje nacionalne identitete. Budu li naselile mnogo muslimana ili crnaca iz arapskih ili afričkih zemlja, nestaće kao nacionalne države.

Da stvari stoje tako, govori i činjenica da se od država zahvaćenih ovim problemom skoro sve već ponašaju kao da ih pravo ne obavezuje. Nemačka, Austrija i Slovačka jednostrano suspenduju Šengenski sporazum, uspostavljajući graničnu kontrolu mimo pravila predviđenih za to. Mađarska, Poljska i Slovačka redom zvanično izjavljuju da će ograničiti broj izbeglica koje mogu da prime iako to nije predviđeno međunarodnim sporazumima. Grčka, koja ih prva prima u EU, ne registruje ove ljude, ne vrši odvajanje izbeglica od ekonomskih migranta (imaju različit pravni položaj) i ne zadržava ih, već ih propušta itd. Više relevantnih EU funkcionera (Tusk, Lunaček npr.), ali i državnika država članica u EU (Oland, Fabijus npr.), javno govore o krahu EU politike prema ovoj krizi.

Nije ovde u pitanju krah politike koja je nova. U pitanju je krah politke koja je stara i na kojoj su postojeće norme odavno izgrađene (Konvencija o položaju izbeglica je iz 1951, a Protokol iz 1967), a koja se pokazala neprimenjivom u okolnostima Nove seobe naroda. U slomu zajedničkog postupanja EU u ovoj krizi nije ni čudo da se sve njene države ponašaju sebično i da gledaju samo svoj interes. Neke od njihovih sebičnih odluka već su dobile prećutno (mađarski zid) ili izričito (zatvaranje hrvatske granice za transport robe iz Srbije) opravdanje od EU i Nemačke.

Ako se već svi ponašaju kao da nemaju obaveza, ne vidim zašto to ne bi uradila i Srbija. Prosto i jednostavno, u praksi treba da se ponašamo kao da obaveze nemamo. A uzor imamo, to su države EU. Dakle rešenje je da se ponašamo evropski. Šta to praktično znači?

To znači da moramo da, kao i sve druge države EU, da se ponovo ponašamo kao da imamo državnu granicu. A ne kao do sada da svakog ko se na njoj pojavi dočekamo sa hlebom i solju. To znači da ona mora da se kontroliše, ne može da se prelazi kako ko hoće i gde ko hoće. Po svaku cenu. Na granicu moraju da se izvedu vojska i policija. Ako je potrebno podići rezerviste. Zid ne može da zaustavi prelaske osim ako nije izgrađen kao onaj  između Izraela i pojasa Gaze ili onaj između Meksika i SAD (inače, taj je izgrađen ne da spreči prelaske već da pojeftini cenu meksičke radne snage u SAD). Obična bodljikava žica ne rešava ništa. Rečima majora Kursule iz legendardnog filma Marš na Drinu kojima prekoreva feldvebela Novotnija: „Ne mo`š u Srbiju tek tako da se upadne!“

Na drugom mestu pod hitno treba prekinuti sa registracijom ovih ljudi. To je najveća budalaština koju smo sami sebi priredili, odnosno koju su nesposobni naprednjaci priredili Srbiji. To ne radi niti jedna država na putu od Sirije do Nemačke. Zašto? Zato da ih sutra ne bi vraćali u tamo gde su registrovani. Jedino su naprednjaci dovoljno velike neznalice da uspostave državnu politiku prema kojoj se oni registruju. Sada su jedini papiri koje oni imaju naši. Ako ih ne registrujemo, onda sutra države EU u koje su stigli neće znati odakle su došli, pa neće moći da nam ih „uvale“ nazad readmisijom. Uvek ćemo moći da tvrdimo da su stigli preko Italije ili Rumunije. A ako se ovi usprotive šta nas briga? Naša reč protiv njihove.

Na trećem mestu pod hitno faktički dekriminalizovati krijumčarenje ljudi. To znači da ne treba menjati zakone već se samo ponašati kao da ih nema. Na taj način ćemo potpuno osloboditi privatnu inicijativu za najbrži moguće prebacivanje ovih ljudi u Hrvatsku, Mađarsku itd. Svakome ko ima automobil, taksi, kombi, autobus, šinobus, avion....ma šta god bilo što može da prevozi ljude, dozvoliti da ih utovara u Preševu i najhitnije prevozi ka Hrvatskoj i Mađarskoj granici. To će odgovarati i strancima. Potpuno oslobođena privatna inicijativa u prevozu će oboriti cene transporta, pa ih više neće „drati“ profesionalni krijumčari ljudima, a amaterski krijumčari, u stvari taksisti i auto-prevoznici će zaraditi nešto para i pojačaće se devizni bilans zemlje.

Ovaj potez bi takođe, ubrzao njihovo prebacivanje preko mađarske i hrvatske granice jer naš, domaći svet, koji radi kao auto-prevoznik i taksista daleko bolje poznaje letnje puteve na granici između Srbije i Mađarske ili Srbije i Hrvatske nego policija. Korišćene alterativa zvaničnim graničnim prelazima je neophodna diverzifikacija izlaznih pravaca ovih ljudi iz Srbije. Uprkos medijskoj poplavi informacija o dovršetku izgradnje „mađarskog zida“ on u stvarnosti uošte nije završen. Gotovo je samo razvlačenje bodljikave žice, a izgradnja palisade sporo ide. Proći će puno vremena dok se palisada izgradi, a svakako neće biti gotovo pre zime kada će ova ljudska reka da se uspori do proleća kada će ponovo da eksplodira. Samo par kilometara levo i desno od zvaničnih graničnih prelaza između Srbije i Mađarske nema palisade nego samo te žice. Ona se vrlo lako može preseći ili preskočiti sa jednom daskom (ne mora colerica, može i tanja, neće oni šalovati tu mađarsku ogradu nego je preskakati) koja se postavi preko nje.

Zbog toga je i tekst dobio naziv kakav ima. Svakom od ovih ljudi treba obezbediti jedna klešta, cvik-cangle, motor-cangle, mašice, sekač, brusilicu, ma šta god što može da seče tu bodljikavu žicu. Ili ih snabdeti daskama koje će postaviti preko žice da mogu da je preskoče.

Na četvrtom mestu treba postaviti bankomate ili šaltere Western Union ili bilo kojeg drugog servisa za transfer novca preko granice na pumpama duž auto-puta. Šeici im daju novac za ovaj put, ne odjednom, u celini, nego po tranšama, na pojedinim delovima puta. Oni se kreću kroz Evropu kao takmičar u orijentacionom trčanju koji mora da se prijavljuje na određenim kontrolnim tačkama. Zato toliko panično hoće da prođu kroz Beograd, to je jedna od kontrolnih tačaka. Da podignu pare. To ih usporava, a naš interes je da ubrzamo maksimalno njihov protok kroz Srbiju. Ako pare budu mogli da uzmu usput neće se zadržavati kod nas.

Uz malo dobre organizacije, delimično prepuštanje rešavanja problema privatnoj inicijativi i jednu dozu sreće uspećemo da ih sve prosledimo na naše spoljne granice bez da se zadržavaju u Srbiji više od 12 do 14 časova. Toliko je potrebno prosečnom autobusu od Preševa do Šida ili Subotice, sve sa dve „piš-puš“ pauze.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner