Početna strana > Rubrike > Politički život > Naši dani beznađa
Politički život

Naši dani beznađa

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
ponedeljak, 25. maj 2009.

Čim se u našoj javnosti sve češće citiraju stihovi pesme Vladislava Petkovića Disa „Naši dani“, to je pouzdan znak da je osećaj beznađa, nemoći, ogorčenosti, velikog razočaranja i moralnog posrnuća dostigao svoj vrhunac. Beznađe je samo izraz dubljih socijalnih, individualno psiholoških, kulturoloških i političkih procesa koji su se odvijali nakon rušenja starog režima.

Nakon 5. oktobra 2000. godine osnovno osećanje je bilo vezano za probuđenu nadu da će se graditi politika u kojoj će moral i pravda biti osnovne kategorije i da će samim tim doći do radikalnih i brzih promena osnovnih poluga starog režima: dominacije partijske države, zatvorenosti i slugeranjstva medija, bogaćenja ljudi bliskih režimu, nedostatka osećaja za duboke i istorijske promene u svetskim odnosima, manipulacije i opšte hipokrizije koja se ogledala u nemoći tog režima da izađe iz svoje ideološke zatvorenosti i jalovosti. Međutim, kako su se smenjivale demokratske vlade, tako se sve više osipala nada da je u našem društvu moguće ostvariti elementarnu pravednost. Nakon deset godina vladavine prodemokratskih i proevropskih političkih snaga došli smo u situaciju da uloga partijske države i partitokratije nikada nije bila veća, neuspešna privatizacija je dodatno osiromašila i socijalno deklasirala naše građane, naša javnost je i dalje nemoćna da bude kontrolni faktor politike. I ono što je najveći uzrok širenja beznađa je apsolutno izgubljeno poverenje u delovanje političkih stranaka i njihovu sposobnost da funkcionišu kao zastupnici javnog dobra i opšteg interesa. Unutar stranaka preovlađuje duh klijentelizma, političke trgovine, poslušništva. Disovi stihovi najbolje i danas oslikavaju situaciju u našem društvu:

Na visoko podigli se sutereni

Svi podmukli, svi prokleti i svi mali

Postali su danas naši suvereni

Progledali sve jazbine i kanali.

Lopovi nam izrađuju bogataše

Umrli su svi heroji i proroci

Razvilo se crno vreme opadanja.

Posledica ovakvog stanja je nedostatak ideja koje bi mogle da pokrenu društvo, čime bi se prevazišlo stanje opšte anomije i razaranja institucija. Ne može društvo da se konstituiše u stabilnu demokratsku zajednicu ako u njemu nema elementarnog poverenja u određeni korpus demokratskih ideja. Poljuljana je vera da je demokratski sistem sposoban da rešava najvažnije socijalne i političke probleme. Mi sada stojimo ukopani u mrtvom moru beznađa, bezidejnosti, hipokrizije, kukavičluka, konformizma i brutalne otimačine.

Britanski Dejli telegraf izneo je u javnost podatak da su poslanici u engleskom parlamentu i ministri nekontrolisano arčili sredstva poreskih obveznika i to za najtrivijalnije potrebe iako imaju sasvim pristojna primanja. Novac poreskih obveznika je trošen za otplaćivanje hipoteka, popravku teniskih terena, nabavku luksuznog nameštaja, sijalica, hrane za pse, plaćanje kirije znatno ispod tržišne cene (što je kršenje zakona koji zabranjuje ministrima da na osnovu položaja sklapaju povlašćene aranžmane), zlopotrebe naknade za odvojeni život. Prvi na udaru bio je premijer Gordon Braun. On je učestvovao u kreativnom tumačenju pravilnika o nadoknadi poslaničkih troškova tako što je plaćao usluge vodoinstalatera. Nakon njegovog izvinjenja i najave da će se formirati nezavisna komisija za kontrolu poslaničkih troškova javnost u Engleskoj nije bila umirena, već se pritisak povećao. Dejli telegraf iako je naklonjen konzervativnoj partiji nije amnestirao ni poslanike ni vodeće ljude ove opozicione partije. Na stranicama ovog lista pojavio se i spisak konzervativaca koji su zloupotrebljavali i kreativno tumačili mogućnost naplate poslaničkih troškova. Nije vredelo ni izvinjenje vođe opozicije jer je javnost tražila da se utvrdi odgovornost za ovo nezapamćeno rušenje dostojanstva i ugleda engleskog parlamenta. „To su najcrnji dani u njegovoj viševekovnoj istoriji“, opšta je ocena engleske javnosti.

Daglas Karsvel, poslanik konzervativaca, na sledeći način je okarakterisao stanje nastalo nakon otkrivanja ove afere: „Verujem da smo upali u moralnu jarugu i sada moramo da se reformišemo i promenimo kako bismo se izvukli iz te jaruge i povratili dostojanstvo britanske politike.“ Sasvim je sigurno da je okončana politička karijera poslanicima i ministrima koji su se našli na spisku Dejli telegrafa. Nakon 300 godina spiker parlamenta Majkl Martin i pored njegovog iskrenog izvinjenja bio je primoran da podnese ostavku jer nije uspeo da kontroliše ponašanje i troškove poslanika, a i sam je zloupotrebio položaj. Njegova vožnja službenim automobilom sa vozačem na fudbalske utakmice po Škotskoj i astronomski računi njegove supruge za korišćenje taksija bili su dovoljan razlog da i pored izvinjenja bude prinuđen da podnese ostavku. Upravo je snaga javnosti i princip odgovornosti za obavljanje javnih poslova glavna zaloga vraćanja dostojanstva britanskoj politici.

Mi smo svedoci da se u našem parlamentu gotovo svakodnevno otkrivaju afere i skandali, pri čemu naši poslanici veoma živopisno tumače naplatu svojih troškova. Međutim, u našem društvu ne postoji osećaj odgovornosti, već se sve svodi na prazne medijske kampanje nakon kojih nikome ne pada na pamet da podnese ostavku ili se povuče sa ministarskog položaja. Nismo još doživeli da se neki od izabranih predstavnika ili državnih funkcionera izvini za svoje neprikladno ili nezakonito delovanje. Bez postojanja odgovornosti za kršenje elementarnih normi demokratskog društva ne može se vratiti dostojanstvo politike u našem društvu. Zato nije ni slučajno što je ona jedna od najprezrenijih delatnosti. Naša javnost ima veoma malo realnog uticaja i zato su osećanje nemoći i beznađa logična posledica društva u kome nema odgovornosti, a građanin kao poreski obveznik nema nikakav uticaj čak i kada se najgrublje krši dostojanstvo parlamenta.

Najsvežiji primer je afera oko građevinskog zemljišta u Beogradu pokrenuta u emisiji „Insajder“. Jasno je da je reč o ukorenjenoj i razrađenoj korupciji i neobuzdanom bogaćenju tzv. investitora i predstavnika državnih organa. Više je nego očigledno da je Gradska skupština Beograda glavno uporište korupcije i zloupotrebe građevinskog zemljišta. Trebalo je imati dovoljno drskosti da se u jednoj od emisija „Insajdera“ kaže kako je direktor PKB-a voleo streljaštvo, pa su zato glavni arhitekta i tadašnji gradonačelnik Beograda rešili da se najzad uredi prostor sportskog centra u Kovilovu. Da li je ovde reč o potpunoj moralnoj otupelosti ili je Đorđe Bobić, koji je i danas gradski odbornik DS-a, samo deo već uspostavljenog sistema koji i ne ume drugačije da funkcioniše? Radi se o uhodanom sistemu veza tzv. investitora i predstavnika gradskih organa vlasti, pri čemu vodeća Demokratska stranka u Gradskoj skupštini služi kao protočna politička podrška. Bezobzirnost sa kojom se brani ovakav način manipulacije je prevazišla svaku meru. Posebno je iritantno kada se koristi argument da je sve rađeno po zakonu i uz poštovanje zakonske procedure.

Demokratska stranka, kao motor razvoja i modernizacije Srbije, ostaje nema na sve veći broj više nego očiglednih dokaza o direktnoj umešanosti njenih funkcionera u nanošenje štete interesima grada i građana, bez obzira na kreativno tumačenje zakonskih okvira. Ona sve više prelazi u poznatu julovsku fazu kada nema snage, a ni realne političke volje da se suoči sa otvorenim problemima u društvu i sa mangupima u svojim redovima. DS je sada grozničavo okupirana odbranom vlasti i sve se tome podređuje jer bi svako pokretanje pitanja odgovornosti narušilo uspostavljenu oligarhijsku ravnotežu. Ovo zatvaranje očiju pred očiglednim moralnim padom kojem je u velikoj meri doprinela i Demokratska stranka može imati veoma ozbiljne posledice.

Toliko puta najavljivana oštra i beskompromisna borba protiv korupcije više nema ni marketinški značaj jer ne mogu borbu protiv korupcije voditi oni koji su svojevremeno bili kreatori tog korupcionaškog sistema i koji su još uvek odbornici i funkcioneri vladajuće stranke u Beogradu. Potpredsednik DS-a Dragan Šutanovac je ponovio poznatu funkcionersku mantru o posebnoj demokratičnosti DS-a. „Ono što razlikuje DS od drugih stranaka, a zbog čega DS ima najveće poverenje građana jeste živa politička debata nakon koje se zauzimaju stavovi.“ Izgleda da je ovoga puta izostala debata o korupciji u Beogradu i zloupotrebi građevinskog zemljišta i činjenici da ljudi koji su se obogatili u vreme sankcija i u najtežim vremenima vladavine Slobodana Miloševića sada iskrsavaju kao apsolutni gospodari Srbije.

Da u Demokratskoj stranci postoji živ dijalog i demokratsko vođenje politike, ne bi se dešavalo da nakon toliko dokaza o umešanosti funkcionera DS-a u građevinsko-preduzimačke poslove dobijemo samo nemušto oglašavanje portparola stranke ili potpredsednika Gradske skupštine Zorana Alimpića koji je iskoristio jedinstvenu priliku da nam ukaže na civilizacijski značaj skalamerije koja se zove tržni centar „Ušće“. Upravo je izgradnja te građevine bila u interesu grada, kako nam je to nadahnuto protumačio ovaj stranački funkcioner. Sigurno je da ovakvo ignorantsko ponašanje DS-a ne može vratiti dostojanstvo politici u našoj zemlji, naprotiv može ga još više urušiti, i dovesti do još većeg beznađa i definitivnog gubljenja poverenja u demokratske institucije, što je pogubno za demokratiju kao način života i jedini politički ideal koji može biti integrativni faktor našeg društva.

Govoreći o razlikama između Istoka i Zapada, poznati novinar Rišard Kapuščinjski je rekao: „Na Zapadu vlast ima onaj ko utemeljuje zakon, dok na Istoku vlast ima onaj ko krši zakon.“

21. maj 2009.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner