Početna strana > Rubrike > Politički život > Ni sedma sila nije što je bila
Politički život

Ni sedma sila nije što je bila

PDF Štampa El. pošta
Miodrag Zarković   
četvrtak, 21. maj 2009.

Srbin i Klaudija Šifer jedini preživeli brodolom i, plutajući okeanom u čamcu za spasavanje, dokopali se nekog pustog ostrva. Kad su istražili svoje novo okruženje i podmirili osnovne biološke potrebe – hrana, piće, stanište – počeli su da razmišljaju i o tome kako da se izbore sa posttraumatskim stresom. A sami su, leto je, plaža svuda oko njih! Srbin prospe neku duhovitost, Klaudija se nasmeje. Srbin kaže nešto romantično, Klaudija ga nežno pogleda. On je poljubi, ona ga strasno zagrli. Vode ljubav. Pa još jednom. Pa opet. Pa ponovo... Srbin presrećan, Klaudija raspamećena. Milina! Kad odjednom, posle nekoliko dana vrhunskog seksa, Srbin se sneveseli i izgubi želju za daljim intimiziranjem. „Šta ti je, dragi, što si tužan“, zapita ga Klaudija, sva brižna i zabrinuta, nesebično mu nudeći svaku moguću pomoć. „Stvarno hoćeš da mi pomogneš?! Hajde onda obuci ovu moju košulju“, kaže joj Srbin. Ona se zbuni, ali ipak ga posluša. „A sada navuci i ove moje čakšire“, nastavi on, „pa opanke, pa šajkaču, pa jelek, pa sad nacrtaj sebi brkove“. Kad je ona sve to uradila, Srbin joj stavi ruku na rame i obrati joj se: „Komšija, sad ću da ti ispričam šta sam sve radio Klaudiji Šifer!“

Ovaj sjajan vic, prastar ali uvek aktuelan, koliko je smešan toliko je i poučan. Čak i mi koji nikada nismo zaglavili na pustom ostrvu sa vrhunskom svetskom manekenkom, možemo da prepoznamo nevolju glavnog junaka: džaba vam vrela avantura sa Klaudijom Šifer, ako niko ne sazna za vaš podvig!

U savremenom društvu, problem poput ovog s kojim se suočava Srbin brodolomnik rešavaju mediji. Oni su ti koji obaveštavaju javnost o svemu što ima ikakvu društveno važnost. Kako saznajemo ko je pobedio u finalu Lige šampiona, šta su pričali Tadić i Bajden, za kada je Dinkić najavio kraj ekonomske krize? Tako što čitamo novine, gledamo TV, slušamo radio i, u poslednje vreme sve više, krstarimo internetom. U razvijenim demokratskim državama – šta god značilo ono „razvijenim“ – medijima se čak pripisuje odlučujuća uloga u stvaranju, tačnije, održavanju javnog mnjenja, koje i jeste stub demokratije.

Vic o Srbinu i Klaudiji, dakle, pored toga što će slatko da vas zasmeje, podsetiće vas na suštinsku ulogu medija. Nasuprot tome, situacija u srpskim medijskom prostoru odavno ne može nikoga da zasmeje, a i sve manje ima veze sa suštinom postojanja glasila. Jedina sličnost sa vicom je to što se većina novinara i urednika u Srbiji maltene svakog dana oseća kao da je usred brodoloma. Ali bez Klaudije Šifer.

Sit gladnom ne veruje, a i ne plaća ga

Moram ovde da istaknem da, dok pišem ove redove, neizmerno zavidim zaštićenim svedocima u Hagu. Koliko su mi ranije išli na živce, toliko bih sada voleo da sam u njihovoj koži: da mogu pod nekom fantomskom oznakom, sa skrivenim identitetom i garantovanim imunitetom, da ispričam šta sam sve video i doživeo za 13 godina rada u novinarstvu, a da posle niko ne može da me krivi ni za šta od toga. Ali, nisam te „sreće“ i onda je bolje da odmah priznam – svesno sam, u više navrata, sklapao sporazum sa đavolom i prihvatao da radim za ljude sumnjivog morala i još sumnjivijeg kapitala, koji su poželeli da se igraju izdavaštva jer su, zato što su imali uspeha u nekoj drugoj oblasti, smatrali da će vrlo lako i bez ozbiljnog ulaganja postati medijski magnati.

Ne pišem ovo da bi tekst koji čitate prerastao u ispovest tipa „Crni biseri“, daleko bilo. Ne, već samo ne želim da iko pomisli kako o kolegama pričam sa nezasluženim osećajem moralne superiornosti.

Elem, ne postoji još neka profesija u Srbiji u kojoj se toliko guše prava zaposlenih kao u novinarstvu. Redovno isplaćivanje plata i honorara je izgleda neki paganski običaj od kojeg vlasnici ovdašnjih medija beže glavom bez obzira, pa možda i ne bi bilo preterano reći da je svako ko je proteklih desetak godina radio u Srbiji kao novinar u proseku zakinut za primanja za godinu dana. One silne novine koje su se ugasile ostale su, sve do jedne, dužne svojim zaposlenima najmanje poslednjih nekoliko mesečnih zarada, pa i sami možete da izračunate koliko je to neisplaćenih, a zarađenih para. Kod elektronskih medija nije bilo toliko slučajeva gašenja, koliko promene vlasništva – frekvencija je cenjen „luksuz“ koji uvek ima kupca – ali su prilikom većine tih kupoprodaja najveću cenu plaćali zaposleni, kojima novi gazda nikada neće podmiriti ono što im je njegov prethodnik ostao dužan.

Pa šta, začudiće se neko. Zar su novinari jedini u Srbiji koji su zakinuti za pare koje su pošteno zaradili?! Nažalost, uopšte nisu jedini. Ali, ovde ne tvrdim da je njihov slučaj jedinstven, već naglašavam razmere takvog, ekonomskog ponižavanja zaposlenih u medijima. Redakcije su, uglavnom, veliki kolektivi, sa desetinama, pa i stotinama članova. Kad saberete sve novine i časopise koji su se ugasili (ili koji i dalje izlaze, ali svejedno ne plaćaju uredno svoje ljudstvo), kao i sve TV i radio stanice koje su menjale vlasničku strukturu, i uzmete u obzir da su prilikom ogromne većine tih gašenja i transakcija zaposleni ostajali zakinuti za platu, dve, tri, dobijate armiju prevarenih novinara, fotoreportera, kamermana, snimatelja, tonaca, montažera, urednika... Teško da još neka profesija može da se „pohvali“ tolikom količinom zloupotrebe.

Šampion takvog ponašanja prema zaposlenima svakako je Radisav Raja Rodić, vlasnik „Glasa javnosti“ i „Kurira“. Kroz redakciju „Glasa“ je, za 11 godina postojanja, prošlo na stotine, ako ne i hiljade, novinara, fotoreportera i prelamača, ali niko nije uspeo da od Rodićeve firme koja je izdavač ovog lista naplati sve ono što mu pripada. Štaviše, ne samo da je svakome ko je ikada radio u „Glasu“ Rodić ostao dužan barem jednu celu platu, već se ne pamti da je ikada izmirio obaveze prema državi koje ima na račun zaposlenih (socijalno, penzijsko, zdravstveno...) Pri tom, plate i honorare isplaćuje ne na tekući račun, kako je po zakonu obavezan, nego „na ruke“, u kovertama. Čovek onda mora da se zapita kako je moguće da nebrojene inspekcije Mlađana Dinkića, koje su prosto opsedale redakcije „Glasa“ i „Kurira“ pre nekoliko godina, nisu pronašle nikakvu nezakonitost u Rodićevom medijskom poslovanju kad u toj kući, kako se šale zaposleni, ni stepenice nisu legalne. Može samo da se nagađa da li je Rodićev i Dinkićev sukob stvaran, ili tek paravan za daleko „komplikovanije“ odnose.

Cenzura je mrtva, živela cenzura

Normalno, delimična krivica za takvo stanje u medijima pada i na teret samih novinara, koji pristaju (kao što sam i ja pristajao – shodno gornjem pokajničkom priznanju) da, samo da bi njihovi tekstovi izlazili, budu potpuno zavisni od milosti i raspoloženja vlasnika medija. Ali, zdrava samokritika ne može u ovom slučaju niti da pojasni niti da reši sveopštu egzistencijalnu ugroženost novinara.

Ono gde, međutim, isključiva odgovornost pripada samim novinarima, jeste jednoumlje ovdašnjih medija. Očigledno jednoumlje. Nije potreban veći dokaz za istreniranu uniformisanost srpskih glasila od izveštavanja o nedavnoj poseti DŽozefa Bajdena Beogradu: skoro svi su potrčali da istaknu, najčešće u naslovima, da je potpredsednik SAD rekao da se Srbiji neće postavljati priznavanje Kosova kao uslov za prijem u Evropsku uniju!

Poznata tvrdnja da tamo gde svi misle isto niko ne misli ništa, ne mora da bude tačna u svakom slučaju. Recimo, ako konzilijum lekara jednoglasno zaključi da pacijent mora na operaciju, to nikako ne znači da niko od njih nije razmišljao samo zato što su se složili. Ali, u slučaju medijske „krvne slike“ određenog društva, pomenuta izreka je odlično merilo. Zaista, vratimo se ponovo na Bajdena: ako potpredsednik države koja je iznela proces otimanja Kosmeta iz Srbije kaže da Srbija ne mora da prizna Kosmet kako bi nastavila evroatlantske integracije, potpuno je nerealno da svi mediji to dočekaju kao sjajnu vest. Prvo, valjda bi neko trebalo da se zapita zar nije logičnije da Srbija od Amerike očekuje da povuče priznanje Kosmeta, a ne da Amerika od Srbije ne očekuje da prizna Kosmet (ne ulazim sada u procenu „realnosti“ jedne ili druge opcije). Drugo, valjda bi neko trebalo da se zabrine što je baš Bajden, jedan od glavnih zagovornika nezavisnosti južne srpske pokrajine, ovakvom izjavom praktično pohvalio držanje i ponašanje Beograda, a svakako i obesmislio naše diplomatske aktivnosti (u stilu – nije ni bitno da li će Srbija priznati „Kosova“ ako i ubuduće ne bude pravila probleme).

Ko bi trebalo da se zapita? Ko bi morao da se zabrine? Mediji! Da li su se zabrinuli ili zapitali? Taman posla! Neko ko je pročitao današnja izdanja srpske šampe, odnosno ispratio sve jučerašnje TV i radio izveštaje ovdašnjih stanica, mogao je samo da zaključi da je srpska vlast odnela neku malu diplomatsku pobedu u obračunu sa Bajdenom, koji je, eto, priznao da Srbija nije ni u kakvoj obavezi da sledi Ameriku po pitanju Kosmeta.

Zbog čega su srpski mediji ovom prilikom, ali i bezbroj puta pre toga, nastupili kao manekeni gorepomenute teorije o nerazmišljanju? Odgovor da su takvo jednoumlje uvele moćne strane izdavačke i medijske kompanije (na čelu sa DŽordžom Sorošem) koje su zagospodarile našim javnim prostorom, bio bi romantičan, ali samo delimično tačan. Istina je da direktori – tzv. „pablišeri“ – tih kuća, mahom stranci, vrlo revnosno sugerišu urednicima i novinarima svojih izdanja da izbegavaju sve moguće izlive „nacionalizma“, „šovinizma“, „ksenofobije“, a da pod tim izrazima podrazumevaju bilo kakvo zastupanje nacionalnih interesa. Isto tako, zaposleni u tim kućama nemaju finansijskih i legalnih problema poput njihovih kolega koji rade u medijima čiji su vlasnici kaubojski nastrojeni domaći tajkuni, pa je posao u nekoj stranoj izdavačkoj ili TV kompaniji nešto što svaki tamošnji novinar iz petnih žila pokušava da zadrži. Ali, to je objašnjenje, ne i opravdanje. Novinarska etika neumoljivo nalaže da se svaka pojava od društvenog i državnog značaja sagleda sa više strana, a da se javnosti ponudi dovoljno analitičkih argumenata. Ukratko, od medijskih poslenika očekuje se da svojoj publici ponude stav, tačnije, što više logičnih stavova o nekoj temi. Što je posebno važno, stavovi u razvijenijim medijskim sredinama nikako nisu rezervisani za kolumne. Naprotiv, u većini izveštaja američkih ili britanskih novina o bilo kojoj značajnijoj temi, naći ćete vrlo jasne analitičke delove – nekad su pohvalni, nekad ironični, a nekad i vrlo kritični. (Normalno, ovo ne znači da su zapadni mediji imuni na jednoumlje, Srbi nažalost i dalje osećaju koliko smrtonosna može da bude uniformisanost njihovih glasila). Srpski mediji, međutim, poslednjih godina uporno izbegavaju bilo kakve stavove (osim u kolumnama), a posebno stavove koji se kose sa proklamovanom politikom evroatlantskih integracija (dakle, tamo gde stavova i ima, vrlo često su izrazito podrugljivi prema političkim strujama koje se suprotstavljaju zvaničnom kursu – odličan primer je tekst „Bajden dolazi u miru“, objavljen u „Politici“ od utorka 19. maja, gde se autor ismeva strankama koje će razgovore sa Bajdenom proglasiti za izdaju, a samu posetu potpredsednika SAD predstavlja, bez ubedljivih argumenata, kao neku sjajnu priliku za Srbiju).

Većina novinara i urednika u Srbiji, rado ili ne, pristaje na takvu cenzuru, odnosno autocenzuru, što je u najmanju ruku jednako opasno kao i ekonomsko ponižavanje opisano u prethodnom delu. Možda je i razumljivo kad neki novinar, iako mu plata kasni već tri meseca, ostaje u tim novinama jer želi da objavljuje izveštaje, intervjue i reportaže koje sastavlja „iz duše“. Ali, ako novinar svaki svoj tekst piše vodeći računa šta sme da stavi u njega, a šta nikako ne sme da ne bi naljutio urednika, finansijera, direktora ili političkog moćnika koji je „blizak“ tom glasilu, ponižavanje poprima i profesionalne namere. A sama svrha medija biva ozbiljno dovedena u pitanje.

Istini za volju, cenzura i autocenzura vazda su bile prisutne u novinarskom poslu. U Titovo vreme bile su opšteprihvaćene. U Miloševićevo doba bile su vrlo izražene u režimskim medijima, mada su i neka „opoziciona“ glasila bila podložna takvoj kontroli (čuven je slučaj iz novembra 1996. godine kada je tadašnji vlasnik „Blica“ Peter Kelbel zabranio redakciji da izveštava o uličnim demonstracijama, a samo se mali deo zaposlenih pobunio protiv takve direktive i odmetnuo u „Demokratiju“). Ali, Titova država bila je jednopartijska diktatura, a Miloševićev sistem bio je totalitaran. Ovo u čemu sada živimo načelno bi trebalo da dopušta daleko više slobode medijima. Pa, zašto onda svi izveštaji o Bajdenu toliko međusobno liče?!

Oglašivači svih zemalja, ujedinite se

Treća velika teškoća s kojom se svakodnevno susreću srpski mediji jeste finansijska zavisnost samih kuća od oglašivača. Platežna moć srpskog stanovništva jedva može da isprati i sadašnje cene štampe, a cene po kojima se prodaju srpske novine ni ovakve kakve su nisu ekonomske. Dnevni listovi i periodični časopisi zato su prinuđeni da neophodnu zaradu ostvaruju prodajom oglasnog prostora, jer ono što zarade prodatim tiražom, makar on bio i preko 100.000 primeraka, ne može da pokrije sve troškove. U prevodu: mediji postaju zavisni od marketinških agencija koje, ne bi li svoje klijente uputile da se oglašavaju u nekom listu, od uredništva tog lista očekuju slepu poslušnost. Ta poslušnost je iritirajuća kad se tiče nekih uskostručnih stvari. Na primer, kad banka koja je veliki oglašivač zahteva od medija da prećute skandal vezan za njeno poslovanje. Ili u sledećoj, banalnoj situaciji, sa kojom se susreo svaki ovdašnji urednik: PR služba (za odnose sa javnošću) nekog trgovinskog lanca pošalje vam saopštenje o otvaranju svog novog objekta; em taj događaj ničim ne zaslužuje da bude ispraćen u vašem mediju, em je saopštenje koje su vam poslali pisao neko ko niti zna baš sva slova, niti vlada baš sa svih sedam padeža, niti veruje da svaka rečenica mora da bude logička celina; vi pročitate saopštenje i, uzdržavajući se da ne iskažete zgroženost istim, ljubazno objasnite PR menadžeru trgovinskog lanca da nemate gde da pustite vest o njihovom novom objektu, jer ste celu rubriku već popunili; PR menadžer će vas tada, vrlo direktno, podsetiti da je njegova kompanija uvek izdvajala velike pare za kampanju u vašem listu, da je najmanje što oni očekuju od vas to da ispratite aktivnosti koje su im značajne, a i da on, ako baš insistirate, može odmah da pozove glavnog urednika pa da njega pita kako to da nema mesta za njihovu novu prodavnicu... Sad vam je valjda jasnije odakle u ovdašnjim novinama onoliko amaterski skrpljenih „servisnih vesti“ koje inače ničim ne zaslužuju da se nađu na stranicama uglednog dnevnog lista.

Ali, kad je vaša „omiljena“ marketinška agencija naklonjena određenim političkim krugovima ili drugim centrima moći – a sve do jedne upravo jesu pod nekim takvim domaćim ili stranim patronatom – onda ovakva vrsta pritiska na medije ne proizvodi više samo iritirajuće, nego često i opasne tekstove. Neretki su slučajevi da se određenom političaru ne dopadne recimo naslov nekog teksta koji je video u prvom, večernjem izdanju, pa da onda zove svog prijatelja, vlasnika marketinške agencije, koji momentalno nalaže uredništvu da promeni sporan sadržaj.

TV i radio stanice, što je još pogubnije, uopšte i nemaju direktan prihod od svoje slušanosti ili gledanosti, kao što novine imaju od tiraža. Dakle, one su u još većoj zavisnosti od marketinških agencija i njihov položaj samo je još nezgodniji od onog u kojem se nalaze štampana izdanja.

Da bi slika zavisnosti medija od oglašivača bila potpunija, navešću samo još da je Dragan Đilas vlasnik „Dajrekt medije“, marketinške kompanije koja ističe da je najveći „medija bajer“ (zakupac oglasnog prostora) u regionu, i da je Srđan Šaper direktor i suvlasnik „Meken Eriksona“, najuticajnije PR agencije u Srbiji čiji su klijenti mnogi ovdašnji privredni giganti. I Đilas i Šaper su istaknuti članovi Demokratske stranke. Da me ne bi dežurni dušebrižnici maltretirali po sudovima, ističem da nikada nisam bio svedok nekog ovakvog pritiska na glasila od strane „Dajrekt medije“ ili „Meken Eriksona“, ali možda to što su obojica važni saradnici Borisa Tadića unekoliko može da objasni primetnu naklonost koju ovdašnji mediji neguju prema DS-u. (Uostalom, setite se dva potpuno različita naslova u dva različita izdanja na inače identičnoj prvoj strani „Blica“, koje je javno pokazivao Aleksandar Vučić, optužujući upravo Šapera da je naredio korekciju.)

SEKA kao šlag na torti

Kad sagledate ova tri problema sa kojima se novinari suočavaju u svom svakodnevnom radu, lako ćete doći do zaključka da ispovest onog Srbina zavodnika iz vica o njegovoj ludoj avanturi sa Klaudijom Šifer, ukoliko on ili ona nisu po ukusu gospodara iz senke ovdašnjih medija, ne bi objavile nijedne novine, niti neka TV ili radio stanica.

Šalu na stranu, stanje u ovdašnjim medijima toliko je loše da čak i oni koji su najodgovorniji za njega ne spore kolike su razmere katastrofe. A da je zaista reč o katastrofi, i to onoj najgore vrste – koja samu sebe dalje širi – jasno je bilo kome ko i dalje svakog jutra kupuje novine na kiosku, ili ne propušta večernje termine informativnih emisija. A još više onima koji su se odvikli od štampe i digli ruke od raznih „dnevnika“ i „vesti u 7“. Takvih je, pokazuju mnoga istraživanja, sve više, i to ne samo zbog svetske ekonomske krize koja je, da nevolja bude veća, na celoj planeti pogodila najviše medije.

Država bi verovatno mogla lako da reši te probleme. Mnogi, međutim, nimalo neosnovano sumnjaju da je upravo država, tačnije vladajuća garnitura, uzročnik problema, a da joj u tome pomažu i neke druge države. Ako je tako, onda će sa nevoljama morati da se izbori sama struka. Ali, koliko je realno da novinari, koji svakog dana trpe svakojake vrste nabrojanih ponižavanja, smognu snage da se izbore za časniji i dostojniji položaj? Iz sadašnje perspektive, iz koje izraz „sedma sila“ deluje samo kao patetično podsećanje na to kako bi stvari trebalo da funkcionišu, odgovor na ovo pitanje nužno bi bio pun defetizma.

Ipak, samo ako mediji u Srbiji postanu istinski slobodni, nezavisni, savesni i hrabri, imaćemo javnost koja zna šta hoće i kako to da ostvari. A onda ćemo već podsećati i na ozbiljnu državu.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner