Početna strana > Rubrike > Politički život > „Mišljenje“
Politički život

„Mišljenje“

PDF Štampa El. pošta
Ana Radmilović   
subota, 24. jul 2010.


Mišljenje suda u Hagu koje smo, istina, tražili da čujemo, a kada smo ga čuli onda smo rekli da „nije to to“ jer smo mi ustvari pitali nešto drugo (a nismo pitali to što su nam rekli), to mišljenje  jeste, na kraju krajeva, ono što ne bi trebalo da nas je iznenadilo. A jeste iznenadilo ljude koji u Srbiji slušaju vesti, pa čak i ako im ne veruju (kao što im ne veruju) ili ih ne zanimaju (kao što ih uglavnom ne zanimaju), čak i ako se informišu preko drugih medija ili ih ništa ne interesuje pa se uopšte ne informšu - čak i ako, dakle, ne veruju ni u Jeremićev patriotizam a posebno u Tadićeve izborne slogane (koje slušamo već dve i po godine), čak ni tada, sa svim ogradama prema onome što priča država, građani nisu očekivali takvo mišljenje. Nisu očekivali da ono bude tako direktno, nisu očekivali da taj sud zaista pogazi ono što se zove međunarodno pravo, nisu očekivali da bude tako nepravedno, nadali su se da će ustuknuti barem iz straha da se slični procesi ne počnu događati u čitavoj Evropi.

Ali desilo se, kao i ono pre što se desilo. Kao što se desilo samoproglašenje, kao što se desio  17 mart, pa '99, i ono još ranije... kao ono što se desilo osamdesetih, i još ranije.. '74 kada je napisan onaj Ustav, i još ranije... sve se desilo. Deo je projekta.

A u sklopu projekta žive neki ljudi. Na ono pitanje koje proizilazi iz nepravednog odgovora, na pitanje koje smo postavili ranije (ne sebi nego sudu) i nismo dobili željeni odgovor, to pravo pitanje koje bi trebalo da postavimo sebi jeste - koliko nas uopšte interesuje to Kosovo? Koliko nas interesuju ljudi koji su tamo ostali, uprkos „incidentima“ koji nisu nikakvi incidenti nego rešenost Albanaca sa Kosova da na tom mestu naprave državu, i uprkos uvek nedovoljno informisanoj, zainteresovanoj i poštenoj politici koju Srbija vodi? Koliko nas zanima sve ono o čemu bismo obaveštavali svet da smo makar malo posvećeni problemu Kosova? Život onih naših sunarodnika koji nisu otišli sa tog našeg tla?

Ako nas ne zanima sve to, nego nas zanimaju (kako izgleda) samo pare koje se mogu zaraditi na „borbi za Kosovo“, onda je mišljenje ovog suda dobar povod da to kažemo. Ali mi to ne kažemo. Mi slušamo predsednika koji priča kako će se tražiti novo mišljenje, kako nismo dobili pravi odgovor na pitanje i kako ćemo opet pitati i tako tražiti još mišljenja okolo po svetu, dok Srbi na Kosovu više i ne pričaju o tome šta je sud rekao. Pričaju o proslavi koju su organizovali Albanci, pričaju o tome kako im nije ni do čega, kako će nestati, kako su znali da će mišljenje suda biti takvo kakvo je... dok država koja je poslušno povukla skoro sve institucije s Kosova, koja je uostalom potpisala da Euleks dođe i na tom mestu implemetira republiku Kosovo, dok ta i takva država koja ih besomučna upotrebljava decenijama i ništa razumno ne postavlja tamo da zaživi i bude neka konstrukcija sposobna da opstane, dok ta država priča kako nije odustala od borbe za Kosovo. Istina je da je odustala davno. I da ne sme da im kaže. Ni njima dole ni onima s druge strane administrativnog prelaza.

Po selima, po enklavama ili preciznije sredinama u kojima se do decentralizacije (i to u režiji Prištine i kancelarije Pitera Fejta) u kojima se , dakle, do decentralizacije živelo kao u pravim rezervatima, i koje su posećivali jedino oni koji bi dolazili da se slikaju vikendom u njima, sa Srbima kao sa Indijancima, po mestima gde je svakog meseca manje srpskih kuća nego prethodnog - po tim mestima gde su i ti manastiri, ta naša istorija i dokaz da je Kosovo Srbija jer samo tako može da bude, po tim polunapuštenim gradićima koji će, ako ljudi  nastave odlaze, ostati spomenici - žive oni kojima je možda već i „svejedno kako se zove ta država“ i da li je to Kosovo ili je to Srbija, jer je to i jedno i drugo i tako je bilo i ostaće, dok god ostanu i oni... ti ljudi o kojima ne pričamo dok pričamo o rezolucijama,  prvoj, onoj našoj to jest Slobinoj i ovoj novoj, njihovoj, o nezavisnosti - koja je upravo prozvana legitimnom.

I sada bi trebalo:

Ili da kažemo „mi sada nećemo u EU“ (što bi čak bilo i za poštovanje) i onda da kažemo našim ljudima „mi smo sada u jednom ratu“ (što bi ljudi iako su postali letargični verovatno prihvatili posle nešto uveravanja od države da to ima smisla i da ih, ovaj put, neće ostaviti na cedilu) i onda da platimo tim ljudima i da zanimanje „kosovski Srbin“ postane jedno časno, a ne jedno zanimanje kojem se izrugujemo, i da ne kukamo nego da šaljemo novac na Kosovo, ali ne da ga peremo. Kao do sada. I da idemo dole, stalno, da šaljemo decu, da kupujemo zemlju, da započinjemom poslove. Da tamo živimo, a ne da sedimo, zgroženi, u našim gradovima i da ogovaramo Srbe sa Kosova, da nam smetaju što su došli, da nam smetaju što su dole, da nam smetaju što postoje, jer da nema njih - lako bismo mi sa Kosovom. Lako ih proglašavamo za izdajnike ili lopove, lako im brojimo stvarne i izmišljene nekretnine po Srbiji i svetu, i verujemo, arogantni, da bismo mi to mnogo bolje, da bismo branili svetu srpsku zemlju dostojanstvenije i lepše, rečima.

Ili  da ne budemo arogantni. Ako nećemo u rat za Kosovo, kao što (sva je prilika) nećemo, ako nećemo odustati od našeg EU puta, iako EU nije zainteresovana za nas koliko se pretvaramo da jeste, ako smo želeći i EU i Kosovo izgubili i EU i Kosovo - možda bismo sada mogli da pogledamo u pravcu te Prištine. I da pregovaramo o tim tehničkim pitanjima, i izvučemo nešto za taj narod, naš narod, koji je tamo ostao. Da prestanemo tajno da razgovaramo sa Prištinom, da onaj ko je to do juče radio tajno, počne od danas da radi to isto ali sada javno. Da prestanemo da lažemo. Nema više vremena, ionako niko ne veruje u te laži, ljudi na Kosovu posebno, sve su laži iskusili na svojoj koži, vreme je da znaju ko se i šta u njihovo ime dogovara. I sa kim.

I, na kraju, pošto ne umemo ni jedno ni drugo, ni da branimo ni da ne branimo Kosovo, nećemo uraditi ništa. Možda ćemo se cenjkati za sever, možda ćemo opet biti u među prvim vestima svetskih medija kada budemo pravili novu rezoluciju, lagaćemo dok god budemo mogli da se broimo za Kosovo, srpskih institucija gotovo i da neće biti, Srbe koji su u kosovskim institucijama ćemo gledati podozrivo i sa prezirom, onaj narod dole će nam biti sve dalji i sve manje shvatljiv, onda ćemo polako prestati da osuđujemo te ljude i zanimaće nas isto kao Srbi u Hrvatskoj (znači ni malo) i posle mnogo godina priznaćemo da smo sve što smo mogli da uradimo - uradili pogrešno, prekasno ili prerano. U svakom slučaju kad ne treba.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner