Početna strana > Rubrike > Politički život > Ni strategije, ni vizije
Politički život

Ni strategije, ni vizije

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
utorak, 06. oktobar 2009.

Srbija je duboko neurotizovano društvo u kome se odavno pogubljeni i kriterijumi i orjentiri delovanja. U takvom društvu teško je očekivati odmerene i normalne reakcije, i u tom smislu, gotovo da nije čudno što i povodom tragične pogibije Brisa Tatona imamo takvu reakciju – kaže Đorđe Vukadinović, urednik časopisa Nova srpska politička misao.

Šta je uzrok tome, kako je došlo do takvog preterivanja da smo imali čak tri protestne šetnje protiv nasilja, da je država proglasila dan žalosti a predsednik čak predlaže i da jedna ulica u Beogradu dobije ime po poginulom Francuzu?

- Primarnu ulogu u stvaranju te patologije, kao i do sada u sličnim situacijama, imaju mediji i političari. Iz različitih razloga, i jedni i drugi zloupotrebljavaju svaku, pa tako i ovu tragediju, kao što su to godinama unazad radili.

Ali i “obični građani” si izuzetno emotivno reagovali na ovaj slučaj, kako to objašnjavate?

- Građani samo reaguju na pritisak i manipulaciju medija i političara. Normalni građani, tačnije, ono što je ostalo od normalnih građana ove zemlje, danas su dvostruko postiđeni i dvostruko poniženi. Kako vandalizmom grupice huligana koji je za svaku osudu, tako i ovom, najblaže rečeno preteranom, neprimerenom i neukusnom reakcijom političara i medija, koji su od toga napravili paradu za sopstvene potrebe i neku vrstu sopstvene promocije, a koriste je i za obračun sa neistomišljenicima. 

Da, ali Srbija u svetu ima jako loš imidž. Imajući to u vidu, šta je trebalo uraditi da nas u svetu opet ne proglase za “divljake” i “zločince”?

- Iskreno i duboko žaljenje, izvinjenje porodici i ambasadi, ekspresno hapšenje osumnjičenih i njihovo izvođenje pred lice pravde i adekvatne kazne - to je bilo i nužno i dovoljno. Umesto toga, imamo atmosferu hajke i lova na veštice. Ponovo se stvorila ta masovna priča na blogovima, forumima i medijma, gde možete pročitati komentare tipa “stidim se što sam Srbin”, “mi smo najgori“, “fašizam se valja ulicama”. Ovakvo ritualno posipanje pepelom, ova vrsta kolektivne histerije neumesna je i kontraproduktivna. Ponovo su oživeli svi najdublji antisrpski stereotipi u zapadnoj štampi, a i u jednom delu srpske javnosti.

Mislite da se namerno stvara takva atmosfera?

- Opravdan i uveliko zakasneo obračun sa huliganstvom, koje se, uzgred rečeno, godinama toleriše u oko tih navijačkih i kvazi-navijačkih grupa, iskorišćen je još jednom za proizvođenje kolektivne krivice srpskog naroda za nešto što je učinilo nekoliko neodgovornih i verovatno pijanih ili drogiranih pojedinaca. Onda se ta kolektivna krivica koristi za nešto drugo. I to je matrica koja nam se stalno dešava.

Predsednik Tadić je, čak, izjavio da ovo nasilje “konsekventno vodi u fašizam”. Zbog čega se reč “fašizam” naprasno tako često koristi u svakodnevnom političkom govoru?

- Postoje grupe u Srbiji koje, ili u svom fanatizmu ili u svom plaćeništvu, a verovatno ima i jednog i drugog, u svakom neistomišljeniku vide fašistu. Pri tome, oni iz ličnih ili iz materijalnih razloga, imaju patološku mržnju prema srpskom narodu. Neverovatno je na primer, da smo pre mesec dana imali dva ubistva na Kosovu i Metohiji, a niko se zbog toga nije potresao, niko zbog toga nije raspisivao nacionalnu žalost, niko nije davao ulicu po brojnim, gotovo bezbrojnim žrtvama čije ubice nisu nikada pronađene.

Zbog čega, kako vi to objašnjavate?

- Jednim (manjim) delom, to dosta loše govori o nama kao narodu, ali većim delom to je posledica pomenutog kontinuiranog delovanja medija i političara. Građani više nemaju direktan odnos sa stvarnošću, nego je njihov stav prema realnosti posredovan medijima i porukama koje im stižu sa ekrana. A sa ekrana stižu poruke o kolektivnoj krivici, o Srbiji kao nekoj vrsti kazamata, kolevke i carstva zla. Narod je izmanipulisan, kao što je i bio pre 20 godina. Samo što je tada naivno poverovao da je nebeski narod, da je najbolji, da Srbi ne mogu da budu zločinci, da su uvek u pravu i da su uvek vodili samo pravedne i odbrambene ratove, a sada im se nudi druga, suprotna paradigma. Umesto prethodne, nacionalističke, koja se raspala u paramparčad, po toj novoj vizuri sada smo mi krivi za sve ratove, uvek smo zločinici, i kada se čini da smo žrtve zapravo smo krivi zbog toga što smo žrtve. Odnegovali smo jednu vrstu elite ili takozvane elite, koja će uvek biti spremna da za svaku nevolju koja nas snađe okrivi nas same.  

Mislite da su događaji poslednjih dvadesetak dana u velikoj meri spinovani?

- Mene sve ovo po malo podseća na neke “demokratske Markale" ili Račak.

Markale su poslužile za uvođenje sankcija Srbiji, Račak je bio povod i uvod u brutalno bombardovanje Jugoslavije. Dakle, imamo neki tragičan događaj, bilo namešten ili slučajan incident, koji se iskoristi za obavljanje nekog drugog posla koji se spremao i za koji se tražio alibi.

Šta bi sada moglo da se sprema?

- U ovom slučaju, čini mi se da je taj “drugi posao” ponovno uvođenje neke vrste vanrednog stanja, neke vrste nove “Sablje”, jer se marginalizuje svaki glas “protiv” i svaka ozbiljna, dubinska kritika vladajućih struktura. Kao što je svojevremeno paljenje Rajhstaga poslužilo za obračun sa levičarskim grupama u Nemačkoj i konačnu instalaciju fašizma kakvog ga znamo, tako kao da neko pokušava da ovaj incident iskoristi sa svakim patriotskim i nacionalnim stavom, povezujući ga sa tim nasiljem. Dugoročni cilj ove operacije bi moglo biti još direktnije stavljanje Srbije pod strani protektorat, a kratkoročno, izazivanje haosa i kompromitacija predstojeće Medvedevljeve posete Beogradu.

Zbog čega se u poslednjih dvadestak dana napravila čudna mešavina huliganstva navijača, desničarskih partija, nacionalističkih organizacija, u kojoj se više ne razaznaje za šta je ko u stvari odgovoran?

- Povezujući napad huligana na navijača Tuluza sa atmosferom stvorenom povodom gej parade, a sve to posredno se pokušava prebaciti na konto svakog zvižduka zapadnim zemljama i bivšim jugoslovenskim republikama, neko želi da kriminalizuje svaki kritički stav prema politici zapadnih zemalja. Tako se indirektno amnestiraju NATO zemalje za bombardovanje Jugoslavije, kao i bivše “bratske” republike za raspad SFRJ. U suštini, to je ono što se dešava i što se svesno ili nesvesno radi.

Šta je politčki rezultat te manipulacije?

- Prvo su se država i narod predstavili kao narod zločinaca, a onda država, da bi izbegla tu sliku, preduzima neku vrstu kolektivnog samoponiženja. To je potpuna naciolana anestezija, koja ima za cilj i posledicu prihvatanje nezavisnosti Kosova kao svršene i legitimne stvari, i kazne za grehove koje smo činili i kojih se još nismo oslobodili.

Koliko je takva igra opasna, jer ipak dobar deo građana ne pristaje na takvo kolektivno “pranje” i ne prihvata takvu sliku o sebi?

- Svodeći patriotizam na huliganstvo neko očigledno želi da kompromituje patriotizam, i u tome jednim delom i uspeva. Ali takvo spinovanje bi na kraju moglo izazvati upravo obrnuti efekat – da se time legitimiše huliganstvo. To je mač sa dve oštrice.

Osim toga, sve to ima odjeka i sa druge strane, na drugom polu političkog spektra, iako to sada nije toliko vidljivo. Ovakve neprimerene reakcije su gorivo kojem se hrane neke buduće frustracije i buduće nasilje. Zato treba hitno razdvojiti šta je kriminal koji se sankcioniše, šta je političko neistomišljeništvo s kojim se polemiše, a šta je elementarna državna nacionalna pozicija koja se zastupa bez obzira na političke i stranačke razlike.

Koliko su se sva dešavanja proteklih dana iskoristila u dnevno-političke svrhe? Čuli smo, primera radi, izjavu predsednika Tadića koji vidi “nit nasilja koja vodi od 90-ih godina, preko podrške štrajka JSO do danas”, aludirajući, očigledno, na DSS i Vojislava Koštunicu?

- Da, i toga je uvek bilo. Svi oni imaju putera na glavi tokom prethodnih godina, i svako iz te prošlosti istrgne segment koji mu odgovara. Tako će demokrate potegnuti 17. mart i zapaljene džamije u Beogradu, ili februarski miting za Kosovo i paljenje američke ambasade. Radikali će potegnuti 5. oktobar i zapaljenu skupštinu, DSS vanredno stanje i „Sablju“... Svako drži u šahu protivnike nekom sličnom pričom, nečim čime može mahati i ucenjivati, ili makar pretiti političkim protivnicima.

U kom pravcu ide DS?

- Ja u DS-u vidim nekoliko stranaka. Ipak, čini se da je pozicija DS-a trenutno mnogo bliža Jovanovićevom LDP-u, dok je pre nekoliko meseci bila bliža SPS-u. Te se konstelacije se menjaju, ali ono što treba da brine jeste utisak da tu nema neke ozbiljnije i promišljenije političke strategije. A o viziji da i ne govorimo.

(Razgovarala Marija Kordić za Nedeljni telegraf)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner