Politički život

Nobel za Srbiju

PDF Štampa El. pošta
Milan Damjanac   
utorak, 14. decembar 2010.
Kada bi se kojim slučajem dodeljivala Nobelova nagrada za najbesmislenije i najneodgovornije političke poteze godine ubeđen sam da bi srpska politička elita redovno trijumfovala. Ovo laskavo priznanje ona zaslužuje već godinama unazad a svake godine smisli neku novu nepromišljenost kako bi ostala na vrhu lestvice štetnih geopolitičkih poteza.

Na spisak nepromišljenih poteza svakako treba dodati čitavu ujdurmu oko (ne)odlaska srpskog ambasadora na svečanost povodom dodele Nobelove nagrade za mir. U politici, geopolitici posebno, najgori potez koji se može napraviti jeste neodlučnost. Kada se neka odluka donese, od suštinske je važnosti da se ista poštuje, nezavisno od toga kakva je odluka.

Zavisi od slučaja do slučaja, tek obično se traži maksimum i preti se maksimumom kako bi druga strana prihvatila optimum koji bi bio prihvatljiv. Dakle, ukoliko bismo na primer hteli da branimo Kosmet mirnim putem relativno uspešno, od suštinskog značaja bi bilo ulagati u vojsku, pretiti vojnom silom i zauzeti čvrst stav. Naravno, nikome ne pada na pamet da tu vojnu silu i upotrebi. Ona je prisutna u pregovorima isključivo kao sredstvo diplomatskog pritiska, dok je dugoročno vojno oružje u 21. veku svakako ekonomija.

Niko na zapadu ne želi novi rat i samo tada, kada bi Srbija imala „keca u rukavu“, njeni argumenti bi bili saslušani i uvaženi. Ne bismo dobili sve što smo želeli, ali bismo dobili optimalno rešenje za Kosmet. Na takav način su Albanci izdejstvovali podršku zapadnih zemalja za secesiju: oni su imali čime da prete, mi nismo. Na stranu što bi „srpski“ mediji započeli kampanju protiv bilo kog političara Srbije koji bi tako šta podržao. Takav političar bi nakon par ovakvih istupa bio politički mrtav.

Koji je naš interes?

Elem, u geopolitičkom kontekstu u kome se nalazimo, od suštinske je važnosti prepoznati ulogu zemalja BRIK-a (Brazila, Rusije, Indije, Kine) u budućem odnosu snaga na svetskom nivou. Tu posebno mislim na ulogu Rusije koja se nalazi u partnerskom odnosu sa izuzetno uticajnom, ako ne i najuticajnijom članicom EU, Nemačkom, i Kinu, koja je toliko moćna da je odobrila kredit MMF-u i tako ojačala uticaj u ovoj svetskoj organizaciji.

 Sa pojavom toliko najavljivanih „stubova spoljne politike“ (Vašington, Moskva, Brisel, Peking), jasno je da se otvara mogućnost za političke „igre“ i dogovore sa više moćnih država.

U ovakvoj geopolitičkoj situaciji od izuzetne je važnosti prepoznati sopstvene interese. Evropska Unija se bori sa ekonomskom krizom, solidarnost među zemljama Unije je sve manja, a evro kao valuta doživljava veliki pad i mogući kolaps. Nemačka stoga pravi separatne dogovore sa Ruskom Federacijom, a nezadovoljstvo građana Unije je sve veće. Sa pojavom toliko najavljivanih „stubova spoljne politike“ (Vašington, Moskva, Brisel, Peking), jasno je da se otvara mogućnost za političke „igre“ i dogovore sa više moćnih država. Osnovni preduslov je- ne prekidati odnose ni sa jednim velikim svetskim igračem, a osnovna teza koje se treba držati jeste da je najgore biti na sredini i vetrometini. U jednom momentu moraćemo biti bliži jednima u odnosu na neke druge.

Izbor srpske političke elite da proglasi politiku članstva u EU kao bezalternativnu iako je eventualni ulazak isuviše daleko, otvara mnoštvo problema. Na prvom mestu, regionalni uticaj Turske, zatim finansiranje i podrška secesionizmu u okviru Srbije i podrška sve većoj odvojenosti Vojvodine od Srbije. U tom kontekstu, ukoliko se ima u vidu da je srpska politička elita maltene klečala pred zapadnim zvaničnicima i činila sve kako bi ih odobrovoljila za saradnju a nije uspela čak ni da značajno smanji neprijateljstvo zapadnih sila, valja priznati da je pokušaj oslanjanja isključivo na zapadne partnere doživeo pravi fijasko. Sa druge strane, u odsudnim momentima političke borbe za Kosmet, Kina je pružala podršku i pomoć Srbiji. Ne samo to, već je Kina odredila Srbiju za svog strateškog partnera na Balkanu i odlučila da dosta investira u nju.

Dakle, jasno je da je interes Srbije da u geopolitičkoj situaciji u kojoj ima mnoštvo neprijatelja njenih legitimnih interesa, sačuva i nastavi da produbljuje odnose sa njoj prijateljskim državama i narodima.

Šta se dogodilo?

Nakon političke podrške Srbiji, Kina je po prvi put od srpske vlade i srpskog ministarstva spoljnih poslova zatražila kontrauslugu. Ta kontrausluga nije ni strašna, niti je isuviše značajna, niti neizvodljiva, već u kineskom duhu, pošteno odmerena situaciji u kojoj se Srbija nalazi i njenoj trenutnoj snazi. Traženo je da Srbija ne pošalje svog ambasadora na dodelu Nobelove nagrade za mir. Razume se da je u našem interesu bilo da pozitivno odgovorimo na kinesku molbu. Zvanični Peking se ne odbija tek tako, a posebno nije mudro da ga odbije jedna mala zemlja kao što je Srbija, naročito zbog toga što je zahtev veoma korektan i fer (što se ne može reći za zahteve zapadnih „prijatelja“).

Uopšte me ne zanima ulaženje u problematiku ljudskih prava i razmatranje argumenata o zasluženosti priznanja. Da li je Liu Sjaobou zaslužio Nobela ili ne manje je važno. Zasluge možda postoje, a možda ne postoje. Međutim, ono što me zanima jeste činjenica da postoji politička pozadina i politički interesi koji su uticali na odluku da baš Liu Sjaobou dobije ovakvo priznanje u ovom delikatnom geopolitičkom trenutku.

Ukoliko sumnjate da Nobelova nagrada za mir, još od hladnog rata, ima političku konotaciju, setite se samo da je istu nagradu dobio i Marti Ahtisari. Tada smo mi tražili i dobili kinesku podršku i bio je red da uzvratimo prijateljsku uslugu u duhu saradnje i dobrih odnosa srpskog i kineskog naroda, i u duhu pametnih geopolitičkih poteza.

Ukoliko sumnjate da Nobelova nagrada za mir, još od hladnog rata, ima političku konotaciju, setite se samo da je istu nagradu dobio i Marti Ahtisari. Tada smo mi tražili i dobili kinesku podršku i bio je red da uzvratimo prijateljsku uslugu u duhu saradnje i dobrih odnosa srpskog i kineskog naroda, i u duhu pametnih geopolitičkih poteza.

Stav Srbije da ne prisustvuje dodeli Nobelove nagrade razljutio je par evropskih zvaničnika (posebno one koji dolaze iz bivših SFRJ republika) a obradovao zvanični Peking.

Preinačena odluka je razljutila zvanični Peking i to daleko više nego što bi ga razljutilo odbijanje molbe na startu. Preinačenom odlukom Srbija je pokazala da nema ni minimum političke ozbiljnosti, da nije u stanju da odoli pritiscima, da nema sopstvenu spoljnu politiku i da je u stvari najobičnija „banana država“, i da stoga nije pouzdan partner.

Sa druge strane, preinačenje prvobitne odluke obradovalo je zvaničnike EU ponajviše zbog toga što je još jedared potvrđena teorija po kojoj je jedini uspešan metod koji treba primenjivati u odnosima sa Srbijom pritisak. Nakon svega, zvaničnici zapadnih zemalja su zadovoljni ali i zabrinuti zbog prvobitne „nesmotrenosti Srbije“. Kao da se radi o malom detetu, a ne o suverenoj evropskoj zemlji, država Srbija se tretira kao nevaljalo i nemirno dete koje je moguće u red dovesti isključivo dobrim batinama. A pošto Srbija uvek pristane na sve nakon što je dobro istuku, logično je da je zaključak- i ubuduće ćemo je tući.

Roditeljske duge ruke

Pritisak koji je doveo do promene odluke je bio višeslojan. Započeo je neumesnim izjavama Jelka Kacina, osvedočenog prijatelja srpskog naroda, koji je vređao srpsku državu i govorio o poštovanju ljudskih prava u Srbiji (pre nego što je sagledao stanje ljudskih prava i poštovanja prava nacionalnih manjina u njegovoj sopstvenoj zemlji). Zatim je napomenuo da je prvobitna odluka Srbije izraz srpske „servilnosti“. Time nam je, između redova, zapravo poručio dve stvari. Prva je da je poželjno biti servilan samo prema gospodarima u Briselu i Vašingtonu.

U međuvremenu je verovatno zabeležen i jedan petominutni telefonski poziv iz Brisela u predsedništvo Srbije, nakon čega je piramidalna struktura moći odreagovala kao sat i sprečila pokušaj vođenja autonomne srpske spoljne politike.

Dakle, nije problem servilnost, već je problem što nismo selektivno servilni. Druga stvar koju nam je poručio jeste da pogledamo primer njegove zemlje. Ona je svetao primer selektivne servilnosti. Ni reč protiv Brisela i Vašingtona.

Nakon njega, usledili su glasnogovornici Brisela i Vašingtona u Srbiji, počevši od lidera nekih opozicionih partija, nevladinih organizacija i medija. I naravno, Vuka Draškovića. U pitanju su bile nove dosetke, ne znam ni sam koje po redu. Mediji su ceo slučaj predstavili krajnje jednostrano i tendenciozno, stavivši odluku koja je, po svojoj suštini politička, isključivo u kontekst ljudskih prava. I naravno, rezultat je postignut.

U međuvremenu je verovatno zabeležen i jedan petominutni telefonski poziv iz Brisela u predsedništvo Srbije, nakon čega je piramidalna struktura moći odreagovala kao sat i sprečila pokušaj vođenja autonomne srpske spoljne politike.

Koje su najznačajnije pouke i dileme?

Pouka i dilema ima više. Iz ovih dešavanja, međutim, svakako treba napraviti jednu paralelu i postaviti jedno pitanje. Paralela se odnosi na poziciju i namere Vuka Jeremića. Ovim dešavanjima je konačno razrešena dilema o prirodi događaja koji su doveli do odustajanja od srpske rezolucije protiv nezavisnosti Kosmeta na Generalnoj Skupštini UN. Sada je jasno da se nije radilo ni o kakvoj zaveri, već da je ministar spoljnih poslova bio direktno „miniran“ iz zgrade samog predsedništva Srbije, i da je Boris Tadić podlegao pritiscima.

Slična situacija se i sada ponovila. Već sada se spekuliše da će Vuk Jeremić biti smenjen, nakon završetka stranačke skupštine i unapred izgubljene trke za potpredsedničko mesto. Tako je jednom stavljena tačka na spekulacije o navodnoj „saradnji u prihvatanju pritisaka iz Brisela“. To naravno, ne objašnjava frapantnu činjenicu da Vuk Jeremić i dalje trpi takvo faktičko stanje.

To ne objašnjava činjenicu da Vuk Jeremić još uvek nije podneo ostavku. Ostavka bi sačuvala njegov politički kredibilitet, pokazala njegov moralni integritet i pozitivno uticala na njegovu dalju političku karijeru.

To nas dovodi u situaciju da budemo i faktički odvojeni od nama prijateljskih zemalja, sa kojima nećemo biti u stanju ni u poziciji da gradimo dobre odnose, dok ćemo zavisiti isključivo od volje Brisela i Vašingtona. Koliko je to mudro, s obzirom na njihovu podršku daljoj dezintegraciji Srbije, nezavisnom Kosmetu i gašenju Republike Srpske procenite sami. 

Naprosto nema smisla sudelovati u spoljnoj politici na koju kao ministar nema presudnog uticaja. Sa druge strane, priznajem da mi je nekako mučno da svoje stavove približim stavovima nekih nevladinih organizacija i medija koje ovih dana traže njegovu smenu zbog pokušaja da vodi nezavisnu spoljnu politiku utemeljenu na srpskim interesima.

Pitanje koje valja postaviti tiče se manevarskog prostora koji bi Srbija imala ukoliko bi ikada postala članica Evropske Unije. Velikoj i moćnoj nemačkoj državi dozvoljeno je savezništvo sa Ruskom Federacijom, mada se ni na to savezništvo ne gleda isuviše blagonaklono, ali je već neko vreme jasno da se maloj i slaboj srpskoj državi ne bi tolerisao nikakav politički potez koji ne bi odobrio ili inicirao sam Brisel. To nas dovodi u situaciju da budemo i faktički odvojeni od nama prijateljskih zemalja, sa kojima nećemo biti u stanju ni u poziciji da gradimo dobre odnose, dok ćemo zavisiti isključivo od volje Brisela i Vašingtona.

Koliko je to mudro, s obzirom na njihovu podršku daljoj dezintegraciji Srbije, nezavisnom Kosmetu i gašenju Republike Srpske procenite sami. Međutim, konačna odluka o smeru srpskog državnog broda je u rukama onih koji su u situaciji da kreiraju spoljnu politiku ove zemlje.

A ukoliko pored Evropske Unije, za cilj odaberemo i NATO, i u jednom trenutnu apliciramo za članstvo u ovom ratnom paktu koji nas je bombardovao pokazaćemo dve stvari: da smo izgubili svako dostojanstvo, politički kompas i moralni kodeks i da smo napravili politički potez koji se može jedino meriti sa onom narodnom „otišao u četnike 45-te“.

U svakom slučaju rezultat ove ujdurme i državnog skandala jeste da smo još jednom demonstrirali svoju „servilnost“, neozbiljnost i da smo od dve ponuđene mogućnosti izabrali treću koja je gora od obe- izneverili smo i EU i Kinu, a ponajviše smo izneverili sebe. To zaista možemo samo mi.

Zaslužili smo Nobela, zaista.

P.S. Postoji doduše i jedna dobra vest koja je proistekla iz čitavog zamešateljstva- shvatili smo da imamo premijera!

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner